Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Neutralne europske države u Drugome svjetskom ratu’ u kojem Marin Jašić piše o Švedskoj, državi koja se ovih dana, nakon niza godina neutralnosti, želi priključiti NATO-u smotra švedskih dobrovoljaca u Finskoj 1940. godine

Neutralnost u ratu i nesavezništvo u miru” sažet je vanjsko-sigurnosnopolitički koncept Kraljevine Švedske koja temeljem tradicije, odnosno izbjegavanja ratnih sukoba od 1814. godine, bez ustavne obveze njeguje trajnu neutralnost apsolutnog i/ili ograničenog tipa (iako je zajedno s Danskom i Rusijom još od 1780. godine tvorila „Ligu naoružane neutralnosti”). Između 1890. i 1910. godine bilo je prijedloga za kodificiranje statusa trajne neutralnosti, ali su odbijeni u korist veće fleksibilnosti u vanjskopolitičkim pitanjima. Drugi razlog nalazimo u zakonodavnom obrazloženju (Riksdaga) da bi neutralnost bila besmislena bez blagoslova velikih sila (na primjer, švicarska trajna neutralnost međunarodno je priznata Pariškim ugovorom). Od samoproklamirane neutralnosti bez pravne kodifikacije Šveđani su uvijek profitirali, bilo ekonomski bilo poštedom od ratnih razaranja. U skladu s navedenim, švedska je konzervativna vlada pri izbijanju Prvog svjetskog rata 1914. godine proglasila neutralnost u skladu s odredbama V. i XIII. Haške konvencije o pravima i dužnostima neutralnih sila i osoba u slučaju kopnenog, odnosno pomorskog rata. Neutralnost je prvenstveno služila u obrani suvereniteta integralnog dijela teritorija te za zaštitu pomorske trgovine. Međutim, britanska blokada pomorske trgovine u Sjevernom moru i diskriminacija švedskih tvrtki koje su trgovale s njemačkom vladom dovele su Skandinaviju do ruba ekonomskog kolapsa, s obzirom na činjenicu da su Britanci svim silama pokušavali spriječiti postajanje Švedske i drugih nordijskih neutralnih država kanalima trgovine između Njemačke i ostatka svijeta.

Da stvar bude gora, ruska carska vlada smatrala je da švedska deklaracija neutralnosti pogoduje Centralnim silama u opskrbi neophodnim sirovinama za potrebe ratnih operacija (čime bi Šveđani zauzvrat anektirali pojedine dijelove finskog teritorija u slučaju Antantinog poraza). Navedeno su Rusi potkrijepili snažnim pronjemačkim stavovima ključnih ljudi izvršne vlasti i samog monarha Gustava V. koji je bio pod velikim utjecajem svoje supruge Viktorije, unuke njemačkog cara Wilhelma I. Brojni ministri u švedskoj vladi smatrali su ruski poraz sigurnosnim pitanjem. Tome u prilog govori činjenica da je švedski ministar vanjskih poslova privatno informirao njemačku vladu da je u korist Centralnih sila Kraljevina proglasila „dobronamjernu neutralnost”, dok je istodobno uvjeravala članice Antante da će prakticirati „strogu neutralnost”. Porazom Centralnih sila 1918. godine te raspadom Njemačkog, Austro-Ugarskog te Ruskog Carstva u cijelosti se promijenila politička karta Europe, a time i vanjskopolitički prioriteti švedske kraljevske vlade. U skladu s tim, Šveđani su se okrenuli prema demokratizaciji unutarnjopolitičkih pitanja, međunarodnoj arbitraži, razoružanju i internacionalizaciji. Naime, 1920. godine Švedska je postala članicom novoosnovane Lige naroda, međunarodne organizacije za osiguranje mira i jačanje međunarodne suradnje. Navedeno članstvo omogućilo joj je prakticiranje internacionalizma osiguranom vladavinom prava. Važno je napomenuti da Švedska tijekom svog članstva u Ligi naroda nije smatrana neutralnom državom s obzirom na obvezu provođenja kolektivnih sankcija država članica prema kršitelju mira, što je nespojivo s formalnom obvezom jednakog tretmana i načelom suzdržanosti (iako Haške konvencije ne reguliraju status trajne neutralnosti u mirnodopskim vremenima jer nije niti zamišljeno postojanje neutralnosti izvan ratnih zbivanja, mada država koja se formalno deklarira kao trajno neutralna nije oslobođena od obveza koje predviđa međunarodno običajno pravo). Nadalje, Liga je smatrana kompatibilnom sa socijaldemokratskim idejama promicanja razoružanja u svrhu pacifikacije europskih država (Švedska je 1925. godine započela unilateralni proces razoružanja) i međunarodne suradnje, idealizirajući poslijeratni međunarodni poredak vođen vladavinom prava, a ne silom. Međutim, pojedine političke stranke protivile su se nastavku njezinog članstva u Ligi naroda. Konzervativna stranka i novostvorena Seljačka stranka protivile su se članstvu, kao i Socijalistička ljevica, koja je Ligu naroda promatrala kao Antantu usmjerenu protiv Sovjetskog Saveza. Treći član parlamenta koji je glasovao protiv članstva također se pozvao na dugu tradiciju mira u Švedskoj. Lijevi socijalist Vennerström u svojim rezervama protiv prijedloga zahtijevao je referendum i tvrdio da „nije privatni posao vlade i parlamenta odbaciti stoljetnu i blagoslovljenu politiku švedske neutralnosti niti obvezati Švedsku na savezništvo koje može prouzročiti katastrofalne posljedice u budućnosti”.

Švedska je bila zainteresirana i za obranu područja i za nordijsku orijentaciju Finske. Norveška nije bila zainteresirana za bilo kakav oblik obrambene suradnje, misleći da je najmanje ugrožena

Pretjerani idealizam nije dugo potrajao. Naime, švedska vlada se 1936. godine odlučila povući iz kolektivnih sigurnosnih obveza, što je značilo povratak tradicionalnoj neutralnosti. Tako je već od 1940. godine otpočela s jačanjem vlastitih vojnih kapaciteta (bez sklapanja obrambenih saveza s drugim državama), pripremajući se za obranu svojih granica u slučaju ratnih operacija u sve nestabilnijem međunarodnom sustavu.

Povratak neutralnosti mogao se percipirati kao korak unatrag, posebice s motrišta socijaldemokrata koji su u kolektivnu sigurnost uložili svoje ideje i vidjeli je kao potencijalno emancipatorski čimbenik u međunarodnoj areni. Međutim, uzimajući u obzir sve slabosti i opći neuspjeh ideje koja stoji iza Lige naroda, Švedska se nije u potpunosti vraćala neutralnosti kao izolacionističkoj politici niti je socijaldemokratska vlada bila spremna potpuno okrenuti leđa ideji kolektivne sigurnosti. Ono što je stajalo između neutralnosti i sudjelovanja u sustavu kolektivne sigurnosti bio je oblik nordijske suradnje. Ideja, koja nije bila sasvim nova, opet je dolazila od istaknutih socijaldemokrata, koji su htjeli da se poseban osjećaj solidarnosti među nordijskim državama pretoči u neku vrstu pomoći u slučaju napada na bilo koju od njih, ne samo jer bi takav napad predstavljao sigurnosnu zabrinutost za samu Švedsku. No, do ozbiljnog ishoda u obliku sporazuma o sigurnosnoj suradnji nije moglo doći zbog različitih sigurnosnih percepcija nordijskih zemalja, slično kao što se dogodilo kasnije, nakon završetka Drugog svjetskog rata. Smatrali su da glavne sigurnosne prijetnje dolaze od susjednih velikih sila, poput Njemačke u slučaju Danske i Rusije u slučaju Finske, kojima su bili potrebni svi oblici sigurnosnih jamstava koje su mogli dobiti od okolnih država. Ipak, sigurnosna suradnja između Švedske i Finske bila je najizglednija u to vrijeme, posebno u pogledu obrane Ålandskih otoka. Njihova je obrana prvenstveno bila u nadležnosti Finske, ali imajući u vidu njihovu stratešku važnost za Švedsku, blizinu Stockholma i činjenicu da leže na transportnoj ruti željezne rude iz Laponije u Njemačku, Švedska je bila zainteresirana i za obranu područja i za nordijsku orijentaciju Finske. S druge strane, Norveška je bila najmanje zainteresirana za bilo kakav oblik obrambene suradnje, smatrajući se manje izloženom od drugih skandinavskih država.

No, bez obzira na neslaganja u sigurnosnim pitanjima, Švedska je zajedno s Finskom, Danskom, Belgijom, Nizozemskom, Luksemburgom i Norveškom bila članica neformalnog foruma poznatog pod nazivom Oslo države. To je zapravo bio forum malih država čiji je cilj bilo održavanje neutralnosti u svakom nadolazećem ratu. Nastao je 22. prosinca 1930. godine, kao gospodarska skupina zemalja čije su se vlade borile protiv rastućih carina za trgovinu. Ekonomski gledano, spomenuti aranžman ojačao im je utjecaj u Europi. To im je također dalo određeni predratni utjecaj, koji je bio veći od njihove individualne snage. Nordijske vlade pregovarale su i o uspostavi obrambenog saveza, čija bi zadaća bila štititi prostor sjeverne Europe od potencijalnih vanjskih prijetnji. Međutim, Švedska i Norveška odustale su od pregovora s Danskom, jednim dijelom zbog njezine isturenije geografske pozicije, a važnije, zbog neodlučnosti Kopenhagena da znatnije uloži u sektor obrane. Naposljetku je ideja propala. Jedan od razloga propasti regionalnog obrambenog saveza može se pronaći u činjenici da su skandinavske vlade bile mahom diplomatski neiskusne i velike su ih sile uglavnom gledale ravnodušno, osim kada su u pitanju bile njihove vrijedne baze ili resursi. Da bi koordinirale politike usmjerene na strogu neutralnost, Danska, Norveška, Švedska i Finska dogovorile su se 1934. da će se njihovi ministri vanjskih poslova sastajati dvaput godišnje u jednoj od četiriju prijestolnica na rotirajućoj osnovi. Njih četvorica, zajedno s Islandom koji je uskoro postao neovisan, potpisali su Deklaraciju u svrhu sličnih pravila neutralnosti 27. svibnja 1938., usvojivši usporediva pravila o neutralnosti, obećavajući pritom da ih neće mijenjati bez obavještavanja ostalih država potpisnica.

Drugi svjetski rat

Početkom rujna 1939. godine švedska vlada je formalno proglasila neutralni status te je pravovremeno reagirala, diplomatski, ekonomski i vojno, s obzirom na događanja na kontinentu. Regularne brodske linije i luke zatvorile su se za promet, posebice za strane ratne brodove, trajekti su plovili neredovito zbog uštede goriva, te je oko 70 000 rezervista mobilizirano na granici. Predsjednik vlade, socijaldemokrat Per Albin Hansson, već je na početku sukoba službeno izjavio da je želja švedskih vlasti nastavak trgovinskih odnosa sa svim državama koje su voljne poštovati njezinu neutralnost i teritorijalni integritet. Ubrzo će se prioriteti švedske vanjske i sigurnosne politike naći na kušnji s obzirom na objektivne sigurnosne rizike koji su egzistirali na europskom kontinentu toga vremena, a to će se posebno odraziti na vanjske percepcije njezine neutralnosti tijekom ratnog sukoba. Tijekom Prvog svjetskog rata ravnoteža snaga prevladavala je do samog kraja, a njemačke snage borile se sa na dvama frontovima. Uz ravnotežu snaga, švedska vojska bila je izuzetno snažna i dobro opremljena. Izbijanjem Drugog svjetskog rata Švedska se našla u potpuno drugačijem položaju. Ravnoteža snaga gotovo nije postojala, a Šveđani su u međuratnom razdoblju slijedili politiku razoružanja.

Kada je je započeo europski rat, najveći švedski problemi bili su njezin dominantan položaj jednog od najvećih izvoznika željezne rudače i geografski položaj između zaraćenih strana

U travnju 1939. godine Erik Boheman, državni tajnik za vanjske poslove, sastavio je notu koju je odobrio ministar vanjskih poslova Rickard Sandler i koja je kružila među najvišim činovima švedskih kreatora vanjske politike, uključujući premijera Per Albina Hanssona i bivšeg ministra vanjskih poslova Östena Undéna. Nota se promatrala kroz prizmu nacrta za pragmatičnu neutralnost u slučaju još jednog općeg rata u Europi. Boheman je pretpostavljao da nema razloga vjerovati da će zaraćene strane poštovati prava neutralnih država više nego što su to činile tijekom Prvog svjetskog rata. Njezino bogatstvo željeznom rudom s jedne strane i njezina relativna ekonomska ranjivost s druge, predstavljali su velike probleme švedskoj neutralnosti. Relativno rijedak, ali važan metal tražit će različite zaraćene strane, dok će gospodarstvo ovisno o trgovini učiniti Švedsku podložnom politici pritiska. Bohemanove su preporuke bile jasne. Naime, o švedskoj neutralnosti trebalo je bilateralno pregovarati sa svim zaraćenim stranama i u svim sferama, uključujući i trgovinu, da ne bi postala meta odmazde jedne ili druge strane. Drugim riječima, Švedska bi trebala biti spremna na kompromis, ako to zahtijevaju nacionalna sigurnost i nacionalni interesi. Praktikanti poput njega razumjeli su da „Zakon o neutralnosti” može poslužiti samo kao smjernica za švedsko ponašanje tijekom općeg rata, ali da ne postoji mehanizam koji bi prisilio zaraćene strane poštovati neutralna prava. To je postalo posebno vidljivo u sjevernoj Europi gdje, s jedinom iznimkom Švedske, nijedan neutralac nije izbjegao invaziju jedne ili druge strane u ratu. Bohemanova predviđanja bila su točna. Nakon što je započeo europski rat, dva najveća švedska problema bila su njezin dominantan položaj kao jednog od najvećih izvoznika željezne rudače na kontinentu i njezin geografski položaj između zaraćenih strana. Željezna rudača bila je ključni primarni materijal za proizvodnju čelika, kojeg je bilo u izobilju na sjeveru Švedske, ali iznimno rijetko u srednjoj Europi. To je stvorilo osjetljivu ranjivost za Njemačku, koja je do 1939. godine uvezla otprilike 40 posto svoje željezne rude iz Švedske.