Fenomen binganja zahvatio je svijet. Preciznije, ovisnike o televiziji i gledanju sve kvalitetnijih televizijskih serija koje vas jednosta­vno zalijepe za ekran. “Na putu prema dolje”, “Igra prijestolja”, “Žica”, “The Leftovers”, “Sopranos”, “Okus krvi”, “Stranger Things”, “Kuća od karata”, “Bloodline”, “Twin Peaks”, “Sluškinjina priča”, “Narcos”, “Milijarde”… samo su neki od naslova koji su oduševili gledatelje u tolikoj mjeri da su cijele sezone odlučili pogledati “u jednom dahu”. Drugim riječima, po šest, deset ili dvanaest jednosa­tnih epizoda odjednom. Sama riječ binge u engleskom jeziku označava konzumiranje veće količine alkohola ili droge u kraćem razdoblju, a može se odnositi i na konzumaciju veće količine hrane. Posljednjih godina taj se pojam sve više počeo vezati uz konzumiranje nekoliko epizoda (ili čak sezona) TV serija odjednom. Međutim, i prije same pojave produkcijskih kuća i streaming servisa poput HBO-a, Netflixa, Torrenta, Hulua, Foxa… koji su doživjeli procvat zahvaljujući ulaganju upravo u realizaciju TV serija, kao i platformi za gledanje istih, mnogi su zaljubljenici u filmove i serije redovito u vrijeme postojanja videoteka posuđivali DVD-ove s cijelim sezonama serija kao što su “Izgubljeni”, “Rome”, “Deadwood”, “Žica” itd.

Binganje i u Hrvatskoj ima velik broj po­klo­nika. Štoviše, već se počelo nuditi kao društveni oblik zabave u nekim klupskim prostorima kako bi određeni broj fanova neke serije zajedno mogao pratiti cijelu sezonu uz prigodan obred konzumacije hrane i pića.

Jedna od ‘profesionalnih bingerica’ je i TV kritičarka Zrinka Pavlić, koja je zbog prirode svog posla ponekad prinuđena odgledati cijelu sezonu TV serije kako bi na vrijeme napisala recenziju. Zrinka ne krije svoju ovisnost o binganju. “Nije baš pametno govoriti o vlastitim ilegalnim ili polulegalnim aktivnostima, ali bingati sam počela kada su se pojavili torrenti pa je postalo moguće skinuti po cijelu sezonu neke serije i odgledati je u vlastitom ritmu. A to onda ponekad dovodi do pretjerivanja. S vremenom sam se, međutim, malo smirila i danas bingam manje nego nekad”, rekla je za Nacional Zrinka Pavlić te prokomentirala poimanje binganja kao nečeg negativnog. “Binganje samo po sebi ne smatram naročito pozitivnim jer mislim da se prebrzom konzumacijom nekih serija dosta gubi – progutaš previše, ne stigneš sve ni zapamtiti, a kamoli provariti, obraditi. No mislim da je pozitivno da gledatelji imaju priliku gledati seriju onda kada im odgovara, tempom koji im odgovara i u situacijama koje im odgovaraju. Bilo je, naravno, neke draži i u tome da, primjerice, svakog petka navečer trčiš kući na ‘Sopranose’, ima i neke draži u ‘komunalnom’ gledanju nekih serija, nakon čega onda sutradan svi komentiraju određenu epizodu, što se ne događa kada svatko gleda kad mu padne na pamet, tako da i ‘nebingersko’ gledanje ima svoje prednosti, ali generalno mislim da su mogućnosti koje nude streaming servisi dobra stvar.”

Scenaristica i kritičarka popularne kulture Jelena Svilar također je bingerica. Svjesna svoje ovisnosti, čak je uvela pojam “svilarenje” koji su mnogi prisvojili prije binge watchinga ili “binganja”. No da ne bi bilo zabune, napominje da je taj naziv bio isključivo autoironičan, a ne tašt i može se iščitati i kao “ona-koja-potrati-dan-noć-piljeći-u-ekran”. U razgovoru za Nacional Jelena Svilar prokomentirala je prednosti i mane binganja. “Ne znam bih li to nazvala prednošću, ali uvijek ovisnički pristupam onome što volim, bile to serije, književnost, muzika ili nešto četvrto, a kako sam i idealistična sanjarka koja ima problem prihvaćanja stanja svijeta u kojemu živimo, obožavam zaroniti u neki serijski univerzum i zaboraviti na sve što se događa izvan njega. Serije su, uz književnost, moja sigurna zona, moj mjehurić u koji se izmjestim kada me realitet previše pritisne i deprimira, što je u ovoj zemlji, a bogme i na planetu, nažalost sve češća pojava. Budući da mi je to i struka, jer sam scenaristica koja je diplomirala književnost upravo na temu serija, ne osjećam grižnju savjesti zbog toga ni najmanje, doživljavam taj svoj bijeg kao rad na sebi, jer scenarist mora biti “nagledan” ako želi dobro raditi svoj posao. Ne znam kakvi se proce­si događaju drugima, ali ja kao da tijekom tog gle­danja postanem jedan od likova, toliko sam unutra da, kad serija završi, uvijek je problem vratiti se u stvarni svijet i realnost, još danima znam šetati pomalo obezglavljeno razmišljajući o proživljenom. Pretpostavljam da je to mana takvog mahnitog gledanja”, izjavila je Svilar.

Naravno da obje naše sugovornice, kao uostalom i mnogobrojni ovisnici o binganju, imaju neke svoje rekorde. Zrinka Pavlić je tako uspjela odjednom pogledati čak 13 epizoda jedne serije koja ju je prikovala uz ekran. “Riječ je o prvoj sezoni serije ‘Damages’. Uf, kakav masakr! Točno se sjećam još i danas. Netko mi je bio dao DVD s prvom sezonom te serije. Ja sam jedne subote popodne, poslije ručka, tijekom žešćeg napadaja ljetne fjake ubacila DVD u player da vidim što je to i… U ponedjeljak ujutro oko pola četiri gutala sam sto pedesetu šalicu kave jer sam morala ostati budna da vidim kako će sezona završiti. Pogledala sam, dakle, 13 epizoda u nešto više od dva dana. Nikada prije ni kasnije nisam izvela nešto tako ekstremno. Moram priznati da me bilo iscrpilo.” I Jelena Svilar ima svoj rekord koji je oborila uz seriju “U uredu”. “Čini mi se da je najviše što sam u komadu pogledala bila američka verzija serije ‘U uredu’, jednom prilikom dok sam ležala bolesna i ‘odsvilarila’ 24 epizode u jednom danu. Doduše, da sad ne ispadnem luđakinja, epizoda te serije traje 21 minutu.” Zanimalo nas je koje je još serije “odsvilarila”. “To je strašno teško pitanje u ovom zlatnom dobu televizije jer su serije zaista genijalne i puno ih je takvih koje te baš privežu za ekran. Posljednja koja me se neopisivo dojmila je ‘Sluškinjina priča’, fantastična ekranizacija kultnog romana Margaret Atwood. Čini mi se da nikada do tog remek-djela od serije nisam doživjela tako visceralne reakcije na neki pop-kulturni proizvod. A najdraže serije sam gotovo sve ‘odbindžala’, neke čak i po nekoliko puta, poput ‘Žice’, ‘Twin Peaksa’, ‘Friday Night Lights’, ‘Igra prijestolja’, ‘Okus krvi’, ‘Veronica Mars’, ‘Horace & Pete’, ‘Louie’, američka verzija ‘U uredu’, ‘Parks & Recreation’, ‘Damages’, ‘Djevojke’… još ih je puno.”

Dio televizijskih i glazbenih kritičara smatra da je binganje zamijenilo slušanje novih ploča, pa čak i odlaske u kino. Bez sumnje, binganje je postalo značajan segment današnje pop kulture. Ivan Laić, glazbeni kritičar, glazbenik i član grupe Moskau, za Nacional je usporedio binganje sa slušanjem glazbe. “Može se donekle povući paralela s odnosom prema glazbi, s time kako danas rijetki posjeduju glazbene kolekcije, već radije skidaju pojedine pjesme izravno u mobitele ili glazbu konzumiraju putem streaminga dok ne nalete na nešto drugo. Tako je nekad trebalo osloboditi večer kako bi se dočekalo omiljenu seriju ispred TV-a, a danas imamo cjelokupni proizvod dostupan uvijek i po želji. Proizvod ostaje isti, ali se promijenio naš odnos prema njemu. I ne treba previše žaliti za onime kako je bilo niti biti euforičan ili kritičan zbog ovoga sada. Stvari su kakve jesu i treba se s time pomiriti.” Laić se zbog poslovnih obaveza ne stigne posvetiti binganju koliko bi htio, ali uvijek nađe dovoljno vremena da pogleda dvije, tri epizode dnevno neke omiljene TV serije i naglašava da je idealna kombinacija “jedan vikend za cijelu sezonu jedne serije – u dva cjelodnevna slijeda”.

No može li takvo jedno kontinuirano gledanje TV serija i legalno/ilegalno konzumiranje istih naštetiti produkcijskim kućama ili im zapravo pomaže u populariziranju serija? TV kritičarka Zrinka Pavlić smatra da svaka TV kuća mora binganje prihvatiti kao činjenicu, bez obzira na to je li u pitanju trend ili nešto što će postati praksa. “S jedne strane, prika­zi­vanje serija tjednim ritmom i računanje na publiku koja će ih tako pratiti ima svoje pozitivne strane i korisno je TV kućama jer onda mogu razvijati i dodatne sadržaje povezane sa serijama. Evo, recimo, ‘Igra prijestolja’ – ja se zezam da već godinama tu seriju pratim kao situaciju na Bliskom istoku. Ne gledam je baš redovito, ali stalno pratim što se nakon svake epizode o njoj piše na internetu, kako je vjerni gledatelji komentiraju na društvenim mrežama, koje sadržaje HBO nudi uz to – to je jedan, kako se to danas zove, višeplatformski doživljaj. I čak i ako ne gledaš tu seriju, možeš se uključiti u hype pa su još i veće mogućnosti da ćeš je možda i početi gledati. Kada se pak neka serija gleda bingerski, onda su mogućnosti za takvo što manje – nema tog ‘masovnog razvoja’, nema toliko vidova praćenja i toliko sadržaja na drugim platformama, premda i za to postoje mogućnosti. Ono što je, međutim, možda poremetilo računicu TV kućama s pojavom mogućnosti streaminga i ostalim načinima bingerskog gledanja, jest to što sada moraju drukčije pratiti podatke o gledanosti, što se vjerojatno moraju nekako drukčije pobrinuti za zaradu jer reklame prilikom prikazivanja više nisu tako efektivne ako više od pola gledateljstva to neće gledati u stvarnom vremenu, nego čekati da se ‘nakupi’ epizoda… Nisam stručnjakinja za politiku TV kuća, ali sigurna sam da to za sobom donosi mnoge mozgalice s kojima se televizionari u svijetu već odavno naveliko bave i sigurno su već smislili rješenja kojima će doskočiti novonastaloj situaciji.”

Nebojša Taraba, jedan od suvlasnika produkcijske kuće Drugi plan koja je zaslužna za TV serije poput “Novina” ili “Mamutice”, nema ništa protiv binganja. “Kada mi ljudi pričaju da su bingali ‘Novine’, sretan sam kao malo dijete. Navodno su ‘Novine’ na platformi HRTi najgledanija serija, što me posebno veseli.” Sebe ne smatra bingerom, iako ponekad zna zabingati, najčešće uz komedije. Smatra li binganje pozitivnim ili negativnim trendom? “Binganje je potpuno prirodan način konzumacije serija u digitalno doba. Što se više bude bingalo, više će se tražiti dobar sadržaj. Dakle, nitko sretniji od mene.”

I Zrinka Pavlić smatra da će se binganje razvijati kao novi način konzumiranja pop-kulturnih sadržaja. “Kao i mnoge druge stvari (ne sve) u popularnoj kulturi, binganje je povezano s novim tehnologijama, a te nove tehnologije neće nikamo otići – moguće je samo da će se razvijati i nuditi nam nove načine konzumiranja raznih sadržaja. iTunes i slični servisi su, jednako tako, jako promijenili način slušanja glazbe i danas se mnogo manje nego prije u mlađoj populaciji slušatelja obraća pozornost na albume kao cjeline, što je također važan moment. Ista je situacija i sa serijama – binganje je sigurno utjecalo na to da se sve češće snimaju serije koje su kao filmovi u nastavcima, a ne proceduralni štikleci s odvojenom pričom svakog tjedna. Tako da je taj način gledanja sigurno utjecao i na sadržaj, i da, to je važno za popularnu kulturu”, istaknula je za Nacional poznata TV kritičarka.

Zrinka Pavlić često zaspi pa vraća snimku unatrag do mjesta na kojem je još bila budna, dok Taraba idealnim smatra binganje uz Viško pivo i slane štapiće. Slično kao i Laić, koji će cijelu sezonu serije “Archer” idealno pogledati uz bocu viskija i gumene bombone. Jelena Svilar smatra da nema tu prevelike filozofije. “Binganje je već samo po sebi ritual, to je posvećeno vrijeme stapanja osobe s fikcijom. Nemam neki specijalni ritual, zimi se udobno smjestim pod dekicu s mačkom i psom na krilu i gomilom grickalica i zezalica, ljeti zamračim stan i držim životinjice podalje od sebe zbog vrućine. Ponekad hodam s kompjuterom po stanu i gledajući paralelno obavljam kućanske poslove. Ovisi o mojem raspoloženju, kao i o seriji koju gledam.”

Jeste li već probali bingati? Odaberite naslov, udobno se smjestite i uđite u novu priču, barem na nekoliko sati.