Nova predstava zagrebačkog Satiričkog kazališta Kerempuh ‘’Kako druga polovica voli’’ redateljski je debi glumca Filipa Detelića koji u njoj i igra glavnu ulogu. Istu ulogu Detelić je igrao i prije 13 godina, na ispitu studija Glume. Priča Alana Ayckbourna prati tri para koja žive u identičnim stanovima, što je Ayckbourn iskoristio za specifično poigravanje scenskim prostorom. Postavlja se pitanje koliko smo originalni i neponovljivi ili živimo u strogo utabanim stazama, vrteći se u krug. Filip Detelić rođen je u Zagrebu, završio je Ekonomsku školu u Velikoj Gorici, gdje ga je u trećem razredu profesorica Hrvatskog jezika usmjerila na studij glume. Akademiju dramske umjetnosti završio je 2013. godine te odmah nakon diplome ušao u ansambl zagrebačkog Satričkog kazališta Kerempuh. Detelić je dobitnik Nagrade hrvatskog glumišta 2020., za sporednu ulogu Matule u predstavi ‘’Gruntovčani’’ u matičnom kazalištu.

NACIONAL: Predstava ‘’Kako druga polovica voli’’ Alana Ayckbourna u kojoj igrate, upravo je premijerno izvedena u Kerempuhu, a to je ujedno i vaš redateljski debi. Kako ste odlučili okušati se u režiji?

Tu želju nosim u sebi više od deset godina, a taj smo tekst kolegica Nataša Kopeč i ja radili kao ispit na Akademiji. Profesor nam je bio Damir Munitić, pod čijim prijevodom radimo ovu predstavu. Taj je ispit sjajno prošao, čak smo u Vidri odigrali nekoliko izvedbi, a znate da se to ne događa često.

NACIONAL: Znači imate pozitivno iskustvo s tim tekstom.

Da, jako pozitivno. Nije da tekst radim prvi put, i igrao sam istu ulogu – Dobroslava Skrbnika – i na ispitnoj predstavi, ali evo 13 godina je prošlo od onda. Valjda sam ozbiljniji malo. Dakle, u meni je ‘’kuhala’’ ta želja da taj tekst i režiram, ali jednostavno nisam imao hrabrosti da se u to upustim.

NACIONAL: Zašto vas baš taj tekst toliko intrigira?

Jednostavno nam je prirastao srcu, Nataša i ja smo zaista živjeli s tim tekstom, s tim ulogama. Znali smo vježbati osam sati dnevno i onda na piću još do jutra pričali o tome. Dakle, toliko nam je to priraslo srcu da se ja dosad nisam mogao rastati od te ideje da to postavim. I nakon neke premijere u Kerempuhu Šeki, kolega glumac Matija Šekoranja, rekao je ravnateljici Sonji Kovačić da joj imam nešto za predložiti. Meni je, naravno, bilo neugodno, ali me Sonja pozvala na razgovor sutradan.

NACIONAL: Dakle, vi ste kolegama govorili o tome kako biste taj tekst postavili.

Da, imao sam ja već i cijelu podjelu u glavi, sve razrađeno. I eto, otišao sam na razgovor kod ravnateljice, ona je pročitala tekst i svidjela joj se ideja i evo, tu smo gdje smo.

NACIONAL: Osim što režirate, vi i igrate u predstavi.

To je zaista jako teško i izazovno, zahtijeva dodatnu dozu koncentracije jer sam odgovoran ne samo za sebe, već i za cijelu ekipu koja radi na predstavi. S te strane je bilo naporno, ali i veliki gušt zato što obožavam ovaj tekst i obožavam sve svoje kolege s kojima sam na sceni. Sad kad gledam iza sebe, zapravo smo imali vrlo malo vremena da pripremimo predstavu, svega mjesec dana intenzivnog rada.

NACIONAL: Prva vam je to režija pa je možda teško procijeniti, ali što ste unijeli svoje, drugačije, od nekih redatelja s kojima ste radili ili čiji rad poznajete?

Nisam na taj način razmišljao. Ovaj tekst sam po sebi nudi i daje jednu nevjerojatnu brzinu. Ta brzina daje furiozan tempo, dinamiku, što zahtijeva vrlo velik fokus od glumaca. Sve se odigrava u jednom prostoru. U tom istom prostoru su dva stana u dva različita dana, u četvrtak i petak, tako da u isto vrijeme na sceni ‘’preklapaju’’ se dva para, gotovo pa se dodiruju dvije fotelje na kojima glumci sjede. Bit će jako zanimljivo publici gledati to sve, jako je dinamično, drugačije. I onda tek nastane kaos jer se u subotu u tom istom prostoru pojavi i treći par, pa smo svi za istim stolom u različite dane, na večeri.

NACIONAL: Sad kad je gotovo, kakav je osjećaj?

Ja sam toliko sretan da ne mogu to ni opisati. Mislio sam da ću biti nervozan kako smo se približavali premijeri, ali baš je bilo suprotno, bio sam posve miran. To znači da smo spremni.

NACIONAL: Tekst, dakle, prati tri para u svakodnevnim situacijama.

Pa dogodi se preljub i oko toga se vrte situacije, pa treći par unese novi nemir. Moj lik ‘’zakuha’’ sve jer misli da je svatko s nekime s kim nije. Uglavnom smiješne situacije, komedija zabune.

NACIONAL: U ansamblu Kerempuha ste od diplome, zašto baš Kerempuh? Jesu li komedija i satira nešto što vam je urođeno, što odgovara vašem mentalitetu?

Apsolutno je to jedan od razloga, tu se najbolje osjećam. Ne znam objasniti zašto je to baš Kerempuh i zašto se ja tako dobro osjećam u Kerempuhu. Tako je bilo i na prijamnom na Akademiji. Umjesto da sam nervozan, što bi možda bila neka normalna reakcija, ja sam osjećao nevjerojatan mir i sjećam se da sam razmišljao o tome kako bi bilo lijepo da uspijem upisati ADU i kako mi se čini da baš tamo pripadam. I eto, upalilo je. Još sam na Akademiji, na trećoj godini, počeo raditi s Krešom Dolenčićem ‘’Čudo u Poskokovoj dragi’’, ‘’Bubu u uhu’’ i ‘’Krletku’’, tako da me zapravo Krešo nekako ‘’dovukao’’ u Kerempuh. Uvijek kad govorim o Kerempuhu govorim ‘’moj Kerempuh’’, rekao sam već da ga ne bih mijenjao nizašto.

NACIONAL: Zašto je satira važna?

Pa u ovim ludim vremenima u kojima živimo prvo i osnovno je dobro se nasmijati, to ljudima treba. Vidim kad tijekom predstave guštamo i mi na sceni i publika, kad to vidiš, kad čuješ taj aplauz, kad vidiš koliko su oni sretni da su se na sat dva maknuli u neki drugi svijet, u očima im se vidi da se liječe, a s njima i mi.

NACIONAL: Osim u Kerempuhu, igrate mnoge predstave u nezavisnoj sceni, puno vaših kolega samostalnih umjetnika prosvjedom pred Markovim trgom iskazali su svoje nezadovoljstvo svojim statusom i položajem, traže povećanje koeficijenta za izračun mirovina. Kako to komentirate? Koliko je važna ta nezavisna scena i kako gledate na to da nemaju pozitivan feedback ministrice Nine Obuljen Koržinek?

Ma oni su jako važni i tako puno rade, često puno više od kolega koji su zaposleni. Nisam pametan oko toga na koji način bi se trebala voditi briga o njima, ali znam da to svakako treba raditi. Sve umjetnike, ne samo glumce, treba paziti i maziti jer bez toga – to su rekli i puno pametniji od mene – i bez kulture nema ni nas. Posebno to vrijedi za samostalne umjetnike, za nezavisnu scenu. Puno igram s njima, u Tvornici lutaka Petre Radin i Marija Kovača, gotovo pa sam kao kod kuće, tamo je baš obiteljska atmosfera. Pa evo upravo sam imao premijeru predstave ‘’Direkt u glavu’’ B.GLAD produkcije, puno radim izvan Kerempuha.

NACIONAL: Koliko je važna te nezavisna scena?

Mislim da se jako dobro probijaju, rade jako dobar i kvalitetan posao. Evo Tadija Kolovrat iz B. GLAD-a, Ecija Ojdanić s Moruzgvom, baš sam joj rekao nedavno da je prava lavica jer ne samo da ima uspješno kazalište koje vodi i u kojem igra, nego i snima serije.

‘Ovaj tekst daje furiozan tempo i dinamiku, što zahtijeva vrlo velik fokus glumaca’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Da, glumci koji vode umjetničke organizacije u njima ne samo da igraju već i režiraju, produciraju, pišu, rade zaista sve da bi preživjeli.

Tako je, mi glumci smo sve, pa evo i mi koji igramo, dakle koji nismo voditelji, i igramo i vozimo kombi i garderobijeri smo, ma sve što treba. Na takav način prođeš jednu tako dobru školu. Stvarno sam prezahvalan da sam uz Kerempuh imao priliku biti dio nezavisne scene jer mislim da sam s njima narastao i kao čovjek i kao glumac. U sve sam bio uključen, u svaki dio procesa nastajanja predstave i zato je to tako važno. Posebno je važno za mladoga glumca da prođe svete stepenice, da isproba što više toga. To bi bio moj savjet, da ne bježe odmah u mainstream, u HNK ili neko drugo kazalište. Sve će doći u pravo vrijeme.

NACIONAL: Kad ste spomenuli prilike, pružaju li se te prilike mladim umjetnicima?

Nažalost ne, previše je u Hrvatskoj glumaca.

NACIONAL: Da, o tome se sve češće govori.

Naprosto je previše glumaca, previše je akademija. Ako je 12 glumaca u klasi pa puta pet akademija, dakle svake godine 60 glumaca diplomira, o čemu pričamo? Pa nema šanse da svi oni nađu posao! Ja sam stalno zaposlen u Kerempuhu, a stalno nešto radim i izvan Kerempuha i opet je borba. Ne znam kako ti ljudi preživljavaju, zaista ne znam.

NACIONAL: A kako gledate na ansambl i prilike koje glumci dobiju dok su u ansamblu? Neki su glumci, primjerice, u ansamblu a doslovno godinama nisu igrali predstavu. Dakle, kad čovjek promatra te umjetnike na nezavisnoj sceni pa onda s druge strane zna da neki primaju plaću, a ništa ne rade, ne čini se pošteno.

To je apsolutno istina. Međutim, ‘’prva lopta’’ je uvijek rečenica ‘’vidi ga, prima plaću a godinama ništa ne radi’’. Ima i takvih, naravno, ali jako je puno i onih glumaca koji su na plaći i koji bi jako htjeli nešto raditi, ali se na njih nažalost ne računa, dođe nova uprava i onda neki budu četiri godine bez posla. Ima i toga, nije uvijek sve crno-bijelo. U Kerempuhu toga nema, mi svi jako puno radimo, malo nas je i gotovo svaku večer igramo predstave.

NACIONAL: A vi ste sasvim slučajno završili u glumi, tek u trećem razredu srednje ekonomske škole profesorica vas je usmjerila prema glumi.

Da, bila je to profesorica iz Hrvatskog jezika. Iskreno, do tada nisam imao pojma da postoji neka škola, neki fakultet, gdje se školuju glumci. Do te mjere sam bio izvan svega, imao sam u glavi ekonomiju jer su u tome i moji roditelji, zanimao me menadžment. Ali zanimljivo, i u tom menadžmentu i u marketingu u pozadini svega je neki odnos s ljudima koji mi je danas kao glumcu neophodan. Kad sam otkrio Akademiju, to je bilo divno.

NACIONAL: Neobično je to, jer većina glumaca odmalena je u glumačkim školama, sami su kao djeca radili predstave, nastupali. Neobično je čuti priču poput vaše.

Da, i meni je bilo neobično kad sam tek upisao Akademiju. Kad sam sjedio u predavaonici a oko mene sve neki glumci koje sam viđao na ekranu, igrali su u sapunicama, neki i u kazalištu. Neobično iskustvo. Pitao sam se što ja tu radim. Ali eto, sve je super ispalo.

NACIONAL: Je li trebalo hrabrosti da se upustite u glumački svijet bez imalo iskustva?

Sigurno jest. Prezadovoljan sam.

NACIONAL: Kako se osjećate kad ste na sceni? Može li se to uopće opisati riječima?

Jednom sam rekao, kad čujem taj aplauz i kad znam da je predstava prošla odlično, stvarno se pomlađujem, ali zaista. Ne znam kako bolje to opisati.

NACIONAL: Kakve planove imate sad nakon ove prve režije?

Plan je da se samo malo odmorim, a onda odmah počinjemo s probama za predstavu koju režira Paolo Magelli. Izlazi najesen, ali ćemo već sad početi s radom.

NACIONAL: Zašto volite kazalište?

To je isto kao pitanje zašto volim nogomet, teško je to objasniti. Ali moram reći da su me roditelji zbilja često vodili u kazalište, baš često. Čak sam i na operu išao kao dječak.

NACIONAL: Kao dijete ne razumiješ, ali to su tako važne stvari.

Ma jako važno, naravno kad malo odrasteš shvatiš koliko je to u tebi. Sjećam se da sam u Komediji kao dijete gledao Peru Kvrgića u ‘’Nemoćniku u pameti’’. Sjećam se Pere jako intenzivno. I kad sam upisao Akademiju, ponovno sam ga gledao u ‘’U posjetu kod gospodina Greena’’ pa sam se i upoznao s njim i tom mu prilikom rekao koliko mi je ostao u sjećanju. U tim sam se trenucima tresao, ostala mi je slika u glavi, slika tog predivnog čovjeka na sceni, tog talenta. Stvarno je bio neponovljiv. Ni sam ne zna koliko je toga napravio za nas glumce.

NACIONAL: Vidite da ipak gluma nije bila tako slučajna.

Da, možda ipak nije bilo tako slučajno. Sve se to podsvjesno pripremalo i tu smo gdje smo.