‘Tri X i ja’ predstava je koja će se prema tekstu Filipa Nole premijerno izvesti u Zagrebačkom kazalištu mladih. Glumac predstavu i režira, a otkriva da je to zapravo njegova spolna biografija kojom je želio prikazati igru muško-ženskih odnosa i spolnih uloga

Projekt Inkubator osmišljen je kao platforma kroz koju članovi ansambla Zagrebačkog kazališta mladih razvijaju vlastiti autorski izraz. U sklopu projekta bit će izvedena i predstava “Tri X i ja” prema tekstu Filipa Nole, u zajedničkoj režiji Filipa Nole i Arije Rizvić. Premijera je 24. svibnja, a igraju Petra Svrtan, Anđela Ramljak, Mateo Videk i Paško Vukasović.

Filip Nola, 51-godišnji zagrebački glumac, dugogodišnji je član glumačkog ansambla ZeKaeM-a, a ovo mu je treći tekst koji se postavlja na kazališnu scenu. Za dramu “Jukebox, Melita” dobio je i Nagradu za dramsko djelo “Marin Držić”, a “Palačinke” su se izvodile u ZeKaeM-u. Novi tekst “Tri X i ja” zapravo je komorni triler s elementima komedije apsurda, koji započinje nakon što djelatnik bogate i tajanstvene tvrtke zarobi dvije privlačne kandidatkinje za izmišljeni posao.

Nacional: “Tri X i ja” intrigira jer se nazire da je riječ o seksualnosti, muško-ženskim odnosima, ali i razgovoru za posao. Zašto ste imali pauzu od desetak godina bez napisana teksta?

Ja sam i u svoja dva prethodna teksta koja sam postavljao na scenu – “Jukebox, Melita” u ITD-u i “Palačinke” u ZeKaeM-u – propitivao muško-ženske odnose, posebno unutar obitelji, pa sam pisao i o odnosu roditelja i djece te među roditeljima, a i u tim je tekstovima bilo situacija inspiriranih spolnim nadražajima ili spolnim zadovoljstvom. U “Palačinkama” su to seks u braku i zasićenost seksom, a evo, desetak godina kasnije, u ovom tekstu fokusiram se na arhetipski pojam naše spolnosti i naše spolne zadatosti. Najprije shvatimo da smo čovjek, a nakon toga koji smo spol. Taj sam segment stavio u neke društvene odnose i zapitao se koliko se spolnost skriva iza drugih uloga koje nam se poslije u životu nameću, kad postanemo dijete, učenik, zaposlenik, muž, otac, brat, sestra. Seks sam stavio u jednu situaciju – razgovora za posao – i pokušao vidjeti što sve poslodavac danas od nas traži da radimo. Sve završi igrom – a igra se provlači kroz predstavu – koja se bavi lažnim identitetima, ulogama koje igramo. Gdje smo mi i u kojim situacijama iskreni i pravi? Mislim da se ljudi najviše otvaraju ispod popluna.

Nacional: Kako danas gledate na tradicionalne rodne ili spolne uloge?

Sve je uvijek isto i svi će najčešće reći da nema punijeg i ljepšeg spolnog odnosa do onoga koji počiva na ljubavi, ali spolno otkrivanje i sazrijevanje danas, za razliku od vremena kad sam ja ocu krao Playboy, možda nije ugroženo, ali je sigurno za ozbiljnu raspravu. A ženski dio spolnog odrastanja možda je još teži, zato sam u igri koja se odvija u predstavi “Tri X i ja” prednost dao pripadnicama suprotnog spola. Naravno, dame imaju prednost.

Nacional: Mislite, dakle, da su žene u drugačijem položaju od muškaraca?

Definitivno. To znamo, bez obzira na to koliko se trudimo ponašati drugačije u javnom životu ili privatno. Uloga žene još uvijek nije postavljena ravnopravno. U našoj povijesti spolnosti, žena ima puno teži zadatak i odrađivala je puno socijalnih uloga koje su bile uvjetovane seksualnošću. Ali svoju biografiju izložio sam u tekstu zato da bih pokazao neko svoje viđenje društva, što se sve događalo od moje rane mladosti kad sam počeo otkrivati seks i kad smo se u školi počeli “hvatati” pa su igre lovice i skrivača dobile neki drugačiji smisao. Od tih igara tada pa sve do igara kroz pubertet, gubljenje nevinosti, prve ozbiljne veze, pa braka pa seksualnosti na poslu… Istražujemo kako smo, primjerice, u 1970-ima dolazili do materijala koje bismo koristili za seksualne užitke i kako smo jedan drugome posuđivali Playboy, dok djeca danas dobiju sve u jednom kliku.

‘U TEKSTU SE fokusiram na arhetipski pojam spolnosti i spolne zadatosti. Seks sam stavio u situaciju razgovora za posao, a komedija zabune postane pravi psihološki triler’

Nacional: Kakav je vaš stav po tom pitanju? Kako bi se jedan roditelj morao prema tome postaviti? Jer toliko je toga dostupno, a ne razgovara se s djecom.

Ne razgovara se zato što su roditelji šutljivi, rade, prepuštaju te razgovore školi koja, pak, ništa ne radi. Djetetu ostaju internet ili prijatelji koji međusobno otkrivaju sve tajne seksa. To nije nužno loše.

Nacional: Što znače tri iksa u naslovu?

Tri slova “x” označuju filmove ili časopise namijenjene starijima od 18, a ujedno i znak zabrane onim mlađima, a u predstavi u kojoj se odvija čudna i nastrana igra provlači se i igra slovom “x”, od nepoznatog do potpisa nepismene osobe, potom su tu kromosomi xx i xy te oznake nepoznanica; u društvu sam triju osoba, o njima sve znam, tko su, što rade, gdje žive, ali najčešće posljednje saznajem o njihovoj intimi, njihovim “iksevima”.

Nacional: Što je najvažnija poruka predstave, ima li je uopće ili ste jednostavno osluškivali društvo?

Nema poruke, možda samo pitanje za neku veću pozornost glede te igre koja se provlači kroz naše živote. Ta igra koja se događa u predstavi, erotska, ljubavna, ponekad perverzna, zaokružena je, ali nikada dovršena. To je ujedno i igra stereotipima koje je donio otvoreniji pristup seksu posljednjih godina. S druge strane, važno je i propitivanje o tome što je danas za razvoj mladog čovjeka korisno, što je loše. Nema poruke, ali o tome i o tom dijelu osobnosti možemo otvorenije razgovarati. Ne moramo ni razgovarati, nego razmišljati ili biti iskreniji, to je najvažnije. Nisam ni stručnjak niti sam neki duhovni guru, samo sam napisao ono što me zanima. Kad uđemo u neki odnos, posebno ljubavni, u prvom smo naletu iskreni i otvoreni, ili barem mislimo da jesmo. Ali vrlo brzo nakon toga, zbog utjecaja društva ili osobnog nezadovoljstva, počinju igre. Počinjemo igrati neke uloge, a spolni život ima vrlo jasne uloge i onda dolazi do pomutnje.

03.05.2013., Teslina, Zagreb – Filip Nola, hrvatski kazalisni, televizijski i filmski glumac u Zagrebackom kazalistu mladih – ZKM-u.
Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL

Nacional: Vraćate se režiji nakon niza godina, zašto?

Pa zato što sam primarno glumac, a režirati i pisati počeo sam zapravo iz neke potrebe, da radim ono što mi nedostaje u kazalištu. Zato sam se počeo baviti i nezavisnim kazalištem. Već nakon treće godine Akademije, početkom devedesetih, jako sam puno počeo raditi. Igrao sam na Dubrovačkim ljetnim igrama, u HNK-u, a već tad sam s odmetnutim studentom glume Tiborom Belicom u SKUC-u radio “Mizantropa”, gdje smo igrali sve uloge, a Tibor je radio glazbu. Dvije godine nakon toga s Filipom Šovagovićem radio sam “U očekivanju Godota” i sve smo isto tako sami radili. Pozivali smo svoje kolege da gledaju probe, ali i starije glumce. Čak se sjećam jedne probe kad je došao Fabijan Šovagović i izmijenio nam uloge – meni je rekao da igram Estragona, a Filipu Vladimira. Onda je drugoga dana u ITD došetao – u proljeće 1992. – Tom Gotovac, pa smo s njim sat i pol pričali o Beckettu. Zato sam ja to radio, a poslije sam počeo i pisati.

S Nađom Perišić i Damirom Munitićem u to vrijeme sam u Mimari, dok je Muzej tijekom rata bio zatvoren, radio “Gospođicu Juliju”. Ja sam i prije Akademije počeo kao amater, u Učilištu ZeKaeM-a, kod Zvjezdane Ladike. Onda sam bio u amaterskoj družini Krugovi, a moji prijatelji iz razreda i ja imali smo glumačku grupu u Centru za kulturu i obrazovanje, današnjoj II. gimnaziji. Taj kazališni entuzijazam je, dakle, postojao kod mene oduvijek.

Nacional: ZeKaeM-ov program Inkubator, u sklopu kojeg ste i vi dobili priliku raditi “Tri X i ja”, ponešto je sličan tome što ste radili – imate priliku iskušati nešto novo, upustiti se u eksperiment i sami ga režirati?

Da, to je zanimljivo. Zato sam ja i želio raditi, i to s mladim ljudima. Kroz naše kazalište prolazi puno mladih, imamo i Učilište, a volio bih da u Kazalištu mladih ima i više mlade publike. U ovoj predstavi igra i četvero mladih glumaca – Petra Svrtan, Anđela Ramljak, Mateo Videk i gost iz Trešnje, Paško Vukasović – a režira i mlada redateljica Arija Rizvić. Trebali bismo održavati još čvršću vezu s Akademijom. ZeKaeM ima sreću jer možemo igrati i predstave za djecu, može i mora igrati predstave za tinejdžere, ali možemo i eksperimentirati s klasicima.

Nacional: Označeno je da se predstava igra za starije od 16 godina, ali čini mi se da takve granice nemaju nekog smisla jer su takvi sadržaji itekako dostupni mladima, a kazalište bi i tu trebalo imati odgojnu ulogu?

Pa nemaju baš neki smisao, da. Sjećam se da sam s 11 godina gledao “Posljednji tango u Parizu” na Prvom programu u 21 sat. Danas bi se prikazivao u ponoć, ali na YouTubeu taj film nađeš za pola sekunde. I tako se vrši pritisak na djecu.

Nacional: Niste pobornik angažiranog teatra?

Pa mislim da je svaki tekst na neki način angažiran, ali ne mora se to vikati sa scene. “Madam Bovary” još je uvijek najangažiranija knjiga, danas vrlo aktualna. Može se raditi angažirano, ali ispod toga mora postojati neka umjetnička motivacija. Jer ako nje nema, onda sve ostaje politički aktivizam.

Nacional: Treba li glumac biti društveno angažiran?

Ne treba. Ako gledate moj tekst, on je iznimno politički korektan, ali se unutar toga itekako može iščitati i položaj žene u društvu, način zapošljavanja. Kad sam pisao tekst, malo sam gledao stranice koje se bave zapošljavanjima i savjetuju kako odgovoriti na neka najčešća pitanja poslodavaca na razgovorima za posao. Postoji jedno pitanje i odgovor koje sam “prepisao” u svoj tekst. Pitanje je “koja je vaša definicija uspjeha”, a preporučeni odgovor je “uspjeh je veliki lažov, kako bi rekao Nietzsche”. To mi je bilo genijalno za dramu, ali tko bi to odgovorio poslodavcu? To odmah asocira i na Nietzscheovu drugu poznatu izreku, o ženama (“Pravi čovjek želi samo dvije stvari – opasnost i igru. Zato želi ženu jer je ona najopasnija igračka”) pa se sve lijepo posložilo. Često spominjem igru jer je važna. Ona može biti naivna i nježna, ali ponekad košta života. Čim počneš stvarati pritisak, čim počneš razmišljati o nečemu, već je to igra, već manipuliraš.

Nacional: U Hrvatskoj seks nije tema o kojoj se priča bez rezervi. Postoji snažan utjecaj Crkve, u školi se o tome ne govori, snažni su utjecaji konzervativne struje…

To je oduvijek tako. Sjetit ćete se da je u Jugoslaviji pornografija bila zabranjena ili da je u Engleskoj homoseksualizam bio zakonski proganjan do 1960-ih ili 1970-ih. Kod nas je i danas oko te teme prisutno veliko pitanje, posebno u školama. U umjetnosti odgovora tim rigidnim strujama nema i to je zabrinjavajuće. Možda smo se zasitili svega toga, ne znam, ali trebala bi postojati neka reakcija. Ni ova predstava nije neki moj odgovor na bilo što. Ona je jednostavno moja priča koju sam imao potrebu napisati, o kojoj sam želio promisliti u svojim 50-ima. Usporedno sam pisao hrvatsku verziju “Emme Bovary”, zove se “Ema Bovarić”, još nisam dovršio tekst. Bovarizam je potreba ili želja da se bude drugačiji, netko drugi, da se bude pravo muško ili prava ženska, pravi muž, prava žena, pritisak na spolove da budu takvi, ili da se zatvore.

Nacional: Vaša predstava opisuje i situaciju tijekom razgovora za posao, kada poslodavac od radnika traži određene kompetencije. Svjedoci smo toga da se, primjerice, u zagrebačkoj Gradskoj upravi, od radnika traže neke druge kompetencije. Kako kroz takve pojave komentirate društvo?

Uvijek bih se, kad bi me pitali, izjašnjavao kao apolitičan. Ali svjestan sam da je to nemoguće, da čovjek ne može biti apolitičan. Pokušavao sam ignorirati sve političko oko sebe, jer mi se to gadi. Ali ni to se ne može izbjeći. Ne mogu osuđivati takve stvari, zapravo, jer je tako uvijek bilo i tako je i danas, ali ne bavim se time u predstavi. Kad krenu priče o divljem kapitalizmu, znam samo da sam ja cijeloga života u nekoj krizi. Krajem ‘70-ih bila je kriza pa nakon toga stabilizacija, u ‘80-ima je bila kriza pa raspad Jugoslavije, pa predratno stanje, pa ratne ‘90-e, pa 2000. kriza, pa je sad ponovno kriza. Uvijek neke krize, uvijek smo na rubu smaka svijeta. Možda nas je to odredilo, i ne samo nas nego i generaciju prije nas. Taj strah. Strah je prisutan i u našem životu, i u mojoj predstavi, i u bliskim, pa i u seksualnim odnosima.