Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Doba podjela’ u kojem britanski geopolitički novinar Tim Marshall analizira razloge postavljanja osam metara visokih betonskih ploča, na čijem je vrhu bodljikava žica, između Izraela i palestinske Zapadne obale

Čim se odvezete nekoliko minuta južno od starih gradskih zidina Jeruzalema, u daljini ćete ugledati nove zidine Betlehema. Približavajući im se, vidjet ćete da ih čine osam metara visoke betonske ploče, na čijem je vrhu bodljikava žica. Neki su dijelovi elektrificirani i isprekidani stražarskim tornjevima s prašnjavim, debelim, neprobojnim prozorskim staklima iza kojih su mladi izraelski vojnici koji nadgledaju obje zone. U izraelskom dijelu postoji dio s otvorenim terenom, no kad jednom prijeđete kontrolnu točku, naći ćete se u ulici dovoljno širokoj tek za jedan automobil, s niskim stambenim blokovima nasuprot zidu. Ti strašni prizori deprimiraju i djeluju kao da su iz nekoga drugog svijeta. Domovi ljudi i zidine ne bi trebali stajati tako blizu jedni drugima.

Prelaziti granicu doista je depresivno, no taj je dojam još i jači ako je prelazite, kao što većina došljaka čini, na tim betoniranim dijelovima. Ti su dijelovi tako izgrađeni jer se nalaze u blizini gradskih područja pa je važno spriječiti moguću pucnjavu s viših zgrada. Ostatak ove sedamsto kilometara duge barijere čini žičana ograda.

Unatoč činjenici da je samo tri posto barijere između Izraela i palestinske Zapadne obale napravljeno od betona, ona se svejedno naziva zidom. Zašto? Jednostavno zato što je tih tri posto vizualno dojmljivije od preostalih 97 posto. Koja će televizijska ekipa ili fotograf za pozadinu koristiti žičanu ogradu kad se mogu fokusirati na osam metara visoku betonsku barijeru sa stražarskim tornjevima, prekrivenu grafitima? Ovo je čak i razumljivo zbog ljudske prirode, ali i strahovitog dojma koji zid stvara, i toga što on govori o sukobu i podjeli. Konačno, kako god zvali tu barijeru, ona je spomenik jednom od najtežih sporova na svijetu.

Najtočnije bi bilo reći da je riječ o nepremostivom problemu, iako i to ovisi o definiciji tog pojma; neki ga izvori definiraju kao “onaj koji se teško kontrolira i s kojim se teško nosi”, drugi ga, poput primjerice Cambridgeova rječnika, objašnjavaju kao “onaj koji je vrlo teško kontrolirati, riješiti ili upravljati njime”. U tom smislu, nije riječ o točnom izrazu, jer iako je palestinsko-izraelsko pitanje zasigurno kompleksno, nije ga nemoguće kontrolirati. Također, iako ga vjerojatno neće biti moguće riješiti u skoroj budućnosti, Izraelci njime “upravljaju” već desetljećima. U novoj eri zidova uglavnom uspješno na distanci drže svoje protivnike.

Banksy, britanski umjetnik i politički aktivist nepoznata identiteta, na njegovim je betonskim dijelovima uspješno iskoristio čudnovatu suprotstavljenost zida i svakodnevice. Naime, on već godinama s palestinske strane zida slika murale od kojih su neki postali slavni, poput onoga na kojem djevojčica pretresa vojnika Izraelskih obrambenih snaga i provjerava ima li oružje, ili onoga na kojem bijela golubica nosi neprobojni prsluk, ili murala na kojem djevojka prelazi zid nošena balonima. Navodno je jednom prilikom (ovo možda i nije istina) jedan Palestinac rekao tom umjetniku da je zid učinio lijepim. Banksy mu je zahvalio, a ovaj mu je uzvratio: “Ne želimo da bude lijep. Mi mrzimo taj zid. Idite kući.”

‘Ne mogu se natjerati da prolazim kroz izraelske kontrolne točke na putu do svoga doma. Bilo bi to kao da priznajem njihov autoritet’, rekao je jedan Palestinac koji živi u Londonu

Manje “lijepa” slika koju se često može naći na dijelovima toga zida ona je Handale, zapuštenog bosonogog desetogodišnjeg izbjeglice, koju je izvorno naslikao palestinski umjetnik Nadži al-Ali. Na njoj je Handala okrenut leđima – čime se sugerira da se neće okrenuti dok ne bude pravde za Palestince. Al-Ali, koji je kritizirao i arapske vođe, sâm je napustio Palestinu nikad se ne vrativši. Upucan je u lice u Londonu, u srpnju 1987. godine, i pet tjedana kasnije preminuo je. Britanska je policija zbog tog čina uhitila člana Palestinske oslobodilačke organizacije, no ovaj nikad nije optužen.

Prisjećajući se Al-Alija i Handale, sjetio sam se i svog prijatelja Palestinca koji sad živi u Londonu. On je iz Betlehema, koji je napustio krajem osamdesetih, te kaže da se neće “okrenuti”, to jest vratiti. Rekao mi je: “Ne mogu se natjerati da prolazim kroz izraelske kontrolne točke na putu do svoga doma. Bilo bi to kao da priznajem njihov autoritet.”

Banksy se ipak vratio, pa i otišao nekoliko koraka dalje. Kako bi obilježio stotu godišnjicu Balfourove deklaracije iz 1917. godine, kojom je Židovima obećana domovina u tadašnjoj Palestini, otvorio je hotel Walled Off u Betlehemu na Zapadnoj obali. Svih deset soba tog hotela gleda prema zidu, koji se nalazi prekoputa na udaljenosti od tri i pol metra. To je, kako Banksy tvrdi, hotel s najgorim pogledom na svijetu, no istodobno i topla dobrodošlica ljudima s obje sukobljene strane i iz cijeloga svijeta. Postao je to pogled koji sad mnogi posjetitelji Betlehema žele vidjeti te je tako nastala neka vrsta »turizma na temu sukoba«; ipak, oni koji ga podržavaju tvrde i da pozitivno utječe na odnose između Palestine i vanjskog svijeta. U svakom slučaju, Banksyjeve ture, suveniri te fotografije s njegovim radovima sada su obvezan sadržaj za mnoge turiste koji posjećuju Isusov rodni kraj.

Na malenoj hotelskoj terasi nalaze se stolovi i stolice na kojima turistima koji su odlutali s uobičajenih povijesnih kršćanskih ruta poslužuju piće. S terase možete na zidu čitati grafite, od onih hirovitih poput “Pravite humus, a ne zidove” do onih punih nade, “Bog će uništiti ovaj zid”, ili pak svastika načinjenih iz oblika Davidove zvijezde. Unutrašnjost hotela ukrašena je slikama palestinskog otpora izraelskoj vlasti, poput praćki i razbijenih nadzornih kamera. U sobama se nalaze Banksyjevi murali, poput onog na kojem se izraelski vojnik i palestinski prosvjednik tuku jastucima. U prizemlju je mali muzej koji prikazuje povijest tog sukoba, a u njegovu je predvorju diorama britanskog diplomata Arthura Balfoura u prirodnoj veličini. Pritiskom na dugme pokreće se njegova mehanička desna ruka kojom potpisuje slavnu deklaraciju.

Međutim, u tom umjetničkom djelu nema ničega što bi objasnilo zapanjujuće ruglo nasuprot hotelu. U uskoj uličici nema mjesta za umjetnički prikaz bombama uništenog izraelskog autobusa; no naravno da umjetnost ne mora biti neutralna. Ipak, jedan grafit, možda nenamjerno, aludira na to da zid »upravlja« situacijom, a ne rješava je: »Ovaj zid možda se brine o sadašnjosti, no on nema budućnosti.« U politici je sadašnjost često važnija od budućnosti, pogotovo ako želite doći na vlast.

Sporno je zašto zid uopće postoji i što se njime postiže. No, oko granice između te dvije zemlje vode se borbe još od nastanka Izraela, počevši s Arapsko-izraelskim ratom 1948. godine. Na kraju tog sukoba uspostavljena je linija primirja, poznata kao zelena linija, no 1967. godine, tijekom Šestodnevnog rata, Izrael je zauzeo Zapadnu obalu i Gazu te Sinajski poluotok i Golansku visoravan. Poslije dva desetljeća života pod izraelskom vlašću, palestinska frustracija i bijes proširili su se palestinskim teritorijem, što je dovelo do nasilnih ustanaka i prosvjeda u Prvoj intifadi (1987. – 1993.). Riječ intifada dolazi od arapske riječi nafada, što znači otresanje, zbacivanje, ustanak, pobuna, a u ovom se smislu prevodi kao oslobađanje od ugnjetavanja. Poslije nekoliko godina krhkog mira, tijekom kojeg je Izrael i dalje imao vlast u Gazi, spor koji traje desetljećima 2000. godine ponovno se prelio u trajno nasilje. Početkom Druge intifade počela je i gradnja zida.

Poslije nekoliko godina krhkog mira, tijekom kojeg je Izrael i dalje imao vlast u Gazi, spor se 2000. ponovno prelio u trajno nasilje. Početkom Druge intifade počela je i gradnja zida

Palestinci smatraju da je barijera izgovor za otimanje zemlje te kako bi se “upisalo činjenice na zemljište”, ispisujući konture mogućeg rješenja i nastanka dvije države, ali kako odgovara Izraelu, čime bi Palestina izgubila najmanje deset posto Zapadne obale jer se zid trenutačno nalazi unutar palestinskoga teritorija. Izrael navodi topografske razloge za put kojim ide zid, no u nekim područjima on se udaljuje na istok od zelene linije, zaobilazeći židovske naseobine.

Na Zapadnoj obali živi oko četiristo tisuća Židova. Izraz naseobine navodi na pomisao da je riječ o malim taborištima, vjerojatno izgrađenim na sušnim, vjetrovitim brežuljcima. Međutim, premda je u početku za mnoge tako i bilo, danas su neke od tih naseobina postale pravi gradovi s gradskim vijećnicama, trgovačkim centrima i školama. Zbog cesta koje ih povezuju međusobno, ali i s Izraelom, Palestincima je otežano kretanje Zapadnom obalom, a i održavanje velikih područja susjednih teritorija. U istočnom Jeruzalemu sad također živi dvjesto tisuća Židova. Izrael je to područje pripojio 1967. godine, no Palestinci ga svejedno smatraju glavnim gradom buduće palestinske države. Izraelski Židovi skloni su istočni Jeruzalem i Zapadnu obalu promatrati kao odvojene entitete; Palestinci tako ne razmišljaju.

Pitanje tih naseobina stvara podjele u izraelskoj javnosti te traje žestoka debata o legalnosti i moralnosti njihova postojanja. Religiozni židovski doseljenici tvrde da smiju živjeti na Zapadnoj obali jer je ona bila dio drevnog Izraela te im je u Bibliji obećana. Sekularni doseljenici tvrde da je Izrael taj teritorij uzeo Jordanu koji je kasnije odustao od njega te stoga njihova prisutnost nije ilegalna – taj stav ne dijeli i međunarodna zajednica.

»Pogledaj te zidove!« govori mi prijatelj Palestinac, koji radi u civilnom sektoru i želi ostati anoniman. »Odvratni su! Sve je to plan da nam se ukrade zemlja. Zid su postavili stotine metara dublje u palestinsku zemlju kako bi kasnije mogli tvrditi da je to područje oduvijek bilo njihovo.« Dok se vozimo duž zida, on gnjevno pokazuje prema palestinskome području, na kojemu su nekad rasle masline, a sada je drveće iščupano kako bi se stvorila ničija zemlja za koju se moj prijatelj boji da će jednoga dana biti izraelska. »Uvijek su to radili«, kaže. »Stvarali su ono što sami zovu ›činjenicama na terenu‹, no riječ je o njihovim činjenicama, a našem terenu.«

Izraelci, s druge strane, drukčije gledaju na zid: čak i grafiti i murali s njihove strane barijere pričaju drukčiju priču. Neki su protupalestinski i opravdavaju izgradnju zida; neki su pak propalestinski i opisuju patnju njihovih susjeda; no većina su jednostavno prikazi krajolika osmišljeni tako da zid učine »nevidljivim« – što on za većinu izraelske populacije i jest. Većina ljudi u Izraelu nema mnogo razloga da prilaze zidu, ili prolaze kroza nj. Većina ih ne odlazi do židovskih naselja na Zapadnoj obali, a za ljude koji tamo žive te putuju tamo i natrag, zid je samo dio terena kroz koji imaju pravo prolaza.

Većina Izraelaca smatra da je zid imao pozitivan učinak. Izraelska vlada ističe da su u tri godine prije njegove izgradnje, u bujici napada bombaša samoubojica iz Palestine poginule stotine Izraelaca. U jednom su trenu proizvođači bombi i bombaši slobodno djelovali iz gradova na Zapadnoj obali koji su bili na manje od sat vremena vožnje udaljeni od primjerice Tel Aviva, Netanyje i Jeruzalema. U tri godine nakon izgradnje prvog dijela zida poginulo je samo šezdesetak Izraelaca. Tako Izraelci opravdavaju nastanak zida – on je jednostavno sigurnosna mjera protiv ubojstava. Manjina mu se ipak suprotstavlja; oni barijeru – i pogotovo rutu kojom ona sada ide – vide kao prepreku trajnom i mirnom suživotu s Palestincima. Većina njih je na lijevoj strani izraelskog političkog spektra i ti ljudi mogu biti vrlo glasni, no i na ljevici čine manjinu. Budući da su nakon njegove izgradnje ubojstva civila svedena na minimum, mnogi su se Izraelci u psihološkom smislu povukli iza zida. Imaju oni mnogo drugih problema, i podjela, pa ekonomija u »sigurnosti iza zida« u nacionalnim anketama o tome što su bitni problemi njihove zemlje sad katkad nadvladava problem sigurnosti.

David Kornbluth, jedan od najistaknutijih izraelskih diplomata, koji je sada umirovljen, vjeruje da je podjela na dvije države dobro rješenje te kaže da suosjeća s Palestincima, no po pitanju barijere vrlo je izravan i odlučan, a njegov stav dijele mnogi: »Zid predstavlja veliki uspjeh. On je spriječio samoubojice bombaše da čine zlodjela. Ne bismo ga izgradili da to nije bilo nužno. Nitko to nije želio, ni ljevica ni stranka na vlasti, ali moralo se tako učiniti. Problemi koje zid stvara Palestincima neznatni su u usporedbi s koristima koje smo ostvarili zahvaljujući njegovoj izgradnji. On spašava živote. Sigurno da suosjećam s Palestincima i njihovim problemima, no oni im nisu davali za pravo da ubijaju na stotine civila.« Rekao sam mu da protivnici zida tvrde da on simbolizira ugnjetavanje i moć ugnjetavača. »To nije istina. Da je tako, izgradili bismo ga još 1967. Zid je tu iz praktičnih razloga.«

Na neki način riječ je o provođenju ideje Vladimira (Ze’eva) Jabotinskog (1880. – 1940.) i njegove teorije o »željeznome zidu«. Jabotinsky je bio ideolog židovske zajednice u Palestini prije stjecanja neovisnosti. Osmislio je strategiju odnosa prema Arapima, koji su se ustrajno suprotstavljali uspostavi Izraela, i to iz pozicije nadmoćne vojne sile. On je tvrdio da će Arapi, tek kad shvate da ne mogu uništiti Izrael, biti spremni na pregovore. »Čvrsto sam uvjeren«, izjavio je Jabotinsky, »kako je moguće da oba naroda žive kao dobri susjedi, no da bi se ostvario takav sporazum, nužna je izgradnja željeznog zida.«

Kako je barijera polako zatvarala Zapadnu obalu, tako je dramatično počeo opadati broj napada bombaša samoubojica u Izraelu, pa izraelska vlada tvrdi da između te statistike i izgradnje barijere postoji izravna veza, iako se mnogi kritičari s tim ne slažu. Oni tvrde da je zid sagrađen istodobno kad su neprijatelji Izraela namjerno smanjili broj napada, svjesni da oni štete njihovu imidžu u svijetu te da nisu vrijedni izraelske odmazde. Fawaz Gerges, profesor međunarodnih odnosa na LSE-u (London School of Economics), uvjeren je da je tako: “Hamas i druge palestinske skupine svjesno su odlučili da, zbog strateških i političkih rizika, obustave napade.”

Unatoč navedenome, Izrael i dalje smatra da zid igra ključnu ulogu u nacionalnoj sigurnosti, zajedno s ostalim barijerama koje je vlada podignula kako bi kontrolirala granice. Tako su na granici s Gazom podigli barijeru dugu 65 kilometara, čija je gradnja započeta 1994. godine. Tu je i 240 kilometara duga ograda na granici s Egiptom, dovršena 2013., a koja je zaustavila ilegalna useljenja iz raznih afričkih zemalja. U razdoblju između 2000. i 2012. godine, gotovo pedeset tisuća Afrikanaca, uglavnom iz Sudana, Eritreje i Etiopije, nakon mučnih je putovanja prešlo granicu. Mnoge od njih ubile su egipatske pogranične patrole. Preživjeli su se smjestili u Izraelu jer ta država ima ograničenja deportacije, a i njihove vlade nevoljko su ih prihvaćale natrag. Četvrta je ograda ona duž sirijske granice, koja je podignuta nakon što je u toj zemlji izbio građanski rat. Izrael je odlučio ojačati svoju obranu nakon što su se razne džihadističke skupine, poput Fronte al-Nusra i Islamske države (IS), počele približavati granici preko sirijske strane Golanske visoravni. No, s obzirom na to da je Izrael uvjeren u korisnost svojih zidova, jesu li oni postali trajno rješenje? Oko toga postoje nesuglasice jer mnogi smatraju da je riječ o samo privremenom rješenju problema u regiji. Gospodin Kornbluth, koji je sudjelovao u osmišljavanu rute barijere, kaže: »Do konačnog će se rješenja doći u fazama […] Mislim da će zid biti uklonjen jer njegova je izvorna nakana prorijediti terorističke napade [ …] mi ga možemo srušiti jednako brzo kako smo ga i izgradili.« No, da bi do toga došlo, moraju se usuglasiti obje strane, ali i unutar svake od njih valja nadići podjele oko tog problema.

Izrael je pravi primjer podijeljene zemlje, u kojoj zajedno žive mnogi različiti ljudi – i to uz mnoštvo problema.

Izrael je mlada nacija u kojoj živi 8,6 milijuna ljudi veoma različitog etničkog podrijetla. Primjerice, mnogo je Rusa. Njih gotovo milijun uselilo je 1990-ih kad je ukupna populacija Izraela iznosila samo pet milijuna stanovnika. U skladu s brojnim raskolima u izraelskom društvu, i politička je scena izrazito podijeljena – više nego u većini demokracija. Tu su lijeve i desne stranke, ali i one arapske i vjerske, a svaka je od tih opcija podijeljena na potkategorije.

Godine 1948., kada je utemeljena država Izrael, proveden je i prvi tamošnji popis stanovništva. Tada su 86 posto stanovništva činili židovi, 9 posto muslimani, 3 posto kršćani i 1 posto druzi. Prema popisu stanovništva iz 2014. godine bilo je 16,9 posto muslimana, 2 posto druza, dok je židovska populacija pala na 75 posto, a kršćanska na 2 posto. Preostalih 4 posto činile su razne manjine.

Međutim, i židovska je većina duboko podijeljena. Prije svega na dvije skupine: Aškenaze i Sefarde. Obje skupine podrijetlo vuku iz samog Izraela iz predrimskog razdoblja. Aškenazi su svjetlije boje kože, i naseljeni kasnije u prvom redu u Europu, dok su Sefardi ime dobili po hebrejskoj riječi za Španjolsku – Sefarad – a čine ih uglavnom stotine tisuća Židova protjeranih iz arapskih zemalja poslije proglašenja države Izrael 1948. godine.

Aškenazi su bili neka vrsta elite koja je dominirala svijetom politike i biznisa od nastanka države, uglavnom zato što ih je većina bila dobro obrazovana, ali i zato što su u Izrael došli krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, desetljećima prije arapskih progonstava Sefarda. Ipak, posljednjih godina povećava se utjecaj Sefarda čije su političke stranke često u poziciji ključnih sudionika u vlasti te ih stoga često pozivaju u koalicijske vlade. U religijskoj se praksi te dvije sekte tek ponešto razlikuju, no zbog razlika u povijesnom nasljeđu mješoviti su brakovi prije iznimka nego pravilo. Sefardi su po glazbi i jelovniku bliži Bliskom istoku, dok je prehrana Aškenaza bliska onoj istočnoeuropskih Židova.

Unutar židovske populacije, i Aškenaza i Sefarda, postoji još jedna, stroža podjela na one sekularne (49 posto), tradicionalne (29 posto), religiozne (13 posto) i ultraortodoksne (9 posto) Židove. Ovi posljednji nazivaju se haredimi, oni koji su iznimno bogobojazni. Osamdeset sedam posto sekularnih Židova i dalje pohađa obred Pashe, a polovica pali svijeće petkom uvečer, no među njima postoje mnoge, u društvu izrazito vidljive razlike.

Sve ove skupine zajedno žive u ovoj malenoj zemlji i govore istim jezikom, no međusobno rijetko komuniciraju. Dapače, mnoga su susjedstva podijeljena u tom smislu i danas su dijelovi Jeruzalema ili Tel Aviva gotovo potpuno sekularni ili religiozni, a do miješanja stanovništva veoma rijetko dolazi. Primjerice, mnogi sekularni Židovi jednako će nerado prihvatiti da im djeca sklope brak s nekim iz haredske zajednice, baš kao i iz kršćanske. Djeca će im vjerojatno pohađati segregirane škole: haredska će djeca ići u haredske škole, zasebno muška i ženska, a djeca sekularnih Židova pak u škole bez vjerskih obilježja.

U urbanim područjima postoje mješovita vjerska ili sekularna susjedstva, no i tamo ćete odmah moći vidjeti tko su ortodoksni Židovi, a tko nisu, i to često već po vrsti kipe na glavi religioznih ljudi. Primjerice, mnogi doseljenici na Zapadnu obalu nose pletene kipe koje su veće od pustenih kakve nose ortodoksni i haredimi. Znalci to lako mogu prepoznati. Usto, ultrareligiozni i sekularni Židovi gotovo se posve međusobno ignoriraju. Haredimi, odjeveni u tradicionalnu odjeću – s krznenom kapom i uvojcima sa strane, u bijelim čarapama i nečemu što podsjeća na kućni ogrtač, na ulici nikad neće upitati sekularnu ženu za smjer. I obratno.

Razlike su i ekonomske. Izrael poprilično dobro stoji u gospodarskom smislu, no bogatstvo je prilično nejednako raspoređeno te su razlike između skupina velike. Mnogo je siromašnih; svaki peti Izraelac živi u domaćinstvu s prihodima manjim od polovice nacionalnog prosjeka (a to je dvostruko od zemalja koje pripadaju OECD-u). Haredska domaćinstva, iz više razloga, tu posebno loše stoje. Veće su obitelji siromašnije, a haredimi u pravilu imaju više djece od ortodoksnih ili sekularnih Židova. Prema anketi Istraživačkog centra Pew 28 posto haredima ima sedmero i više djece, što vrijedi za samo jedan posto sekularnih Židova. Haredimi su češće i nezaposleni jer se mnogi – umjesto za rad – odlučuju posvetiti proučavanju Tore.

Ove su podjele vidljive posvuda, osobito na religijskim mjestima. Primjerice, valja spomenuti Zid plača, nosivi zid onoga što je preostalo od Drugoga hrama, koji su Rimljani uništili 70. godine poslije Krista. Poznavatelji religije podijeljeni su po pitanju njegove “svetosti” jer nije bio dio unutarnjeg svetišta, no ipak je riječ o veoma važnome mjestu za gotovo sve Židove. Iznad njega nalazi se kompleks, džamija Al-Aksa i Kupola nad stijenom, koja je sagrađena u sedmom stoljeću i smatra se trećim najsvetijim islamskim mjestom na svijetu. Izraelski i palestinski muslimani smiju posjećivati kompleks koji Arapi nazivaju Plemenito utočište (Haram al-Sharif), no Židovima je ulaz uglavnom zabranjen, navodno iz sigurnosnih razloga.

Kod Zida plača ograda prostor dijeli na jednu i dvije trećine. S manje, desne strane, nalaze se žene, a slijeva muškarci. Postoji nekoliko vjerskih pokreta u Izraelu s miješanim kongregacijama, no oni čine izrazitu manjinu koja gotovo da i nema utjecaja na vjerska pitanja. Moćnije su ortodoksne sinagoge s kongregacijama posebno za muškarce i posebno za žene, a takva je i ona kod Zida plača.