Objavljeno u Nacionalu br. 985, 2017-03-19

Povodom 42. obljetnice smrti Nobelovca kojeg nastoje prisvojiti Hrvati, Srbi i Bošnjaci, Nacional iz prve hrvatske biografije Ive Andrića ‘Gospodar priče’, autora Krešimira Nemeca, donosi ulomak koji govori o tome kako je Andrić tematizirao žene i pokazivao da, paradoksalno, upravo ženska ljepota i senzualnost privlače krv, zlo i nesreću

Prva hrvatska monografija o nobelovcu Ivi Andriću istodobno je i »snimka stanja« dosadašnjih čitanja Andrićevih djela i novo tumačenje utemeljeno na suvremenim teorijskim spoznajama.

Budući da je Andrićevo djelo podjednako otvoreno i prema tradiciji i prema novome, akademik Krešimir Nemec, hrvatski andrićolog, nakon priređivanja Izabranih djela Ive Andrića, prvih u samostalnoj Hrvatskoj, Andrićeva djela motri iznad pojedinih stilova i pravaca. Imajući na umu da je Ivo Andrić čovjek s više identiteta, pa stoga i višepripadni, interkulturni pisac koji je u svojem djelu spojio različite tradicijske slojeve, autor drži da se njegov opus ne može bez ostatka smjestiti ni u jednu ekskluzivnu nacionalnu, stilsku, književnopovijesnu ili teorijsku »ladicu«. Upravo je stoga odabrao žanrovski pristup, koji mu je omogućio praćenje geneze Andrićeva stvaralaštva i uočavanje unutrašnjih stvaralačkih procesa i tipskih odlika. Imajući na umu iznimnu organičnost Andrićeva opusa i međusobnu povezanost dijelova unutar cjeline, akademik Nemec Andrićev opus motri kao sadržajnu cjelinu u stvaralačkom kontinuitetu pa u prvom od sedam poglavlja rekonstruira biografiju Ive Andrića (Ivo Andrić iz godine u godinu), a potom piše o njegovu književnom opusu, pročitanome i protumačenome u poglavljima: Homo melancholicus, Kritičarski šarm, esejistička elegancija; Kretanje tijela – lutanje duha, Razvojne linije Andrićeve novelistike, Andrićevi romani te Knjiga mudrosti i kontemplacije.

U tematskom sustavu Andrićeva opusa osobitu ulogu ima drama žene, tj. tematiziranje egzistencijalnih situacija koje pokazuju kako, paradoksalno, upravo ženska ljepota i senzualnost privlače na sebe krv, zlo i nesreću. Isključena iz javnog života, skrivena u kući, podčinjena žena u opresivnom je orijentalnom patrijarhalnom društvu bila osuđena na trpljenje. Osporeno joj je pravo na vlastiti subjektivitet; pokušaji pobune i transgresije bili su rijetki, uvijek praćeni kobnim posljedicama.

Andrićev je doživljaj žene kompleksan i u njemu se ogledaju različite kulturne tradicije i konvencije. I on je, poput Ujevića, opsesivnu erotsku zaokupljenost zaodijevao u formu gotovo religiozne, sublimirane idealizacije nedostižne žene kojoj su korijeni u kršćanskoj tradiciji. U njoj je figura Madone simbol ekstremne divinizacije žene. Prožet kršćanskim etosom i čežnjom za čistoćom, Andrić je još od lirskih zapisa Ex Ponto gradio ideal nedohvatne lijepe žene koja, zbog neuslišane ljubavi, postaje izvorom patnje, egzistencijalne samoće i osobne razdrtosti. Uz taj mistično-religiozan sloj, koji apostrofira spiritualnu stranu ženskog bića, na Andrića su nesumnjivo djelovale i literarne artikulacije fatalnih žena koje inkarniraju muške erotske fantazije: nagonske pobude, napast, grješni pad u tjelesno. Poticaje je mogao dobiti od Strindberga čija je djela dobro poznavao, a bio je neko vrijeme i pod utjecajem kontroverznog Otta Weiningera (Živojinović, 1962: 251) čija se svojedobno vrlo utjecajna knjiga Spol i karakter (Geschlecht und Charakter, 1903.) danas drži abecedom mizoginije. Napokon, Andrić je bio i pod dubokim dojmom orijentalnog senzualizma koji se u njega često javlja u ekscesnom obliku kao anarhija osjećaja, žestoka čulnost, grozničava »religija ljubavi«. U tom smislu može se reći da je erotsko-ljubavni kompleks u Andrića »sinteza katoličko-mističnog i istočnjački-metafizičkog demonizma« (Vučković, 1974: 190).

Sve se te tradicije i poticaji susreću u pripovijesti Mara milosnica (1926.). Glavna junakinja – Travničanka Mara Garić – prolazi indikativan put osobnog stradanja: kad joj je bilo nepunih šesnaest godina, zagledao se u tu ljepoticu moćni Veliudin-paša zvani Čerkez, zapovjednik turske vojske u Bosni uoči okupacije 1878. godine. Paša je prikazan kao odbojna, deformirana figura pijanca, nasilnika i sifilitičara:

Kosa mu se na sljepoočnicama progrušala. Lijevi obraz mu je prekrivao, u veličini djetinje podlanice, neki crveni lišaj, koji se neprimjetno ali stalno širio i dubao, i sve više zagrizao u mekotu donjeg očnog kapka. Imao je često gnojna zapaljenja u ustima, i dobivao je srčane grčeve. (1: 140)

Postavši protiv svoje volje pašinom priležnicom, Mara je neočekivano upala i u vjerski i u erotski procjep. Njezinu situaciju možda je najbolje opisati pojmom zazornosti (abject) kako ga je artikulirala J. Kristeva. Zazornost je mračna pobuna bića protiv svega što ga ugrožava. Ona remeti identitet, sustav, red; ona ne poštuje granice, mjesta pravila (Kristeva, 1989: 10). Zazornost izaziva proturječno stanje koje u biću izaziva istodobno strah i uzbuđenje, neugodu i stid, zebnju i trepet. Nakon početnog straha, praćena osjećajima grijeha, sramote i kajanja, kad se zbog veze s Turčinom stidila dana i svijeta, paša je Maru počeo fascinirati: zavoljela je miris njegove kože i njegove mirne oči, a dah koji je njegovo tijelo širilo oko sebe sve ju je više privlačio, krijepio i veselio (1: 145). Mara je u njemu vidjela naočita, snažna, dostojanstvena muškarca, gotovo očinsku figuru koja je brižno prima u svoje krilo:

I Sara i momak bi iščezli, a iz pokrajnje sobe bi se vratila Mara, spremna, i spuštala mu se u krilo. To se između njih dvoje zvalo »sjesti u kutiju«. I zaista je bila tako malena prema njemu, i tako bi se savila, da je mogla sva da stane među njegove skrštene noge. (1: 146 – 147)

Istodobno Mara strepi od pomisli kad će se otvoriti vrata njezine sobe i kad će je paša pozvati uvijek istim riječima: Hoćemo li, kćeri? Finim psihološkim nijansama sugerira se suptilan odnos između nasilnika i žrtve koji prerasta u ambivalentnu igru erotskog privlačenja i odbijanja, odanosti i straha, žudnje i susprezanja:

Ležeći u mraku, ona bi osluškivala svaki šum sa divanane, i želila da bude još s njim, i da ne mora da spava; i u isto vrijeme strepjela od pomisli da bi on mogao ući. (1: 148)

Za Veli-pašu Mara je obična seksualna robinja, tijelo s kojim on raspolaže po svojoj volji. Kad ju je uzeo za priležnicu, okom iskusna muškarca ocjenjuje da je odabrao pravo vijeme: Da ju je doveo prije ne bi valjalo, a tri-četiri mjeseca docnije, čini mu se, već bi precvala (1: 144). U razgovoru s fra Grgom paša ide i dalje pa Maru svodi na običnu stvar. Kad je spominje, služi se bezličnom zamjenicom: Ono će u iduću nedjelju, kad vam bude molitva, da dođe opet (1: 151).

Boravak kod paše udaljio je Maru od kuće i njezinih: kao Turčinova »milosnica« ona je prekoračila konfesionalnu granicu i stoga su je odmah izopćili iz katoličke zajednice. Pripovjedač tomu dodaje još i teret obiteljskog naslijeđa i otrovane krvi: i njezinu majku Jelku stari je Mustajbeg Hafizadić držao kao priležnicu kod sebe nekoliko godina, a potom je udao za maloumnog ekmeščiju Iliju Garića. Stoga je Marin dolazak u crkvu na misu izazvao javnu sablazan: okupljeni narod s gnušanjem se odmiče od nje, a srditi fra Grgo (Martić) dodaje na kraju mise s propovjedaonice nekoliko riječi koje su se odnosile baš na nju i koje su značile vrhunac njezine sramote. Poslije, kad mu je Mara došla na pokajanje, reći će joj: Znaš li ti šta si učinila u očima božjim i u očima kršćanskog svijeta? Đubre, đubre, puno smrada i crva (1: 174). Fra Grgino nekršćanski rigidno, gotovo brutalno stajalište prema Mari posve je u skladu s odnosom fratara prema »posrnulim« djevojkama o čemu svjedoči i Matija Mažuranić u svojem putopisu Pogled u Bosnu ili kratak put u onu krajinu, učinjen 1839 – 40 (1842.).

Nakon Veli-pašina odlaska iz Sarajeva, uoči austrijske okupacije Bosne, lijepa Mara ostaje osramoćena, sama, odbačena od svih. Paša je sa sobom poveo i konje, i sluge, i pse, ali nju je ostavio. Pripovjedač se dva put služi lakonskom konstatacijom: Odlazi – ostavlja (1: 162). Javno izvrgnuta ruglu, mržnji i preziru, Mara više ne ide u crkvu, no ni kod kuće se ne može moliti nego se sva predaje strahu i sramoti. Sklonila se nakratko kod babe Anuše na Bistrik, ali i tamo sluša priču kako je Anušinu desetogodišnju unuku brutalno silovao Turčin Salčin namamivši je komadićem šećera u napušteni kamenolom. Kad je u novoj potrazi za spasom došla kao sluškinja u obitelj Pamukovića, Mara je opet suočena sa zlom krvi koja truje i razara veliku i moćnu obitelj. Bogati dom Pamukovića stjecište je nesretnih i poniženih žena, izloženih rodno obilježenu psihičkom i seksualnom nasilju. No po logici patrijarhata, one su prisiljene da svoju nesreću snose i kriju.

Sve su žene u pripovijesti podčinjene zloćudnoj sudbini, fatalnoj predodređenosti, i ta se misao u radnji učvršćuje u višestrukim paralelizmima ženskih patnja (Hodel, 2011: 89). Sluškinju Jelu, koja se brine o Mari, unesrećio je jedan od Pamukovića kad je imala samo šesnaest godina pa je ona uvela rano i otupila potpuno. A drugi dijegetski sloj u pripovijetci – umetnuta priča najmlađe Pamukovićeve nevjeste Nevenke – otkriva kako ju je muž sustavno zlostavljao i kako je bila okružena prezirom, zlobom i rugobom. Njezina misao ulazi u bit antropologije zla:

Prva i stalna misao joj je bila: otkud toliko zlo? Bez zračka dobrote, sažaljenja, nježnosti za ma koga i za ma šta što nije Pamukovića. Kao kroz tamu, gazila je kroz to njihovo zlo i nije mogla da mu vidi kraja, ni smisla, ni razloga. Samo: zlo. (1: 187)

No u pripovijesti Mara milosnica ne raspravlja toliko o fenomenu zla koliko o nedostatku dobrote, vrline, milosrđa i kršćanskog praštanja. U svijetu hegemonističkog maskuliniteta za ženu koja je »zgriješila« nema mogućnosti izbavljenja: o tome govori i tragična sudbina Marina. Za svoju okolinu ona nije žrtva nego odbačena grješnica, turska milosnica, a za takve obeščašćene žene milosti, utjehe i milosrđa nema. U tom bi se kontekstu i na njezinu primjeru mogle parafrazirati riječi iz Ivanova evanđelja o Isusu i židovima (1, 11): K svojima dođe, ali je njezini ne primiše.

Do svijesti o grijehu čovjek dolazi kroz strah, nelagodu, očaj, stravu (Džadžić, 1957: 101). Pripovijest je premrežena religioznim kodovima (slika »mršavog i žutog« sveca na oltaru, Gospa kao pratiteljica i tješiteljica, svijest o vjerskom prijestupu, prokletstvo, kajanje, pokora) koji stalno potenciraju Marin opsesivan, neurotičan strah od grijeha i moralne »nečistoće«. Tu je i bešćutni fra Grga koji stalno oblijeće oko nje i šiba je riječima: Da iz godine u godinu pod crkveni suzama pereš, da o hljebu i vodi živiš, ti ne možeš svoje sramote sprati ni popraviti zlo koje si poradila (1: 175). Mara je ogledni primjer osobe koju u potpunosti oblikuje kolektivno nesvjesno: religijski i patrijarhalni kulturni modeli. Njezina ljepota i dobrota pokazuju se zapravo kao teret, uzrok stradavanja, »okidač« grijeha i najava zla pa ona u trenutku očaja zaziva zaštitu Bogorodice iz dolačke crkve ne samo jezikom naivne vjere nego i straha:

Pokrij me, Gospo draga, ne daj! Zakloni me od svih, od svih … Svukud su me vodili, kod Turaka i kod naših. Svuda su me gonili. Ništa ne znam. Nisam kriva. Ne daj me! (1: 200)

Mara rađa neželjeno pašino dijete baš u vrijeme ulaska austrijske vojske u Sarajevo. Kržljavo nedonošče ugasilo se odmah, a nekoliko dana nakon njega umrla je i Mara. Pijani Marijan najbolje je popratio njezin skroman ukop: Svak je ponešto uzeo od nje, a nikog da je požali i suzu pusti nad njom. Eh, pusto! (1: 206).

U pripovijesti Anikina vremena (1931.) čitamo da su zlo i ljudska nesreća i nemiri među ljudima stalni i neprolazni i da se u tome ne da ništa izmeniti. Andrić tako slijedi tezu nekih mislilaca (Montaigne, Hobbes) koji su držali da su ljudi već rođenjem zli i da su predodređeni da čine strahote. Zlo i nastranost kao dio čovjekove iskonske »prirode« sugestivno je opjevao Comte de Lautréamont u Maldarorovim spjevovima (1869.). U Andrićevoj zbirci novela iz 1931. godine prevladava zlo i beznađe, ali – kao što je primijetio već Mirković – zlo je ovdje odjednom sasvim drukčije. Ono više nije ljudsko u osnovi, nego je čovjek njegovo oruđe. Zlo je sudbinsko, »zagonetka, nevidljiva i neshvatljiva kob« (Mirković, 1938: 51).

Sva u znaku erotskih nemira, slutnja, naznaka, simbola, hotimične nedorečenosti, pripovijest Anikina vremena na začudan način dovodi u izravnu vezu ljepotu i zločin: lijepo žensko biće u muškom svijetu gotovo »privlači« na sebe zlo, mržnju i ubilačku volju. Iznimna i zanosna ljepota Anikina i njezino slobodno ponašanje djeluju subverzivno u konzervativnoj patrijarhalnoj sredini i bude zavist i mržnju čitave varoši. Lijepa kći pekara Marinka Krnojelca svjesno prekoračuje okvire »normalnoga«, dopuštenoga i društveno verificiranoga. Priča o Aniki koja je (kao i priča o Avdaginoj Fati iz romana Na Drini ćuprija) ušla i u narodnu legendu može se doista čitati i kao svojevrsna »fenomenologija mržnje«: ljepota je izazov fatalan i za one koji su se zagledali u nju i za lijepo biće samo (Stojanović, 2003: 95). No ona je i više od toga: priča o granicama ženske slobode izvan braka i majčinstva, o lažnom moralu, o društvenoj kontroli ženske seksualnosti.

Novela započinje pretpripoviješću u kojoj je akter dobrunski pop Vujadin. Ta je umetnuta priča u priči – pokazat će se poslije – semantički nosivo mjesto i njezina je uloga dvostruka: 1) da svrati pozornost na razliku između muške i ženske seksualnosti u restriktivnom patrijarhalnom sustavu i 2) da naglasi razliku između inherentno neobuzdane prirode s jedne i reda koji nameće kultura različitim društvenim zabranama s druge strane.

Pop Vujadin je udovac koji ima »tajni život«: opsjednut je ženama i sexusom, a stalna borba s tijelom i seksualnim potiskivanjem vodi ga na kraju u ludilo. Skriven iza prozorskoga stakla, pop potajno i s nasladom gleda seoske žene kako na rijeci ispiru rublje. No odmah zatim preplavljuje ga nerazumljiva mržnja i on žene proklinje i naziva najpogrdnijim imenima. Takvi nastupi mahnitosti zbog nemogućnosti obuzdavanja spolne želje kidali su i udvajali njegovu ličnost u tolikoj meri da mu je sve teže bivalo da živi i radi kao čovek i sveštenik (1: 249). Nagoni i žudnje stalan su pritisak na njegove svjesne misli i djela. S vremenom se skrivena gorčina skupljala, a mržnja prema ženama postala je istovjetna s rođenim tijelom, sa svim njegovim pokretima, željama i mislima. Razapinjan između dvije stvarnosti, pop je konačno prešao »na onu stranu« – u svima vidljivo ludilo i odmetništvo. Pop Vujadin pokazuje se kao tipičan eksponent patrijarhata koji krivi ženu zbog toga što svojim tijelom budi muške nagone, a on ih ne može kontrolirati razumom. Uvodna priča o njegovoj sudbini na zaobilazan način otvara problem »pale žene« i kontrole ženske seksualnosti o čemu govori Anikina sudbina. Anika je od početka u višegradskoj kasabi bila strano tijelo, obilježeno Drugo. Otac Marinko doveo je njezinu majku Anđu (Vidinku) odnekud iz svijeta. U svojem držanju ona je imala nešto otmjeno i tuđinsko zbog čega je svijet nije ni volio ni cijenio. Anika je odrastala uz šutljivu i nedruželjubivu majku koja ju je oblačila i povezivala glavu na poseban način, samo kako bi se razlikovala od domaćih cura. Nitko nije obraćao pozornost na tu dugo neuglednu djevojčicu. Ali kad je Anika porasla, ispunila se i ispravila, izgledala je kao da je došla iz tuđeg sveta. U zatucanoj sredini prkosna i samosvjesna ljepotica poput Anike pojavljuje se kao oličenje ekscesa, kao nešto strano, neželjeno:

U kasabi, gde ljudi i žene liče jedno na drugo kao ovca na ovcu, desi se tako da slučaj nanese po jedno dete, kao vetar seme, koje se izmetne, pa strči iz reda i izaziva nesreće i zabune, dok se i njemu ne podseku kolena i tako ne povrati stari red u varoši. (1: 258)

O Anikinoj iznimnosti svjedoči i kajmakam, upravnik varoši. Za tog čovjeka pripovjedač ističe da je u životu vidio mnogo žena, ali čim je ugledao Aniku, osjetio je odmah da je ona nešto drugo:

Otkako se zakopala kasaba i otkako se svet rađa i ženi, nije bilo ovakvog tela sa ovakvim hodom i pogledom. Ono se nije rodilo i izraslo u vezi sa svim onim što ga okružuje. Ono se dogodilo. (1: 289)

Došavši iz nekog drugog, tuđeg sveta, senzualna Anika postaje glavni predmet muških želja i ženskih razgovora. Bude se stari strahovi, požude, sirove strasti, a onda i želje za osvetom. I sama je Anika udvojeno biće koje u sebi spaja tjelesnu strast i čežnju za uništenjem, ponore Erosa i Thanatosa. Istodobno i patnica, i pobunjenica, i demonska osvetnica koja muškarce po želji privlači i odbacuje, Anika u svojoj smjeloj transgresiji u skriveno, mračno i perverzno svjesno krši moralne norme i simbolički poredak okružja u kojemu živi. Po cijeli je dan ona smišljala zlo i nesreću; žarila je i palila ne samo po kasabi nego po celom kadiluku višegradskom, i izvan njega (1: 274). Njezina ljubav s Mihailom, zvanim Stranac, na rubu je erotskog bezumlja: opsesivna, čudna i uništavajuća. Mihailo je životni brodolomnik, opsjednut strahom i krivnjom. Sa svojom bivšom ljubavnicom Krstinicom upoznao je tjelesnu ljubav i strast no ona ga je uvukla u ubojstvo vlastita supruga. Otada su u Mihailovoj svijesti žena i ženska seksualnost tijesno povezane s krvlju, zločinom i grijehom. On bježi od žene kao svoje kobi noseći u sebi teret grijeha i grizodušja. A onda u Višegradu nailazi na isto tako demonsku Aniku, prijeteću žensku figuru koju uskoro, u bolesnoj mašti, počinje miješati i izjednačavati s Krstinicom: one su za njega bile jedno lice.

Zbog tereta prošlosti, noža u rani i iracionalnih, samo njemu znanih neprijelaznih zapreka, Mihailo je bio nesposoban za istinsku ljubav. Kad se mogućnost za iskrenu ljubavnu vezu izjalovila, Anika Mihailu nije mogla oprostiti. Bila je spremna prihvatiti radikalne posljedice svoje žudnje: ako već ne može biti njegova, bit će svačija. U istodobno tragičnom i luđačkom zanosu za osvetom ona svjesno prelazi preko crte koja se u patrijarhalnim okvirima ne bi smjela preći: predaje se promiskuitetu i postaje višegradska kurtizana.