Objavljeno u Nacionalu br. 1041, 2018-04-07

Nacional donosi ulomke iz monografije ‘Željezara Sisak – tvornica čelika i života’ autora Đure Tadića, bivšeg radnika kombinata koji je koristeći isječke iz nekadašnjeg Vjesnika Željezare sastavio svjedočanstvo o jednom vremenu i gradu

Priča o Željezari Sisak velika je i kompleksna tema o jednom vremenu i čovjeku u tom vremenu. Velik izazov za svakog autora, pogotovo za nas koji smo svojim životom pisali Željezarinu priču. Potrebno je osobnu subjektivnost i strast pomiriti s činjenicama te zadržati distancu i objektivnost s druge strane. Mogućnost da se ispriča ta velika priča, što vjerodostojnije, sa što manje subjektivizma ukazala se spontano, kao i mnogi događaji u životu.

Zadnje desetljeće dvadesetog stoljeća na našim životnim prostorima završavalo je općim rušenjem dotadašnje organizacije života i ratnim metežom te uspostavom drugačijeg načina organizacije života sa željenim novim vrijednostima. U teškim okolnostima mnoge brižno čuvane stvari, koje su se smatrale vrijednostima, najednom postaju nevažne, često i nepoželjne. Tako sam slučajno otkrio zapuštene i odbačene uvezane sveske »Vjesnika Željezare«.

Prvo se ukazalo godište 1970. Prelistavanje je bilo silno uzbudljivo. Veber, generalni direktor, u novogodišnjem broju iznosi svoje doživljaje iz Sjedinjenih Američkih Država, kaže zemlje kontrasta, i objašnjava svojim suradnicima kako i mi možemo dostići produktivnost kao američki radnici u svojim tvornicama. Sakupili smo ukupno 33 uvezana sveska »Vjesnika Željezare«, od 1956. zaključno sa 1989.godinom.Pohranjeni su u primjerene i sigurne uvjete, koje zahtjeva značajna arhivska građa.

»Vjesnik Željezare« bile su tvorničke novine namijenjene radnicima Željezare Sisak. Prvi broj tiskan je u 11. mjesecu 1952., a prvi urednik bio je Ante Štimac. Koliki su značaj svojim novinama poklanjale sve vodeće garniture Željezare Sisak pokazuje činjenica da je u cijelom razdoblju list izlazio redovito, da su sva izdanja po godinama uvezivana i čuvana sve do 1990. godine kao značajna vrijednost poduzeća. U početku je list izlazio kao mjesečnik, a od 1963. kao dvotjednik.

Kako bi priča o Željezari Sisak bila što objektivnija i vjerodostojnija odlučio sam iskoristiti sačuvano blago ukoričenih novina i pustiti sudionike da govore u prvom licu jednine, u svom vremenu. Tako će priča biti autentična i neporeciva. Tako je nastala ideja o spomenaru: listati novinske listove unazad 60 godina, izrezivati slike i priče i lijepiti ih u album uspomena.

Ideju da priredim takvu knjigu o Željezari Sisak predočio sam skupini članova poslovnog odbora iz razdoblja 1986. – 1990., Milošu Petroviću, Antunu Čavčiću, Ivanu Modronji i Vladimiru Slošiću. Oni su se redovito sastajali, družili se i uvijek raspravljali o stanju i sudbini Željezare, dijelili svoje životne priče. Svi su zamisao o izdavanju knjige prihvatili zdušno, kao što su cijeli radni vijek radili u Željezari. Petrović je zapisao da sam ga u vezi s tom idejom nazvao u listopadu 2015. godine. Svoje sjećanje sa zadovoljstvom je priložio i Zdravko Strižić, dugogodišnji novinar i urednik »Vjesnika Željezare«.

Počeo sam premetati preko ruke te uvezane novine, prelistavati požutjele, ponegdje teško čitljive tekstove, uz stalno prisutnu sumnju: zašto i kome to treba. Treba prelistati preko devet tisuća stranica novinskog formata pa iz toga izdvojiti sadržaj eventualne buduće knjige. Ako si sudionik te priče, to je uzbudljivo i bolno istovremeno. Velik broj glavnih junaka te priče davno se preselio u carstvo sjena, a moja generacija zaposlena početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća polako kreće za njima.

Rad na selekciji materijala pretvarao se u noćno čitanje tekstova, razgovor s mnogima likovima priče koji više nisu među nama te vraćanje u mladost. Izbor priloga u velikoj mjeri određuje i stanje pojedinih dijelova novina, kvalitete tiska, fotografije, prijeloma. Ograničavajući faktor svakako je uvez svih brojeva jednog godišta, jer se dijelovi novina u sredini uveza jako teško mogu skenirati i koristiti kasnije kao prilog.

Izbor mogućih priloga ostaje osobna odgovornost i stav. Pokušao sam primijeniti kriterij što kompleksnije slike života jednog poduzeća u rastu, koristeći raspoložive slike i tekstove. Pri tome izboru nije mi bila presudna faktografija, već suština procesa i odnosa među ljudima, kompleksnost života u svojoj srži. Rad na selekciji i izboru priloga tekao je sporo jer je bio prožet dilemama i dugotrajnim razmišljanjima o svakom označenom, a još više neoznačenom prilogu.

Dogovoreni prilog prvi je završio Miloš Petrović. Dogovorili smo da se 9. 12. 2015. nađemo u pivnici, u Ilici 222 gdje su se inače sastajali njih četvorica dugogodišnjih prijatelja i suradnika kako bi mi predao tekst. Nazvao me rano ujutro dogovorenog dana, rekavši da se ne osjeća dobro, predloživši da se sastanemo sljedećeg tjedna. Istog dana, legao je na popodnevni odmor i nije se više probudio. Veliki čovjek i gospodin, otišao je mirno i dostojanstveno, onako kako je živio cijeli život. Njegova kći Vlatka, doktorica znanosti sa zagrebačkog sveučilišta, dostavila je dovršeni tekst priloga uz napomenu da je Miloš posljednje dane života bio zaokupljen svojom Željezarom, njenom sudbinom i pisanjem svojih sjećanja na Željezaru.

Stranice vremeplova počinju 1956., a završavaju 1989. godine. Čitamo priče i sudbine, gledamo lica znana i neznana, mnoga davno u uspomenama. Taj period može se označiti kao period permanentnog rasta i razvoja koji je svoj vrhunac dosegao upravo krajem osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Povijest »Željezare Sisak« relativno je kratka. Da je poživjela, iduće godine slavila bi osamdeseti rođendan, što u suvremenom dobu i nije neka starost. Pretečom Željezare Sisak smatra se Rudarsko udruženje – Talionica Caprag, osnovano na poticaj inženjera Miroslava Tomca. Članovi tog udruženja postali su financijeri projekta Janko Matko i Vladimir Radan. Ideja inženjera Tomca bila je da se iskoriste prednosti lokacije Caprag te da se tu izgradi visoka peć većeg kapaciteta za proizvodnju sirovog željeza. Na području Hrvatske prva moderna visoka peć izgrađena 1808. u Trgovima na Banovini, a 1860. proizvodnja je premještena u obližnji Bešlinac, gdje se zadržala do izgradnje nove peći u Capragu 1939. godine.

Dokumenti govore da je Tomac uspio izgraditi novu visoku peć za godinu dana, a da je cijela investicija isplaćena u prvoj godini rada visoke peći. Nadolazeći rat uzrokovao je neutaživu potražnju za željezom, a tako i visinu profita investitorima. Talionica Caprag radila je i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Cjelokupna proizvodnja bila je relativno primitivna i bazirana na ljudskom radu, s minimalnim tehničkim sredstvima i mehanizacijom. Takva je proizvodnja nastavljena i u poratnom razdoblju.

Razvoj Željezare povodom tridesetogodišnjice detaljno je obrađen u vrijednoj monografiji »Željezara Sisak 1938. – 1968.« autora Zlatka Čepe, u izdanju Instituta za historiju radničkog pokreta iz Zagreba. Tu je obrađeno i razdoblje poslijeratne obnove i izgradnje, neminovno obilježeno suočavanjem s ratnim posljedicama, primitivnim naslijeđenim sredstvima za proizvodnju, siromaštvom i brojnim političkim i socijalnim problemima.

Naša dokumentarna priča počinje s 1956. godinom, u vrijeme koje je još uvijek ispunjeno brojnim posljedicama naslijeđene slabe industrijske razvijenosti, siromaštva i teških posljedica ratnih događaja. Slijede događaji i ljudi koji su autentični u svom obliku i vremenu, prepušteni sudu i ocjeni svakog potencijalnog čitatelja. Bez namjere za bilo kakvom sugestijom, iznijet ću neka iskustva, spoznaje, i djelomično strasti.

OBRAZOVANJE RADNIKA

Glavni nositelj naznačenog, vrlo zahtjevnog procesa u crnoj metalurgiji ipak je čovjek. I to dobro obučen i obrazovan čovjek u svakoj fazi procesa proizvodnje. U razvoju sisačke Željezare ta je nužnost rano prepoznata. Obrazovanju i razvoju radnika posvećivala se pažnja i ulagala sredstva istom mjerom ili čak više nego razvoju proizvoda. Počeci intenzivnijeg razvoja bili su ograničeni slabo obrazovanim radnicima. Godine 1951.,od ukupno 1747 radnika, 8 je imalo višu i visoku stručnu spremu, a 1514 bili su polukvalificirani i nekvalificirani. Godine 1989. u Željezari je bilo zaposleno 13.692 radnika, među kojima 1260 s višom i visokom stručnom spremom, od toga 68 magistara i doktora znanosti.

Taj narasli potencijal daleko nadmašuje vrijednost proizvoda koji je u tom periodu stvoren. Još 1966. od 6500 zaposlenih 4189 nema završenu osnovnu školu. Permanentno obrazovanje u svim oblicima i na svim razinama nameće se kao imperativ i Željezara ga realizira. Odvija se najuža suradnja sa srednjoškolskim centrom za obrazovanje metalaca, a 1960. godine otvaraju se u Sisku odjeli metalurškog i tehnološkog fakulteta zagrebačkog sveučilišta. Vrlo je razvijeno stipendiranje učenika, studenata i obrazovanje radnika uz rad. Godine 1974. raznim oblicima obuke i obrazovanja obuhvaćeno je 9160 radnika, učenika i studenata. Svi ti procesi organiziraju se i usklađuju u vrlo stručnoj i dobro organiziranoj kadrovskoj službi koja planira prijem, pripremu i obrazovanje kadrova za zahtjeve sve razvijenije proizvodnje. Osim kadrova metalurške struke obrazuju se kadrovi svih profila i struka; strojari, električari, kemičari, pravnici, ekonomisti, socijalni radnici, psiholozi, informatičari, novinari, organizacija i zaštita na radu, stručnjaci za rekreaciju. Samo ovih nekoliko naznaka kazuje koliki je ljudski potencijal ulaganjem u obrazovanje izgradila Željezara. Prva grupa od 19 diplomiranih inženjera kemijske tehnologije i metalurgije promovirana je 5. svibnja 1965.

Institut za metalurgiju osnovan je 1961. kao potpora unapređenju proizvodnje s jedne strane te znanstvenog rada na području metalurgije. Godine 1972. izgrađena je nova zgrada Instituta s preko 5000 m2 prostora te je opremljena bogatom stručnom knjižnicom, laboratorijima i potrebnim najmodernijim uređajima toga vremena.

U cilju stalne modernizacije poslovanja u Željezari je već 1965. instalirano računalo za elektroničku obradu podataka te se provodila stalna obuka kadrova za efikasno korištenje računala. Godine 1972. instalirano je novo elektroničko računalo, jedno od najvećih i najsuvremenijih u tadašnjoj državi.

DRUŠTVENI STANDARD

Dinamičkim rastom proizvodnje nužno se povećavao broj radnika, a time i potrebe za stanovanjem, prehranom, snabdijevanjem i školovanjem. Početkom pedesetih gotovo ništa nije postojalo od te potrebne infrastrukture. Teški uvjeti rada i neriješeni stambeni smještaj uvjetovali su veliku fluktuaciju radne snage. Bilježimo podatak da je u listopadu 1961. u Željezari zaposleno 78 novih radnika, ali je istovremeno tvornicu napustilo 96 radnika. Sredinom pedesetih godina bilježe se velika ulaganja, prije svega u izgradnju objekata za stanovanje te za prehranu radnika. Ulaganje u razne vidove društvenog standarda bilo je sastavni dio razvojne politike Željezare sve vrijeme njenog postojanja. Pratimo mukotrpnu izgradnju stanova i kuća. Za dobivanje stambenih kredita šezdesetih godina organizira se svojevrsni oblik lutrije – radi pravičnosti postupka sretni dobitnici grade svoje kuće, a drugarski im pomažu kolege s radnog mjesta. Za dodjelu društvenih stanova rade se rang liste koje su opet svojevrsna lutrija. Za svoga postojanja Željezara Sisak izgradila je više od 3600 stanova i svojim radnicima dodijelila više od 4000 stambenih kredita. Usporedno se radilo na izgradnji kapaciteta za pripremu toplih obroka za radnike. Postupno, s rastom kapaciteta i uvjeta topli obroci su postajali dostupni u kantinama proizvodnih pogona, npr. u čeličani 1963. bilježimo podatak o proizvodnji 5000 obroka dnevno u 1974. godini, a 8000 obroka dnevno 1983. godine. Tada je cijelom građanstvu bila dostupna čuvena linija radničkog restorana Željezare Sisak, gdje se mogao nahraniti mnogi putnik – namjernik, naročito radnici samci, učenici-putnici, studenti.

Dječji vrtić izgrađen je 1960. godine, a prema rastućim potrebama kapaciteti i oblici smještaja djece stalno su povećavani i modernizirani. Briga o oporavku i odmoru radnika počela je već pedesetih godina. U početku su organizirani odmori radnika u unajmljenim odmaralištima, a kasnije su izgrađena vlastita odmarališta. Organiziraju se izleti u inozemstvo, npr. 11. 9. 1967. posjet Veneciji za 152 nova dinara. Godine 1970. u Željezari je referendumom donesena odluka o kupnji radničkog odmarališta u Malinskoj s 300 ležaja. Od ukupnog broja upisanih birača (7308) 70% glasalo je za izgradnju odmarališta koje je godinama u ljetnoj sezoni služilo za godišnje odmore, a van sezone za 15-dnevni oporavak skupina radnika iz proizvodnih pogona. Sedamdesetih godina prilikom izgradnje koksare u Bakru kupljen je za poslovne potrebe koksare te odmor i oporavak radnika hotel Jadran u Bakru. Godine 1986. kupljeno je i otvoreno odmaralište u Rogaškoj Slatini – hotel sa 50 soba, bazenom i sportskim terenima prilagođenim za cjelogodišnje korištenje. Godine 1989. kupljeno je i opremljeno odmaralište sa 73 apartmana i ukupno 202 ležaja na otoku Pagu. Restoran na Metalcu, kultno je mjesto mnogih generacija Željezaraca. Ljetna terasa sa 800 mjesta često je bila prepuna pjesme, plesa, veselja, zabave.

Otvaraju se i drugi objekti društvenog standarda: 1962. otvorena je zona malih servisa: brijačko-frizerski salon, kemijska čistionica, praonica rublja, cvjećarnica. Brojni su primjeri podizanja kvalitete društvenog standarda što radnicima Željezare osigurava sve ugodniji građanski život.

ŠTO JE BILO DALJE?

Zadnje rečenice našeg spomenara završavaju u opuštenom ozračju, završne svečanosti radničko-sportskih igara, a mlada novinarka »Vjesnika Željezare« poletovski ispisuje »satiričnu ranglistu događaja koji su potresli Željezarinu 89. godinu.« U istom tonu i završava porukom: »Proleteri (svih republika) koji ćete se valjda jednom ujediniti sretna vam 1990. godina«. Kakve li gorke ironije!

Proleteri svih šest republika države Jugoslavije ujedinili su se: svoje proleterske vođe zamijenit će nacionalnim vođama i krenuti u nemilosrdno rušenje svega što su 45 godina gradili: tvornica, škola, zgrada, mostova, kulture, sporta, socijalizma, samoupravljanja, zajedništva, prijateljstva, bratstva i jedinstva – ideja s kojima su desetljećima gradili bolji život.

Početak devedesetih donio je burne događaje u Europi: raspad Sovjetskog saveza, pad Berlinskog zida i ujedinjenje njemačkog naroda u jednu državu, raspad Čehoslovačke države, pad socijalizma i uvođenje višestranačja u zemljama istočne Europe. Sve te velike promjene obavljene su relativno mirno, bez oružanih sukoba. Međutim, dugotrajna jugoslavenska politička kriza okončana je raspadom države i krvavim ratnim sukobima, nezapamćenim u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Dok je Berlinski zid, simbol podjela Europe srušen i otvoreni putovi slobode, narodi koji su tvorili jugoslavensku državu počeli su podizati zidove u svojim glavama, na svojim zamišljenim granicama. Dramu raspada jugoslavenske države upečatljivo je opisao jedan od najvjerodostojnijih svjedoka, zadnji američki ambasador u Jugoslaviji Warren Zimmerman u memoarskoj knjizi »Izvori jedne katastrofe« (Globus-Znanje, Zagreb, 1997.).

Prvi višestranački izbori održani su u Hrvatskoj u ožujku 1990., a 8. 10. 1991. Hrvatski Sabor proglasio je prekid svih veza s bivšom zajedničkom državom Jugoslavijom. Bilo je jasno da se koncept socijalizma i društvenog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, u svjetskom dominantnom konceptu privatnog vlasništva i kapitalizma neće moći održati. Sve zemlje istočne Europe, kao i zemlje bivšeg SSSR-a našle su se pred ogromnim izazovom: Kako dalje? Jugoslavenska varijanta društvenog vlasništva i samoupravnog odlučivanja, činila se srednji put, između državnog i privatnog vlasništva, koji omogućuje usklađen razvoj društva.

Samostalna Hrvatska odlučuje se za brzu promjenu društvenog vlasništva, te Sabor republike Hrvatske 18. 4. 1991. donosi Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća, s rokom provedbe do 30. 6. 1992. godine. Unatoč ratnim okolnostima u kojima se našla, krenulo se u primjenu Zakona. Sve što se gradilo u četrdeset godina, trebal ose promijeniti u jednoj godini. Kao i sva poduzeća, i Željezara se našla u novim okolnostima. Spomenuti zakon omogućavao je radnicima kupnju određenog broja dionica po utvrđenim kriterijima. Nekoliko tisuća radnika kupilo je dionice Željezare. Radi velike vrijednosti Željezare Sisak, ukupni iznos vlasništva koji su radnici stekli nad svojom bivšom tvornicom, iznosio je oko 2%, dok je 98% vrijednosti tvornice pripalo državi.

Prva Skupština dioničkog društva Željezare Sisak u novim vlasničkim odnosima održana je početkom svibnja 1992. godine. U sindikalnoj dvorani preuređenog radničkog restorana, okupilo se nekoliko stotina dioničara s valjanim punomoćima, sa zastupljenošću glasova oko 0,2%, jer većina dioničara nije bila prisutna. Zakazano vrijeme početka Skupštine davno je isteklo i svi u dvorani su nervozno iščekivali početak. Nakon proteka dobrog komada vremena u dvoranu je nonšalantno ušetao čovjek s aktovkom i uputio se za radni stol Skupštine, izvadio nekakav papir i predao ga već izbezumljenim organizatorima Skupštine. Bio je to opunomoćeni predstavnik Države s iznosom od 98% glasova. Brzo smo odmahali proceduri Skupštine, gledajući kada će većinski predstavnik dići svoj list »za«. Dotadašnji stopostotni proizvođači i upravljači svedeni su na značaj statističke pogreške.

Bio je to kraj Željezare kakvu smo stvarali, ali još nismo magli znati kakva nas sudbina čeka. Danas znamo: čekale su nas krv, znoj i suze, ali ne u vremenu stvaranja već u vremenu rušenja. Metalni Kožarićevi ljudi ispred glavnog ulaza u Željezaru postali su istinski simbol obrata vremena stvaranja u vrijeme rušenja, antipodi u punom značenju te riječi.

MILOŠ PETROVIĆ: ZAŠTO JE PROPALA ŽELJEZARA SISAK?

Kada smo 1986. godine startali kao novo rukovodstvo, počeli smo pripremati program razvoja koji bi osigurao budućnost Željezare Sisak. Naš program se bazirao na izgradnji visoko učinkovite elektropeći od 50 tona i nove Valjaonice bešavnih cijevi za srednje i male promjere. Planiralo se da Teška pruga u VBC-u nastavi dalje raditi, a da novom Konti prugom zamijenimo program Lake i Srednje pruge u VBC-u. Taj program smo prijavili Međunarodnoj banci za obnovu i razvoj kao program u okviru udruženja jugoslavenskih željezara. Druge željezare su također prijavile svoje programe razvoja. Naš program tada je dobivao visoke ocjene, što nije iznenađenje jer je Željezara u Sisku i ranije imala najbolje lokacijske prednosti zbog blizine rudnika Ljubija te izgrađene Koksare Bakar.

Kada smo počeli finalizirati taj program koji je rješavao budućnost Željezare Sisak za narednih 20 godina na ovim prostorima, izbio je Domovinski rat pa su sve naše snage, umjesto da razvijamo Željezaru, usmjerene na obranu od agresora koji nam se približio na svega četiri kilometra i svakodnevno granatira naš grad. U kratkom roku 2000 radnika mobilizirano je u obranu Republike Hrvatske. Velik dio radnika ostao na drugoj strani crte bojišnice i preko noći se pretvorio u neprijatelja. Umjesto da dolaze na posao oni su svakodnevno tukli Željezaru ubojitim granatama koje su razarale sve ono što smo godinama stvarali. Na pogone Željezare palo je više od 1100 granata. U tim je uvjetima bilo iznimno teško organizirati proizvodnju. Zbog posla često sam provodio noći u Upravnoj zgradi, a svako jutro smo dočekivali granatirani, i tako pune četiri godine. Unatoč teškoćama nastavili smo proizvodnju na razini od 112.000 tona cijevi godišnje. Tada u Europi nitko nije mogao shvatiti da dobiva čelične cijevi iz Siska, a svaku večer gleda na televiziji granatiranje postrojenja koja ih proizvode. Partneri iz Njemačke počeli su čak sumnjati da cijevi koje im prodajemo nisu proizvedene u Sisku. Kada se danas prisjetim tih dana, siguran sam da su to mogli postići samo ljudi koji su beskonačno voljeli svoju firmu, spremni dati sve da bi se moglo normalno proizvoditi. U vrijeme Domovinskog rata svaki je radnik bio svjestan ozbiljne ratne situacije, pa je sve zadatke na vrijeme i bez pogovora izvršavao. U to vrijeme formirali smo rezervni bataljon koji je imao ulogu zadnje obrane postrojenja Željezare Sisak. Dvadeset posto toga bataljona bili su radnici srpske nacionalnosti koji su znali da obranom Željezare brane svoju domovinu Hrvatsku. Zato smatram da dva visoka odlikovanja koja sam dobio od predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana za doprinos u ratu pripadaju cijelom kolektivu Željezare Sisak za doprinos u obrani Republike Hrvatske.

Godine 1994. zbog zdravstvenih razloga otišao sam s dužnosti Predsjednika Poslovnog odbora te sam nastavio raditi profesionalno kao saborski zastupnik do kraja mandata 1995. godine. Pri kraju mandata zalagao sam se za donošenje zakona o sanaciji određenih poduzeća, videći to kao posljednju šansu da se prestrukturira i Željezara Sisak. Tim zakonom bilo je predviđeno da se 14 velikih poduzeća u Republici Hrvatskoj rekonstruira i da se u njima nastavi proizvoditi. Bila je to posljednja šansa da se jedan dio industrije spasi od potpunog uništenja. Ne može se reći da ništa nije učinjeno jer su i nova rukovodstva Željezare činila napore u pripremi investicijskog programa za izgradnju visokoučinske elektropeći. Na tim se programima radilo od završetka Domovinskog rata 1995. godine do 2000. godine, kada je iz nepoznatih razloga sve stavljeno ad acta.

Procjenjena ratna šteta za vrijeme od 1991. do 1995. godine za Željezaru Sisak iznosila je 280 milijuna njemačkih maraka. Bilo je jasno da treba poduzeti poslijeratnu obnovu Željezare s izgradnjom visokoučinske elektropeći, a poslije izgradnjom valjaonice bešavnih cijevi.

RAZGOVOR S DR. FRANJOM TUĐMANOM 1992.

U proljeće 1992. godine trebalo je popuniti mjesto potpredsjednika Sabora Republike Hrvatske nakon ostavke Sime Rajića kao predstavnika srpske manjine u Saboru. Sastanak je održan na Pantovčaku u četiri oka. Tražeći od mene da prihvatim dužnost potpredsjednika Sabora, predsjednik je bio direktan i jasan uz sljedeće objašnjenje: »Gospodine Petroviću, prihvatite tu funkciju jer je u ovom trenutku to poseban interes Republike Hrvatske.«

Kada mi je za protuuslugu ponudio neku od funkcija ministara u Vladi Republike Hrvatske brzo sam reagirao: Gospodine Predsjedniče, ja ne tražim ništa, jer sam već rekao predsjedniku Domljanu i mojem prijatelju Franji Gregoriću da prihvaćam tu dužnost, jer smatram da je to u ovom trenutku u interesu Republike Hrvatske. Od Vas, predsjedniče, ne tražim ništa nego samo da pomognete da opstane Željezara Sisak.

Predsjednik je prihvatio moj prijedlog kao opravdan. Poslije rata, uvidjevši da prijeti opasnost opstanka Željezare posebnim pismom obratio sam se Predsjedniku da pomogne nadležnom ministarstvu i učini sve da Željezara Sisak opstane. Neoprostiv je propust da Željezara koja je imala nabolje lokacijske uvjete u bivšoj Jugoslaviji propadne, a da sve druge republike sačuvaju svoju crnu metalurgiju kao prvorazredni državni interes. Kada je Margaret Tatcher restrukturirala crnu metalurgiju u Velikoj Britaniji, komisija koju je formirala zaključila je, citiram: »Nema niti jedne crne metalurgije u svijetu koja može vlastitim sredstvima osigurati svoj razvoj bez pomoći države.«

Velika je zabluda da su privatizirane željezare proizvodile bez pomoći države. Često sam u kontaktu s kolegama u inozemstvu, posebno u Italiji. I oni svjedoče da je država uvijek kada je crna metalurgija bila ugrožena intervenirala. Međutim, RH, umjesto da restrukturira Željezaru koja je pretrpjela tek pedeset posto ratne štete i razvije kapacitet koji se može nositi sa svjetskim tržištem, pristupa politici manjeg otpora pa kupovinom socijalnog mira troši više od 90 milijuna dolara, a Željezara Sisak odlazi u stečaj.

Danas je od Željezare Sisak ostala samo elektropeć koju je izgradio partner iz Amerike i Italije. Prije dvije godine imao sam priliku posjetiti je i utvrditi da je novoizgrađena elektropeć izvrsno postrojenje. To je postrojenje koje smo toliko željeli, a nismo imali sreće da ga sami izgradimo. Ovdje još nedostaje valjaonica bešavnih cijevi, takozvana konti pruga. U tim okolnostima mogli bi se reći da je Željezara Sisak opstala te da može trajno zaposliti oko 1500 radnika. Vjerujem da ono što nismo učinili mi, može učiniti strani partner. Ako strani partner neće, još uvijek nije kasno da to učini država Hrvatska i tako obnovi ono što je tijekom rata i nakon njega uništeno.