Filip Fak, aktualni ravnatelj Zagrebačke filharmonije, profesor na Muzičkoj Akademiji i predsjednik Hrvatskog društva glazbenih umjetnika, osnovno i srednje glazbeno obrazovanje stekao je u rodnoj Rijeci  svirajući klavir u klasi prof. Jasne Kvaternik Janković. Studij klavira završava 2005. godine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u klasi prof. Đorđa Stanettija. Usavršavao se na Scholi Cantorum u Parizu u majstorskom razredu Eugena Indjica, čijim završetkom stječe Diplome de Concert. Kao solist s orkestrom nastupio je s najuglednijim orkestrima i ansamblima (Zagrebačka filharmonija, Simfonijski orkestar HRT-a, Zagrebački solisti, Ansambl Cantus) pod dirigentskom palicom renomiranih dirigenata kao što su Pavle Dešpalj, Alun Francis, Aleksandar Marković, Adriano Martinolli, Luca Pfaff, Aleksandar Kalajdžić i dr. Osim nastupa uz orkestre, održao je niz zapaženih recitala i komornih nastupa, gostujući na manifestacijama: Muzički biennale Zagreb, Dubrovačke ljetne igre, Osorske glazbene večeri, Glazbene večeri u sv. Donatu, Festival sv. Marka…

Osim pijanizmom, Fak se bavi i skladanjem. Dosad je skladao prvenstveno djela za klavir, koja su izvođena u više navrata, dok su neka i nagrađivana. Usavršavao se na poslijediplomskom studiju elektroničke glazbe u klasi prof. Zlatka Tanodija na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Također, autor je komorne verzije Bizetove opere “Carmen”, na kojoj je radio i u ulozi muzičkog redatelja u produkciji HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. No, Filip Fak bio je i najzvučnije ime pobune protiv intendanta HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci Marina Blaževića, ravnatelja Opere koji je figurirao kao jedan od predvodnika velike grupe zaposlenika riječkog kazališta, nezadovoljnih načinom na koji tu kuću vodi dotad nepoznati dramaturg i pomoćnik Olivera Frljića. Poznavatelji kulturnih prilika u Hrvatskoj znaju kako je završila ta pobuna: sveopćim ignoriranjem osnivača Kazališta, otjelovljenog u izvršnoj vlasti Grada Rijeke, kao i državnog vrha, odnosno resornog ministarstva, ali i Blaževićevom odmazdom u vidu otkazivanja ugovora Faku, te posljedičnom tužbom Faka za mobing protiv svoga bivšeg šefa. Nakon koje je uslijedio pravosudni proces.

Nakon afere s novogodišnjim dočekom na zagrebačkom Trgu i zajedničkog nastupa Zagrebačke filharmonije s kontroverznom grupom Let 3, Filip Fak ekskluzivno za Nacional. hr prvi put progovara o tom skandalu i kani li podnijeti ostavku, šteti koja je nanesena Filharmoniji, publici, Rijeci, aktualnoj ministrici, karijeri, politici….

Još se nisu stišale burne reakcije na novogodišnji doček na Trgu bana Jelačića, na kojemu je sudjelovala Zagrebačka filharmonija, u kombinaciji s grupom LET 3. U svom otvorenom pismu tvrdite da se orkestar osjećao izmanipulirano. Zašto nisu  članovi orkestra demonstrativno ustali tijekom performansa kontrovernih rokera i napustili pozornicu? Tko je odgovoran za ovaj slučaj? 

-Burne reakcije se obično događaju odmah nakon određene pojave. Međutim, zanimljivo je da su se u ovom slučaju „burne reakcije“ dogodile tek desetak dana nakon dočeka Nove godine, i to nakon silnog zalaganja pojedinaca, koji su nastojali stvoriti potpuno krivu sliku o samom događaju. Maliciozno izdvajajući izoliranu situaciju u kojoj Zagrebačka filharmonija nije bila čak ni akter, već slučajni pasivni promatrač, pokušao se iskonstruirati nekakav skandal. Dakle, ovdje se zapravo ne može ni govoriti o reakcijama, već eventualno o jednom vrlo niskom i jadnom pokušaju silovanja stvarnosti, od kojeg se ipak vrlo brzo odustalo kad su zavjerenici shvatili da se od puzzli koje bi trebale prikazivati Mona Lisu ipak ne može samo tako složiti Eiffelov toranj. Tijekom izvođenja pjesme benda LET 3 orkestar nije napustio pozornicu, zbog toga što se radi o vrhunskim profesionalcima koji su odmah shvatili da se radi o neplaniranoj, odnosno neiskomuniciranoj promjeni redoslijeda pjesama. Stoga su ostali na pozornici strpljivo čekajući nastavak programa u kojem su sudjelovali. Vrijedi spomenuti i činjenicu koju se iz nekog razloga prešutjelo u javnosti, a to je da se nitko od glazbenika koji su nastupili na dočeku nije požalio niti jednom riječju, znajući odmah da se radilo o nesporazumu i slučajnom propustu koji sa Zagrebačkom filharmonijom veze nema.

Smatrate li moralnim činom da ste trebali podnijeti ostavku, ako niste bili u stanju vladati ovom situacijom?

-S obzirom na to da je od prvog trenutka i vrapcima na grani bilo očito da moju ostavku traže ljudi koji su ovaj iskonstruirani skandal zloupotrijebili za jeftino politikantstvo i senzacionalizam najniže vrste, ne mareći pritom ni pišljiva boba za Zagrebačku filharmoniju, a kamoli za dostojanstvo njenih zaposlenika, svoju ostavku bih s pravom smatrao upravo nemoralnim činom. Stoga o njoj nisam razmišljao ni trenutka. Sasvim je jasno kako je medijska kampanja bila usmjerena prvenstveno protiv gradske vlasti i samim time da je zapravo dio preuranjene predizborne kampanje. Zagrebačka filharmonija je ovdje poslužila samo kao kolateralno sredstvo za postizanje jeftinih političkih poena.

Zagrebačka filharmonija: doček 2024. na Trgu bana Josipa Jelačića. Photo: Matija Habljak/PIXSELL

Koliko smatrate da je ovaj slučaj nanio štete renomeu Filharmonije?

-To je zaista teško procijeniti. Sam nespretni splet okolnosti s našeg nastupa na dočeku Nove godine zasigurno nam nije naštetio, s obzirom na to da su sve inicijalne reakcije na naš nastup bile izrazito pozitivne. Međutim, naknadno isforsirana medijska hajka, koja se događa deset dana nakon nastupa, mogla bi učiniti i ozbiljniju štetu. Mi smo, na kraju krajeva, institucija koja živi od ugleda. Ja ne mogu u ovom trenutku znati hoće li zbog navedene medijske hajke od nas odustati neki od naših dugogodišnjih pretplatnika, ili sponzora, kojima je u javnosti prikazana potpuno pogrešna slika onoga što mi jesmo i čime se bavimo. Pokazalo se nažalost, po tko zna koji put, da nekim akterima naše političke i medijske scene, koji, dakako, žive u svojevrsnoj interesnoj simbiozi, apsolutno ništa nije sveto, pa čak niti vrhunska umjetnička institucija, čija tradicija seže preko 150 godina daleko u povijest.

Jedan od vaših programskih ciljeva jest revitalizacija publike, koja se prorijedila? Kako vratiti publiku na klasiku? Kako je približiti novim generacijama ?

-Bit će to zasigurno dug i mukotrpan proces, s obzirom na to da se taj problem sustavno zanemarivao desetljećima unatrag. Nema prečaca, kao ni instant-rješenja za povratak publike u koncertne dvorane. Uživanje u umjetničkoj glazbi je stvar dugoročnog ulaganja u razvoj kulture, tj. dugoročnog razvijanja ukusa, a to je nešto što se ne događa preko noći, već se kultivira od malih nogu. Jednokratna populistička rješenja i pokušaji da se putem raznih cross-over programa publiku „namami“ na umjetničku glazbu pokazali su se relativno neuspješnima. Treba, najkraće rečeno, udariti potpuno nove temelje, a to je nešto što Zagrebačka filharmonija ne može učiniti sama od sebe. To je mnogo više stvar cjelokupnog obrazovnog sustava i drugih institucija koje bi, barem nominalno, trebale sustavno raditi na odgoju publike. Mi ćemo u tom procesu, dakako, dati svoj doprinos. Stoga uskoro u našu sezonu planiramo uvrstiti nove edukacijske koncerte, putem kojih ćemo širem sloju publike nastojati „otključati“ čari simfonijske glazbe.

Novogodišnji bal Zagrebačke filharmonije u Koncertnoj dvorani Lisinski. Photo: Matija Habljak/PIXSELL

Kako komentirate fenomen srpske folk zvijezde koja je dala lekciju svim hrvatskim glazbenicima, jedina napunivši pet Arena zaredom. Što to govori o stanju duha, interesu i kriterijima vrijednosti nacije?

-Zapravo je ovo Vaše pitanje izravno vezano za problematiku koju spominjete u prethodnom pitanju. Za publiku koja ne zna cijeniti ono što istinski vrijedi, niti te zasade ima otkud crpiti, sasvim je prirodno da je prepuštena svom vlastitom glazbenom ukusu, ili neukusu. I da je, kao takva, laka meta marketinških kampanja koje podilaze najnižim strastima. Na kraju krajeva, svatko ima pravo na svoj vlastiti glazbeni ukus i odabir, pa se u tom smislu nema što prigovoriti srpskim folk zvijezdama, one rade što rade i to treba poštovati. Ukratko, taj fenomen za mene uopće ne predstavlja lekciju svim hrvatskim glazbenicima, već prije svojevrsnu dijagnozu i anamnezu općeg stanja duha i uma našeg šireg društva, iza kojeg stoje desetljeća nemara, pa čak i namjernog zatupljivanja. Mnogo je truda uloženo u to da se glazbena kultura u školstvu u potpunosti marginalizira: čudim se što dosad već nije i potpuno ukinuta!

S Ninom Čalopek, ravnateljicom Lisinskog, znate se od studentskih dana, što ste unaprijedili u odnosu Filharmonije i Lisinskom, što su ostali otvoreni problemi?

-Ono što Ninu i mene veže, osim generacijske bliskosti i osobnog poznanstva koje datira otprije, jest istinska želja da naše dvije ustanove konačno prodišu u jednoj novoj sinergiji, umjesto zategnutih odnosa koji su prevladavali godinama unazad. Također, veže nas i ideja da u jednu koherentnu cjelinu integriramo i ostale aktere kulturnog života, koji su desetljećima oslabljivani ciljanim fragmentiranjem, odnosno politikom divide et impera. Već smo prvih dana naših mandata pokrenuli neke zajedničke projekte, mnogi budući projekti su u planovima za budućnost, a na svakodnevnoj, operativnoj razini dogodili su se brojni pomaci nabolje. Uskoro ćemo pristupiti i potpisivanju novog ugovora između Koncertne dvorane Lisinskog i Zagrebačke filharmonije, u kojem ćemo konačno, nakon godina neuređenog i disharmoničnog odnosa, precizno definirati svoju suradnju. Ipak, da bi to uopće bilo moguće, za to mora postojati razuman i dobronamjeran sugovornik, pa mi je stoga iznimno drago što je upravo kolegica  Nina Čalopek s druge strane pregovaračkog stola u tom važnom procesu.

Ima li Filharmonija problem s odljevom članova orkestra, koji nezadovoljni odlaze u inozemstvo, ili prelaze u druge orkestre?

-Mi takav problem zapravo i nemamo, vrlo rijetko se događa da naši članovi odlaze u inozemstvo, ili u druge orkestre. Baš naprotiv, s obzirom na to da Zagrebačka filharmonija predstavlja vrhovnu instituciju hrvatske glazbene kulture, što se odražava ne samo u visokoj umjetničkoj razini već i u svim popratnim pravima i privilegijama koje zbog toga uživamo, prije bih rekao da postoji obrnuta pojava, veliki interes kvalitetnih glazbenika koji pokušavaju ući u naš orkestar. O tome svjedoče i prijave na audicije koje se za ulazak u Zagrebačku filharmoniju upravo ovih dana održavaju, a na koje se prijavio velik broj domaćih i inozemnih kandidata.

Kako komentirate da je za intendanta u Rijeci, kući koju dobro poznajete i napustili ste je nakon afere s Blaževićem, odabrana Dubravka Vrgoč, a ne aktualni ravnatelj Opere Dražen Siriščević?

-U ovom konkretnom slučaju osobno ne znam što se događalo tijekom samog izbora intendanta i koliko je u tom izboru politika imala svoje ruke. Intendant se bira prvenstveno na temelju svog četverogodišnjeg programa i prethodnih referenci u profesionalnom radu, pa želim vjerovati da je u ovom slučaju i bilo upravo tako. Bilo bi nepošteno od mene komentirati izbor Dubravke Vrgoč, koju osobno i ne poznajem, dok Dražena Siriščevića poznajem relativno dobro. O gospođi Vrgoč više, manje znam ono što znam iz medija. Ono što ipak poznajem dosta bolje jest aktualno stanje u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, stoga znam koliko će joj biti teško kazalište izvući iz dugogodišnje krize koja je tu kuću uistinu potresla do temelja. Mogu joj tek poželjeti svu sreću u predstojećem mandatu, jer će joj na putu tog oporavka trebati zaista mnogo strpljenja, živaca i mukotrpnog rada.

Čiji ste vi politički igrač? Planirate li na predstojećim izborima, možda aktivnije se uključiti u politiku?

– Nisam apsolutno ničiji igrač, s politikom nemam ama baš nikakve veze, niti imam najmanje ambicije uključivati se u politiku ikada kasnije u životu. Planiram se držati isključivo svoje struke za koju se borim na različitim frontovima i na različite načine: kao umjetnik, profesor na Muzičkoj akademiji, predsjednik Hrvatskog društva glazbenih umjetnika i ravnatelj Zagrebačke filharmonije. S druge strane, uvidjevši u kojoj mjeri politika često detrimentalno utječe na svaki aspekt našega društva, koliko smo mi kao građani, ili ljudi struke nemoćni pri suočavanju s lošim odlukama „krivih ljudi na pravome mjestu“, shvatio sam da ne mogu cijeli život sjediti skrštenih ruku i gledati kako politički instalirani i instruirani pijuni sustavno uništavaju hrvatsku kulturu. Isključivo iz tog razloga sam se uopće i odlučio na prihvaćanje funkcija koje sam u prošlosti obnašao, ili ih obnašam trenutno. Na tom tragu, ne mogu s potpunom sigurnošću isključiti ni da jednoga dana, ali tada, isključivo iz pukog očaja možda neću promijeniti svoje sadašnje mišljenje, te se uključiti aktivnije i u politički život, ukoliko to procijenim jedinom preostalom opcijom.

Filip Fak na Novogodišnjem balu Zagrebačke filharmonije u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski. Photo: Matija Habljak/PIXSELL

Kako biste komentirali najavljenu smjenu aktualne ministrice kulture i medija, poslije izbora? Kakva su vaša iskustva i po čemu ćemo je pamtiti u njenim mandatima?

-Nisam imao mnogo izravnog doticaja, niti sam imao prilike pretjerano često susretati se s aktualnom ministricom. Naš prvi susret ticao se tadašnjeg prijedloga novog Zakona o kazalištima, gdje sam bio dijelom grupacije predsjednika strukovnih udruga, i u toj situaciji je ministrica zaista usvojila neke od naših prijedloga. Nedugo nakon toga, ministrica je odlučila uložiti veto na razrješenje intendanta HNK Ivana pl. Zajca Rijeka, Marina Blaževića, a koje je prethodno izglasalo Gradsko vijeće Grada Rijeke. Tu odluku, barem što se moje perspektive tiče, smatram njenom jedinom sigurnom pogreškom, iako sam također poprilično siguran kako nije bila upoznata sa cjelokupnim činjeničnim stanjem, već je morala biti u velikoj mjeri obmanuta i pod utjecajem pritisaka samo jedne strane u toj situaciji. Načelno govoreći, Ministarstvo kulture i medija pokriva jedan uistinu ogroman resor, pa je nemoguće u takvom radu ne učiniti i određene propuste, osobito ako ste u ministarskoj fotelji dugi niz godina. Vjerujem kako je aktualna ministrica napravila i dosta dobrih poteza u svom mandatu, jer sam u nizu navrata bio svjedokom vrlo pozitivnih, konstruktivnih i korektnih poteza s njene strane. O najavama njene smjene najiskrenije ne znam ništa konkretno, mogu samo pretpostaviti da to ponajprije ima veze s ovom „geodetskom“ aferom, a ne bi me čudilo ni da je sama ministrica osobno odlučila odmaknuti se od te vruće fotelje, nakon svih zbivanja u posljednje vrijeme.

Što mislite kako Iva Hraste Sočo danas vodi HNK, u komparaciji s Vrgoč i bi li bila bolja ministrica od Obuljen Koržinek?

-Prema svemu što čujem i vidim, Iva Hraste Sočo radi zaista izvrstan posao u HNK u Zagrebu. Raduje me i što su zaposlenici zadovoljni, što u paru sa sjajnim rezultatima koje kazalište ostvaruje nikako ne može biti plod slučajnosti. Nemam nikakve sumnje da bi gospođa Hraste Sočo bila izvrsna ministrica kulture i medija, iako bi mi osobno bilo žao da se tako brzo makne s mjesta intendantice, upravo s obzirom na procvat naše najveće kazališne kuće pod njenim vodstvom.

Vi ste Riječanin, kakva je Rijeka danas grad u kulturnom i duhovnom smislu, nekad je bila kulturno središte ljevice, grad alternative, panka, roka, novih energija, koje prkose mainstreamu?

-Rijeka kao grad, na moju veliku žalost, već dugo vremena stagnira i gubi svoju prepoznatljivost o kojoj ovdje govorite. Teško je uprijeti prstom u nekog konkretnog krivca, možda su to loše politike Grada, možda starenje ili iseljavanje stanovništva, možda globalizacija koja za sobom nosi i određeno otupljivanje lokalnog identiteta, a možda pak nešto posve četvrto. S druge strane, potpuno sam uvjeren da je taj poznati „riječki duh“ neuništiv i nepokoriv, vjerujem da se samo pritajio i da čeka na pravi trenutak da bi ponovno eruptirao, te jednostavno ne vidim tu silu koja ga bi mogla zatrijeti.

U kakvim ste danas odnosima s Marinom Blaževićem i koliko mislite da će trajati i s kakvim ishodom vaš proces?

-Danas s Marinom Blaževićem nemam ama baš nikakav odnos, osim onog koji se tiče sudskih procesa koje sam pokrenuo protiv njega. Više puta sam govorio o tome koliko mi je žao što je uopće došlo do takvog raspleta događaja, ali nažalost, neki ljudi vam jednostavno ne daju drugog izbora. Koliko će dugo procesi trajati i s kakvim ishodom će završiti, to zaista ovisi samo o našem pravosuđu.

Koliki je problem u hrvatskoj kulturi što nema dugoročnih planova, sve se rješava stihijski, po partijskoj liniji?  Programi festivala se krpaju par mjeseci prije početka, kako onda u takvoj klimi  ugovoriti npr. gostovanje  jednog Jonasa Kaufmana, ili Anne Netrebko, kad su njihovi termini puni do 2027., a mi ne znamo ni tko će tada biti na vlasti?

-Mislim da ste u samom pitanju već naznačili i odgovore. Naravno da je takva situacija dugoročno neodrživa i da se stvari moraju stubokom mijenjati. Takav način funkcioniranja, koji sam i sam naslijedio praktički gdje god sam došao, teško je mijenjati u kratkom roku. Nije to samo zbog razloga koje sami spominjete, npr. utjecaja politike na kadroviranje u umjetničkim ustanovama. Već su se i zaposlenici navikli interno funkcionirati stihijski već dugi niz godina, pa im je upravo šokantno kad dođe netko tko razmišlja dugoročno i globalno, te pokuša takav način zaista implementirati u radne procese. Otpor prema novom načinu rada nisam uspio slomiti u HNK Ivana pl. Zajca, s obzirom na to da je on u prvom redu i emanirao od samog vrha, ali zato u Zagrebačkoj filharmoniji, gdje ne pripadam tek drugom upravljačkom ešalonu nego sam zaista u mogućnosti osobno izravno utjecati na sve procese, primjećujem vrlo ozbiljne iskorake već nakon samo četiri mjeseca. Vjerujem da ćemo vrlo uskoro početi funkcionirati kao što funkcioniraju sve ozbiljne kuće u inozemstvu, to je uostalom conditio sine qua non za napredak koji namjeravam ostvariti sa Zagrebačkom filharmonijom. Nikakvi otpori, ili pritisci s bilo čije strane neće me pokolebati ni milimetra u ostvarenju te namjere.

Pijanist Filip Fak. Photo: Nel Pavletic/PIXSELL

Jeste li požalili što, zbog ambicije, niste ostali samo pijanist – za to ne treba vam ništa osim klavira, mira, koncentracije, programa i publike?

– Nisam požalio, naprotiv. Pritom, da pojasnim, nema to nikakve veze s mojim osobnim ambicijama. Naprotiv, kao mlađi čovjek nikada nisam ni sanjao da ću raditi ovo što danas radim i vjerujte mi da bih osobno bio najsretniji da se mogu baviti isključivo svojom najužom strukom, bez stresa i odgovornosti koje po definiciji nose upravljačke funkcije. Međutim, to bih mogao jedino u slučaju da je sustav posložen i da dobro funkcionira. Ali, još prije mnogo godina sam jasno uvidio da je sustav posložen tako da će kad, tad neminovno dovesti do uništenja svega što je iole vrijedno. Koliko nam vrijedi imati tolike vrhunske umjetnike i ansamble kad za njih nitko i ne zna, kad su u našem društvu potpuno marginalizirani i neprepoznati, kad ne mogu dobiti priliku da se dokažu na sceni i kad, u suštini, potrate svoje cijele životne vjekove na ogroman trud oko vlastitog umjetničkog usavršavanja, samo da bi ih na kraju pretekao netko nekvalitetan tko je na pozornicu stigao po partijskoj, nepotističkoj ili klijentelističko-koruptivnoj liniji? Stoga, imajući u vidu brojne kadrovske promjene koje su se proteklih mjeseci dogodile na čelnim pozicijama hrvatskih institucija u kulturi, s pravom vjerujem kako ćemo zajedničkim nastojanjima uspjeti zaustaviti dugogodišnje uništavanje hrvatske kulture. I da ćemo vrlo uskoro pokazati kako je upravo kultura jedan od najvrjednijih segmenata i produkata hrvatskog društva uopće.