Veliko je kazalište bilo rezervirano za politički značajnije programe: u prosincu 1945., u Zagreb je tijekom priprema za snimanje sovjetsko-jugoslavenskog filma radnoga naslova Bura na Balkanu iz Beograda doputovao Vjekoslav Afrić, koji je uz dogovor za HNK-ovom tehničkom pomoći filmu (“atelierski poslovi”) priredio dobrotvornu Večer recitacija. U programu sastavljenom od glazbenih točaka i recitacija, a uz uvodnu riječ sudruga iz partizanskih dana Jože Rutića, Afrić, koji je posljednji put na toj sceni nastupio u travnju 1942., izveo je nekoliko točaka: “Matija Gubec u tamnici” (iz istoimene drame M. Bogovića), posljednje pjevanje Jame I. G. Kovačića, Pjesma o biografiji druga Tita R. Zogovića te tri pjesme V. Majakovskoga. Između recitacija bile su ubačene i tri glazbene točke – A. Dvořáka, F. Chopina i B. Smetane – sve u izvođenju pijanista Ive Mačeka i Marijane Schön, a sav prihod išao je u korist izgradnje porušenih hrvatskih sela.

Na humanitarnoj akademiji Zemaljskoga odbora za uklanjanja nepismenosti u organizaciji Ministarstva prosvjete NRH izvedeno je pak, uz uvertiru Smetanine opere Prodana nevjesta, i nekoliko recitacija (Zanos seoske djevojke koja je naučila pisati S. Galogaže, Priča o Kuznjeckstroju i o ljudima Kuznjecka V. Majakovskoga) i nekoliko glazbenih točaka domaćih kompozitora (I. Brkanović, S. Mokranjac, I. Tijardović) u izvođenju članova Sindikalne podružnice Ministarstva prosvjete, umjetničke grupe Joža Vlahović i Srpskoga pjevačkog društva Obilić. Branku Poliću, razočaranom zbog učestalih programa KNOH-a, njihovo se pjevanje, a i izbor repertoara, učinilo – monotonim.

Zagrebačku su publiku u to doba osobito zanimale festivalske smotre pa je dupkom punila oba gledališta HNK-a u razdoblju od 2. do 20. lipnja 1950. kad je Kazališni odsjek Ministarstva za nauku i kulturu NR Hrvatske “u težnji da raznovrsnim oblicima što bolje unaprijedi kvalitetu rada narodnih kazališta u Republici” organizirao Prvi festival svih narodnih kazališta NR Hrvatske koji je proglašen najznačajnijim kulturnim događajem od oslobođenja do danas. Ideja je bila da se djeluje “u pravcu izmjene iskustva među kazališnim ansamblima i pojedincima, u jačem povezivanju narodnih kazališta”. Festival je imao natjecateljski karakter, otvorio ga je svečano Matković uime Ministarstva za nauku i kulturu NR Hrvatske, a programe je ocjenjivao žiri u sastavu: M. Matković, R. Marinković, D. Ivanišević, M. Perković, A. Stipčević. Dodijeljene su tek tri nagrade – plaketa i vijenac za najbolju predstavu (osječko kazalište), dvije pohvalnice za dva druga mjesta (Splitska drama i Talijanska drama), a za treće su se mjesto dijelili “posebni primjerci” Sistema Stanislavskoga (dubrovačko i zagrebačko kazalište). Po pisanju tiska, publici se na taj način pružila “izvanredno povoljna prilika” da stekne širi pregled nad sveukupnim kazališnim stvaranjem ovih pretežno vrlo mladih kulturnih ustanova”. Pod narodnim ovdje se misli na regionalna profesionalna kazališta osnivana nakon 1945. godine, a koja su sva redom u nazivu sadržavala tu odrednicu.

U siječnju 1953. priređena je komemorativna akademija povodom obljetnice smrti znanstvenika svjetskoga glasa Nikole Tesle, koju su organizirali JAZU, Sveučilište, Društvo inženjera i tehničara NRH i Društvo matematičara i fizičara NRH. Program je bio probran: uvodnu je riječ držao akademik Andrija Štampar, o Teslinu je djelu i značenju govorio prof. Đuro Kurepa, a potom je Državni simfonijski orkestar pod ravnanjem Milana Horvata izveo Beethovenovu V. simfoniju. Svečano i dostojanstveno bilo je godinu dana poslije, u travnju 1954. kada je održana komemoracija za “graditelja socijalizma”, nositelja brojnih stranih i domaćih ordena (i onoga narodnog heroja), ujedno i člana Politbiroa CK KPJ, Borisa Kidriča koji je iznenada preminuo u 41. godini.

Protokolarne svečanosti

Na izmaku prve Tijardovićeve sezone, krajem lipnja 1946. u posjet “bratskoj Titovoj državi” (a u pozadini teških pregovora s Titom u Beogradu oko albanskog pitanja u Jugoslaviji) stigao je Enver Hoxha, predsjednik vlade Narodne republike Albanije – u svim programima navođen kao gospodin i generalpukovnik. Zbog zahtjevnih protokolarnih obveza visokoga gosta, izvedba Puccinijeve Madame Butterfly pod ravnanjem Berislava Klobučara počela je tek u 21 sat. Iste godine u studenome, slavila se i prva obljetnica proglašenja Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Uvodnu riječ držao je Pavle Gregorić, član CK KPH i predsjednik Vladine Kontrolne komisije, nakon koje je slijedio umjetnički program sastavljen od glazbenih brojeva (u izvođenju orkestra Radio-stanice i Radio-zbora pod ravnanjem Slavka Zlatića) i recitacija (D. Dujšin i E. Kutijaro, ponajbolji recitatori dramskoga ansambla) koje su slavile domovinu, slobodu i Crvenu armiju, a završetak je kulminirao arijama iz opere Porin V. Lisinskoga – “Zbor Hrvatica” i “Himna slobodi”.

Kao što je navedeno u prethodnom poglavlju, prvomajske proslave kao međunarodni praznik trudbenika održavale su se širom grada, ali i u svim kulturnim ustanovama (glazbena dvorana Istra, Glazbeni zavod, Zemaljsko kazalište lutaka, Zagrebačko dramsko kazalište na Kaptolu, sva kina), a imale su karakter pučkih svečanosti, tj. narodnih veselja s elementima karnevala (povorke, kola sa simbolima i skupinama iz pojedinih kolektiva), uz obvezni vatromet iznad Trga Republike večer uoči samog praznika. Primjerice, godine 1950., na sjednici Politbiroa CK KPH koji je i zacrtavao smjernice programa ovih svečanosti, dogovoreno je da će “u povorci učestvovati oko 110 hiljada ljudi sa pripadnicima J. A.” (Jugoslavenske armije), da će sudjelovati seljaci iz okolice “te oko 50 000 frontovaca”. Odlučeno je i da će “veća poduzeća prikazati svoje proizvode”, a bilo je i brige za djecu koja sudjeluju u povorkama “da ne bi dugo stajala, kako je to bilo prošle godine”. Stoga su i pripreme započinjale danima prije same svečanosti, koja bi trajala tijekom oba praznična dana te bila redovito, pod visokim protokolom, obilježavana i u kazalištu. Iako su se središnje proslave od 1946. održavale na Trgu bana Josipa Jelačića, onu protokolarnu za članove Vlade i goste 1947. godine, dr. Pavle Gregorić otvorio je u kazalištu nakon čijeg je govora s obveznim navođenjem velikih radnih pobjeda, uslijedila izvedba Beethovenova Fidelija pod ravnanjem M. Sachsa, u režiji T. Strozzija, s prvom podjelom prvaka. U Malom kazalištu tih su dana prigodno održavane brojne izvedbe u izvođenju amatera – 1949. na programu su bili Sumnjiivo lice, Tartuffe (dramska sekcija RKUD-a Vladimir Nazor), Spašeno svjetlo (Pionirsko kazalište) i Dundo Maroje (KUD Omladine Sveučilišta I. G. Kovačić), a nastupilo je i Kerempuhovo veselo kazalište. Sličan je recept primijenjen i iduće godine kada je u Velikom kazalištu prevladavao operno-baletni program, a u Malom dramsko-komedijski.

I proslava Dana Republike trajala bi čak tjedan dana, a ona 1949. je, u skladu s prilikama oko kampanje protiv IB-a, bila iznimno pažljivo organizirana. Agitprop je izdavao precizne instrukcije i upute za protokole, svečane akademije, “koncerte, narodna veselja, fiskulturne priredbe” i sve tzv. priredbe s referatom i predavanjima – ništa se nije smjelo organizirati mimo strogih pravila Partije. Sve su političke organizacije, poduzeća i ustanove dobile precizne upute s posebnim naglaskom na ona poduzeća koja ispunjavaju petogodišnji plan u čast praznika. Precizne su bile i upute o ukrašavanju trgova i ulica koje se moralo “svečano okititi zastavama, zelenilom, cvećem i drugim”. I u Zagrebu se slavilo cijeli tjedan uoči praznika, a predavanja i programi održavani su “po blokovima, poduzećima, ustanovama i tvornicama”, dok su u kinima prikazivani prigodni žurnali, filmski pregledi i kratki dokumentarni filmovi. Na središnjemu zagrebačkom trgu bez prestanka su projicirani domaći filmovi, u muzeju NOB-a otvorena je izložba likovnih umjetnika Hrvatske, a otvorena je i nova kazališna scena u Radničkom domu nazvana Vedra pozornica (koja je uskoro počela kritizirati sve oko sebe, tako i vlast i “naše razne kampanje” te je došla i na dnevni red Politbiroa CK KPH). Širom grada održavana su “fiskulturna natjecanja”, svečane sjednice Gradskog odbora i rajonskih Narodnih odbora te brojna narodna veselja. Cijeli je grad bio ukrašen, a raspored zastava i slika velikih formata (“kako naših političara, tako i klasika marksizma”), njihove dimenzije (“slika druga Tita može biti veća od ostalih”), broj i poredak bili su precizno određeni. Što se kazališta tiče, njima je bilo naloženo da toga dana prikazuju premijere “ukoliko imaju pripremljene”. Dan uoči praznika, održana je u HNK-u svečana akademija na kojoj je referat održao Karlo Mrazović – Gašpar, novi predsjednik Prezidija Sabora. Iz publike su ga slušali predstavnici iz “svake oblasti te najbolji radnici, namještenici, đaci i frontovci iz Zagreba”.

Od ostalih povoda za proslave značajnih datuma i “velikih radnih pobjeda” valja spomenuti i završetak radova na auto-putu “Bratstvo i jedinstvo” od Zagreba do Beograda ujesen 1948., koji je bio povod za svečanost u kazalištu: izvedbu Ere s onoga svijeta upriličenu za graditelje zagrebačke dionice te ceste, a slijedila je uskoro i svečana akademija u čast 31. obljetnice “velike oktobarske revolucije”, koju je u kazalištu pripremila Narodna fronta – ista je predstava ponovljena i na proslavi za najbolji jugoslavenski metalurgijski kolektiv Prvomajsku, nagrađen već drugi put prijelaznom zastavicom predsjedništva jugoslavenske Vlade. Svečane akademije u povodu Dana Republike nastavljene su i dalje u sličnom ritmu i rasporedu, a uz gradonačelnika Holjevca, nazočili su im partijski, vojni i republički čelnici Hrvatske: predsjednik Sabora, predsjednik Vlade, članovi Vlade, sekretar CH SKH, članovi komiteta, oficiri JNA, konzularni zbor te predstavnici javnog i kulturnog života Zagreba i Republike.

Ratna zbivanja i njihove obljetnice imali su posebno mjesto u kalendaru posebnih događanja u HNK-u tijekom ovoga razdoblja, a osobita je pozornost posvećivana tužnim obljetnicama komemoriranima otkrivanjima spomen-obilježja poginulim umjetnicima i drugim članovima kazališta. U čast desete obljetnice oslobođenja otkrivena je tako u vestibulu zgrade spomen-ploča članovima HNK-a, pogubljenima u razdoblju NDH-a 1941.–1945. – Janku Rakuši, Ivici Štrku, Veljku Iliću, Vojku Kaviću-Kardošu i Nikoli Vodopivcu. U travnju 1952. svečano je obilježena i deseta obljetnica odlaska grupe umjetnika iz HNK-a na oslobođeni teritorij (22. travnja 1942.) koja je odmah ušla u sastav Vrhovnog štaba NOV i POJ te postala zametak Kazališta narodnoga oslobođenja Jugoslavije. Ovu je proslavu organizirao Savez boraca uz pomoć Saveza dramskih umjetnika Jugoslavije, delegaciju iz Beograda kojoj je na čelu bio Vjekoslav Afrić, predvodnik te umjetničke trupe. Delegaciju umjetnika primio je toga jutra predsjednik Vlade Vladimir Bakarić, a u podne je bila upriličena proslava u kazalištu: “Na ukusno uređenoj pozornici reflektor je obasjao poprsje Maršala Tita, a kroz lagani, prozirni veo vidjele su se državna, narodna i partijska zastava.” Potom je prisutne “svečare koji su se skupili na pozornici” pozdravio Emil Kutijaro, koji je istaknuo “značenje tog odlučnog koraka” kojim je dan “podstrek i drugim umjetnicima da odrede svoj put i dadu svoj udjel u herojskoj borbi” zbog čega “umjetnici ne samo Zagreba, nego i čitave Jugoslavije odaju zahvalnost i priznanje drugovima koji su prvi pošli u njezine redove”. Uime Udruženja dramskih umjetnika govorio je glumac i član skupine Salko Repak nakon čega je uslijedila minuta šutnje za kazališne umjetnike koji su dali svoje živote za slobodu. Iz Beograda je u Zagreb došao i Joža Rutić, koji je ovom prilikom iznio svoje uspomene iz NOB-a, a najviše mu je u sjećanju ostao susret s Titom, “tim jednostavnim čovjekom blagih očiju kojem smo bili pripravni da razotkrijemo potpuno svoje srce”, a sjetio se i Moše Pijade, koji je “noću pokrivao gunjem drugove, kad je kasno u noć pisao zakone, kad se zemlja oslobodi”. Svi nazočni borci primili su iz ruku tajnika Prezidija Sabora NRH, a uime Prezidija Narodne skupštine FNRJ – orden zasluga za narod 1. stupnja na čemu se uime svih zahvalio Afrić, koji je istaknuo da orden pripada cijelom HNK-u u amanet te da “odlazak glumaca iz zagrebačkog kazališta koje se od Demetra i Mandrovića borilo za svoju riječ, koje je sa svojih dasaka u prošlosti istjeralo tuđinske družine” danas znači potvrdu te “svijetle tradicije” u kojoj u novim vremenima “kazališni umjetnici ostaju vjerni Komunističkoj partiji i drugu Titu”. Uslijedila je kratka zahvala intendanta Matkovića nakon čega je orkestar izveo Internacionalu i time završio ovu proslavu u čiju je čast uvečer izvedena Gundulićeva Dubravka, a sljedećeg su dana sudionici proslave otišli na izlet u Kumrovec, rodno mjesto Josipa Broza. Zašto baš Dubravka? Ta Gundulićeva pastirska igra prikazana prvi put daleke 1628. godine u Dubrovniku, na dan sv. Vlaha, potom tek 1888. u Zagrebu, spektakularno je obnovljena 1946. u režiji i obradi Tita Strozzija, inscenaciji Ljube Babića i uz glazbu Jakova Gotovca, da bi, osim kao repertoarni naslov, poslužila i kao središnji dio programa sličnih svečanosti. Tako je izvedena i u srpnju 1951. na pozornici u Tuškancu, na proslavi u čast desete obljetnice narodnog ustanka u Hrvatskoj. Pastirica Dubravka simbolizirala je i u ovo doba slobodu i nezavisnost kao i “rodoljubni zanos i ljubav prema slobodi svoga grada i svoje domovine”, usto i to da “nikakve žrtve nisu prevelike za slobodu i što jasno iznosi da domovinu treba sačuvati slobodnom od tuđinskog jarma”. Pritom je zanemarena činjenica da je isti umjetnički tim producirao Dubravku i za mnoge svečane prilike tijekom NDH-a, ali i prije, sve od 1933. kada je prikazana u sklopu svjetskoga Kongresa PEN-a u Dubrovniku. Dojam proslave bio je te 1946. pojačan i Izložbom partizanske pozornice priređenom u foajeu kazališta – dokumenti, fotografije, dramska djela, osobni predmeti i slični materijali u vezi s kazališnim životom tijekom NOB-a, koju je priredio Slavko Batušić, a otvorio intendant Matković. Samo mjesec dana poslije, sve je opet bilo u znaku Tita – Politbiro CK KPH pripremio je akademiju povodom njegova 60. rođendana, a glavni organizator bio je Marijan Stilinović, veteran u partijskom stažu (od 1923.) i član CK SKH. Na sjednici toga tijela u svibnju, izvijestio je ostale članove da će se poslije referata druga Vicka (Krstulovića) dati odlomak iz opere Porin Lisinskoga i premijera netom skladane (Druge) simfonije Stjepana Šuleka nazvane i Eroica.

Uskoro će i sam Tito s novom suprugom, partizankom Jovankom Budisavljević slaviti u HNK-u, bio je to drugi njegov službeni posjet kazalištu – prethodno je, u prilici nazočnosti III. Kongresu Narodne omladine Jugoslavije, a uoči svog 54. rođendana, 14. svibnja 1946. gledao iz lože u mezaninu svečanu izvedbu Pikove dame održane njemu u čast. Tada, u studenome 1952. stigao je u Zagreb u prigodi VI. kongresa KPJ (od 2. do 7. studenog), a u ozračju pobjede nad Informbiroom. Osim što je izvršena promjena uloge, sadržaja i metoda partijskoga rada, na tome je skupu promijenjeno i ime Komunističke partije u Savez komunista te Politbiroa u Izvršni komitet sa Sekretarijatom kao užim izvršnim tijelom. Delegati Kongresa prisustvovali su i predstavama u HNK-u, između kojih se isticala svečana predstava Aide kojoj su (4. studenog), uz Tita i njegove najbliže suradnike te članove savezne i republičke Vlade, nazočili i mnogi delegati. Tito, čiji je dolazak publika u HNK-u oduševljeno pozdravila, “sa svojom je drugaricom” bio dva dana nakon Aide i na izvedbi Bizetove opere Carmen. Kazalište je naime cijeli taj tjedan na repertoaru imalo niz izvedaba na objema pozornicama, a dan uoči Kongresa, izvedena je premijera Kreftove Velike puntarije (Velika buna) u kojem se prikazuje borba seljaka 1573. godine protiv “tadašnjih eksploatatora”. U Malom je kazalištu tom prigodom izvedena i nova drama Ervina Šinka Osuđenici koja “obrađuje suvremenu tematiku na motiv improviziranih informbiroovskih procesa u Madžarskoj”. Zanimljivo je da je isti tekst (također u čast Kongresa) istovremeno izvelo i splitsko kazalište, u režiji glumca Ante Jelaske kojem je to bio redateljski debi.

Josip Broz posjetio je uskoro opet Zagreb i kazalište. U siječnju 1953. s najbližim je suradnicima, članovima Sabora, Vlade i CK KPH prisustvovao opernom programu bez posebnog protokola u kojem su, pod ravnanjem Demetrija Žebrea, izvedene Cavaleria rusticana i Pagliacci. Publika je tek netom prije predstave saznala da dolazi visoki gost pa ga je “dočekala već na samom ulazu u kazališnu zgradu i pozdravila oduševljenim pljeskom”, a pri ulazu u ložu ponovno ga je dočekala “burnim pljeskom (…) odavši mu ustajanjem i počast kao svom predsjedniku Republike. Ovaj put, u Brozovoj pratnji bili su: Predsjednik Vlade NRH Vladimir Bakarić, ministar unutrašnjih poslova Ivan Krajačić, predsjednik Prezidija Sabora Vicko Krstulović, predsjednik Sabora dr. Zlatan Sremec, predsjednik Narodnog odbora Zagreba Većeslav Holjevac i mnogi drugi političari, predstavnici JNA, javni i kulturni radnici te brojni građani.

U sezoni 1951./1952. bilo je iznimno mnogo republičkih i državnih svečanosti: proslava 10. obljetnice Jugoslavenske ratne mornarice i pomorstva Jugoslavije (Gotovčeva Mila Gojsalića), svečana predstava u prigodi otvaranja Zagrebačkog Velesajma tijekom kojeg se i u nadolazećim sezonama posebno slagao kazališni program, a da bi se domaćim i stranim posjetiteljima dala prilika “da pogledaju niz dobrih dramskih i opernih izvedaba, a ujedno da upoznaju kulturna nastojanja i dostignuća našeg kazališta”, potom Svečana akademija u čast Dana Republike, Svečana akademija u čast Dana Jugoslavenske armije, predstava u čast turske parlamentarne delegacije (Prokofjev, Romeo i Julija), ona u čast kongresa kompozitora Jugoslavije (Gotovčeva Mila Gojsalića), svečana akademija u čast Židovskog kongresa (28. VIII. 1952.) i brojne druge. I u Malom su kazalištu te sezone održane opsegom i značenjem mnoge manje priredbe: RKUD-a Joža Vlahović, Prosvjetnoga društva Hrvatskih Zagoraca “Matija Gubec”, priredba RKUD-a Trešnjevka, RKUD-a Zvonko Svjetličić, KPD-a Slovenski dom, uz njih i mnoge izvedbe Pionirskoga kazališta.

Proslave posvećene kazalištu

Posebna se pozornost pridavala obljetnicama iz hrvatske kazališne i općenito kulturne prošlosti. Kako se u listopadu 1945. navršilo pedeset godina od otvaranja zgrade HNK-a, na taj dan, u nedjelju 14. listopada slavlje je počelo već ujutro – otvaranjem izložbe (autor Slavko Batušić) o pripremama i izgradnji zgrade. Na izložbi je prvi put prikazana i prvotna skica Vlahe Bukovca za svečani zastor, niz fotografija o gradnji autora Josipa Dryaka, dugogodišnjega nadzornika zgrade (usto i oca glumice Vlaste Dryak), koji je uz brojne doajene dramske i glazbene produkcije i nazočio ovoj svečanosti, a njegove fotografije koje svjedoče o svim fazama izgradnje kazališne zgrade do danas su ostale dragocjenim dokumentom vremena i tadašnjega načina gradnje. Na izložbi su prikazani još i brojni dokumenti tog doba: pozdravni brzojavi odaslani iz kulturnih središta bivšega Carstva, portreti tadašnjih prvaka, prvog intendanta Miletića i dramaturga Andrića, plakati predstava, pozivnice, brošure, novinski tekstovi iz toga vremena i dr. Uvečer je održana svečana predstava na sinopsis iz 1895. (predigra Lisinskijeva Porina, prizor iz Bogovićeva Matije Gupca te prizor iz Zajčeva Nikole Šubića Zrinjskoga. Svečanost je i ovaj put bila popraćena protokolom (Ministarstva prosvjete i gradskog Narodnog odbora), uz nazočnost istaknutih umjetnika, među kojima su bili i doajeni Mila Dimitrijević (među umjetnicima iz poštovanja zvana Milostiva) i Tošo Lesić koji je na predstavi 1895. pjevao Alapića u N. Š. Zrinjskom, ujedno i jedini umjetnici koji su nastupali u starom, gornjogradskom teatru te brojne osobe iz javnog, ali i vojnog života. Tijardović je održao govor u kojem je zgradu HNK a nazvao najljepšom u jugoistočnom dijelu Europe, očekivano upozorivši na zloglasnu politiku bana Khuen-Héderváryja i cara Franje Josipa “koji udarcem [srebrnog čekića, op. a.] nije htio udariti temelj Hrvatskog narodnog zemaljskog kazališta u Zagrebu, već je nastojao tim udarcem doprinijeti učvršćenju već labavih temelja habsburške monarhije, njemačko-madžarske hegemonije”. Zanimljiva je Tijardovićeva paralela kojom ističe i odlučujuću ulogu mnogih pojedinaca i skupina, u prvom redu onu hrvatskih radnika, seljaka i intelektualaca, Hrvata i Srba u Hrvatskoj i izvan nje koji su uoči izgradnje kazališta pokrenuli niz sabirnih akcija u cilju očuvanja “našega naroda, njegovog jezika i običaja”, a naročito su mu srcu prirasli zagrebački sveučilištarci i njihovo spaljivanje madžarske zastave, “u brk Khuenu i Franji Josipu I.”. To je ta uzajamnost koja je po Tijardoviću i dovela hrvatski narod “do pune i prave slobode”. Govor je intendant ushićeno završio sljedećim povicima:

Živila slobodna hrvatska, jugoslavenska i slavenska umjetnost! Živila slobodna Hrvatska u slobodnoj Jugoslaviji! Živili naši mili gosti ove rijetke hrvatske svečanosti!

Za stotu pak obljetnicu praizvedbe prve hrvatske opere Ljubav i zloba V. Lisinskoga (28. ožujka 1946.) pripremljeno je svečano uprizorenje toga djela (21. po redu) koje u HNK-u nije bilo izvođeno čak pola stoljeća. Također, u vezi s tim jubilejom organiziran je tjedan s nizom domaćih opera nastalih nakon Lisinskijeve. Planirano je bilo i izdanje njegovih glazbenih djela, njegova biografija s bibliografijom njegova opusa te muzikoloških radova o njemu, izložba u foajeu, različita predavanja, no od toga se ništa nije ostvarilo – na skladatelja naše prve opere opet je skrenuta pozornost tek 1954. kad je romantičnom junačkom operom Porin (1851.) obilježena stota obljetnica njegove smrti. Nju je za tu priliku obradio i skratio Mladen Bašić, a izvedbu u režiji Nanda Roje, kritičar Turkalj ocijenit će kvalitetnom, dinamičnom i ukusnom. Za to je u prvom redu bio zaslužan dirigent Milan Sachs koji je “briljirao s kazališnim orkestrom u popularnoj ouverturi koja je bila izvedena sa svim kvalitetama sugestivne dramatske muzike”. Prvorazredni su bili i solisti (J. Gostić, V. Nožinić, T. Neralić, V. Grozaj, D. Bernardić), a i “odlično raspoloženi zbor koji je vodio Mladen Jagušt – osobito je znameniti zbor Hrvatica bio izveden impresivno, u minucioznoj muzičkoj razradi, ali i s veoma mnogo osjećaja”. Agbaba je uspio prizorom u šumi riješenim za to doba avangardnom projekcijom dati “sugestivan ugođaj”.

U kazalištu su slavljeni i dramski autori, među njima i širom socijalističkoga svijeta najveći proleterski književnik Maksim Gorki, jedan od utemeljitelja doktrine socijalističkog realizma na sceni, čiju je desetu obljetnicu smrti u lipnju 1946. koordinirao sam Agitprop. Sva su mu kazališta u zemlji (ali i sve škole, “fabrike i ustanove”, sav tisak) morala posvetiti neku izvedbu, osobito ako su imala (tek rijetka u to doba doista nisu imala) “koje od kazališnih djela Maksima Gorkog ili odlomak iz kakovog njegovog djela (…) uz muzičke tačke i čitanje iz djela…”. Prije predstave, moralo se održati i kratko predavanje o njemu i njegovu djelu. Okružnica poslana svim navedenim ustanovama u Hrvatskoj završavala je uputom: “Dnevna štampa treba da piše o tim kulturnim priredbama i manifestacijama koje budu održane povodom godišnjice smrti Maksima Gorkoga.”

U ožujku 1947., mjesec i pol dana nakon smrti Dubravka Dujšina, sindikalna podružnica HNK-a organizirala je svečanu matineju u njegov spomen. Cilj je bio višeznačan – osim podsjećanja na velikana, skupljali su se dobrovoljni prilozi za podizanje Dujšinova poprsja u kazališnom foajeu, i danas svojevrsnom Panteonu hrvatske kazališne umjetnosti. Na programu su održani govori (A. Boglić: Dubravko Dujšin kao drug, borac i čovjek, S. Batušić: Dubravko Dujšin kao glumac-umjetnik), recitacija (Pjesma mrtvih proletera B. Ćopića u izvedbi E. Kutijara) i glazbene točke (među kojima i ruska narodna Zamučen tjažoloj nevoljej) u izvođenju opernog zbora pod ravnanjem M. Bašića te za kraj Posljednji stavak iz VI. simfonije P. I. Čajkovskoga. Program je sadržavao i dvije recitacije koje je Dujšin snimio na gramofonskim pločama pa je pred sam kraj svečanosti puštena snimka monologa iz Gundulićeve Dubravke te Nazorova Majka pravoslavna. Bio je to i svojevrsni ispravak nepravde prema glumačkome velikanu iz prvih poratnih dana tzv. komesarijatstva u kazalištu kada mu je predbacivano da se ne služi dovoljno, a ni pravilno realizmom u glumi.

U veljači 1949., točno dvadeset godina nakon praizvedbe (14. veljače 1929.), obilježena je svečano i 100. izvedba Krležine drame Gospoda Glembajevi, u mnogim napisima spominjana ne samo kao veliki jubilej samog pisca, kazališta i dramske književnosti već kao i proslava početka umjetničkoga puta Bele Krleže koja se u čitavoj svojoj karijeri borila “protiv naše domaće glembajevštine, osvajala svoj put polako, polako, korak po korak, ostavljajući za sobom ono i one koje je i vrijeme moralo pregaziti”. Za nju je pak to istovremeno bio i tužan jubilej – u tekstu koji je objavljen uoči proslave na čitavoj stranici ilustriranog priloga Vjesnika osvrnula se na svoje mnogobrojne uloge: “Kod stote predstave Gospode Glembajevih, tužno ćemo se ja i moji drugovi osvrnuti na minulih devedeset i devet predstava i prebrojit ćemo sve one drage naše partnere čija su imena zauvijek nestala s plakata Gospode Glembajevih.” Istovremeno, Krležinu su suprugu brinule i neke slađe brige – on je naime bio i dalje u Beogradu, gdje je sudjelovao u radu II. Kongresa Saveza književnika Jugoslavije, a usto i započeo pripreme za veliku parišku Izložbu srednjovjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije te nije mogao nazočiti zagrebačkoj proslavi. No, ansambl je od slavljenika, a u skladu s tradicijom, očekivao proslavu pa je Bela razmišljala čak i o organizaciji banketa u hotelu Esplanada koja bi bila možda najzgodnija, (no) nema smisla bez Tebe. Ili možda misliš da ima? Ili da im svakom pošaljem u garderobu 1 flašu (likera cognaca) kutiju bombona i cigarete. Što misliš o toj propoziciji? Odmah mi odgovori. Za nabavku toga dobila bi odobrenje u magazinu. Jer cvijeća momentalno nema nikakvog u ovom mjesecu.

Napokon, sve je, uključivši i dodatak za darivanje kolega, završilo trijumfalno po Krleže: “Mnogo nerva, mnogo posla, mnogo toplog uzrujavanja, mnogo svega oko toga – ali – ali, sa trijumfalnim ishodom”, piše Bela Krleži u Beograd i dodaje: “Veče pod sretnom zvijezdom – petokrakom.” Nakon I. čina dobila je aplauz “na baruničin nastup na scenu, u zadnjem činu bacanje cvijeća iz jedne lože na pozornicu. Sve poznati i stari trikovi, ali uvijek golicavi za ‘umorne pajace’.” Usto, u pauzi, cijeli su ansambl dočekali u garderobi darovi od Krležinih. Bela je u jednom pismu Krleži priložila i detaljan popis za ono doba iznimno raskošnih darova koje je u ime autora i u svoje vlastito darovala svim članovima ansambla i ekipe već poslije I. čina: “u cvijeću: 1 fini liqueur – Orange, Vanille, Cherry Brandy, Cacao, 1 butelja Rizlinga, presovane smokve u kutiji 1/2 kg, 1/2 kg desertnih čokol. bombona, 100 kom. cigareta … Sve to garnirano u celofanu u raznim bojama i vrpcama. I to svima i alternacijama i šaptaču i inspicijentu … von 12000 din.” Za usporedbu, toliko je u to doba bila cijena jednokratnoga najma velike kazališne dvorane – mala je stajala manje: od šest do devet tisuća dinara, dok je mjesečna plaća glumca nižeg plaćevnog razreda, kao i prosječna službenička plaća u zemlji iznosila tek – oko 3 000 dinara. Krleža je tom prilikom dobila pregršt cvijeća: “slovom 19 buketa odnosno košara i košarica, a među njima jedna najdragocjenija – u platonskom smislu” te brojne darove u obliku vaza, zdjela, antikviteta… Nakon predstave pripremljeno je za skupinu kolega i raskošno primanje u “svim prostorijama stana” Krležinih u ulici braće Kavurića nedaleko od kazališta, s novopresvučenim foteljama, novim zavjesama i popravljenim polupanim prozorima: “hladan buffet: Bujon u šalicama, Kelte Phatten, majoneza, ruska jaja, pastete, ribe, čokoladni hrbtovi, hamburgeri, džardineto cane kava, rakija, vino, soda, cognac – i šampanjac u 3h. Ali to samo kao simbol blagostanja: 1 boca na 10 ljudi.” Od uzvanika su na Belinu primanju, između ostalih, bili: Mato Grković, Vlasta Dryak, Gizela Huml, Zlatko Prica i Edo Murtić, a razišli su se tek u “1/2 5h”. Na primanju je bila i čitana pjesma posvećena Beli autora Mate Grkovića. Nakon odlaska gostiju, domaćica je legla umorna kao lješina, od slave, cvijeća i vina i sjetila se da svaka slava po smrti miriše. Stara je dama vidila drugog dana da ju bole sve kosti i zglobovi i nervi i zabrinuto je pomislila: “Da nije ovo početak druge mladosti?”

Duhovito se Bela u istom pismu osvrće i na ideološke imperative vremena: “Ali je ipak veselo odskakutala na kružok, da čuje kako to zapravo stoji sa socijalizmom.”

HNK je i dalje redovito slavio Krležu i njegovo djelo: u prosincu 1953. obilježavao se, u zajednici s Društvom književnika Hrvatske, njegov 60. rođendan i 40. obljetnica književnog rada koja je započela u nedjelju 6. prosinca ujutro Svečanom akademijom na kojoj su govore držali akademik Antun Barac i Krležin redatelj Branko Gavella, a potom su odlomke iz njegovih djela govorili B. Kraljeva, M. Župan, M. Grković, E. Kutijaro, T. Strozzi, B. Šembera, Lj. Galic, J. Dijaković. Nastavilo se izložbom u foajeu kazališta naslovljenom Miroslav Krleža na jugoslavenskim pozornicama autora Slavka Batušića koju je otvorio intendant Roje. I iz ove manifestacije bilo je vidljivo da je Krleža postao moćan čovjek (S. Lasić). Na otvaranju su bili naime nazočni i brojni političari (donedavni predsjednik prezidija Narodne Skupštine Jugoslavije, sada njezin član dr. Ivan Ribar, član izvršnog vijeća Sabora Hrvatske i član Predsjedništva Glavnog odbora SSRNH Marijan Stilinović, predsjednik Savjeta za prosvjetu, nauku i kulturu dr. Miloš Žanko, predsjednik Narodnog odbora grada Zagreba Većeslav Holjevac i istaknuti kulturni radnici iz cijele zemlje: direktor Narodnog pozorišta Milan Bogdanović, direktor Slovenskog narodnog gledališča Mile Klopčič, redatelj Bojan Stupica, književnici E. Šinko, J. Kozak, O. Davičo i mnogi drugi. Ipak, primijećeno je da su s ove megasvečanosti u slavu Krleže izostali članovi CK KPH na čelu s Bakarićem, što je Milovan Đilas (koji se tada, po Lasiću, počeo udvarati Krleži nastojeći ga pridobiti za sebe ustvrdivši u tekstu Nekulturna istorija da je Krleža “najkrupnija progresivna ideološka figura Jugoslavije između dva rata” i da se sam uvijek “divio i opijao neobuzdanim i raskošnim ritmovima magijskog krležijanskog jezika, konkretizovanosti njegovih grandioznih istorijskih slika i onoj dubokoj, tragičnoj i bolnoj vezanosti za tlo zemlje i naroda iz kojih je ponikao”) nazvao kulturnom sramotom i žestoko ih kritizirao: “zvanične su lože i prvi redovi zjapili pusti i prazni i pružali melanholičnu sliku praznine i pustoši mnogočega u našoj suvremenoj socijalističkoj i birokratskoj stvarnosti”. Nakon izložbe došao je red na gostovanja drugih kazališta s njegovim djelima: sutradan je manifestaciju nastavilo Narodno pozorište Beograd s Gospodom Glembajevima (r. Raša Plaović), potom Narodno gledališče Ljubljana s dramom U agoniji (r. B. Stupica) dok su Ledu (r. B. Gavella) izveli domaćini te je tako u tri dana, uvijek pred rasprodanim gledalištem, prikazana cijela trilogija o Glembajevima, “najjači naš dramski tekst”, što je po pisanju štampe bila ideja Marijana Matkovića. Slavljenik je ovom prilikom napokon bio nazočan u gledalištu HNK-a te nakon svega priredio i prijam za beogradske i ljubljanske umjetnike koji su u HNK-u izveli njegove drame te se sa svojim gostima zadržao “duže vremena u srdačnom i prijateljskom razgovoru”. Iste je godine Tito odlikovao Krležu Ordenom junaka socijalističkoga rada.

Kao što je već više puta navedeno, u kazališnom su foajeu zgodimice održavane i izložbe, a posebno je svečano bilo u siječnju 1951. u prigodi obilježavanja 50. obljetnice smrti velikoga talijanskog skladatelja Giuseppea Verdija (1813.–1901.). Na izložbi se moglo vidjeti opsežnu dokumentaciju o izvođenju njegovih djela na zagrebačkoj pozornici, razne tablice sa statističkim podacima i niz predmeta (rekvizita, kostimi), plakata (i onaj najstariji iz 1869.), fotografija i scenografskih i kostimografskih skica iz brojnih produkcija. Inače, u pet godina od oslobođenja, HNK je premijerno izveo čak četiri njegova djela, a u vrijeme izložbe pripreman je Krabuljni ples. Reprizno je, upravo na dan smrti velikoga skladatelja, izveden (po 42. put) Otelo, prije početka kojega je Milan Sachs održao govor o Verdijevu stvaralačkom liku te potom i dirigirao ovom izvedbom kojoj ni blizu nije mogla konkurirati nova verzija Krabuljnoga plesa (u režiji Nanda Roje kojem je to bila prva režija Verdija), ocijenjena predalekom “od briljantnosti” koje to djelo zahtijeva. No, pozornost je plijenila Nada Puttar kod koje je istaknuto da “od uloge do uloge dolaze sve više do izražaja kvalitete njezinog glasa i muzička interpretacija, dok se i u glumačkom pogledu vrlo lijepo razvija”. U svemu, publika je, za razliku od većine kritičara, bila oduševljena premijernom izvedbom te je nemalo nezadovoljstvo i negodovanje pokazala tek kad se nakon predstave – prebrzo spustio zastor. Godinu dana poslije, u siječnju 1952., u prilici izvođenja Lohengrina kao prvoga Wagnerova djela na zagrebačkoj pozornici nakon rata, u foajeu je bila priređena izložba plakata, fotografija izvođača i prizora iz brojnih opera izvedenih od prve zagrebačke produkcije toga kompozitora (28. lipnja 1893., također Lohengrin) te različitih rekvizita i kostima iz Wagnerova zagrebačkog repertoara. Opera je međutim najviše slavila u proljeće 1951., na svečanosti Jakova Gotovca, koji je izgladio sve svoje nesporazume s novom vlašću još 1947. kad se u prosincu obilježavala stota izvedba njegove najpopularnije opere kojom je i ravnao. Sada je (za razliku od svoga libretista Milana Begovića) potpuno rehabilitiran, usto je i član Partije te doživljava veličanstvenu proslavu stopedesete izvedbe Ere s onoga svijeta u Zagrebu, ujedno i najizvođenije hrvatske opere u Jugoslaviji i inozemstvu – dotad prikazivane na svim opernim pozornicama Jugoslavije, usto i na čak 24 inozemne. Ova je proslava bila ujedno i povod da se obilježi i “vrijednost našeg muzičkog stvaralaštva i evropski stupanj naše narodne kulture”. Jednako svečano bilo je i početkom sezone 1954./1955. kada je obilježena 200. izvedba Ere, i to u obnovljenu ruhu – režirao je ovaj put Nando Roje, Zvonko Agbaba oblikovao novi scenski okvir, Fromanova obnovila koreografiju te su, posebno za tu priliku nabavljene i originalne dalmatinske nošnje. Objavljena je i zanimljiva statistika: od 200 zagrebačkih izvedaba Ere, u njih čak 135 nastupio je Josip Križaj u ulozi Marka, dok je ulogu Dome 65 puta otpjevala Anka Jelačić. Joža Gostić je kao Ero nastupio 58 puta, dok je Milivoj Kučić bio Mlinar Sima 104 puta, Marta Radmanović Čobanče – 134 puta, Ivica Kiš jednako je toliko nastupio kao Momak. Zborist Fjodor Sahno (koji je u tri desetljeća u angažmanu u HNK

zabilježio preko 2500 nastupa) nastupio je u svih 200 izvedaba i na svim gostovanjima. Sam autor dotad je dirigirao svojom operom čak 171 puta.

Nešto ranije obilježen je svečanom akademijom u izvođenju opernih, dramskih i baletnih umjetnika HNK-a te nizom prigodnih govora, i spomen na stotu obljetnicu smrti pjesnika Stanka Vraza (pravo ime Jakob Frass, Cerovec, Slovenija, 30. lipnja 1810. – Zagreb, 24. svibnja 1851.). Na čelu odbora za tu proslavu bio je predsjednik JAZU-a dr. Andrija Štampar, a članovi su, između ostalih, bili Miroslav Krleža (u svojstvu potpredsjednika Akademije), Gustav Krklec, kao predsjednik Matice hrvatske, Ivan Dončević, predsjednik Društva književnika Hrvatske i intendant HNK-a Matković. U foajeu je opet priređena i izložba koju su oblikovali Josip Badalić i Dragutin Tadijanović. Na samom početku iste sezone proslavljena je, opet uz prigodnu izložbu koju je priredio Slavko Batušić, i stota obljetnica rođenja jednoga od najvećih hrvatskih dramskih umjetnika Andrije Fijana (Zagreb, 4. rujna 1851. – Zagreb, 26. rujna 1911.) koji je bio i ravnatelj Drame (1898.–1907.) i intendant (1907.–1909.). Na izložbi su prikazani brojni materijali (plakati, fotografije, kostimi, rekvizita, dokumenti, nekrolozi, izresci iz tiska, zlatni vijenci, ugovori…) iz života i bogate karijere glumca koji je označio epohu u kojoj je djelovao, a koji je na zagrebačkoj sceni (s partnerima i u dekoru) fotografiran samo tri puta, iako je na njoj glumio oko 2500 puta u 500 različitih uloga.