Tenor Filip Filipović, član ansambla Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, ovogodišnji je dobitnik nagrade Hrvatske glazbene mladeži za najboljeg mladog glazbenika Ivo Vuljević. Filipović je dao intervju Nacionalu.

NACIONAL: Što takva nagrada znači jednom opernom glazbeniku?

Ta nagrada mi je potvrda da idem u pravom smjeru na umjetničkom putu te me motivira da budem još bolji u svom umjetničkom djelovanju. Velika je radost raditi ovaj posao znajući da mi u zaleđu stoje ljudi koji cijene i podržavaju moj rad te mi putem priznanja pružaju ohrabrenje i snažan vjetar u leđa.

NACIONAL: Vi ste vrlo uspješni, a zapravo ste počeli s klavirom pa ste se tek prije 11 godina „prebacili“ na operno pjevanje. Zašto ste tako odlučili?

Mislim da je moj pjevački put zapravo određen već od najranijih godina. Još u predškolskoj dobi pokazivao sam velik interes za pjevanje i mojim roditeljima je bilo jasno da je riječ o talentu koji treba razvijati. Kroz popularnu glazbu već sam tada počeo ostvarivati nastupe pred publikom, a na intervenciju dobrih ljudi krenuo sam pohađati i glazbenu školu kako bih stekao formalno glazbeno obrazovanje. Zapravo sam već prilikom upisa klavira znao da želim učiti pjevanje te sam ga nakon mutacije glasa formalno krenuo učiti.

NACIONAL: Tonči Bilić, predsjednik HGM-a, za vas kaže da ste „već otpjevali neke amblematske tenorske role“ i da ste 2pjevač i glazbenik koji će napraviti svjetsku karijeru“. Opterećuju li vas takve krasne kritike ili ne razmišljate o tome tako već uživate u pjevanju?

Zahvalan sam što sam dosad u karijeri imao priliku pjevati već nekoliko značajnih uloga. Mislim da su se one ostvarile u pravo vrijeme i da sam imao priliku kroz njih umjetnički rasti. Ne opterećujem se previše kritikama i očekivanjima, već se fokusiram da moje umjetničko djelovanje bude užitak meni samome, a potom i svima oko mene. Bitno je uključiti srce, ali važno je i sve posložiti u glavi. Vodim se time da postignem balans između uma i emocija jer tada mogu nesmetano uživati u svakom trenutku svog umjetničkog rada, a siguran sam da ću tako opravdati očekivanja, ako ne tuđa onda, još važnije, ona vlastita.

‘Još u predškolskoj dobi pokazivao sam velik interes za pjevanje’, kaže Filipović. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Član ste ansambla HNK-a u Zagrebu gdje ste debitirali kao Mehmed Sokolović u Zrinjskom. Što vam najviše odgovara? Koje vam uloge najviše „leže“ i koliko je teško upravo do njih doći?

Vrlo sam zadovoljan ulogama koje sam ostvario u HNK-u Zagreb. Uprava kazališta vrlo je susretljiva te lako pronalazimo zajednički jezik. Važno je da pjevam uloge u kojima se dobro osjećam, no isto tako valja biti oprezan da su te uloge primjerene mojim godinama i iskustvu. Bitno mi je imati oko sebe ljude kojima vjerujem i koji mogu prepoznati ono što je u određenom trenutku najbolje za mene. Ponekad je izazovno držati balans između onoga što bih htio i onoga što je optimalno pa tada tražim savjet iskusnijih kako bih došao do zaključka što je to što mi uistinu odgovara. Smatram da je važno raditi korak po korak te da će doći vrijeme za uloge kojima srce već sada vuče. Sjajno se osjećam u Verdijevim ulogama, no ne mogu reći da ne uživam i u ostalim kompozitorima poput Mozarta, Donizettija, Puccinija…

NACIONAL: U vama je očito velik talent, kako prepoznati odličnog pjevača? Puno je dobrih, ali samo su neki odlični koje treba podržati. Tko je vama dao najveću podršku i koliko vam je to bilo potrebno?

Možemo govoriti o mnogo parametara i pokušati izmjeriti kvalitetu pojedinog pjevača, no naposljetku publika će uvijek znati prepoznati kvalitetu i talent. Najviše mi znači kada dobijem pozitivan komentar ili svojim pjevanjem uspijem dotaknuti nekoga tko je prvi put u kazalištu, tko nije iz svijeta klasične ili glazbe općenito. Tu je vidljivo da je ono za čime svi čeznu u umjetnosti nešto univerzalno, neopipljivo, nemjerljivo, ali dostupno svakome tko je to spreman potražiti. Kada to i sam osjetim kod drugog pjevača, tada znam da je to ono što je neizmjerno važno podržati.

Mnogi su ljudi na različite načine bili važni za moj umjetnički put. Često se pitam gdje bih danas bio da se netko od njih nije pojavio u mojem životu. Nekako najjači vjetar podrške, ali prije svega znanja, osjetio sam počevši raditi s prof. Giorgiom Surianom i pijanisticom Lanom Bradić na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. U tom periodu počeo sam graditi odnos prema glazbi i pjevanju kojeg se držim i danas te njime kročim dalje u nove umjetničke izazove.

NACIONAL: Zašto volite operu i je li opera i dalje važna?

U klasičnoj glazbi pronašao sam neku dimenziju, neku dubinu koja je i u meni samome. Iznova me inspirira, hrani moj duh te u njoj pronalazim svoj životni smisao. Opera je još više produbila taj osjećaj te mi je pokazala još mnoge puteve kojima bih želio kročiti. Zbog kompleksnosti i umjetničke slojevitosti, prisutnost opere i danas je nedvojbeno važna za održavanje bliskosti između čovječanstva i umjetnosti.

NACIONAL: Kako se osjećate na sceni kad vidite da publika pozitivno reagira na vašu izvedbu?

To su najljepši trenuci u cijelom procesu umjetničkog rada. To je ono što me nadahnjuje i daje mi poticaj za nove umjetničke izazove.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi u idućoj godini, idućoj sezoni?

Trenutačno radim na ulozi Fernanda („La favorita“, Gaetano Donizetti) za cover u produkciji Opere ABAO u Bilbau u veljači. U HNK-u na proljeće ponovno pjevam ulogu Vojvode iz „Rigoletta“, a u lipnju Alfreda u „Traviati“. Odmah nakon zagrebačkih, čeka me deset izvedbi „Traviate“ na Oper Burg Gars festivalu u Austriji, a u prosincu ulogu Alfreda u Straussovu „Šišmišu“ pjevat ću u Belgijskom Liègu.