Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Kosa anđela’ u kojem američki novinar Charles R. Cross detaljno opisuje kako je vođa grupe Nirvana okončao svoj život u 27. godini te otkriva sadržaj Cobainova oproštajnog pisma

U utorak, petog travnja 1994., pred svitanje, Kurt Cobain probudio se u svom krevetu, u kome su jastuci još uvijek mirisali na Courtneyjin parfem. Taj miris prvi put je osjetio kada mu je poslala kutiju u obliku srca umotanu u svilu i vrpce, samo tri godine ranije: udisao je miris te kutije satima, zamišljajući da ju je dodirivala intimnim dijelovima svog tijela. U spavaćoj sobi tog utorka, njezin miris se miješao s pomalo kiselkastim mirisom prokuhanog heroina; i ovaj miris ga je također uzbuđivao.

U kući je bilo hladno, pa je spavao u odjeći, čak i u kaputu od samta. U usporedbi s noćima koje je proveo spavajući u kartonskim kutijama, i nije bilo tako loše. Na sebi je imao udobnu majicu s natpisom “Napola Japanac” (naziv punk benda iz Baltimorea), omiljene levisice, i kada je sjeo na rub kreveta, obuo je jedini par obuće koji je imao – Converse tenisice.

Televizor je bio upaljen na kanalu MTV, ali zvuk je bio isključen. Otišao je do CD playera i pustio CD R.E.M.-a Automatic for the People. Utišao je zvuk, tako da je Stipeov glas zvučao poput prijateljskog šapta iz pozadine – Courtney je kasnije zatekla još uvijek upaljen player i disk u njemu. Zapalio je Camel Light, ponovno se bacio na krevet, držeći na prsima veliku bilježnicu i crvenu kemijsku olovku s tankim vrhom. Na trenutak ga je ushitio prazan list papira, ali ne zbog blokade: ove riječi smišljao je tjednima, mjesecima, godinama, desetljećima. Zastao je samo zato što mu je i veliki papir izgledao tako mali, tako konačan.

Još dok je bio u rehabilitacijskom centru Exodusu, napisao je supruzi i kćeri dugo pismo osobne prirode. Nosio ga je sa sobom tijekom cijelog puta do Seattlea, a onda ga stavio pod jedan od naparfimiranih jastuka. “Znaš da te volim”, napisao je u pismu. “Volim Frances. Tako mi je žao. Molim te, ne slijedi me. Žao mi je, žao, žao.” Ispisao je cijeli papir riječima “Žao mi je”. “Bit ću tu”, stajalo je u nastavku. “Štitit ću vas. Ne znam kamo ići. Samo ne mogu više biti ovdje.” Bilo je dovoljno teško napisati i tu poruku, no znao je da će drugo dugo pismo biti od jednake važnosti i bilo mu je bitno pažljivo korištenje riječi. Adresirao ga je “Za Boddaha”, što je bilo ime njegovog zamišljenog prijatelja iz djetinjstva. Namjerno je pisao malim urednim slovima, i ispisao ih pravocrtno ne koristeći papir s crtama koji se obično stavlja ispod. Osmislio je riječi vrlo pomno, nastojeći da svaka bude jasna i laka za čitanje. Dok je pisao koristio se svjetlom televizijskog ekrana, jer sunce još nije bilo izašlo.

Dolazeći iz usta iskusne budale koja bi očito radije bila uškopljeno, infantilno gunđalo, ova poruka bi trebala biti jednostavna za razumijevanje. Sva upozorenja iz 101 sati punk-rocka tijekom godina. Pošto se ispostavilo da je moj prvi susret s etikom koja podrazumijeva neovisnost i suočavanje s vašom zajednicom bio vrlo istinit. Nisam osjetio zadovoljstvo slušanja i stvaranja glazbe, niti čitanja i pisanja već dosta godina. Dok ovo pišem, osjećam neizreciv sram što tako mislim. Na primjer, dok smo u backstageu, svjetla se gase, a u publici počinje manijakalna galama, i sve to na mene ne utječe onako kako je utjecalo na Freddieja Mercuryja, koji je to volio, osjećaj da ga publika voli, obožava. Divim mu se, i zavidim mu na tome. Činjenica je da vas ne mogu zavarati. Nikoga od vas. To jednostavno nije pošteno ni prema vama ni prema meni. Najgori zločin koji mogu zamisliti bio bi da opelješim ljude pretvarajući se da se stopostotno zabavljam. Ponekad mi se čini da bih trebao zaustaviti vrijeme prije nego što izađem na scenu. Pokušao sam sve što je u mojoj moći da to cijenim, i ja to zaista cijenim, Bog mi je svjedok, ali to nije dovoljno. Cijenim činjenicu da smo ja i mi (Nirvana, op. prev.) zabavili puno ljudi i ostavili utjecaj. Sigurno sam jedan od onih narcisa koji cijene stvari tek kada one nestanu. Preosjetljiv sam. Treba mi da malo odrvenim kako bih povratio entuzijazam koji sam imao kao dijete. Tijekom tri posljednje turneje imao sam puno više razumijevanja za sve ljude koje osobno poznajem, kao i za fanove naše glazbe, ali i dalje ne mogu prijeći preko frustracije, krivice i empatije koju osjećam prema svima. Postoji dobro u svima nama, i jednostavno mislim da previše volim ljude. Toliko puno da me to čini jebeno tužnim. Tužnim, malim, osjetljivim, nezahvalnim, Ribom, Isusovim čovjekom. Zašto jednostavno ne uživaš u tome? Ne znam. Imam boginju od žene, koja krvari od ambicije i empatije, i kćerku koja me previše podsjeća na ono što sam nekada i sam bio. Puna ljubavi i radosti, ljubi svaku osobu koju sretne, jer su svi dobri i neće je povrijediti. To me užasava do te točke da jedva mogu funkcionirati. Ne mogu podnijeti pomisao da će Frances postati jadni, autodestruktivni rocker, kakav sam ja postao. Ide mi dobro, vrlo dobro, zahvalan sam, ali od sedme godine, ja mrzim cijelo čovječanstvo. Samo zato što se čini tako jednostavnim da se ljudi slože, da imaju empatije. Empatije! Samo zato što previše volim ljude i suosjećam s njima, pretpostavljam. Hvala vam svima iz dubine mog izmučenog zapaljenog želuca za vaša pisma i brigu zadnjih nekoliko godina. Ja sam jedno pretjerano nepouzdano i razmaženo djetešce! Više nemam strasti, i zato zapamtite, bolje je izgorjeti nego izblijedjeti.

Kada je spustio olovku, na papiru je ostalo još pet-šest centimetara slobodnog prostora. Popušio je tri cigarete dok je sastavljao pismo. Riječi nisu lako dolazile, i na nekoliko mjesta napravio je pravopisne pogreške, a neke rečenice nije dovršio. Nije imao vremena prepisati pismo dvadeset puta, kako je radio s pismima u svom dnevniku: vani je svitalo, a on je morao završiti čin prije nego što se svi probude. Potpisao je pismo s “mir, ljubav, empatija. Kurt Cobain”, a svoje ime je ispisao velikim slovima umjesto običnim potpisom. Riječ “empatija” podcrtao je dva puta, a u pismu ju je upotrijebio pet puta. Napisao je još jedan red – “Frances i Courtney, bit ću na vašem oltaru” – i stavio pismo i olovku u lijevi džep svog kaputa. Na playeru, Stipe je pjevao o “Čovjeku na Mjesecu”. Kurt je oduvijek volio Andyja Kaufmana – njegovi prijatelji iz osnovne škole u Montesanu crkli bi od smijeha kada bi Kurt imitirao Latku iz filma “Taxi”.

Ustao je iz kreveta i ušao u ormar u kojem je skinuo dasku sa zida. U ovoj tajnoj rupi nalazila se najlon vreća boje pijeska s puškom, kutija metaka i kutija za cigare Tom Moore. Vratio je dasku, stavio metke u džep, uzeo kutiju za cigare i uhvatio pušku lijevom rukom. Iz ormara u hodniku uzeo je dva ručnika; njemu nisu bili potrebni, ali nekome će biti. Empatija. Tiho je sišao niz devetnaest stepenica širokog stepeništa. Bio je odmah pored Calijeve sobe i nije želio da ga itko primijeti. Sve je vrlo dobro osmislio, isplanirao istom brižljivošću koju je unosio u pravljenje omota za svoje albume i video spotova. Bit će krvi, mnogo krvi, i nereda, a to nije želio u svojoj kući. Pogotovo nije želio napraviti od kuće ukleto mjesto, ostaviti svoju kćer s noćnim traumama koje je i sam imao.

Dok je išao prema kuhinji, prošao je pored dovratka na kojem su on i Courtney crtama obilježavali rast male Frances. Tada je samo jedna crta bila iscrtana olovkom i s njezinim imenom na visini od sedamdeset i devet centimetara. Kurt više nikada neće vidjeti oznake na zidu, ali bio je uvjeren da će život njegove kćeri biti mnogo sretniji bez njega.

U kuhinji je otvorio svoj hladnjak Traulson od nehrđajućeg čelika, vrijedan 10.000 dolara, i uzeo limenku piva od slada Barq, pazeći da ne ispusti pušku. Noseći ovaj neobičan teret – sladno pivo, ručnike, kutiju s heroinom i pušku, koji su kasnije pronađeni u bizarnom rasporedu – otvorio je dvorišna vrata i krenuo preko malog travnjaka. Zora se dizala, a nad zemljom je lebdio oblak magle. Jutra u Aberdeenu bila su uglavnom baš takva: mokra, vlažna, hladna. Nikada više neće vidjeti Aberdeen; nikada se, baš nikada neće popeti na vrh vodenog tornja na brdu “Misli na mene”; nikada neće kupiti imanje u općini Grays Harbor o kojem je sanjao; nikada se više neće probuditi u bolničkoj čekaonici praveći se da je običan posjetitelj samo da bi imao gdje spavati; nikada više neće vidjeti svoju majku, ni sestru, ni oca, ni ženu i dijete. Polako je otkoračao dvadeset koraka do staklenika, popeo se drvenim stepenicama i otvorio francuska vrata. Pod je bio prekriven linoleumom: bit će lako očistiti. Empatija.

Sjeo je na pod prostorije okrenut prema prednjim vratima. Tu ga nitko nije mogao vidjeti – osim ako se ne bi popeo na drveće iza njegovog imanja, što se teško moglo dogoditi. Nikako se nije želio zajebati i tako učiniti sebe invalidom koji vegetira. To bi mu zadalo još više bola. Njegova dva strica i pradjed prošli su kroz isti užas, i ako su oni uspjeli opaliti, znao je da će uspjeti i on. Imao je “samoubilačke gene”, kako se volio šaliti s prijateljima u Grays Harboru. Nije želio vidjeti unutrašnjost bolnice nikad više, niti doživjeti da ga doktor u bijeloj kecelji pipka po tijelu ili da mu stavljaju endoskop u bolni želudac. Nije mogao biti odlučniji. Poput velikog filmskog režisera, isplanirao je ovaj trenutak do najsitnijih detalja, uvježbavajući scenu i kao režiser i kao glumac. Tijekom prethodnih godina često je probao ovu scenu; slučajno ili namjerno, neke od proba (u Rimu, naprimjer) dovele su ga skoro do cilja. To je uvijek bilo u njegovoj podsvijesti, kao dragocjeni spas, jedini lijek protiv boli koja nije prestajala. Nije se želio osloboditi potrebe; želio se osloboditi boli.

Sjedio je nekoliko minuta razmišljajući o ovome. Popušio je pet cigareta.

Otpio je nekoliko gutljaja piva od slada.

Uzeo je pismo iz džepa. Još uvijek je bilo mjesta na njemu. Položio ga je na linoleumski pod. Morao je pisati krupnijim slovima koja su ispala malo nakrivo, zbog površine na koju je bilo naslonjeno pismo. Uspio je naškrabati još nekoliko riječi: “Molim te, Courtney, nastavi dalje zbog Frances, zbog njezinog života koji će biti mnogo sretniji bez mene. Volim te. Volim te.” Ove posljednje riječi, krupnije od ostalih, popunile su papir. Položio je pismo na hrpicu zemlje za cvijeće i zabio olovku u sredinu, kao držač za pismo.

Izvadio je pušku iz plastičnog omota. Pažljivo je odložio omot, poput malog dječaka koji brižljivo odlaže nedjeljno odijelo. Skinuo je jaknu, prebacio je preko omota, a na vrh ove hrpe stavio je dva ručnika. Ah, empatija, sladak dar. Otišao je do sudopera i nalio malo vode u svoje kuhalo za heroin i ponovno sjeo. Uzeo je kutiju s dvadeset i pet puščanih metaka, izvadio tri i stavio ih u pušku. Repetirao je pušku tako da se jedan metak našao u komori. Isključio je sigurnosni prekidač.

Popušio je posljednji Camel Light. Popio je još jedan gutljaj Barqa. Vani se rađao običan dan – kao onda kada je on došao na svijet, dvadeset i sedam godina, jedan mjesec i šesnaest dana ranije. Jednom je u svom dnevniku pokušao napisati priču o tom prvom trenutku svog života: “Ono prvo čega se sjećam jest pod prekriven zelenoplavim pločicama i ruka koja jako steže moje zglobove. Od te jačine postalo mi je jasno da više nisam u vodi i da ne mogu natrag. Pokušao sam se ritnuti i meškoljiti, da se vratim natrag u rupu, no on me držao tik iznad vagine moje majke. Izgledalo je kao da mi se ruga, i osjetio sam tekućinu i krv kako isparavaju i stežu moju kožu. Stvarnost je bio kisik koji me razara, i sterilni miris osjećaja da se nikada više neću vratiti u rupu, mučenje koje se nikada više ne može ponoviti. Znajući da je to utješno, započeo sam svoj prvi ritual pristupanja stvarima. Nisam zaplakao.”

Uzeo je kutiju za cigare i izvadio malu plastičnu vrećicu u kojoj je bio crni meksički heroin, vrijedan sto dolara – bila je to velika količina. Uzeo je polovicu i komadić vate veličine gumice na olovci, i stavio to u žlicu. Metodično i iskusno pripremio je heroin i špricu, a zatim se ubo odmah iznad lakta, u blizini istetoviranog slova K. Vratio je opremu nazad u kutiju, i osjetio kako lagano lebdi iznad prostorije. Jainizam propovijeda da postoji trideset rajeva i sedam paklova, i da se svi protežu kroz naše živote; ako je imao imalo sreće, ovo će biti njegov sedmi i posljednji pakao. Spustio je pribor, lebdio sve brže i brže, osjećajući kako mu se disanje usporava. Morao se sada požuriti: sve se pretvaralo u izmaglicu, a zelenoplavi oblak treperio je oko svakog predmeta. Uzeo je tešku pušku, namjestio cijev ispod nepca. Bit će glasno, bio je siguran u to. A zatim je nestao.

U petak ujutro, osmog travnja 1994., električar Gary Smith došao je u kuću na Ulici jezera Washington, broj 171. Smith i nekoliko drugih radnika stigli su pred kuću već u četvrtak, da bi postavili novi sustav protuprovalne zaštite. Policija se dva puta pojavila i rekla im da jave ako se Kurt pojavi. Tog petka, u 8.40 ujutro, Smith se našao u blizini staklenog vrta i bacio pogled unutra. “Vidio sam neko tijelo kako leži na podu”, rekao je kasnije novinarima. “Mislio sam da je lutka. Onda sam primijetio krv pored desnog uha. Vidio sam pušku na prsima, uperenu prema bradi.” Smith je telefonirao policiji, a zatim svojoj firmi. Prijatelj dispečera u njegovoj firmi uzeo je sebi slobodu da prenese tu vijest radio stanici KXRX. “Hej, dečki, dugujete mi neke dobre karte za Pink Floyd zbog ovog”, rekao je DJ-u Martyju Riemeru. Policija je potvrdila da je u kući Cobaina nađeno tijelo mladog muškarca, što je KXRX odmah objavio. Iako policija nije identificirala leš, u prvim medijskim izvještajima špekuliralo se da je u pitanju Kurt. U roku od dvadeset minuta, Kim Cobain je, uplašena, telefonirala radio stanici KXRX i predstavila se kao Kurtova sestra. Ljutito ih je pitala zašto prenose takve glasine. Rekli su joj da upita policiju, što je ona i učinila.

Kad je čula istinu, telefonirala je svojoj majci. Nešto kasnije, na Wendyinim vratima pojavio se novinar iz Aberdeen Daily Worlda. Njezinu izjavu poslali su Associated Pressu. Ubrzo je objavljena širom svijeta: “Sada je otišao i pridružio se tom glupom klubu. Rekla sam mu da se ne priključuje tom glupom klubu.” Wendy je mislila na klub mladih i slavnih mrtvaca: Kurt je, kao i Jimi Hendrix, Janis Joplin, Jim Morrison, imao dvadeset i sedam godina kada je umro. Ali nešto drugo što je njegova majka rekla nije objavljeno ni u jednim drugim novinama – iako nijedan roditelj ne mora čitati izjavu o Cobainovoj smrti da bi saznao kakav je gubitak pretrpjela. Na kraju intervjua, Wendy je za svog sina jedinca rekla:

“Nikada ga više neću zagrliti. Ne znam što da radim. Ne znam kamo da odem.” Don je za smrt svog sina čuo preko radija – bio je previše skrhan da bi razgovarao s novinarima. Leland i Iris saznali su preko televizije. Iris je morala leći kad je čula vijest – nije bila sigurna hoće li joj slabo srce izdržati.

U međuvremenu, u Los Angelesu, Courtney se prijavila kao pacijent u Exodus, u četvrtak navečer. Tog dana bila je uhićena u Peninsuli kada je policija ušla u njezinu sobu, prekrivenu “ispovraćanom krvlju”, i pronašla špricu, blok bjanko recepata i mali paketić u kojem su mislili da se nalazi heroin (poslije se ispostavilo da je u pitanju hinduistički pepeo za koji se smatra da donosi sreću). Puštena je uz kauciju od 10.000 dolara, a onda se s programa hotelske detoksikacije prebacila u bolnicu na liječenje.

U petak ujutro, Rosemary Carroll došla je u Exodus. Kada je Courtney vidjela izraz Rosemaryinog lica, odmah je znala o čemu je riječ. Dvije žene gledale su se nekoliko trenutaka bez riječi, a onda je Courtney promucala: “Kako?”

Courtney je otišla iz Los Angelesa avionom Learjet s Frances, Rosemary, Ericom Erlandsonom i dadiljom Jackie Farry. Kada su stigli pred kuću na jezeru Washington, bila je okružena ekipama televizijskih novinara. Courtney je odmah unajmila tjelohranitelje, koji su postavili ceradu oko staklenog vrta kako bi spriječili novinare da bulje unutra. Prije nego što su podigli ceradu, fotograf Seattle Timesa, Tom Reese, uspio je napraviti nekoliko snimaka staklenog vrta kroz rupu na ogradi. “Mislio sam da možda nije on”, sjeća se Rizi, “da može biti bilo tko. Ali kada sam vidio tu tenisicu, znao sam da je on.” Na Reeseovim fotografijama koje su izašle na naslovnoj stranici subotnjeg broja Seattle Timesa, vidi se pola Kurtovog tijela, njegova ispružena noga, tenisica i stisnuta šaka pored kutije za cigare. Do kraja popodneva, iz ureda medicinskog vještaka King County stigao je izvještaj u kojem je stajalo ono što su svi već znali: “Autopsijom je utvrđeno da je Cobain umro od rane nanesene puškom u glavu, i zasad se čini da je u pitanju samoubojstvo.” Doktor Nikolas Hartshorne izvršio je autopsiju, što je bilo vrlo bolno za njega jer je jednom prilikom promovirao Nirvaninu svirku na koledžu.

“Naveli smo da sve ukazuje na samoubojstvo jer smo prvo željeli ukloniti sve sumnje”, sjeća se Hartshorne. “Nije postojalo apsolutno ništa što bi ukazivalo na nešto drugo.” Ipak, zbog medijske pažnje i Kurtove slave, policiji iz Seattlea trebalo je više od četrdeset dana da završi kompletnu istragu. Proveli su dvjesto sati u ispitivanju Kurtovih prijatelja i obitelji.

Unatoč glasinama koje su tvrdile suprotno, Kurtovo tijelo moglo se prepoznati, iako je prizor bio jeziv: stotine kuglica iz sačme izobličilo je njegovu glavu. Policija je uzela otiske prstiju, i oni su se poklopili s otiscima koji su mu uzeti prilikom uhićenja zbog obiteljskog nasilja. Iako su kasnije analize puške pokazale “četiri nejasna otiska”, Hartshorne je rekao da su otisci na pušci nejasni, jer su pušku morali iščupati iz ruke koja se ukočila od rigor mortisa. “Znam da su to njegovi otisci, jer je pušku držao u ruci”, objasnio je Hartshorne. Što se tiče datuma smrti, navedeno je da je u pitanju bio peti travanj, iako se to moglo dogoditi dvadeset četiri sata ranije ili kasnije. Kurt je najvjerojatnije ležao mrtav u staklenom vrtu dok su mnogi obilazili njegovu kuću tražeći ga.

Autopsijom je također ustanovljeno prisustvo benzodijazepina (sedativ) i heroina u Kurtovoj krvi. Analiza je pokazala da je količina heroina u krvi bila tolika da čak ni Kurt – iako je bio poznat po prekomjernim dozama – ne bi preživio, čak i da se nije upucao. Slijedio je stope svog strica Burlea, koji je pucao sebi i u želudac i u glavu, i pradjeda Jamesa Irvinga, koji se ubo nožem u želudac, a zatim rastrgao ranu da bi iskrvario: Kurtu je također uspjelo ubiti se dvaput, koristeći jednako fatalne metode.

Courtney je bila neutješna. Insistirala je da joj policajci daju Kurtov kaput od samta koji je bio natopljen krvlju. Zatim ga je obukla. Kada je policija konačno otišla, u prisustvu tjelohranitelja kao jedinog svjedoka, slijedila je Kurtove posljednje korake, ušla u stakleni vrt – koji još uvijek nije bio čišćen – i stavila svoje ruke u njegovu krv. Klečeći na koljenima, molila se, urlala i jecala. Dizala je krvave ruke prema nebu i vrištala: “Zašto?” Pronašla je mali djelić Kurtove lubanje s kosom. Oprala ga je šamponom i ostavila kao uspomenu. A onda je počela topiti tugu u drogama.

Te noći nosila je Kurtovu odjeću, jer je još mirisala na njega. Wendy je zatim došla u kuću, i majka i snaha spavale su zajedno u istom krevetu, držeći jedna drugu u zagrljaju.

U subotu, devetog travnja, Jeff Mason odveo je Courtney u mrtvačnicu da bi vidjela Kurtovo tijelo prije kremiranja – već je bila tražila da se naprave gipsani otisci njegovih ruku. Grohl je također bio pozvan, ali je odbio doći. Krist je došao, i to prije Courtney. Proveo je nekoliko trenutaka nasamo sa svojim starim prijateljem, slomio se i počeo plakati. Kada je otišao, u prostoriju su ušli Courtney i Mason. Kurt je ležao na stolu, obučen u najljepšu odjeću, ali su mu oči zašili da bi bile zatvorene. Prvi put poslije deset dana, Courtney se našla sa svojim mužem – tad su njihova tijela posljednji put bila zajedno. Pomazila ga je po licu, pričala s njim, i odsjekla uvojak njegove kose. Zatim mu je svukla hlače i odrezala mali pramen njegovih stidnih dlaka – njegova ljubljena perca, dlake koje je kao adolescent toliko dugo čekao, nekako su se ipak morale sačuvati. Na kraju se popela na tijelo i stežući ga nogama, spustila glavu na njegove grudi i zajecala: “Zašto? Zašto? Zašto?”

Tog dana prijatelji su počeli pristizati da bi utješili Courtney. Mnogi od njih su donijeli drogu, koju je ona uzimala, ne gledajući što je. Nadrogirana i ožalošćena, bila je u katastrofalnom stanju. Novinari su telefonirali svakih pet minuta, i iako nije bila u stanju govoriti, povremeno je dizala slušalicu, ali je uvijek postavljala pitanja umjesto da odgovara na njih: “Zašto je Kurt to napravio? Gdje je bio ovog posljednjeg tjedna?” Kao i većina ožalošćenih zaljubljenih osoba, usredotočila se na detalje kako bi nekako skrenula pažnju sa svog gubitka. Provela je dva sata razgovarajući telefonom sa Gene Stout iz Post-Intelligencera, iznoseći slične misli i izjavljujući: “Ja sam jaka, i mogu svašta podnijeti. Ali ovo ne mogu.” Vijest o Kurtovoj smrti izašla je na naslovnoj strani New York Timesa, a u Seattle se sjatilo na stotine televizijskih reportera i novinara – nastojali su napraviti priču crpeći informacije od malobrojnih ljudi koji su bili spremni dati izjavu. Uglavnom su pisali o tome što je Kurt značio svojoj generaciji. A što bi se drugo i moglo reći?

Trebalo je organizirati sahranu. Susan Silver iz Soundgardena prva se ponudila organizirati privatnu ceremoniju u crkvi i, istovremeno, javno bdjenje s upaljenim svijećama u Seattle Centeru. Cijelog tog vikenda prijatelji su polako dolazili, svi zatečeni i u šoku, pokušavajući dati neki smisao neobjašnjivom. Pored žalosti i tuge, prisutne je mučila još jedna okolnost: kada je Jeff Mason stigao u petak, zatekao je potpuno prazan rezervoar lož ulja. Da bi zagrijao ogromnu kuću, počeo je slati limuzine po ogrjev iz Safewaya. “Morao sam polomiti nekoliko stolica, jer je jedino kamin mogao zagrijati kuću”, sjeća se on. Courtney je bila na gornjem katu, u spavaćoj sobi, i, obučena u Kurtovu odjeću, sastavljala je i snimala poruku koja je trebala biti puštena tijekom javne komemoracije.

U nedjelju popodne, u paviljonu Seattle Centera, Flag, održano je javno bdjenje sa svijećama. Prisustvovalo je 7000 ljudi, koji su u rukama držali svijeće, cvijeće, ručno izrađene natpise i nekoliko zapaljenih košulja od flanela. Savjetnik za samoubojstva održao je govor, apelirajući na mlade da se obrate za pomoć, a lokalni DJ-evi podijelili su sa okupljenima nekoliko uspomena. Puštena je kratka Kristova poruka:

Pamtit ćemo Kurta onakvog kakav je bio: brižan, velikodušan i drag. Neka glazba ostane s nama. Uvijek ćemo je imati, zauvijek. Kurtova etika odnosa s fanovima zasnovana je na punk-rock načinu razmišljanja: nijedan bend nije poseban; nijedan glazbenik nije kralj. Ako imaš gitaru i veliku dušu, samo izbaci nešto i stani iza toga – odmah si superzvijezda. Uključi tonove i ritmove koji su univerzalno ljudski. Glazba. K vragu, sviraj gitaru kao da je bubanj. Samo ulovi đir i pusti da krene iz tvog srca. Kurt nam se obraćao na toj razini: u našim srcima. I tu će i glazba biti, zauvijek.

Zatim je puštena Courtneyjina poruka. Snimila ju je kasno prethodne noći u njihovom krevetu. Počela je: Ne znam što reći. Osjećam se isto kao i vi. Ako vi ne mislite da se čovjek treba osjećati počašćeno i privilegirano što može sjediti u njegovoj sobi, gdje je on svirao gitaru i pjevao, onda ste ludi. U svakom slučaju, ostavio je pismo. Više je kao pismo jebenom izdavaču. Ne znam što se dogodilo. Mislim, dogodilo bi se, ali se moglo dogoditi kada napuni četrdeset. Oduvijek je govorio da će nas sve nadživjeti i dočekati sto dvadesetu. Neću vam čitati cijelo pismo, jer to uopće nije vaša jebena stvar. Međutim, dio toga je za vas. Ne mislim da će čitanje ovoga okaljati njegovo dostojanstvo, uzimajući u obzir da je upućeno većini vas. On je takav šupak. Hoću da svi kažete “šupak” stvarno glasno.

Gomila je povikala “šupak”. A onda je Courtney pročitala oproštajno pismo. Tijekom narednih deset minuta, popratila je Kurtove posljednje riječi sa svojim komentarima. Kada je pročitala dio u kojem Kurt spominje Freddyja Mer- curyja, zaderala se: «Pa što, Kurte! Onda nemoj biti rock zvijezda, šupčino!» Kad je došla do dijela gdje je Kurt spomenuo «previše ljubavi», pitala je: «Pa zašto onda nisi ostao, u pičku materinu?» A kada je citirala redove u kojima je za sebe napisao «osjetljiv, nezahvalan, Riba, Isusov čovjek, zajecala je: «Zaveži! Gade. Zašto jednostavno nisi uživao u tome?» Iako je poruku čitala gomili ljudi

– i medijima – pričala je kao da se jedino Kurtu obraća. Pri kraju, prije nego što je pročitala rečenicu kojom je Kurt citirao Neila Younga, upozorila je: «A ovo nemojte zapamtiti, jer je to jebena laž: ‘Bolje je izgorjeti nego izblijedjeti’. Bože, kakav si ti seronja!» Završila je pismo, a zatim dodala:

Samo zapamtite, sve je ovo sranje! Međutim, hoću da znate jednu stvar: to iz osamdesetih, to sranje o «gruboj ljubavi», to ne funkcionira. To nije stvarno. Ne djeluje. Trebala sam ga pustiti, svi smo ga trebali pustiti, da bude obamro i tup. Trebali smo ga pustiti da konzumira stvari od kojih mu je bolje i od kojih mu je želudac bio bolje umjesto da smo mu pokušali oderati kožu. Idite kući i recite svojim roditeljima: «Da mi niste nikad više prodavali to jebeno sranje o gruboj ljubavi, zato što ta jebena stvar ne dje- luje.» Tako ja mislim. Ležim na našem krevetu, i zaista mi je žao, osjećam se isto kao i vi. Zaista mi je žao. Ne znam što sam trebala učiniti. Voljela bih da sam bila ovdje. Voljela bih da nisam poslušala druge. Ali jesam. Svake noći spavam s njegovom majkom; probudim se ujutro, i pomislim da je on, jer su im tijela vrlo slična. Sada moram završiti. Samo mu recite da je jebeni kreten, okej? Samo recite: «Jebeni kreten, ti si jebeni kreten.» I recite mu da ga volite.

Dok je u Seattle Centeru išla Courtneyjina nevjerojatna poruka, u drugom dijelu grada, sedamdeset ljudi se skupilo u crkvi, na privatnoj komemoraciji. «Nije bilo vremena za program, niti za pozivnice», sjeća se velečasni Stephen Towles, koji je vodio ceremoniju. Većina prisutnih bila je pozvana telefonom prethodne noći. Nekoliko Kurtovih najbližih prijatelja – uključujući i Jessea Reeda – ili su pre- viđeni, ili nisu mogli stići za tako kratko vrijeme. Među prisutnima su bili ljudi iz Gold Mountaina, i nekoliko automobila prijatelja iz Olympije. Bob Hunter, Kurtov stari profesor likovne umjetnosti, bio je jedan od rijetkih iz Aberdeena. Čak je i Kurtova bivša djevojka Mary Lou Lord došla, i sjela straga. Courtney i Frances bile su u prvom redu, zajedno s Kim i Wendy. Žene Cobain su, činilo se, bile jedi- ne koje su pridržavale Courtney da ne padne u nesvijest. Bili su tu i Don, Jenny i Leland; Iris je bila suviše bolesna. Došla je i Tracy Marander; bila je potpuno izvan sebe, isto kao i članovi obitelji – ona i Kurt bili su veoma bliski, kao uska obitelj. Ožalošćeni su pronašli u crkvi slike Kurta kao šestogodišnjaka – bile su položene na klupicama. Towles je započeo službu s dvadeset i trećim psalmom, a zatim rekao: «Poput vjetra koji vije kroz univerzum, vrijeme sa sobom odnosi imena i djela osvajača i običnih ljudi jednako. I sve ono što smo bili, i sve što ostaje, nalazi se u uspomenama onih kojima je bilo stalo što smo nakratko došli. Ovdje smo da nosimo uspomenu i oprostimo se s Kurtom Cobainom, koji je živio kratkim životom, koji se po postignućima mjeri s njadužima.» Towles je ispričao priču o zlatnom Budi koji je godine proveo pod slojevima gline prije nego što je spoznata njegova prava vrijednost, a zatim izrecitirao pjesmu «The Traveler». Zatim je prisutnima uputio nekoliko pitanja koja su se ticala premi- nulog, i posavjetovao ih da razmisle o njima. Pitao je: «Je li između vas ostalo nekog nedovršenog posla?» Da je zatražio da mu odgovore dizanjem ruke, cijela bi se prostorija ispunila podignutim rukama.

Towles je zatim pozvao prisutne da iskorače i podijele svoje uspomene sa ostalima. Bruce Pavitt iz Sub Popa prvi je iskoračio i rekao: «Volim te, poštujem te. Naravno, zakasnio sam ti to reći nekoliko dana.» Dylan Carlson pročitao je dio budističkog teksta. Krist je čitao pripremljen tekst, sličan onom s kazete.

Danny Goldberg je pričao o Kurtovim kontradikcijama, o tome kako je go- vorio da mrzi slavu, a opet se žalio ako mu ne bi puštali spotove. Goldberg je rekao da je Kurtova ljubav prema Courtney jedna od stvari koje su ga održavale u životu», unatoč depresiji koja nije slabila. Goldberg je pričao i o Aberdeenu, premda iz perspektive jednog Njujorčana: «Kurt je došao iz grada za koji nikad nitko nije čuo, i krenuo promijeniti svijet.»

Zatim je Courtney ustala i čitala iz originalnog oproštajnog pisma. Vrištala je, plakala i jecala, miješajući Kurtove rečenice s dijelovima iz Knjige o Jobu. Na kraju je govorila o Boddahu i o tome koliko je taj izmišljeni prijatelj bio važan Kurtu. Skoro nitko od prisutnih nije znao o kome govori, ali je spomen Kurtovog izmišljenog prijatelja iz djetinjstva izazvao kod Wendy, Dona, Kima, Jenny i Lelanda tihe jecaje. Velečasni Towles završio je ceremoniju evanđeljem po Mateju 5,43.

Služba se završila, ali su se stare svađe vratile. Mary Lou Lord je izašla, plašeći se za vlastiti život. Don i Wendy jedva da su progovorili. A jedan od Kurtovih prijatelja iz Olympije bio je uvrijeđen komentarima Dannyja Goldberga, pa je sljedeći dan faksom svima poslao parodiju na njegov govor. Međutim, razdor nigdje nije bio očigledniji nego između dva paralelna bdijenja poslije službe. Jedno su organizirali Krist i Shelli, a drugo Courtney, i samo je mali broj uzvanika bio na oba. Courtney je zakasnila na bdijenje u svojoj kući, jer se poslije službe Božje uputila na javno bdijenje sa svijećama. Tamo je fanovima razdijelila nekoliko komada Kurtove odjeće, a svi su bili zaprepašteni gledajući je kako u šaci steže oproštajno pismo. «Bilo je nevjerojatno», sjeća se radnik osiguranja, James Kirk. «Nije bio u plastičnoj vreći, ili tako nešto. Pokazivala ga je klincima, i govorila ‘Tako mi je žao.‘» Na putu do kuće, Courtney je svratila i na radio stanicu KNDD i zatražila da je puste u program. «Želim im preko etera reći da prestanu puštati Billyja Corgana i da puštaju samo Kurta», rekla je. Ljudi sa stanice ljubazno su je odbili.

Tjedan dana kasnije, Courtney je dobila urnu s Kurtovim prahom. Uzela je šaku praha i zakopala je ispod vrbe ispred kuće. U svibnju je stavila ostatak u mali ruksak u obliku medvjedića, i zaputila se u Namgyal, budistički manastir u blizini Ithace, u državi New York, gdje je tražila posvećenje za njega i oprost grijeha za sebe. Monasi su blagoslovili ostatke, i uzeli šaku praha za memorijalnu skulpturu ‘tsatsa‘.

Preostali, najveći dio Kurtovog praha počivao je u urni u kući u Bulevaru jezera Washington 171, dok Courtney 1997. nije prodala kuću. Preselila se na Beverly HiIls s Frances i Kurtovom urnom. Prije nego što je prodala kuću, dogo- vorila se s novim vlasnikom da će se jednog dana vratiti po vrbu ispred kuće.

Pet godina poslije Kurtovog samoubojstva, 31. svibnja 1999, na dan sjećanja na poginule u ratu, Wendy je organizirala posljednju misu za svog sina. Bio je predviđeno da Frances prospe Kurtov pepeo u maleni potok iza Wendyine kuće dok budistički monasi budu recitirali molitvu. Courtney i Frances bile su tog tjedna na sjeverozapadu, na odmoru. Od Kurtove smrti, Courtney je postala bliska s Wendy. Kupila joj je kuću sa zemljom, vrijednu 400.000 dolara, izvan Olympije. Planirali su bogoslužje održati ispred te kuće, a pozvali su nekolicinu prijatelja i rodbinu. Sama Wendy nije željela pozvati Dona, pa su ga pozvali Courtneyjini menadžeri, i on je došao. Međutim, neki drugi ožalošćeni članovi obitelji nisu došli: Leland, koji je bio udaljen samo pola sata vožnje – i koji je dane provodio uglavnom sam u svojoj prikolici otkako je Iris umrla – nije bio po- zvan. Courtney je pozvala Tracy Marander, i ona je došla, želeći pozdraviti Kurta posljednji put. Tracy je bila opčinjena vidjevši Frances – bosonogu, u ružičastoj haljini, s očima koje su nevjerojatno podsjećale na oči dečka kojeg je nekada voljela. To će biti i Courtneyjin podsjetnik za sva vremena.

Tijekom godina poslije Kurtovog samoubojstva, mnogi su predlagali da mu se podigne spomenik u Aberdeenu, i da se pepeo prospe po njegovom rodnom mjestu. Prosipanje pepela Kurta ispod njegovog čuvenog mosta bila bi neka vrsta okrutne pravde i doslovna ironija; prvi put bi zaista spavao tamo.

No, umjesto toga, šestogodišnja Frances Bean Cobain prosula je očeve ostatke u potok McLane, i oni su potekli rječicom. Na mnoge načine, ovo je bilo odgovarajuće mjesto za počinak. Kurt je svoju pravu umjetničku muzu pro- našao u Olympiji – na udaljenosti manjoj od osam kilometara, sjedio je nekada u jadnom malom stanu koji je smrdio na zečju mokraću i pisao pjesme po cijeli dan. Te pjesme nadživjele su Kurta i njegove najcrnje demone. Dave Reed – koji je tijekom jednog razdoblja prihvatio Kurta kao rođenog sina – opisao ga je bolje nego itko ikada: «Bio je očajan, ali ne i dovoljno hrabar biti ono što jest. Jednom kada to uspijete, ne možete pogriješiti, jer ne možete raditi pogreške ako vas ljudi vole zato što ste ono što jeste. Ali, Kurtu nije bio bitno da ga drugi vole; on jednostavno sebe nije volio dovoljno.»

Postoji još jedan, veći udio sudbine, i komadić stare priče koja na poseban način povezuje vodu, zemlju i zrak s tim posmrtnim ostacima; tik naspram brda,

na manje od petnaest kilometara, izvor potoka McLane i svih rječica u tom kraju je mali niz planina Washington, poznatiji kao Black Hills. Baš je tu, godinama unatrag, mlada obitelj odlazila na sanjkanje čim bi se pojavio prvi snijeg. Krenuli bi svojim Fordom Camarom putem s dvije trake, prošli maleni grad Porter, i prešli preko smiješnog, malog brda zvanog Fuzzy Top. U autu su bili mama, tata, sestrica i maleni šestogodišnji dječak sa istim eteričnim očima kao što ima Frances Cobain. Dječak se najviše na svijetu volio sanjkati sa svojom obitelji

– tijekom vožnje od Aberdeena preklinjao je svog oca da vozi brže, jer nije mo- gao čekati. Kada bi se Ford Camaro zaustavio pored vrha Fuzzy Top, dječak bi izletio, zgrabio svoje Flexible Flyer sanjke, zaletio se niz planinu i jurnuo kao da će svojim letom nekako zaustaviti vrijeme. U podnožju brda, mahnuo bi svojoj obitelji rukavicom bez prstiju, a širok, topao osmijeh raširio bi se mu se licem, dok je zubato sunce sjalo u njegovim plavim očima.