Objavljeno u Nacionalu br. 858, 2012-04-24

Korupcija u svjetskoj politici uzela je velikog maha, ne samo u nerazvijenim nego i visoko razvijenim društvima i traži se rješenje kojim bi se političare dovelo u red

Dok se korupcijska afera “Fimimedije” i HDZ-ovih crnih fondova punjenih novcem državnih tvrtki sve nemilosrdnije obavija oko bivšeg premijera Ive Sanadera i samog HDZ-a, stranke kojom je gotovo čitavo desetljeće baš on suvereno kormilario, prošlog je tjedna u Brasiliji gotovo neprimjetno prošao jedan međunarodni antikorupcijski skup. Njime će se pokušati ukrotiti korupcijske hobotnice u svijetu. Te se nezahvalne zadaće latio OGP (Open Government Partnership), nova međunarodna inicijativa pod okriljem UN-a. Pod zajedničkim predsjedanjem brazilske predsjednice Dilme Rousseff i američke državne tajnice Hillary Clinton 17. i 18. travnja u glavnom gradu Brazila okupili su se predstavnici 73 država na najvišoj razini ne bi li utvrdili osnovna načela dobrog vladanja i transparentnosti na globalnoj razini. A to bi se onda trebalo pretvoriti i u djelotvorno sredstvo borbe protiv korupcije u svijetu. Dakako, iluzija je pomisliti da je moguće iskorijeniti korupciju, koja tako neumoljivo puni novinske stupce. Premda se predugo stvarala predodžba da je politička korupcija odlika nerazvijenih, nedemokratskih država i društava, tu su zabludu uspješno razgrnuli brojni korupcijski skandali, koji potresaju i najrazvijenije države u svijetu od 90-ih do danas. Danas je pod međunarodnom istragom i izvozni program finskog proizvođača borbenih oklopnih vozila “Patria”, i to u četiri europske države, uključujući i Hrvatsku. A Finska je država koja nosi prestižni epitet zemlje s najviše postavljenom ljestvicom netolerancije prema korupciji u svijetu, najžešćeg i najdjelotvornijeg borca. Korupcijski skandali, a potom i velika antikorupcijska akcija pod znakovitim nazivom “čiste ruke”, 90-ih godina pomeli su s političke pozornice nekoć snažnu Demokršćansku stranku u Italiji, zaštitni znak dobrog vladanja u Italiji od završetka II. svjetskog rata pa sve do tada, punih pola stoljeća. Njeni su se osumnjičeni predsjednici skrivali u inozemstvu. Socijalistički premijer Bettino Craxi umro je u 65. godini života od srčanog udara 2000. u svojoj vili u izbjeglištvu u Tunisu, kamo se sklonio od pravosudnog progona. Drugom premijeru Italije, demokršćaninu Giuliju Andreottiju sudilo se zbog povezanosti s mafijom, a ta talijanska nevesela slika zaokružila se nesretnom sudbinom direktora Vatikanske banke, koji je skončao pod londonskim mostom u nikad dokraja utvrđenim okolnostima. Lik tog direktora Vatikanske banke poslužio je i Francisu Fordu Coppoli u kreaciji jednog od likova iz njegove slavne filmske trilogije “Kum”.

Ozbiljne korupcijske skandale nisu izbjegle ni Njemačka ni Francuska. Aferom sumnjivog financiranja iz “crnih fondova” svoje Kršćanskodemokratske unije bio je obilježen i njemački kancelar Helmut Kohl, koji je, nakon pada Berlinskog zida 1989., uspio ponovo ujediniti Njemačku. Unatoč njegovim povijesnim zaslugama, ali i uspješnim kancelarskim mandatima od 1982. do 1998., bio je osumnjičen za mutnu prodaju njemačkih tenkova Saudijskoj Arabiji i za netransparentno prepuštanje benzinskih crpki u nekadašnjoj Istočnoj Njemačkoj francuskoj naftnoj kompaniji “Elf Aquitaine”. Preko tih je poslova, navodno, osigurao novac sumnjiva porijekla za potrebe vlastite stranke CDU, koja je baš u njegovo vrijeme osvajala najviše zastupničkih mjesta u njemačkom parlamentu. Francuski predsjednik Jacques Chirac, nakon puna dva mandata u predsjedničkom stolcu od 1995. do 2007., prošao je još gore. Nakon što ga je sud 15. prosinca 2011. proglasio krivim za pronevjeru javnog novca, osuđen je i na dvije godine zatvora, doduše, uvjetno. Optužnica ga je teretila za fiktivno zapošljavanje 21 osobe iz stranke u razdoblju kad je bio gradonačelnik Pariza od 1977. do 1995. Sudeći prema Chiracovu iskustvu, jer su ga priče o korupciji počele pratiti još dok je bio predsjednik, sličnu bi sudbinu mogao doživjeti i njegov nasljednik Nicolas Sarkozy ako izgubi izbore. I uz njega se veže korupcijski skandal s protuzakonitim financiranjem stranke UMP novcem koji je dala Liliane Bettencourt, vlasnice L’Oréala, te navodnim koferima novca koji su stizali iz afričkih zemalja. Utoliko su veći Sarkozyjevi motivi za pobjedu na predstojećim izborima, jer bi mu ona sačuvala imunitet.

Da u Njemačkoj korupcijske afere ne završe s Helmutom Kohlom, pobrinuo se nedavno i bivši njemački predsjednik Christian Wulff, ponikao u stranci kancelarke Angele Merkel. Pod pritiskom sumnji da su mu putovanja i smještaj u skupim hotelima plaćali bogati njemački poduzetnici, sredinom veljače podnio je ostavku, premda je dugo tvrdio da se ne smatra krivim. Na kraju je, ipak, pod pritiskom njemačke javnosti, ali i konkretne prijetnje tužiteljstva iz Hannovera da će zatražiti skidanje njegova imuniteta, morao ustuknuti. Izjavio je tada da je Njemačkoj potreban predsjednik koji je kadar u cijelosti posvetiti se svojim državnim obvezama. Koliko je politička situacija u Njemačkoj bila uzavrela, svjedoči i podatak da je kancelarka Merkel zbog njegove ostavke otkazala posjet Italiji i razgovore s talijanskim premijerom Mariom Montijem. Da apsurd bude veći, upravo je Monti nasljednik najdugovječnijeg, ali i najkontroverznijeg talijanskog premijera Silvija Berlusconija. Osim seksualnih skandala, i za Berlusconijem su, cijelo vrijeme njegova mandata, vukli repovi korupcijskih afera, koji su, međutim, završavali u pravosudnoj zastari.

No zato je Berlusconijev politički saveznik Umberto Bossi nedavno, početSjeverne lige upravo zbog korupcijskog skandala. Ta stranka, koja se zalaže za neovisnu Padaniju, sjeverni dio Italije, ima i rasističke elemente. Ne samo da njeguje mržnju prema muslimanima i Afrikancima, nego je podjednako nesmiljena i prema vlastitim sugrađanima s juga – Sicilijancima i Napolitancima. Ako su neposredni motivi za podnošenje Berlusconijeve ostavke na dužnost premijera bili uvjetovani općim razlozima – dužničkom krizom u Italiji i eurozoni, Bossi nije imao šanse da se izvuče drukčije osim podnošenjem ostavke, premda na stranačku dužnost. Dva dana prije nego što je bio podnio ostavku na dužnost lidera stranke koju je osnovao, baš istražitelji iz Napulja objavili su koliko je iz stranačkih crnih fondova završilo u rukama Bossijevih najbližih suradnika, a koliko u rukama njegovih sinova i druge žene. U prisluškivanim telefonskim razgovorima istražitelji su otkrili podatke o novcu koji je Bossi davao na crno, a koji je, po njima, prikupljen mitom. Kao kolateralna žrtva te istrage pao je i bivši Bossijev ministar Roberto Calderoli. Još prije Bossija, u vezi s istim skandalom morao je odstupiti i drugi njegov ministar, ali i rizničar Sjeverne lige Francesco Belsito. Za njegove stranačke kolege iz Sjeverne lige njegova je priča bila utoliko problematičnija što je otkriveno da je dio stranačkog novca uložio u Tanzaniju.

Završni udarac bivšem rizničaru istražitelji su zadali kad su pretražili njegov sef u zastupničkom domu talijanskog parlamenta. U sefu im se ukazao fascikl s naslovom “Obitelj” (u originalu je bio na engleskom: “The Family”) u kojem su bili dokumenti o novcu namijenjenom Bossiju i članovima njegove obitelji. Korupcijski začini nisu zaobišli i neke od zastupnika Europskog parlamenta. Početkom prošle godine novinari britanskog Sunday Timesa testirali su korupcijsku izdržljivost trojice zastupnika: Slovenca Zorana Thalera, Austrijanca Ernsta Strassera i Rumunja Adriana Sverina. Ponudili su im novac da lobiraju za njih u Europskom parlamentu. Zastupnici su ponudu prihvatili, a novinari objavili lijepu priču. Thaler i Strasser su odmah podnijeli ostavku, ali Sverin se nije dao. Tvrdio je da nigdje u zakonu ne piše da je parlamentarnim zastupnicima zabranjeno davati, a onda, valjda, i naplaćivati savjetničke usluge koje je on pristao dati britanskim novinarima. Za Thalera se taj skandal pokazao utoliko neugodnijim što je kao izvjestitelj za Makedoniju, kada je odlazio u Skopje, kako su potvrdili diplomatski izvori, u razgovorima s makedonskim predstavnicima najčešće isticao da im pregovarački proces s Europskom unijom ne napreduje jer nisu dovoljno djelotvorni u borbi protiv korupcije. Slični korupcijski skandali, dakako, nisu pogađali samo Europu, ali su nam oni, ipak, najbliži. Posebno u trenutku kad je i Hrvatska upravo suočena s pravom korupcijskom dramom na najvišoj državnoj razini. U nastojanju da znanstveno upotpuni sliku o korupciji, profesor na Pravnom fakultetu Slaven Ravlić objavio je knjigu “Političke stranke i korupcija”, u kojoj je utvrdio da su političke stranke danas u paradoksalnom položaju. Dok ih stručna javnost “doživljava kao središnju instituciju zapadnih sustava”, u percepciji šire javnosti one su rodno mjesto korupcije. Prema Global Corruption Barometru TI-ja iz 2009., istraživanju provedenom u 69 država, ispitanici su najkorumpiranije ustanove poredali sljedećim redoslijedom: političke stranke 68 posto, javna uprava 63 posto, parlament 60 posto.