Objavljeno u Nacionalu br. 1239, 23. siječanj 2022.

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Spremište Trešnjevka’ u kojem Tomislav Šovagović kroz priče o svome stricu, velikanu hrvatskoga glumišta Fabijanu, autobiografski opisuje Zagreb u drugoj polovici 1980-ih godina, uoči početka Domovinskog rata

Bilo je to u vrijeme dok granice latifundije u Donjem Podotočju nisu bile jasno omeđene, a svako subotnje jutro istinsko radovanje druženju sa strikanom Fabijanom i ocem Josipom, još prije nego što će postati poznati pod kodnim imenima Diktator i Pročelnik. Turopolje je obojicu podsjećalo na Slavoniju, iz vremena snimanja serije „Kuda idu divlje svinje“ nakon koje je godinama, baš poput utjelovljenoga žandara Mile Vrbice, strikan morao pjevušiti: Mene cura moli da spavamo goli, a ja neću, bojim se ozepst ću. I kao što je gostioničaru Luji u tom remek-djelu Ive Štivičića i Ivana Hetricha savjetovao kupnju zemlje kod Okučana, jer zemlja će uvijek biti na cijeni, neovisno o ratnom ishodu, tako je i sam skromnu glumačku plaću uložio u turopoljsku ledinu, nadomak Novom Čiču, imanje skriveno od glavnih cesta, na rubu hrastove šume, s prirodnim izmjenjivanjem ciklusa, natopljenih ratarskim znojem.

„Strikanu smijemo reći da je loš glumac, ali nikako da bilo što loše radi na polju ili u stolarskoj radionici“, upozoravao je otac prije ukrcavanja čike Fabijana u Mesničkoj ulici, u tim pravilnim ponavljanjima šestoga dana u tjednu, praćenoga domaćim mlijekom kumica s velikogoričke tržnice, radničkim dekagramima jegera i mortadele, salama koje su u predlatifundijskoj eri drugačije mirisale, tako intenzivno da bi dječak predradnik rado pojeo i natopljeni papir, kamoli sendvič s četvrtinom kruha i prerađenim suhomesnatim specijalitetima. Strikanovo dobro raspoloženje bilo je usklađeno s vremenskim prilikama, tmasti oblaci nad Turopoljem u njemu su budili peićevsku zamišljenost i najradije bi se tada poput kakva puha zavukao pod krovnu gredu i odležao Božjom voljom poljoprivrednicima otežan dan.

Na imanju je postojala tek improvizirana nastamba­ za alat, a u njoj uz more oruđa ležali nacrti buduće­ Diktatorove rezidencije, jednokatnice s pogledom na prijestolnicu i svemir ispunjen čestim letovima JAT-ovih aviona, na koridoru za obližnji Pleso, zvukovima koji remete sve šumske stanovnike. Iz dječakove perspektive zbunjivalo je što Fabijan, umjesto podizanja kuće, radije čačka voćno-povrtlarske radove, satima sadi dunje, obilazi komšije, raspituje se za njihovu marvu i stočarske navike, raspreda o društveno-političkim okolnostima, a zatim se, izmoren riječima i djelima, vraća u alatnicu, birajući čekić i dlijeto za izradu stolice, kreveta, rukohvata.

Strikan nikada ne miruje, ne možeš ga uhvatiti ni za glavu, ni za rep, shvaćao sam, bojeći se da ne poremetim ustajalost radnih navika, pripremu zamišljenih pothvata. U rijetkim trenucima predaha, žuljave ruke naslonjene na čelo vidljivih zelenih žila, lako je bilo primijetiti da se čovjek ne odmara i da nikada nije prisutan ovdje i sada, nego mislima prebire tko zna kak­vom galaktikom, nedohvatljivom običnom prolazniku, kamoli malom pomoćnom šljakeru u vikendaškom naselju. Tražio je ritmičnost u svojemu neusklađenom ponašanju, džezerski loveći glavnu melodiju, nesretan ako je ne pronađe, a još nesretniji ako je prerano ulovi. Nije bilo ishoda koji bi strikana učinio posve ispunjenim i sretnim, jer uvijek je subota bila kratka, a mnoštvo poslova ostalo u povojima, blago rečeno nedovršenima.

„Je l’ ti ovdje negdje prošvercao svinju Crni Rok?“, zapitkivao je Josip, a Mile Vrbica bez uniforme nevoljko je odmahivao rukom, riješen da o svom poslu otkriva što manje, ne zbog nepovjerenja, nego zbog bezvoljnosti što su tolike uloge odigrane, a kuća, eto, stoji samo slutnjom vanjštine.

„Kapetane Miki, daj donesi čašu mleka da se malo okrepimo“, pozivao je najmlađeg ađutanta, rukom sličnoj onoj brata Šamuke, a i pokretom kojim se činilo da će, ako propadne u glumi, dobiti posao u Tvornici žarulja Zagreb, jer je stalno vrtio palcem i kažiprstom kao da u grlo plafonijere ili lustera treba zavrnuti novih 60 ili 100 vata umjetnoga svjetla. Unatoč (ne)raspoloženju dvojice starijih, uživao sam u svakoj sekundi latifundijskoga dnevnog boravka, doživljaju da je, kao u narodnim poslovicama, važniji prelazak potrebnoga puta do cilja nego samo ostvarenje zacrtanoga. Iznad svega, vladao je ponos zbog seoskoga podrijetla, sjećanja na davnu željezničku prugu između Donjega Miholjca i Osijeka, popularnoga „Gucu“ kojega si i lakšim hodom mogao uloviti, s obzirom na to da je Fabijan često kasnio zbog poslova na njivi i u štali. Vozni red, a još više sporost ugašenoga putničkoga vlaka, rađali su desetke anegdota. Obojici je teško palo ukidanje pruge.

‘Je l’ ti ovdje negdje prošvercao svinju Crni Rok?’ zapitkivao je Josip, a Mile Vrbica bez uniforme odmahivao je rukom, riješen da o svom poslu otkriva što manje, zabrinut za stanje vikendice u Turopolju

„U, jebemu, kol’ko je to sati, pa ja skroz zaboravio na britanskoga gulanfera“, iznenada se strikan pljesnuo onom trudbeničkom rukom po uzavrelom čelu.

„Još malo pa sedam, zar glumiš večeras, ništa ne govoriš?“, iščuđavao se stari.

„Večeras sam Kralj Lear, kasnim u Gavellinu šminku ko Guco na osječku stanicu“, prasnuo je strikan u smijeh, uvjeren u malenost svoje uloge, ali nesvjestan veličine kraljevstva kojim gospodari.

CRIJEP, SVADBA I ‘UJAK VANJA‘

„A i ti si, mladoženja, našao dan kad ćeš se ženit, tri livade“, udarao je strikan Fabijan budućeg zeta Dragana po leđima, na latifundijskoj leniji.

„Šta da se radi, kad crijep stiže malo prije sudbonosnog DA“, pospana pogleda uzvratio je mlađi glumac starijemu, znajući da građevinska inicijacija ne pita mjesto i vrijeme i ne može se najaviti s oltara kao sakrament ženidbe.

„Stižemo do večeri na Gornji grad, ne brinite se, trudbenici“, uključio se u priču i otac Josip. Vjenčanje u crkvi sv. Marka vjerojatno je i moglo pričekati, ali dolazak pokrivala za turopoljsku vikendicu – nije.

Tako su glumci, neki s diplomom, neki bez nje, svatovsko jutro proveli u pripremnim radovima, a kasnije u iskrcaju crepova i postavljanju na krov ladanjske kuće.

„Siđosmo s krova, osvrnuli se, gledajući svoju pob­jedu“, uzviknuo je Fabijan, radujući se latifundijskoj rezidenciji jednako kao i udaji kćeri Anje, požurujući radnike da što prije završe s pospremanjem alata, da se mladoženja, njegov punac i ostala rodbina uokolo stignu okupati i presvući za svečanost razmjene bračnih zavjeta.

Sudjelovao sam bez replika u rečenoj komediji, spreman uskočiti tek ako glavni glumci zakažu.

Za vjenčanje se zaljubljeni par odlučio nakon samo četiri dana ljubavne veze, a strikanova kuća godinama je čekala crijep, poklopilo se o istom danu, koji je trebalo dostojanstveno ispratiti u obiteljsku povijest.

„E, moj Mostarac, nećeš se ti dobro provesti sa Slavoncima“, podbadao je otac skorašnjega ženika, izražavajući mu specifičnu obiteljsku dobrodošlicu.

Proslavljajući krovnu pobjedu, napustili su latifundiju i navečer se, u istom sastavu, s obvezama propisanim crkvenim protokolom, našli kod crkve s hrvatskom šahovnicom i grbom grada Zagreba. Draganovi roditelji upoznali su Anjine sat-dva prije odlaska uzbrdo iz Mesničke ulice, u čudu što je upala mišića preduvjet za dobro uplovljavanje u bračnu luku.

Strikan je, spretno kao pri raznošenju crijepa, predao kćer i glumačkom nasljedniku njezinu odabraniku, ugledanom još u gimnazijskom vremenu dok je Dragan u otrovnoj drami glumio Romea na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Uzvanici su novu glumačku obitelj, nakon prvih gornjogradskih poljubaca, pjesmom i gastronomski, zalili u Društvu sveučilišnih profesora, baroknom stanu neuobičajenom za kolektivne proslave, tijekom kojih svatovi razdvojeno jedu i piju svatko u svojoj sobi, a s vremena na vrijeme odlaze u hodnik zapjevati s glazbenim zvijezdama večeri, ni više ni manje nego „Prljavim kazalištem“.

Nadahnuti uspjehom albuma „Zlatne godine“, oslonjeni na brže stvari pankerske prošlosti, izbjegavajući prve bračne noći baladu „Ma kog me Boga za tebe pitaju“, Jasenko Houra, Mladen Bodalec i društvo uveseljavali su supružnike, krovne pomagače i hercegovačko-slavonsko-dalmatinsku mješavinu narječja i običaja.

Nacionalni naboj krovne večeri s hrvatskom zas­tavom i „Vilom Velebita“ jednoga je rado viđenoga glumca iznenada potjerao kući, što nije ni najmanje poremetilo dobru atmosferu. Nešto se slobodnije nakon Titove smrti govorilo i pjevalo, ma koliko oprezni šutjeli o tome.

„Ne udaje se kći i ne stavlja crijep svaki dan“, tapšao je nećak Josip svojega strica, utvrđujući gradivo stručnoga povjerenstva koje je usklađeno donosilo zajedničke odluke.

I sestrica Eva ohrabrila se, kako je večer odmicala, zapjevati s „Prljavcima“ kao prateći vokal, iako joj nije bilo sedamnaest, nego šest godina tek, i makar nije bilo vrijeme sladoleda, nego mađarica s osam kora, oblatni i „mačjih očiju“.

Mladenka, sigurna u ispravnost brzopotezne odluke, pozivala je na golubičinu pjesmu, dok ne krene tradicionalno ponoćno darivanje, ples s prvom damom, u ritmu mirisa čobanca i neminovnosti fajrunta.

Jedini problem, činilo se, bio je gubitak očevih vozačkih ključeva.

„Odvest će vas ujak Vanja“, ponudio je Fabijan majci.

„Koji Vanja, striče, što pričaš?“, zbunila se Jadranka.

„Vidim da je Josip izvan stroja, a moja godina sprem­no čeka“, pokazao je na glumačkoga suputnika, i tek tada smo shvatili da nas na Jarun treba odvesti – drug Puh iz „Inspektora Vinka“.

Rođeni Slavonac, supatnik u radijskom, televizijskom i kazališnom žamorenju spremno je prihvatio preuzetu dužnost, i, ma kako teško pao rastanak Jaje i sekice Eve, kao i ostatka crepastih svatova, uskoro smo napustili svadbenu viku, tražeći „ujakov“ automobil.

„Tu sam ga negdje ostavio, majku mu, mora biti u ovom redu“, u istom stilu moga oca tražio je Glumac bijelog oktanskoga prijatelja, dočim se majka suzdržavala prikriti nervozno puhanje pred drugom Puhom, jer tako je mogla i pričekati dok stari ne pronađe ključeve, izgubljene na neodređeno vrijeme.

„Sad će vas ujak Vanja odvesti nanati“, kazao je ljubaznim, iako špicovanim glasom strikanov vršnjak, i više nisam znao je li riječ o predstavi, skrivenoj kameri, ulozi većoj od života, jer s glumcima nisi nikada mogao razlikovati istinu i laž, još od upada ansambla „Balkanskoga špijuna“ na šibenski rođendan, s kostimografijom iz predstave i svatovskim raspoloženjem.

Takva je bila i vožnja s Vanjom Drachom, nepredvidljiva, krivudava, ništa manje rizična od Fabijanove koji nikada ne gleda ispred sebe, nego mahom desno ili lijevo, ovisno o tomu koji objekt zapadne za oko, uvijek važniji od semafora i presudniji od „prometnih znaka, naših junaka“.

Pričljiviji od strikana, „ujak“ se prisjećao „Emigranata“ Sławomira Mrożeka, izvedenih u ladimirevačkom kinu o Valentinovu 1976. godine, kada je Fabijan poslije nebrojenih „kubika“ rakije kod brata Šamuke, kasnije i u bircuzu kod Đure Ivanovića, spojenim s mjestom održavanja predstave, stao na pozornicu s onom čuvenom uvodnom rečenicom:

„Došo ja …“

„Ne kaže se došo, nego došao“, replicirao je intelektualac Drach nepismenom gastarbajteru Šovi.

Pričao je vozač o domaćoj šunki i kobasicama, perecima i gužvari, jedne davne zimske večeri u slavonskom selu dok su obojica išli cipelcugom i vlakom, spašavajući pješake svojih vozačkih lutanja, duševnoga ulaženja u svaki sljedeći lik, kronike najavljene nesreće.

Sestra je, iako pod dojmom koncerta s „Prljavcima“, uspjela zaspati, majka se pravila da sluša, a ja sam upijao goleme naočale i širok osmijeh čovjeka posuđenoga na pola sata, u subotnjoj noći 11. listopada 1986., i tko bi normalan povjerovao da je jutro glumačkoga vjenčanja počelo s crijepom, nastavilo se svadbom, a završilo emigrantski s „ujakom Vanjom“.

Pod jarunske krovove smo, nekim čudom, stigli bez prometne nesreće.

TRINAESTI UMJETNIK

„Glavno nek se ruši, nek se buši, vama je sve jednostavno“, derao se strikan Fabijan u potkrovlju stana koji je preuređivao novopečeni bračni par – kći mu Anja i zet Dragan. Kao pomoćni radnik, kao i u latifundijskim jutrima sudjelovao sam s ocem Josipom u prenošenju alata i fizičkom izbacivanju viška građevinskoga materijala. Stan u Preradovićevoj ulici bio je nenamješten, nalik scenskoj kulisi, na kojoj će, činilo se, kao u Shakespeareovoj „Oluji“ davne 1980. u režiji Zlatka Viteza, ponovno nastupiti sve troje: Šovo Prosper, Anja Miranda i Dragan Ferdinand. Razliku su činile uloge u „pravom“ životu i šest godina starije osobnosti.

Sklanjajući se od izbečenih strikanovih očiju, da me ne pometu potencijalni prah šute i prašina bušilice, sklonište sam pronašao u nastajućoj bračnoj sobi. Na ulaštenom parketu stajao je madrac razbacane posteljine, a na njemu strip s crvenim zaglavljem Alan Ford. Neko vrijeme maštao sam o kupnji svih dostupnih epizoda najčuvenijeg djela komičnog dueta Magnus&Bunker, ali bilo je suđeno ugledati Dvanaest umjetnika upravo u ložnici glumačkoga para.

Čekajući da strikan i otac, odnosno od milja Diktator i Pročelnik, usuglase zajednički stav o prioritetnim izvedbenim radovima, zalegao sam na udobni podni „krevet“ i započeo s čitanjem blesaste zgode o bandi s violinskim ključem koja pjesmom pljačka banke, dok joj na kraj ne stanu hrabri momci iz Grupe TNT, predvođeni Brojem 1, djedicom koji u svojoj knjižici ima podatke o svim ljudima svih vremena. Pazeći da smijehom ne narušim ozbiljnost rođačkih radova, privijao sam se bliže radijatoru i prozoru prema zagrebačkom centru, uživajući u svakoj rečenici, čudeći se što nisam prije ovog trenutka držao u rukama čudesnu knjižicu, siguran da započinje divno prijateljstvo s jedinstvenom grupom tajnih agenata, ali tajnih agenata od kojih su bježali Jajo Houra i njegovi stvarni glazbenici u svadbenoj noći.

„Pročitaj, sačuvaj, vrati“, uzeo je desetak stripova s glumačke postelje, stavio na hrpu i predao na privremeno pohranjivanje, otpuhujući dim iz vječne cigarete u rukama, nervozan zbog dugotrajnih pregovora s puncem.

„Čini se zanimljivim, ovo da umjetnici pljačkaju banke“, dobacih mu, zamišljenom, odsutnom, nalik Fabijanu na vikendici, kada ga nijedna zemaljska rečenica ne može spustiti s poljoprivredno-stolarskoga neba.

„Da, obično banke pljačkaju umjetnike, dobro govoriš“, odgovorio je prije nastavka neizvjesnoga građevinskoga plenuma, jer odudarajuće vizije završnog plana nisu odgovorile na ključno pitanje – tko zapovijeda radnom akcijom. Ako je Vitez režirao „Oluju“, netko je morao preuzeti palicu nad pretumbavanjem do jučer izvanbračnoga stan(j)a.

U jedno sam, kao u stripu, bio siguran: dobro mora pobijediti, nemoguće je da smiješni razbojnici prođu nekažnjeni nakon silnih pljački, obavljenih s pomanjkanjem sluha i glazbenoga umijeća. Trčali su ulicama s vrećama dolara, sve dok ih Alan Ford, Bob Rock i ostala ekipa nisu osujetili u zločinačkim namjerama. Nažalost, podjela nagradnoga novčanoga „kolača“ bila je, kako to biva, nerazmjerna u odnosu na profesionalno obavljen posao. No to je već pripadalo nekoj drugoj, istoj epizodi. Ugnijezdio sam se u madracu, siguran da bih danima mogao čitati novootkriveni strip, zahvalan „vojniku Boriću“ na tom kratkotrajnom dezerterstvu bez smrtnih posljedica.

„Despoti svih zemalja, dogovorite se da dugo živite i dobro vam bude na zemlji“, začuo sam očev glas razuma, iako smo, kao u mnogim situacijama, ovdje bili da radimo, a ne da mislimo, baš poput Grupe TNT. Diktator Fabijan iznosio je svoju skicu funkcionalnoga stambenoga prostora, govoreći sa stručnoga stajališta, jer ipak je prije Akademije završio Srednju građevinsku školu, i unatoč ocjeni „-2“ iz statike govorio da mu se još nijedna kuća nije srušila.

„Jedino ona ladimirevačka cesta, zbog „L“ zavoja pod pravim kutom usred ravnice ima svakim danom sve više poginulih i ozlijeđenih“, replicirao mu je Pročelnik Josip.

„Jebiga, kad sam je projektirao s peskom i kamenjem, ‘ko je znao da će doći asfalt“, snuždio se strikan zbog nenamjerne pogreške, koja je bila poznata valjda i stanovnicima Sjevernoga pola.

„Šovo, razbit ćemo zid, nema druge, bit će više mjesta za disanje, danas-sutra za djecu!“, pokušavao sam čitati, ali Despot me vratio u stvarnost.

Alan Ford i Oluja stajali su i dalje pomiješani u dječačkoj duši, a svaka sličnost sa stvarnim osobama – namjerna.

„A što će biti kada se vi, golupčići, posvađate, tko će graditi nove zidove, starije i ljepše od starih, ha, mudrac?“, iskolačio je „Prosper“ svoje nebeske oči, on trinaesti umjetnik, čovjek kojega ni Shakespeare ni Magnus&Bunker ne bi uspjeli u onom trenutku portretirati, opisati, ovjekovječiti. Ni srušiti.

HOTEL SLAVONIJA

„Ja bih da vi krenete“, tradicionalno je govorio strikan Fabijan, otkrivajući vlastite namjere, prenoseći tobože odgovornost na drugoga. Poskakujući u štrikancu požurivao je moje roditelje na ubrzavanje spremanja, jer čeka ih specijalni izlazak – Večer Slavonije i Baranje u hotelu „Intercontinental“.

„Kakvo je to slavonsko veselje na skupom mjestu?“, zanimalo me, jer Slavonci su svoje divane imali na dvorištu, u vatrogasnom domu, lovačkoj kući, birtiji, kijeru, bostanu, njivi, rijeci, kombinatu, a ne u najskupljem zagrebačkom hotelu. Ajd, strikan je bio obučen kao da ubrzanim vlakom kreće za Bizovac, ali otac i majka usklađivali su modna izdanja prilično nalik svatovskima. Namirisani iranskim parfemima, kolokvijalno nazvanima „Shiraz No. 5“, davali su posljednje upute sestrici Evi i dječaku s naočalama većima od glave.

„Večera je u frižideru, nemojte dugo gledati televizor, otuširajte se poslije ‘Povratka u Eden’ i ajte leć“, dirigirala je majka poput Lovre Matačića, dok je stari tražio ključeve „Vise“, vozila pristigloga tijekom Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, koje je izdržalo sve velebitske uspone i dvanaest godišnjih doba bez oca, čekajući na parkiralištu ispred ukošene zgrade.

„Ne brini se, majko, čim vidimo što se događa sa Stephanie Harper, idemo u krpe“, kimnuo sam, radujući se programu „Boja noći“ iz novosadskoga studija, izmjeničnoj verziji humorističnih i ozbiljnih serija, praćenih kolektivno na državnoj razini.

„A mi idemo u raj nepovratno, u jednom smjeru“, šegačio se Fabijan, nakrivljujući tamnoplavu kapu s repićem, beretku bećara, odlučnog da večeras s Krunoslavom Kićom Slabincem otpjeva barem dvaput za sinovca i njegovu suprugu „Zbog jedne divne crne žene“. Kada je nekadašnji rocker objavio album „Hej bećari“, mislio sam da je na omotu umjesto Kiće snimljen otac Josip pokraj plasta sijena u narodnoj nošnji, identičnoj onoj koju je nosio na Olimpijadi starih sportova u Brođancima.

Ambijent i razlog proslave nije mi bivao ništa jasniji, jer je djeci ulaz bio zabranjen. Starije goste očekivalo je kerenje, pendžerašenje s pozivnicama, nagradna tombola uz neizbježne slavonske delicije, servirane na prestižnom mjestu.

‘Razbit će Slavonci noćas Interkonti ko Rolling Stonesi’, nisam shvaćao što govori strikan Fabijan, poznavajući jedino ‘Angie’ dotičnoga sastava, baladu u kojoj nije bilo riječi o demoliranju hotelskoga prostora već o ljubavnoj tuzi

„Idemo, bećari, u život“, pozvao je otac, dodajući novu, djeci nerazumljivu misao o tome gdje se krije i što bi sav taj život trebao značiti.

„Mi vas znamo, vi nas ne znate“, govorio je Fabijan u hodniku susjedima Oslakovićima, otimajući im rečenicu iz usta, najčešću, slušanu na dnevnoj bazi u glumačkoj karijeri. Prilazili su mu znani i neznani, tražeći autogram, zajedničku fotografiju, želeći podijeliti dojam o viđenoj predstavi, seriji, filmu, riskirajući da strikan drekne od dosadnoga ponavljanja, bježeći u intimnost kojoj je odavno zaboravio – glavni ulaz. Pretvarao se da strpljivo sluša sugovornika, duhom odsutan vjerojatno je putovao onim istim zamišljenim vlakom, mašući banderama pokraj pruge, truckajući tinovski „dolinom svijeta turobnom“ dok ne ugleda rodno selo i shvati koliko se krava otelilo i krmača oprasilo a da za to vrijeme uzdanice Jugoslavenskih željeznica kasne sve brže i sve točnije.

Otišao je tako doajenski trojac u slavonski život na zagrebačkim cestama, a truba bijele „Vise“ označila mogućnost tučnjave jastucima s najdražom i jedinom sestrom, barem do najavne špice uzbudljive australske serije, špice u kojoj je kadar sidnejske Opere snimljen iz helikoptera podsjećao na prolazak Šibenskim mostom, ono kada se poslije višesatnoga drndanja ukaže rodni grad na dlanu drevnoga zaljeva.

Naše dječje igre nisu bile zanimljive kao zadimljena hotelska svečanost, no tamo nema iranskih taburea, kotrljajućih parketom, nema skoka u vis preko hrastovih rešetki federastoga kauča ni posteljice zalijepljene izolir-trakom preko gornjega stakla vrata dnevnoga boravka, imitirajući nogometnu mrežu u „pripetavanju“ rasparenim čarapama, ukratko – fućkaš „Interkonti“ kad imamo čarapino, mladića doktora „Do­ogieja Howsera“ i opjevani „Return to Eden“.

Izmoreni neriješenošću Stephaniene, odnosno Tarine situacije, a i udubljenim kaučom, jednako izmučenim od skokova, odlazili smo na počinak, u dječju sobu s rešetkastim krevetima, nad kojom su bdjeli posteri u prirodnoj veličini Buda Spencera i Terencea Hilla, kao i sekici najdraži filmski plakat „Očajnički tražeći Susan“ s više pjevačkom, a manje glumačkom zvijezdom u usponu – Madonnom. Vrtjeli smo se krevetima u debelim pidžamama, sretni zbog kratkotrajnoga poimanja slobode bez roditeljskoga nadzora.

U polusnu, točnije u stanju u kojemu dječak ne zna sanja li zvono na vratima ili ono zaista odjekuje javom, trznuh se, primijetivši snježno svitanje na prozoru.

Ima pravo stari kada kaže da liježe s Nadom, a budi se sa Zorom, pomislih, a nesnosno tuljenje zvonca otkrilo je da ne sanjam, netko je bio uporan.

„Pa naši još nisu došli kući“, rekao sam tiho, onako više za sebe, puštajući čvrstom snu seke Eve ostati u netaknutom položaju. Protrljao sam krmeljave oči i bos dotrčao do portafona i ulaznih vrata.

„Mama je, brzo otvaraj“, začuo se nemiran majčin glas iz haustora, razjašnjavajući tajnovitost neočekivanog buđenja prije vremena.