Filip Glavaš, desno krilo RK Zagreba, tek je s 24 godine postao reprezentativac, a od tada je nastupio na svjetskom i europskom prvenstvu te se sada priprema za odlazak na Olimpijske igre u Parizu

Filip Glavaš je 27-godišnji rukometašojem je trebala samo godina dana da od malo poznatog igrača postane reprezentativac. Tek je s 24 godine, zahvaljujući pozivu tadašnjeg izbornika Hrvoja Horvata, debitirao u reprezentaciji, da bi prije godinu i pol dana, na neuspješnom svjetskom prvenstvu, bio najbolji strijelac Hrvatske. Dovoljno da napusti dotadašnji klub Trimo iz slovenskog Trebnja i potpiše za RK Zagreb. Promjenom izbornika ništa se nije promijenilo za ovog Riječanina kojeg je i Goran Perkovac u siječnju ove godine pozvao u reprezentaciju za Europsko prvenstvo. No Glavaš je tada dobio konkurenciju na desnom krilu jer Mario Šoštarić, koji je nekada igrao za Sloveniju, sada igra za Hrvatsku. Uglavnom, Glavaš je protekle sezone prvi put u karijeri igrao Ligu prvaka, a sada se sprema za odlazak na Olimpijske igre u Parizu.

TEMPO: Budući da ste ušli u reprezentaciju kasnije no što bi se očekivalo, jeste li u nekom trenutku izgubili nadu da ćete ikada zaigrati za nacionalnu vrstu?

Bilo je teških trenutaka, bilo je „biti ili ne biti“, to se događalo prije četiri godine kada sam igrao za Umag i razmišljao hoću li prestati s rukometom ili ne. Tada sam već bio završio Fakultet strojarstva i brodogradnje. Početkom 2021. otišao sam u Rukometni klub Poreč što me izvuklo iz te situacije jer mi se tamo sve otvorilo. Nakon toga, u ljeto 2021., prešao sam u slovenski klub Trimo iz Trebnja gdje je taj rukometni san ponovo zaživio.

TEMPO: Hrvatsku rukometaši koji igraju za najbolje slovenske klubove automatski su kandidati za reprezentaciju, ali Trimo iz Trebnja ne spada među najjače slovenske klubove.

Nisam se nikada opterećivao razmišljanjima da moram biti u reprezentaciji. Rekao sam da ću samome sebi dati zadnju šansu. Imao sam fantastičnog trenera Uroša Zormana, nekada fenomenalnog igrača koji u Sloveniji ima isti status kakav Ivano Balić ima u Hrvatskoj. On me je jako puno naučio, proširio mi je rukometnu sliku. No ne bi mi bilo krivo i da sam nastavio karijeru u strojarstvu jer je to kvalitetan zanat. Sada živim dječački san jer mi se u Trebnju, naročito s trenerom Zormanom, sve poklopilo. Na kraju me je i tadašnji izbornik Horvat pozvao u reprezentaciju što sam i iskoristio.

‘Došao sam na pripreme i vidio igrače poput Duvnjaka koje sam gledao kao bogove. Oči su mi se caklile, ali sam ubrzo vidio da su to ljudi od krvi i mesa’

TEMPO: Fakultet upisuju oni sportaši koji pretpostavljaju da neće imati veliku karijeru pa im je studiranje rezervna opcija. Jeste li vi sumnjali u sebe pa ste se osigurali kroz školovanje?

Nisam sumnjao u sebe, više je to bilo zbog situacije u kući. Roditelji su mi govorili – završi ti fakultet. Ako se, ne daj Bože, ozlijediš, uvijek ćeš moći igrati iz gušta. Oni su vršili pritisak da bih na kraju i ja zaključio da treba imati završen fakultet i da te to bolje plasira u društvu. Sposobniji si za puno više stvari.

TEMPO: To je ipak rijetkost, tolika da vas je na Svjetskom prvenstvu 2023. godine Međunarodna rukometna federacija istaknula kao jedinog igrača prvenstva koji je ujedno i inženjer.

To mi je sigurno bilo određeno priznanje, dokaz da nije sve to bilo uzaludno. Iako sam kasnije ušao u reprezentaciju, ovime sam dokazao da sam napravio dobre stvari i izvan rukometa. A na tom svjetskom prvenstvu stvarno mi je bilo lijepo, bio sam u dobroj formi.

TEMPO: Počeli ste karijeru u riječkom Zametu, klubu u kojem su igrala dva vrhunska hrvatska desna krila, Irfan Smajlagić i Mirza Džomba. Je li vam Džomba bio uzor u tinejdžerskim godinama?

Sigurno, Džomba je veliki čovjek, nedavno sam ga sreo u Rijeci. On je uvijek nasmiješen, pozitivan, sigurno je da sam odrastao uz njega. Jedan novinar napisao je da ja nosim tu riječku baklju desnih krila jer je prije Džombe tu bio Smajlagić. To je za mene velika čast, ali ja se još uvijek ne mogu svrstati u istu rečenicu s njima dvojicom. Imam ja još puno toga napraviti da bih im se mogao barem malo približiti.

Domagoj Duvnjak bio je jedan od Glavaševih uzora koje je gledao na televiziji, a onda su postali suigrači u reprezentaciji. FOTO: Ante Cizmic / CROPIX / imago sportfotodienst / Profimedia

TEMPO: Kada vas je izbornik Horvat pozvao u reprezentaciju, zbog dobrih igara, ali i zato što su Ivan Ćupić i Zlatko Horvat postali veterani, jeste li mislili da je to pravo vrijeme za vas?

Da, tako nekako. Igrao sam dobro, nisam smatrao da me izbornik mora pozvati, ali sam duboko u sebi znao da sam spreman za reprezentaciju. Sazrio sam, smatrao sam da ću dobiti poziv i da sam spreman prihvatiti taj novi izazov. Ipak je to bio san koji sam sanjao cijeli život. I onda sam došao na pripreme i vidio igrače poput Duvnjaka koje sam gledao kao Bogove. Oči su mi se caklile, ali sam ubrzo vidio da su to ljudi od krvi i mesa koji rade, koji treniraju i koji i griješe. Kako sam dobro igrao, onda sam imao samopouzdanja i smatrao sam da tu pripadam.

TEMPO: Jeste li se pribojavali da ćete odlaskom izbornika Horvata i vi pasti u drugi plan u reprezentaciji?

Iskreno, nisam računao da će Horvat otići s mjesta izbornika. Išao sam korak po korak, neka se desi ono što će se desiti. Smatrao sam da će moje vrijeme opet doći, došlo je, tu je. Ujedno sam iz Trebnja došao u Zagreb, prodisao sam. Istovremeno, Šoštarić je fantastično desno krilo, odigrao je najbolju sezonu u životu. Takvi su život i sport. On je bio u boljoj formi, ali sada kreće novo natjecanje i novo dokazivanje.

TEMPO: Jeste li se ponekad upitali – pa zašto je baš sad Šoštarić promijenio reprezentaciju i nakon Slovenije odlučio igrati za Hrvatsku?

Jesam, jesam. Iako, već je izbornik Horvat njega polako uvodio u reprezentaciju. Reprezentacija uvijek ima po dva krila, netko je morao, pored mene, doći na desno krilo i to je bio Šoštarić. Iako smo nas dvojica konkurencija, imamo fantastičan odnos, čujemo se barem dva puta dnevno. Ne mogu riječ reći protiv njega.

TEMPO: Je li vas RK Zagreb, nakon dobrih igara u reprezentaciji, pozvao da dođete iz Trebnja u Zagreb?

Vrlo vjerojatno. Ja sam kasnije počeo pokazivati svoje znanje. Mene su i neke privatne stvari natjerale da se vratim u Hrvatsku, ali to je život. Zagreb je i dalje najveći rukometni klub na Balkanu, ima povijest, ima renome. Bilo je još klubova koji su se interesirali za mene, ali ja sam se odlučio za Zagreb.

‘Mi smo mala zemlja nasuprot Švedskoj ili Njemačkoj koje ulažu u rukomet daleko više od nas. Puno se očekuje od nas, ali realnost je drugačija’

TEMPO: Tijekom dviju i pol godina igranja u reprezentaciji, promijenila su se trojica izbornika. U svu trojicu se sumnjalo, u Horvata, u Perkovca i sada u Sigurdssona nakon lošeg rezultata na nedavnom turniru u Oslu. Kako ste vi to doživjeli?

Ne znam, teško mi je to komentirati. Mislim da je Hrvatska strašno emotivna zemlja, ljudi su se navikli na uspjehe, na medalje. Međutim, u svijetu vlada kapitalizam, ljudi ulažu jako puno novca u neke projekte te se, u skladu s time, razvijaju. Mi tu možda malo kaskamo. Međutim, mi imamo strahoviti talent, strahovitu volju, strast, želju, a sve to nas drži visoko. Mi smo mala zemlja nasuprot Švedskoj ili Njemačkoj koje ulažu u rukomet daleko više od nas. Uvijek se puno očekuje od Hrvatske, ali realnost je drugačija. Međutim, kada me pitaju, uvijek kažem da idem na medalju jer mi smo Hrvatska, nismo bilo tko. Promjene trenera stresne su za ekipu, teško je kada nemaš kontinuitet, teško je uvijek se uigrati, teško je povezati se do najmanjeg detalja pa onda uvijek netko pogriješi. A ponekad je jedna lopta dovoljna da pobjeda ode na drugu stranu.

TEMPO: Kako ste, u kontekstu emotivnosti, doživjeli fenomenalan početak europskog prvenstva pod Perkovcem kada je pobijeđena Španjolska, pa su slijedili neočekivani porazi da biste na kraju pobijedili Njemačku? U jednom trenutku bili ste čudo od reprezentacije, u drugom neznalice.

To je upravo tako kako ste rekli. Stvorila se hajka. Teško mi je analizirati što se točno desilo, zašto smo mi odigrali loše utakmice s Austrijom i Mađarskom. Mislim da je tu psihologija najbitnija i da treba ostati fokusiran na krajnji cilj te se toga treba držati. Ja nisam nikada toliko euforičan. Naravno da sam sretan i slavim nakon pobjede, budimo realni, igram za Hrvatsku. Međutim, mislim da uvijek treba stajati s dvije noge na zemlji, treba biti miran i staložen. Jedan od primjera koji me fasciniraju je Baby Lasagna. Doživio je takav bum, a on je tako skroman i normalan. Fenomenalan je.

TEMPO: Sada se nešto slično događa sa Sigurdssonom. Slavilo ga se nakon uspjeha u kvalifikacijama za Olimpijske igre, proziva ga se nakon neuspjeha na turniru u Oslu. Opet je u kratkom razdoblju zavladala euforija i potom sumnja u izbornika.

Mediji danas imaju strahovit utjecaj na svijet. Naš cilj je bio kvalificirati se na Olimpijske igre i to je bila situacija „biti ili ne biti“, strahovito važno za hrvatski rukomet. Na turniru u Norveškoj nije bilo dobro. Razumijem igrače, ja sam u istoj poziciji, kraj je sezone, svima je teško, svih sve boli, svi žele doći doma, vidjeti more. Zato se dečkima nije bilo lako motivirati, ali i drugima je tako. Zadnje okupljanje nije bilo dobro, ali to poglavlje treba zatvoriti i fokusirati se na pripreme za Olimpijske igre.

‘Horvat je bio puno komunikativniji, tražio je povratne reakcije, dok je Sigurdsson hladniji. Horvat i Perkovac bili su više srcem unutra’

TEMPO: U čemu je Sigurdsson drugačiji u odnosu na Horvata i Perkovca?

Sigurdsson je s Islanda, skandinavski tip trenera. Dosta je racionalan, nije opterećen sitnicama poput toga kada moraš biti u krevetu. Liberalan je, ali i striktan. Primjerice, kada govorimo o planu treninga, on obrazloži cijeli trening, što ćemo raditi, zašto ćemo to raditi. Po tome je drugačiji. Horvat je bio puno komunikativniji, tražio je povratne reakcije, dok je Sigurdsson hladniji. Horvat i Perkovac bili su više sa srcem unutra. To je, možda, ta razlika. Mislim da ga i ja i ekipa još moramo upoznati.

TEMPO: Neki smatraju da Sigurdsson griješi jer je dao puno dana odmora igračima nakon završetka njihovih prvenstava, čak tri tjedna. Smatra se da su pripreme za Olimpijske igre trebale početi odmah, nakon samo par dana odmora.

Mislim da je Sigurdssonova odluka dobra stvar. To je atipično za hrvatske pojmove. Tijelu je potreban odmor. Sezona je bila duga, a tijelo sve pamti. Nismo toliko „glupi“ pa da se nećemo sami pripremiti za te pripreme. Svi će dečki doći spremni, ali tijelu je potreban odmor. Odmor je ponekad potrebniji od rada.

TEMPO: Proteklu sezonu odigrali ste u Zagrebu, koji je nakon pet godina prošao grupnu fazu Lige prvaka. Ispali ste od Montpelliera. Je li vam to bila prva sezona koju ste igrali u Europi?

Da, bila je. Bilo je to dobro iskustvo. Nije mi se bilo lako uklopiti, vraćao sam se od teške ozljede. Malo sam se tražio, nisam dobivao onoliko lopti koliko sam navikao, dok sam kod izvođenja penala imao najjaču moguću konkurenciju, a to su bili Ivan Čupić i Zlatko Horvat. Međutim, jako sam puno naučio od njih. Mislim da je to bila uspješna sezona, osvojili smo duplu krunu. Kada igraš Ligu prvaka, jake utakmice, tada ti je lakše igrati na svjetskoj sceni.

Filip Glavaš s kolegama iz RK Zagreba i reprezentacije, golmanom Matejem Mandićem i desnim vanjskim Lukom Lovrom Klaricom. FOTO: Matija Habljak/PIXSELL

TEMPO: Često u intervjuima kažete da ste perfekcionist koji smatra da uvijek može bolje. Tko vas je od protivničkih igrača impresionirao da ste poželjeli dosegnuti njegovu razinu?

Iznenadio me je Lucas Pellas, lijevo krilo Montpelliera. Imao je fantastičnu sezonu, dečko se igra rukometa. Htio bih dosegnuti razinu Niclasa Ekberga iz Kiela, on je jedan od mojih uzora. Lagan je na terenu, a efikasan, sve izgleda kao poezija.

TEMPO: Razmišljate li o odlasku u inozemstvo?

Sigurno razmišljam. Imam još godinu dana ugovora sa Zagrebom, puno se toga može dogoditi, a ja ne želim trčati pred rudo. Treba sjesti i razgovarati s čelnicima Zagreba, ali ja bih se volio oprobati u inozemstvu. Igrao sam u Sloveniji, osjetio sam drugačiju vibru, prepušten si sam sebi, ali sve je malo posloženije no u Hrvatskoj. Vjerujem da je u Francuskoj i Njemačkoj puno posloženije. Svakoga dana čujem se s Načinovićem koji igra za Montpellier, govorimo o tome kako je njemu, a kako je meni. Slično je, kada ne treniraš onda spavaš, videoanalize utakmica, stalna putovanja, natjecanja, liga.

TEMPO: Što sada kažu roditelji? Igrali ste na svjetskom i europskom prvenstvu, na širem ste popisu za Olimpijske igre i želite igrati u inozemstvu.

Sretni su i ponosni. Na neki način igram i za njih jer sam obiteljski čovjek. Iako mi i dan-danas nabijaju na nos upisivanje četvrte godine fakulteta. Kažu mi, ako si završio tri godine fakulteta, mogao bi još i dvije.

TEMPO: Ima li nešto što vas zanima mimo rukometa?

Budući da je godišnji odmor, ljeto i more, zanimaju me barke, jedrilice, plaža, knjige, serije, filmovi. Kako sam završio strojarstvo odnosno brodostrojarstvo, onda me zanimaju takve stvari, nakon rukometne karijere volio bih se okušati u tome. Sve oko toga me zanima, čak i navigavanje.