U „Legendi o svetom Muhli“, novoj predstavi Kazališta Komedija, po tekstu Mate Matišića i u režiji Zorana Mužića, glavnu ulogu manipulativnog svećenika Muhle igra 38-godišnji zagrebački glumac Filip Juričić. Fra Muhlo je lukavi varalica koji poduzima niz spletki radi osobnog lascivnog zadovoljenja i novih erotskih igara. Živi mrtvac Ferdinand Krvopija, grobari Kazimir i Mutimir i časna majka Anastazija, neki su od osebujnih likova parodije smještene u autorov zavičajni prostor Imotske krajine. Matišić je taj tekst napisao 1988. godine, a bio je inspiriran Boccacciovim „Decameronom“.

U razgovoru za Nacional Filip Juričić govorio je o ulozi svećenika, odnosu prema Crkvi, politici, kulturi i kazalištu, a prisjetio se i razdoblja u Komediji nakon što je dugogodišnji ravnatelj Niko Pavlović bio prisiljen otići s tog mjesta zbog nalaza Državne revizije. Taj je nalaz, naime, otkrio nepravilnosti u poslovanju Komedije koje su rezultirale dugom od pet milijuna kuna. Put do pronalaska novog ravnatelja bio je dug gotovo dvije godine, tijekom kojih se politika pokazala „u najboljem svjetlu“ jer je prvo dogovorom gradonačelnika Bandića i HDZ-a za v.d. ravnatelja predložen glumac Adam Končić, HDZ-ov kandidat, ali se nakon svađe Bandićeve većine s HDZ-om u posljednji trenutak odustalo od Končića i pronalazilo novo rješenje. Srećom, danas je Komedija stabilno kazalište koje s novim ravnateljem Krešimirom Batinićem niže uspjehe.

NACIONAL: U novoj Komedijinoj predstavi “Legenda o svetom Muhli” tumačite glavnu ulogu, svećenika Muhlu. Već ste igrali ovaj tekst?

Da, baš sam gledao fotografije i čudio se kako sam mlad bio. Isti smo tekst radili u Histrionima i uskočio sam u ulogu Tvrtka koju u ovoj novoj predstavi igra moj dragi kolega Ivan Magud. A ja igram glavnu ulogu, Muhlu, koja mi se i onda sviđala. Stalno čujem zvuk te stare predstave, rečenice.

NACIONAL: Kako je igrati isti tekst u različitim produkcijama?

Moram priznati da mi ovoga puta to nekako nije pomagalo. Ponavljao sam ulogu i u „Ukroćenoj goropadnici“. Kad je tako, onda se nedvojbeno sjećaš onoga što si prije radio, što si čuo, vidio. A predstava se zapravo radi od početka, drugi su partneri, drugo je vrijeme, sve je drugačije. Neću reći da mi je otežavajuća okolnost, ali sigurno nije olakotna. Zato treba sve pustiti na stranu i zaboraviti. Trudim se.

NACIONAL: Igrate li svećenika prvi put?

Zanimljivo pitanje, nisam siguran. Upečatljivu ulogu svećenika dosad sigurno nisam igrao, tako da je moguće da sam sad prvi put svećenik. A ovaj nije baš neki svećenik od formata.

NACIONAL: Stalno slušamo upravo o svećenicima koji nisu od formata. Ovaj svećenik izvrgava ruglu naivnost, praznovjerje i sebičnost. Kako ste prišli tom liku?

Čujte, i oni su ljudi. I među njima ima i lopova, i varalica, i svakakvih drugih, baš kao i među novinarima ili glumcima. Naravno, kad se to dogodi u svećeničkim redovima, ipak je alarmantnije, jer se očekuje da svećenici budu uzori. I u ovoj predstavi se može reći da je riječ o zloporabi vjere, ali nemam osjećaj da baš „puca“ na to, više govori o ljudskoj gluposti, naivnosti koja uvijek veseli i zabavlja, ali sigurno ćemo se i zapitati neke stvari. Nema ovaj tekst samo takvu plošnost da je riječ o duhovitom komadu, ima on i dubljih slojeva i ostavlja neka pitanja publici. Tih varalica, prevaranata, „igrača“ koji su koristili svoj položaj za razne loše stvari – kao što je nedavno u medijima bio slučaj lažnog svećenika koji je zarađivao održavajući lažne mise – bilo je i prije tisuću i prije sto godina, ima ih danas i uvijek će ih biti. Danas je, iako se čini da je svega toga više, zapravo dostupno više informacija. To je i dobro i loše. Svakodnevno čitaš o tome da je neko dijete umrlo, da je netko otet ili ubijen, samo loše stvari. Ali to su vijesti iz cijeloga svijeta i ponekad se ponavljaju, a kad se to čita svaki dan, bombardiran si strahom. Ali kad se pogledaju statistike, u Hrvatskoj je, primjerice, pad kriminala.

NACIONAL: Spomenuli ste da je važno da predstava postavlja neka pitanja, zašto je to važno?

Uvijek je to važno, kazalište treba zabaviti, opustiti i razveseliti, ali treba i propitivati, postavljati pitanja o sebi i svijetu ili omogućiti katarzu. Kazalište ima ili bi trebalo imati i tu komponentu. L’art pour l’art glumcima teško pada, barem je tako u mom slučaju. Volim da sve ima svoju zaokruženu priču, liniju koju pratiš i zatvoriš komad, ispričaš neku priču, a da je smijeh posljedica.

NACIONAL: Koliko vam je religija odnosno vjera važna u životu?

To mi je dosta intimno pitanje pa ne bih o tome. Imam neka propitivanja, teško mi je o tome pričati. Ali nemam ništa protiv Crkve i ne mislim da su svi svećenici grozni. Kao i svugdje, i u Crkvi ima ružnih stvari, među svećeničkim redovima, koje se sigurno ne bi smjele događati, da ne spominjem afere pedofilija ili Mercedes kojih smo se naslušali. U Crkvi sigurno ima produhovljenih ljudi koji mogu pomoći, utješiti, razgovarati. Kad sam običavao ići na misu, uvijek sam birao crkvu u kojoj mi se sviđa svećenik, s kojim sam u propovijedi mogao komunicirati. Ima izuzetnih ljudi ondje, kao i svugdje.

NACIONAL: Čuli ste za nedavni potez kardinala Bozanića, kada je na katedralu izvjesio platno u znak sjećanja na Holokaust?

Nisam dosad za to čuo, ali nije mi katedrala mjesto za stavljanje nikakvih velikih plakata ni drugih vrsta oglašavanja. Katedrala treba izgledati kao katedrala. Ali naravno da treba stalno podsjećati na Holokaust jer se takvo nešto stravično ne bi nikad više smjelo dogoditi. Možda je banalan odgovor, ali pročelje katedrale nije za postavljanje takvih stvari. Sigurno ima mjesta i načina da se na takve stvari upozori, i na Holokaust, i na Vukovar, i na Srebrenicu.

NACIONAL: U angažmanu ste u Komediji, koja nakon četiri desetljeća pod ravnanjem Nike Pavlovića ima novog ravnatelja. Kako vam se čini smjer Krešimira Batinića?

Novi vjetrovi pušu. Ne mislim da je Komedija loše radila za vrijeme Nike Pavlovića, to je bila jedna velika epoha Komedije, što god netko o njemu rekao. Žao mi je zbog načina na koji je otišao jer je bio spreman održavati tradiciju Komedije, radio je predstave koje i danas igraju. „Jalta, Jalta“ igra, igrao se „Spamalot“, igrao se „Cabaret“ koji je bio šokantan mjuzikl, bio je na brodvejskom nivou. I ja sam došao u Komediju za vrijeme Nike Pavlovića i mislim da je bio veliki ravnatelj. Krešo je mlad, bili smo dobri kolege iako nismo toliko surađivali jer je on dirigent, a ja ne igram u muzičkim predstavama. Vrlo lijepo je preuzeo dužnost ravnatelja, sve se tek zahuktava, ali već je napravio neke izuzetne stvari. Primjerice, znamo što se točno radi i kada, na početku sezone imamo sve podjele pa se možeš pripremiti.

NACIONAL: Inače nije tako?

Mislim da ni u jednom kazalištu nije tako, uvijek se sazna prije nego što se predstava krene raditi, a ne na početku sezone. To je izuzetna stvar. Počelo je super, s „Tulumom u samostanu“, nastavlja se s „Muhlom“, a nakon toga slijedi „Jesus Christ Superstar“. I onda radimo nešto što nisam ni znao da se još dosad nije radilo ni da postoji taj komad, i to je jedna fantastična ideja – „Zaljubljeni Shakespeare“. To je toliko kazališni komad da se jako veselim radu na tome. To je franšiza, kao i „Mamma Mia“, ne može se bilo gdje igrati, već to može otkupiti kazalište koje ipak ima neki renome. Pogledao sam nedavno film, ponovno nakon što je Gwyneth Paltrow dobila Oscara, i dalje je lijep, aktualan, prošaran Shakespeareovim komadima za ljude koji su vezani uz kazalište. Tako je pametno napisan i veselim se što ću biti dio tog projekta. A Krešu svi volimo i odlično je on to sve preuzeo.

NACIONAL: Da, završilo je dobro, ali prije njegova izbora za ravnatelja u Komediji je mjesecima trajala drama, a glumac Adam Končić bio je HDZ-ov kandidat koji ipak na kraju nije dobio potporu. Kakvo je bilo to razdoblje?

Ružne stvari su se tada događale, ali mi glumci sve smo to mogli samo gledati sa strane. Nije bilo ugodno, to je vrijeme bilo teško i sve je bilo „na ledu“, a kad je tako, onda vlada velika nervoza. Više se priča o tome kako će biti, nego o tome što se radi. Hvala Bogu da je gotovo.

NACIONAL: Kako gledate na politiku koja ima prste u svemu, pa i u kulturi? Ima toga svugdje, ali Zagreb je najočitiji primjer.

Ne želim politizirati oko stvari u koje nisam baš upućen. Kao glumac imam tu prednost da se ne moram politički izjašnjavati. Mogu samo reći da se neke stvari trebaju mijenjati, ali to je pitanje savjesti svakog čovjeka da pokuša raditi fer. Meni nije jasno kako neki ljudi mogu spavati uz svoje poteze i uz to što su napravili od države, ali još uvijek pokušavam vjerovati u čovjeka i nadati se da će doći neki bolji ljudi. Previše me to nervira, sve te laži koje uporno moram slušati s ekrana, tako da okrenem program na National Geographicu ili dječji program i gledam kako se životinjice svađaju ili igraju. To me opušta, a ovo što se može čuti od političara pokušavam ostaviti po strani.

NACIONAL: Iako takve stvari neminovno utječu na vas i vaš rad?

Naravno da utječu, ali pokušavam biti premijer svoje kuće, pa i svoj ministar financija i vidjeti što i kako s budžetom koji imamo, ministar okoliša pa odvajamo plastiku i papir, ministar turizma kad ugostim ljude da im bude ugodno. Mislim da bi svaki čovjek trebao krenuti od sebe. Svi smo ljudi i svi griješimo, ali kad pokušaju organizirati svoju državu, unutar svog dvorišta, možda će stvari krenuti nabolje. Takav smo valjda narod i strašno je da netko može na nekakvoj večeri ili nogometnom dogovoru prevariti državu ili klub i sebi zaraditi novac za koji će se spremačica ili glumac ili novinar dizati svaki dan i ići na posao, djeca će ti biti bolesna, a ti ćeš morati raditi i još uvijek nećeš moći ni u tri života zaraditi iznos koji je netko „bacio“ na nekoj večeri. U Americi se za takve stvari dobiju ozbiljne godine u zatvoru, a kod nas se ljudi još uvijek prejednostavno izvlače iz takvih nedjela. I onda su krive poluge u društvu u kojem se ljudi žele baviti prevarama jer je to isplativo. I onda tako odgajaš mlade generacije. Mislim da je bilo opasno vrijeme kad je djeci idol bio Zdravko Mamić. Mislim da je puno bolje da im je idol Zlatko Dalić, da se izrazim nogometnim rječnikom. Vrijeme je da dođu takvi ljudi, jer kad su u fokusu ljudi poput Mamića i kad su idoli, onda to postaje jako opasno.

NACIONAL: Igrate u seriji “Na granici” koja je iznimno gledana, više od pola milijuna ljudi je prati. Imate puno iskustva u serijama, jeste li očekivali takav uspjeh?

Iznenadilo me, moram priznati. Zanimljiv je bio tekst, ali živio sam u strahu od emitiranja prve epizode. Uvijek imam tremu, odgovornost, želju da to bude dobro. Presretan sam što se sve oko te serije tako lijepo odigralo, što se publici svidjelo. Mi glumci živimo od honorarčića, ali najviše živimo od pohvala, od toga da ti netko kaže da se baš opustio uz seriju u kojoj igraš ili uz predstavu. Onda je to super vjetar u leđa da radiš još bolje. I na setu je onda puno bolja atmosfera, sve to ide lakše. Ne traje moja karijera nešto jako dugo, ali radio sam i u projektima koji su bili dobro gledani i u nekima koji nisu, razlika je zaista kao nebo i zemlja. Puno je lakše ići na posao, uživaš ići na snimanje kad znaš da te puno ljudi gleda. Sad imamo pauzu i onda snimamo još 60-ak epizoda. „Potegnuli“ smo sedam mjeseci snimanja u komadu i ova stanka je taman odlično došla da se oporavimo, a pisci da napišu sve te epizode. Veselim se opet vidjeti kolege. Baš je to jedan lijepi projekt. Kaže se da je glumac dobar onoliko koliko je dobar njegov zadnji projekt, pa kad završi „Na granici“, odahnut ću i uživati.

NACIONAL: U zadnje vrijeme dosta se snima, i serija i filmova, a neki projekti imaju uspjeha i u inozemstvu. Pružaju li se veće šanse glumcima?

Nadovezao bih se na ono o čemu smo razgovarali, o politici i politici u kazalištu. Stalno mislimo da vani cvjetaju ruže, a da je samo kod nas užasno. I u Francuskoj ima korupcije i namještaju jedni drugima poslove, i u drugim se državama vara. To je u ljudskoj prirodi, zato i radimo „Muhlu“ i zato je on aktualan i danas, a napisan je prije skoro 30 godina i događa se u srednjem vijeku. To nije Matišić izmislio jer je inspiriran Boccacciovim „Decameronom“. Uvijek su ljudi varali, muljali, pokušavali od ljudi izvući novac, to je upisano u ljudski gen. Ali moraju se postaviti granice.

Kad odem nekamo u inozemstvo, pogledam uvijek i neku predstavu. Ima i tamo skupih ali loših predstava, nije sve tako grozno samo kod nas, kako se priča. S obzirom na novac kojim raspolažemo, mislim da je naše kazalište iznimno kvalitetno, da je naš televizijski program zbilja kvalitetan, naši filmovi s obzirom na to koliko snimamo i koliko novca dobijemo, iznimni su. Dajemo vrhunske rezultate. Uvijek se općenito priča, ali kad bi se statistički pogledalo, vidjelo bi se koliko smo dobri. Uvijek se uspoređujemo s američkim filmovima, zašto? To je industrija, njihovo je tržište cijeli svijet, najgori film prodat će se bilo gdje. Mi smo zbog jezika osuđeni na malu regiju, nešto malo filma može otići van, ali koliko je to? Koliko ste pogledali iranskih ili mađarskih filmova, bez obzira na njihove uspjehe? Koliko hrvatski film može napraviti na svjetskom nivou? A i dalje imamo glumce koji su nedavno dobili Oscare za strani film, to su Rene Bitorajac i Filip Šovagović, stalno hrvatski glumci daju maksimalne rezultate, a tako je i sa sportašima. Zapravo su to vrhunski rezultati i možemo biti zadovoljni. Treba biti pozitivan i raditi i dalje, super je da ima puno projekata, pa i serija. Neki ih pljuju, govore da su banalne, ali to ljude usrećuje. Naravno da je to žanr koji ima svoje gabarite, ti pisci su zapravo fenomenalni, ljudi ne znaju koliko oni ograničenja imaju, koliko su zbijeni, a kako dobre rezultate daju. Lako je sve komentirati i govoriti da je loše, a ne znaš kakvi su uvjeti rada. I u kazalištu, i na televiziji, i u filmu smo jako dobri, s obzirom na novac koji imamo.

NACIONAL: Kad smo kod novca, kako komentirate inicijative, evo sad najnovije Dosta je rezova, koje traže povećanje budžeta za kulturu na tri posto?

Tri posto za kulturu? To je megalomanski, ali bilo bi odlično! Sad je taj budžet srozan na jako niske grane. Nemam relevantne podatke o tome koliko se izdvaja za kulturu u svijetu, ali kod nas je to sad već postao i problem mentaliteta. Smatra se da je kultura nešto bezveze, da nije toliko bitna. A meni odmah na pamet padnu Britanci koji će iznova ulagati u svog Shakespearea i brendirati ga do iznemoglosti, koji cijene svoje pisce i tako brendiraju svoju državu. Koliko kultura pomaže, daje identitet jednom narodu, koliko ga odgaja, mislim da je jedan posto iz proračunskog budžeta najniža granica, a nismo ni do toga došli. Naravno da u kulturi mora biti propalih projekata. Ne možeš napraviti dobru predstavu ako ne napraviš i dvije loše, ako ljudi nemaju priliku za rad i za pogreške, treba postojati i nezavisna scena, da ljudi sami probaju nešto napraviti. To je sitan novac. Mislim da su tri posto snovi, ali mora se dati novi zamah, a to će se vratiti stostruko.