Značilo je da sam zvijezda akcijskih filmova. Moje ime bilo je iznad naslova većine mojih filmova. Ispisano velikim slovima, baš kako sam zamišljao:

SCHWARZENEGGER

Uspio sam. To su svi govorili. Novinari. Direktori studija. Agenti. Moji prijatelji. Razgovarali su sa mnom kao da je posao gotov. Kao da više nemam što za dokazati. »Što je sljedeće za Arnolda?« pitali bi zvučeći zapanjeno time koliko sam daleko stigao, i kao da ne mogu ni zamisliti da bih mogao još nešto postići.

Razmišljali su u preuskim okvirima. Moji ciljevi su se razvili. Oni su uvijek rasli. Izoštrila mi se sljedeća, veća slika. Nisam htio biti samo akcijska zvijezda koja dobiva najbolje uloge. Htio sam biti protagonist. Htio sam biti najbolje plaćeni glumac u tom poslu.

Da bih to postigao, morao sam pokazati ljudima da u meni ima više toga od mišića i mesa. Morao sam im pokazati svoju nježnu stranu, svoju dramatičnu stranu, svoju zabavnu stranu, svoju ljudsku stranu. Morao sam snimati komedije.

Nitko nije mislio da je to dobra ideja. Novinari su smatrali da neću biti dobar. Direktori studija nisu mislili da će se to svidjeti publici. Moji agenti smatrali su da ću biti niže plaćen. Neki od mojih prijatelja mislili su da ću se osramotiti.

Ja se nisam slagao s time.

Godinu dana prije toga sprijateljio sam se s briljantnim producentom i redateljem komedija Ivanom Reitmanom. Ispričao sam mu o svojoj viziji i onome što želim učiniti. On je vidio sve te moje druge strane koje sam u tom trenutku htio pokazati svijetu. I mogao ih je vidjeti. Mogao je vidjeti ono što sam ja vidio zamišljajući sljedeći korak svojeg putovanja.

Ivan je shvaćao i to da je holivudski sustav pun negativnih ljudi. Njihov instinkt bio je da me zadrže u mojem žanru, jer to su mogli najlakše razumjeti. Arnold je akcijska zvijezda, pa mu šaljite scenarije za još akcijskih filmova. Nije bilo mnogo direktora koje sam mogao zamoliti da me razmotre za sljedeću veliku komediju. Ako sam htio biti zvijezda u komediji, morao sam im donijeti projekt koji ne mogu odbiti. Upravo smo to i učinili. Ivan je uključio nekoliko svojih prijatelja scenarista da osmisle ideje, a onda smo on i ja sjeli i poradili na njima dok nismo pronašli ono što se obojici svidjelo i za što smo obojica vjerovali da će se svidjeti studijima.

‘Bili smo sjajan tim. Ja sam završio Komandosa i Predatora, Danny DeVito je snimio Lov na zeleni dijamant. Reitman je radio na Istjerivačima duhova. Tko ne bi htio snimiti zabavan film s nama?’

Ta ideja postala je film Blizanci. Komedija o braći blizancima, Juliusu i Vincentu, začetima u laboratoriju i razdvojenima pri rođenju, koji se nađu trideset i pet godina kasnije. Ja ću glumiti Juliusa, onog »savršenog«. Vincenta, sitnog kriminalca kojeg Julius izvadi iz zatvora kad se prvi put sretnu, glumit će Danny DeVito.

Bili smo sjajan tim. Ja sam upravo završio Komandosa i Predatora. Danny je upravo snimio Lov na zeleni dijamant nakon pet sezona Taksija. Ivan je upravo radio na Istjerivačima duhova. Tko ne bi htio snimiti zabavan film s nama?

Pokazalo se, većina Hollywooda. Svima se jako dopao koncept, ali neki direktori studija nisu mogli prihvatiti mene u glavnoj ulozi u komediji. Nisu smatrali da bih mogao izvući tu ulogu pokraj Dannyja, koji je bio genij komedije. Drugi su smatrali da ne bih mogao izvući ulogu općenito, ma tko glumio sa mnom. A bilo je i onih koji su shvatili ideju i kojima se svidio komični potencijal našeg partnerstva, ali nisu mogli prihvatiti cijenu kad bi je odvagnuli u odnosu na mogućnost neuspjeha. Sva trojica bili smo vrhunski u svojim poslovima i nismo bili jeftini. Kad bi nam studio platio naše službene honorare, film bi bio veoma skup i morao bi postići više od običnog uspjeha da bi oni zaradili koliko su htjeli.

Ivan, Danny i ja skupili smo glave i osmislili plan. Svidio nam se scenarij i bili smo sigurni da će film uspjeti ako nam studio da novce da ga snimimo. Samo smo trebali pronaći način da jednog od skeptika pretvorimo u vjernika. Naše rješenje bilo je da što više pokušamo smanjiti rizik studija ne uzimajući novac unaprijed. Ako studio pristane snimati naš film, sva trojica pristat ćemo na plaću od nula dolara. Umjesto toga, uzet ćemo postotak od neto zarade, što se holivudskim jezikom zove »okrajak«. Zaradit ćemo samo ako zaradi i studio.

Shvatili smo da pokušavamo izvesti veliku stvar. U ta vremena studiji gotovo nikada nisu davali »okrajak« glumcima (ni sada to ne čine). Svatko od nas profesionalno je riskirao s tim projektom. Budući da smo odbili plaću, riskirali smo i financijski. No smatrali smo da se trebamo zaista posvetiti tome ako mislimo to učiniti.

Pronašli smo svojeg vjernika u obliku Toma Pollocka, predsjednika Universala. Kao što je Ivan vidio u meni isto ono što sam ja vidio u sebi, glavnog glumca, tako je i Tom vidio potencijal koji smo i mi vidjeli u Blizancima. Čak nas je pokušao navesti da uzmemo novac unaprijed, ako možete vjerovati! No mi smo bili čvrsti i držali se početnog plana, koji nas je i doveo do toga, pa nam je Tom dao ono što smo tražili.

Početkom 1988. bili smo u produkciji u Santa Feu u Novom Meksiku. Početkom 1989. ne samo da smo imali predsjedničku premijeru u Kennedy Centeru za izabranog predsjednika Busha nego smo premašili granicu od 100 milijuna dolara na američkim blagajnama, a to je bio moj prvi film koji je to postigao. Ljudi mi do dana današnjeg ne vjeruju kad im to kažem, ali Blizanci su još uvijek film na kojem sam zaradio najviše novca u cijeloj svojoj karijeri.

WENN SCHON, DENN SCHON

Postoji samo jedna osoba s kojom sam surađivao u Hollywoodu, a koja je luđa od mene kad se radi o razmišljanju u velikim okvirima. James Cameron. Jim i ja prijatelji smo gotovo četrdeset godina. Zajedno smo snimili tri filma. Dva od njih, Terminator 2 i Istinite laži, bili su najskuplji filmovi ikad snimljeni kad su izašli. Istinite laži bile su prvi film koji je službeno imao produkcijski proračun od preko 100 milijuna dolara.

No ono u čemu nas Jim zaista sve nadvisuje jest njegova sposobnost da ide do kraja u svim svojim projektima. Činio je to bez prestanka. Na njemačkom imamo izreku: Wenn schon, denn schon. Ugrubo prevedeno: »Ako namjeravaš nešto učiniti, UČINI TO. Idi do kraja.« Jim je utjelovljenje te izreke. On je takav otkad ga poznajem. Mislim da je to nešto što je razvio kao izrađivač modela i dizajner produkcije početkom svoje karijere. To su dva posla u kojima vam je cilj učiniti da stvari izgledaju što je moguće realističnije i autentičnije. Da biste to postigli, morate se zaista posvetiti svojem zadatku. Ne možete napraviti to napola. Ako želite da ono što radite bude uvjerljivo, »dovoljno dobro« nije prihvatljivo. Uvijek mora biti savršeno. Ne smijete propustiti niti jedan detalj. Velike stvari i male stvari jednako su važne.

Zapravo, isto vrijedi i za bodybuilding. Postoje četiri glavna kriterija za suce na svakom natjecanju u bodybuildingu: masa, proporcije, definicija te poziranje i dojam koji ostavljate na pozornici. Unutar svake od tih kategorija postoje tisuće sitnica na kojima morate raditi da biste dobili najveći mogući rezultat. Morate se usredotočiti i na velike i na malene stvari ako želite pobijediti.

U Miamiju 1968. godine izgubio sam svoje prvo natjecanje u Americi zato što sam podbacio u jednoj od četiri glavne kategorije: definiciji. Pobjednik, manji momak po imenu Frank Zane, bio je mnogo »izrezaniji« od mene. Ja sam bio previše gladak. Propustio sam veliku stvar. No nakon što sam se mjesec dana kasnije preselio u Venice i počeo trenirati u Gold’s Gymu, shvatio sam da sam propustio tu veliku stvar zato što sam propustio nekoliko sitnica: trup i listove.

Profesionalci u Americi usredotočili su se mnogo više na pojedine mišiće trupa nego mi u Europi. Mi smo radili čučnjeve i trbušnjake, tipične vježbe za abdomen čiji je cilj razviti gornje i donje mišiće abdomena, ali nismo išli dalje od toga — barem ja nisam — s ciljem razvoja unutarnjih kosih trbušnih mišića, poprečnih trbušnih mišića i prednjih pilastih mišića sa strane pektoralnih. Vidite razliku na fotografijama Franka i mene dok stojimo jedan pokraj drugoga na pozornici u Miamiju. Ja imam normalne six-pack abdominalne mišiće koji izgledaju dobro, ali Frank je izgledao kao da je svaki od mišića na njegovu trupu iscrtan iz priručnika anatomije i isklesan od granita. Morao sam početi raditi ono što su on i drugi američki profesionalci radili, samo više i dulje.

Zatim su tu bili listovi. Oni nisu atrakcija poput velikih mišića (pektoralnih i lateralnih) ili »mišića za plažu« (bicepsa i deltoida), ali su jednako važni ako želite pobijediti. Oni su važan dio stvaranja simetrije savršenog tijela prema grčkom idealu. Ako želite biti sjajni, morate raditi na listovima.

Nažalost, budući da su to mišići koji se sporo grče i građeni su za napore s obzirom na to da se njima služimo svaki put kada hodamo, listovi su poznati po tome da ih je teško razviti. Mnogi momci u one dane zaista su se mučili da tamo izgrade masu, pa su ili prihvatili svoju sudbinu ili zaboravili na njih. To je lakše učiniti nego što mislite jer su često prekriveni hlačama ili sportskim čarapama i zaista ih je teško dobro vidjeti, čak i u ogledalu teretane.

No mogao sam vidjeti da moji nisu dovoljno veliki. Listovi su u osnovi bicepsi nogu. Ja sam imao bicepse opsega 61 cm. Nisam imao takve listove. Po mojem mišljenju, to je činilo moje tijelo nerazmjernim, što mi je ugrožavalo izglede da osvojim naslov Mr.-a Olympije i službeno postanem najveći bodybuilder na svijetu. Nisam namjeravao biti osoba koja će to dopustiti. Nisam namjeravao dozvoliti da mi male stvari promaknu i riskirati da mi unište veću viziju. Došao sam u Ameriku biti najbolji na svijetu. Ako sam namjeravao to učiniti, onda sam to i činio.

Onog dana kad sam shvatio da moram poraditi na svojim listovima, odrezao sam nogavice na svim svojim sportskim hlačama tako da nisam mogao izbjeći pogled na njih u ogledalu dok sam radio na drugim skupinama mišića. Tada sam počeo raditi na listovima svakog dana. Nekoć je to bila posljednja stvar koju sam radio prije odlaska iz teretane, a sada je bila prva koju sam radio kad bih ušao. Pet stotina kilograma na spravi za razvoj listova i desetine ponavljanja. Sedam dana tjedno. Ne samo da nisam mogao izbjeći pogled na svoje listove dok sam hodao po teretani nego ni moji konkurenti više nisu mogli izbjeći pogledna njih dok su polako rasli.

Godinu dana kasnije osvojio sam svoju prvu od sedam titula Mr.-a Olympije. Jesu li sve te vježbe za abdomen i listove dovele do toga? Vjerojatno da. No jamčim vam da bi me dovele do poraza da ih nisam odradio.

Jim to razumije. To je jedan od razloga zbog kojih je Titanic koštao 200 milijuna, više od ijednog drugog filma snimljenog do tog trenutka. Kad je počeo razmišljati o snimanju Titanica, htio je ispričati priču o najpoznatijem brodolomu u povijesti na način na koji nitko prije nije iskusio zato što ju je on iskusio kao gotovo nitko prije njega. Godine 1995. ušao je u projekt cijelim bićem. Spustio se na dno oceana u ruskoj podmornici i vidio olupinu Titanica vlastitim očima. Htio je da publika osjeti ono što je on osjetio gledajući je. Htio je da ima osjećaj kao da je usred sjevernog Atlantika i da tone s brodom. Htio ju je uroniti u povijest i ekstravaganciju najvećeg putničkog broda u povijesti. »Mora biti savršeno«, rekao je.

I on je to učinio savršenim. Izgradio je svoj vlastiti Titanic. Unutar divovskog bazena vrijednog 40 milijuna dolara na plaži u meksičkoj Baji. Brod je bio dug 236 metara, identična replika u gotovo punoj veličini. Imao je prednji dio koji se mogao nagnuti u vodu i veliki stražnji dio koji se mogao odvojiti i izdići za 90 stupnjeva. Unutar broda izgradio je setove koji su se također mogli nagnuti. Izvana je izradio složenu dizalicu za kameru i rasvjetu na platformi koju je objesio s krana koji ju je pokretao naprijed i natrag, gore i dolje duž brodskog trupa.

‘Ako vam je najveća životna želja postati roditelj, nemojte misliti da vam je jedina zadaća da djetetu osigurate materijalne stvari. Budite sjajan uzor koji odgaja zdravu djecu punu ljubavi koja će činiti velike stvari’

Bilo je to tako ambiciozno. U kombinaciji sa svim specijalnim efektima, koji su morali biti besprijekorno integrirani u praktične efekte koje su on i njegov tim snimali na setu bilo je toliko mnogo načina da sve pođe po zlu. Da svaki detalj nije bio na mjestu, film bi ispao dosadan, nerealističan ili banalan.

Da bi učinio to onako kako je zamislio, Jim je znao da mora ići do kraja. Nije bilo ni kompromisa ni štednje. Nije bilo polovičnih mjera ili polovičnog rada. Svaki detalj na setovima morao je biti povijesno točan. Sagovi, pokućstvo, pribor za jelo, staklo za lustere, vrsta drveta za ograde — sve je bilo točno onako kako bi bilo 1912. Na svem posuđu bio je utisnut amblem tvrtke White Star Line. Čak se osobno susreo sa svim statistima i dao svakom od njih pozadinsku priču. Išao je do kraja, i to kako.

Snimanje je trajalo sedam mjeseci. Film je u Sjedinjenim Državama prvi put prikazan 19. prosinca 1997. Zaradio je 28 milijuna dolara u prvom vikendu, a do kraja godine premašio je 100 milijuna. Do kraja izvornog prikazivanja u kinu Titanic je zaradio 1,8 milijardi dolara na kinoblagajnama diljem svijeta, što ga je učinilo najuspješnijim filmom svih vremena. Držao je tu titulu dok ga s prijestolja nije skinuo još ambiciozniji film, Jimov sljedeći projekt, Avatar.

Je li Jimova spremnost i sposobnost da ide do kraja kao što to uvijek čini izdvojila Titanic i Avatar od drugih?

Ne znam. Ali jamčim vam da bi bilo drukčije da nije išao do kraja.

Ovo nije samo način na koji biste trebali razmišljati o ispunjavanju svojih ciljeva, nego biste ih tako trebali i osmišljavati, bez obzira na to koliko su veliki ili maleni u usporedbi s ciljevima drugih ljudi.

Ako ste prva osoba u svojoj obitelji koja pohađa koledž, nemojte se onda samo napiti i praviti važni i pokazivati list papira. Sanjajte o tome da naučite nešto što će vam promijeniti život. Sanjajte o tome da se zaista poboljšate. Sanjajte o dekanskoj nagradi, ne samo o diplomi.

Ako želite biti policajac, nemojte ciljati samo na to da dobijete značku ili mirovinu, ciljajte na čin zapovjednika. Ciljajte na to da činite dobro i budete primjer drugima.

Ako želite biti električar ili automehaničar, nemojte ciljati samo na to da imate svoju radionicu, da biste zatim preko volje odradili zanatsku školu ili shvatili svoju praksu zdravo za gotovo. Zaista naučite svoj zanat i nastojte postati sjajni kako biste bili korisni zajednici.

Ako vam je najveća životna želja postati roditelj, nemojte misliti da vam je jedina zadaća da djetetu osigurate materijalne stvari. Budite sjajan uzor koji odgaja zdravu djecu punu ljubavi koja će otići u svijet i sama činiti velike stvari.

Želim reći, ako namjeravate to učiniti, učinite to kako valja.