Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Javni i tajni život Marilyn Monroe’ u kojem američki scenarist i pisac Charles Casillo, na osnovi brojnih novopronađenih intervjua i pomno proučenih starih istraživanja, opisuje kako je slavna glumica prerano okončala svoj život s nepunih 37 godina

Nije se zamorila životom, nego umiranjem. Njezin privatni telefon bio je pokraj nje u sobi. Aparat je imao jako dugačak kabel i, kad bi poželjela, mogla je tumarati cijelom kućom dok razgovara. Telefonska žica vijugala je ispod zatvorenih vrata do utičnice u drugoj prostoriji.

Gola u krevetu, Marilyn je najprije nazvala Petera Lawforda kako bi mu rekla da neće doći na večernju zabavu. „Peter, umorna sam“, rekla mu je. „Pojest ću sendvič i popiti nekoliko tableta. I poći na spavanje. Molim te, oprosti mi.“ Završila je razgovor s Lawfordom i uzela tablete. Hranu je izostavila.

Kosa joj je bila neuredna, već su se nazirali izrasti. Trebale su joj manikura i pedikura. Stopala su joj bila zaprljana jer je prije podne bosa radila u vrtu. Sljedećih će dana te pojedinosti njezina izgleda novinarima prenijeti pogrebnici koji su joj uređivali truplo. Ni u smrti joj nije bilo dopušteno da bude obična žena. Guy Hockett, mrtvozornik koji je nekoliko sati kasnije uklonio truplo iz kreveta, komentirao je: „Nije izgledala dobro, ne poput Marilyn Monroe. Sličila je kakvoj mrtvoj sirotici.“ Što je u trenutku smrti i bila.

Sama, napuštena i bijesna, Marilyn je te noći, kao i svake druge, razmišljala o svom životu. Kad bi joj se strahovi i problemi učinili većima od njezinih postignuća i nada, zbilja bi se obrušila na nju, na krhko tijelo, previše izblajhanu kosu u zagušljivoj, kaotičnoj sobi sa zrcalima, šminkom, umecima za grudi i ormarom punim odjeće svijetlih boja. Ono što se drugima činilo poput taštine bio je zapravo samo stil njezina života, ono što je poznavala, što se od nje, kako je mislila, očekuje. Druge su hollywoodske zvijezde također robovale obmani, ali su imale ljubav, obitelj i samopouzdanje, stvari koje ona nikad nije uspjela dosegnuti. Marilyn je osjetila da joj je uporište iluzija koju je sve teže održati.

Bila je blagoslovljena odlikama koje su nadilazile njezino tjelesno savršenstvo. Žudnjom za znanjem. Empatijom za ponižene i povrijeđene. Ljubavlju prema djeci. Iznimnom osjećajnošću koja je njezinu darovitost učinila jedinstvenom. No sve te prekrasne značajke činile su joj se bezvrijednima ako ju ljudi nisu doživljavali lijepom.

Žudnja muškaraca oduvijek joj je pružala samopouzdanje. Uglavnom je svoju vrijednost mjerila kroz nju. Ti muškarci – poneki dragi, ali većinom okrutni – bili su zamjena za oca kojega nikad nije upoznala i ljubav koju nikad nije doživjela. Što su bili moćniji, osjećala se vrednijom. John i Bobby Kennedy bili su najveći trofeji. Ali i oni su se pokazali nestalnima.

Žuti tisak ju je najprije napuhao, a poslije joj je htio karijeru oblatiti naslovima kojima će podići nakladu. Prije otkaza dala je intervju časopisu Photoplay o sceni nudističkog kupanja. Bio je to jedan među malobrojnim člancima koji nije hvalio njezine još uvijek savršene obline. Umjesto toga, obijedio ju je da beznadno iskorištava svoju ljepotu koja nestaje. „Očajna Monroe pozira gola“, pisalo je na naslovnici.

Te noći, gola u krevetu, Marilyn je najprije nazvala Petera Lawforda kako bi mu rekla da neće doći na večernju zabavu. ‘Peter, umorna sam’, rekla mu je. ‘Pojest ću sendvič i popiti tablete’

Pomislila je da njezine čari blijede, a bila je to zapravo samo pretvorba. No bila je preumorna da u to povjeruje, da u išta vjeruje. Umjesto da prigrli preobrazbu, htjela je da stvari ostanu kakve su bile.

Nastavila je telefonirati pod utjecajem lijekova. Dobila je svojega newyorškog prijatelja Henryja Rosenfelda pa su pričali o posjetu Istočnoj obali, ali na kraju se razgovor pretvorio u uvredljivu kritiku Pat Newcomb.

Oko osam navečer ponovo ju je nazvao Peter Lawford. Htio je da dođe k njemu. Odmah je shvatio da je jako drogirana.

Polako se gubila. Peter je čekao da nastavi razgovor, no kad je posve utihnula, oštro ju je upitao: „Marilyn, jesi li dobro?“ Prenula se i odgovorila: „Dobro sam. Samo sam ti htjela reći da si bio prekrasan prema meni. Vječno sam zahvalna tebi i Pat.“ Zadnje riječi koje mu je tiho izgovorila bile su: „Pozdravi Pat i Bobbyja… pozdravi predsjednika… i pozdrav tebi jer si tako drag frajer…“ Potom joj se glas ponovo izgubio.

Pokušao ju je probuditi – kako se poslije izrazio – „verbalnom pljuskom u lice“, to jest urlanjem u slušalicu: „Marilyn? Marilyn! Marilyn!!“

Nije bilo odgovora. Prekinuo je vezu. Nakon nekoliko ponovnih pokušaja nazvao je Milta Ebbinsa. Bilo je oko 20.15.

Ebbins je pokušao doprijeti do Marilyn. Pozvao je telefonskog operatera koji je provjerio broj i izvijestio ga da slušalica nije spuštena. Već u ono doba opterećenih telefonskih linija, bez poziva na čekanju i identifikacije pozivatelja, Marilyn je imala dva telefona. Bijeli, čiji su broj znali samo njezini bliski prijatelji, neku vrstu „linije za pomoć“, i ružičasti za poslovne pozive i manje važne osobe. Lawford je imao samo broj bijelog telefona u Marilyninoj ruci.

Kad je Ebbins priopćio Lawfordu da Marilyn nije spustila slušalicu, Lawford je počeo histerizirati. „Idemo onamo. Želim odmah k njoj“, zahtijevao je. Ebbins je reagirao nešto suzdržanije: „Čekaj malo, Peter! Ti si šurjak predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. Što ako se nešto dogodilo? Sutra će posvuda osvanuti naslovi.“ Ebbins se ponudio da će nazvati Mickeyja Rudina, Marilynina sve nestrpljivijeg odvjetnika. Pomislio je da je najbolje čuti pravni savjet prije negoli išta poduzmu.

Zazvonilo je zvono za uzbunu. Na društvenom okupljanju u Hollywoodu, dok je zvijezda umirala, nazivani su i traženi ljudi i raspravljalo se o mogućnostima. Protjecale su ključne minute.

Oko 20.45 je Mildred Allenberg, udovica Sinatrina agenta, prekinula svoj večernji domjenak porukom Rudinu da ima telefonski poziv. Rudin se nije oduševio kad je čuo da ga zove Milt Ebbins. Još je više poživčanio kad je čuo razlog poziva – Marilyn Monroe je možda opet u krizi.

„Mickey“, rekao mu je Ebbins, „Peter je pričao telefonom s Marilyn i ona je odjednom zašutjela. Ne odustaje od toga da ode onamo. Ja mislim da ne bi trebao.“

Mickey Rudin, osoran čovjek, ali sjajan odvjetnik, sjeća se kako je čuo da je Marilyn nekoliko puta uzbuđeno telefonirala, htjela je razgovarati s Bobbyjem. „Možda je bila histerična ili što slično“,komentirao je Rudin. Također je pomislio na mogući problem ako te subotnje večeri vide šurjaka Johna F. Kennedyja u kući Marilyn Monroe. „Mislim da si u pravu. Provjerit ću. I poslije ti se javiti.“ Gospođa Murray bila je u gostinskoj sobi i čitala kad je zazvonilo na ulaznim vratima. Došao je Marilynin odvjetnik Mickey Rudin, izravno sa subotnje večernje zabave.

Upitao je gospođu Murray je li Marilyn dobro.

„Koliko znam, sve je u redu“, odgovorila je gospođa Murray svojim snenim, odsutnim glasom.

Rudin je dometnuo: „Možda nešto ipak nije u redu?“

Prema Rudinu, odgovorila je: „Sumnjam. Zbilo se ono što i svake noći. Uzela je tablete. Povukla se. Uključila glazbu. Zaključala vrata. Nazvala nekog i spustila telefonsku slušalicu.“

To je Mickeyju bilo dovoljno. Po njegovu mišljenju, Marilyn vjerojatno proživljava jedan od svojih „napadaja malodušnosti“. Nazvao je Ebbinsa. „Ne odlazi onamo“, rekao mu je. „Izluđuje me. Reci Peteru neka se ne brine.“

Razumije se, Rudin je mogao nazvati Greensona i upitati ga o Marilyninu stanju, ali više se brinuo za svog šurjaka nego za nju. „Proveo je ondje veći dio dana“, objasnio je Rudin. „Bio je uzrujan.“ Nije ga htio ometati jer, kako je poslije objasnio, poželio je da „jadnik jednom u miru povečera“. Ta će ga odluka progoniti do kraja života.

Zbog visoke koncentracije barbiturata u njezinoj jetri mrtvozornik je zaključio da je Marilyn umirala polako. Lijekovi su se imali vremena apsorbirati

Gospođa Murray godinama je ostala pri tome kako bi pokucala na Marilynina vrata da je bilo više zabrinutosti u Rudinovu glasu. Ali znala je da je Marilyn loše raspoložena pa ju nije htjela bespotrebno buditi.

Ralph Roberts večerao je s prijateljem, ali je razmišljao o Marilyn. Zašto mu nije uzvratila poziv? Dovršio je ono što je od njega zatražila, napravio je kopiju ploče Janice Mars jer ga je Marilyn to zamolila i tog se dana više nisu čuli u vezi s planovima za roštilj.

Zbog visoke koncentracije barbiturata u njezinoj jetri mrtvozornik je zaključio da je Marilyn umirala polako. Lijekovi su se imali vremena apsorbirati. U 22 sata telefon je još bio pokraj nje na krevetu. Okrenula je broj Ralpha Robertsa, ali se javila automatska sekretarica. Nije ostavila poruku. Sljedećeg dana Robertsu su rekli da ga je prethodne noći nazvala žena „nerazgovijetna glasa“. Operater nije znao da je to bio posljednji telefonski poziv umiruće Marilyn Monroe.

Lawford se opijao i cijele noći zivkao Ebbinsa – pri svakom je pozivu bio sve pijaniji. Ebbins se razljutio. „Uđi u automobil i odvezi se onamo! Ako nisi u stanju voziti, neka te odveze netko drugi! Ja ti ne trebam.“ Zadnji put su razgovarali oko dva ujutro.

Već jako pijan i svjestan da Milt Ebbins neće popustiti, Peter Lawford počeo je telefonirati prijateljima ne bi li ih nagovorio da pođu s njim do Marilynine kuće. Možda je pokušao dobiti i Pat Newcomb. „Te sam noći bila vani, na večeri“, rekla je Newcomb. „Uopće me nije bilo doma.“

Napokon je Lawford dobio Williama Ashera i zamolio ga da s njim pođe do Marilyn. Ashera su razljutili kasnonoćni poziv i Lawfordova molba.

Odgovorio mu je da nipošto ne želi onamo i predložio neka nazove „starca“, to jest Joea Kennedyja. Rekao je: „Odemo li pa zateknemo nešto nezgodno, imat ćeš problem. Nazovi gospodina Kennedyja i upitaj što ti je činiti.“

Asher je znao za interne glasine o Marilyninoj vezi s obojicom Kennedyja. „Sramim se priznati“, rekao je poslije, „pomišljam kako… trebao sam otići. Možda bi bilo drukčije. To me izluđuje.“

U četiri sata ujutro prema istočnom vremenu, a u jedan poslije ponoći u Los Angelesu, Peter Lawford nazvao je Bijelu kuću. Zacijelo je želio razgovarati s Johnom F. Kennedyjem o svojoj silnoj zabrinutosti za Marilyn, o mogućoj pogibelji za nju. No nije uspio dobiti predsjednika. U zapisu o pozivu stoji da je Lawford zvao radi planova o praznicima u Maineu.

Lawford je izgubio kontrolu nad sobom. Napokon je njegov um otupio na pomisao na Marilyn u opasnosti pa je otišao u spavaću sobu, izvukao telefonsku žicu iz utičnice (kao svake noći) i onesvijestio se u krevetu. Ali tad ionako više nije bilo važno. Marilyn Monroe već je bila mrtva.

Izgubili smo ju

Gospođa Murray rano se povukla u sobu za goste, misli da je bilo oko 20.30. U intervjuima je uvijek tvrdila da te noći nije vodila računa o vremenu – jednostavno nije obraćala pozornost na nj. Ono što možemo razabrati iz njezinih brojnih priča jest da se probudila malo nakon ponoći s osjećajem da nešto ne valja.

Ustala je iz kreveta radi brze provjere po kući. Odmah je zamijetila je da se telefonska žica još uvijek nalazi ispod vrata Marilynine sobe. To je bilo neobično. Tijelom joj je prošao „električni udar“. Marilyn nikad nije spavala s telefonom u sobi. Običavala je, prije nego što lijekovi počnu djelovati, odnijeti privatni telefon u drugu spavaonicu gdje je stajao kućni i oba ih prekriti jastucima da priguši zvuk zvonjave.

Kako je Marilyn imala velike probleme s nesanicom, gospođa Murray nije ju zazvala, niti pokušala pokucati na vrata. Ali se zabrinula i pozvala dr. Greensona. Liječnik ju je uputio neka provjeri vrata. Bila su zaključana. Umjesto da mu to odmah prenese, gospođa Murray je pošla do prednjeg prozora koji je gledao u Marilyninu sobu. Greenson je čekao na vezi.

Prozor, iako otvoren, bio je zaštićen jakom rešetkom u meksičkom stilu, a i Marilynini su teški zastori priječili pogled u sobu. Gospođa Murray ih nije mogla dosegnuti rukom pa se poslužila žaračem iz kamina. Progurala ga je kroz rešetku i razmaknula zastore.

„Spazila sam Marilyn kako gola leži na krevetu, s licem nadolje. Gorjelo je svjetlo. Dakle, sve je bilo čudno“, objasnila je gospođa Murray. Uspaničeno je otrčala natrag u kuću. Zgrabila je telefonsku slušalicu i uzdahnula: „Dođite što prije!“

Greenson je stigao za nekoliko minuta i žaračem razbio drugi prozor na Marilyninoj spavaćoj sobi. Provukao se unutra.

Tijelo joj je bilo hladno i modro. Zamijetio je da još uvijek drži slušalicu. Žestoko, nemilosrdno ju je stezala pa ju isprva nije mogao izvući. Potrajalo je dok ju nije oslobodio iz Marilynine mrtve šake. Ništa se više nije dalo učiniti. „Znao je da je beznadno“, rekla je gospođa Murray. „Nitko joj nije mogao pomoći“. Greenson je otvorio vrata i prošaptao gospođi Murray: „Izgubili smo ju.“

Naložio je domaćici da nazove dr. Engelberga. I drugi je liječnik došao za samo nekoliko minuta. Iako su sljedeći događaji vrlo nejasni, jer svaki sudionik ima drukčiju priču, vjerojatno je Greenson nazvao Mickeyja Rudina, svog šurjaka i Marilynina odvjetnika koji se također vrlo brzo pojavio.

Ta trojica ranojutarnjih svjedoka shvatili su da je jedna od najpoznatijih i najobožavanijih žena na svijetu mrtva i da su umiješani, da svi snose dio krivnje. Obuzeo ih je osjećaj gubitka i tuge, ali i grizodušje i strah kakvo će mjesto i odgovornost imati u povijesti zbog smrti Marilyn Monroe. Primjerice, dok je pregledavao Marilynin noćni ormarić, Greenson je otkrio praznu bočicu za 25 tableta Nembutala što ih joj je prethodnog dana propisao dr. Engelberg. Prije podne je bočica bila u sobi za goste jer ju je prethodne večeri Pat Newcomb odnijela onamo.

„Moj Bože, što je ovo?“, upitao je.

Engelberg je uzviknuo: „Isuse, zaboravio sam ti javiti!“

Ispunjeni tugom, dvojica su liječnika i Marilynin odvjetnik bili itekako svjesni slave žene koja leži mrtva u spavaćoj sobi. Ralph Greenson, Hyman Engelberg i Mickey Rudin dugo su raspravljali i tek potom pozvali policiju. Nikad se neće i ne može pouzdano utvrditi koliko je vremena prošlo. Gospođa Murray mnogo je puta izjavila da nema pojma o čemu su diskutirali pokraj Marilynina trupla. Smatrala ih je profesionalcima i smatrala da vjerojatno imaju dobar razlog.

Svi su znali da će glumičina smrt izazvati oluju publiciteta. Razina njihove upletenosti bit će ispitana, a zacijelo i kritizirana. No ni jedan od njih uopće nije mogao zamisliti opseg zanimanja zagonetkom koju su pomogli stvoriti. Pretrest će njihove izjave o toj noći. Desetljećima će iz tih izjava nicati izdanci novih pitanja i teorija o Marilyn, što će samo povećati tajnu. Do kraja njihova života, a i poslije, priča o životu i smrti Marilyn Monroe nadrast će predodžbu o vrlo popularnoj glumici tadašnjeg naraštaja i postati vječna enigma, nepatvoreni simbol američke kulture.

Rudin je mozgao kako da se postavi u vezi s Peterovom silnom zabrinutošću. Nazvao je Milta Ebbinsa.

„Milt…“, zaustio je.

„Mickey“, uskliknuo je Ebbins. „Zašto si budan tako kasno?“ „Imamo problem“, odgovorio je Mickey.

Ebbins je upitao: „Kako je Marilyn?“

Rudin mu je odvratio: „Nije dobro. Njezini liječnici i ja provalili smo u njezinu sobu… Upravo su ju proglasili mrtvom pa smo izvijestili policiju. Ti si to prvi doznao.“

Kako bi se odupro prvom naletu medija zbog Marilynine smrti, Rudin je odmah nazvao Patriciu Newcomb.

„Dogodila se nesreća“, rekao joj je. „Marilyn se predozirala lijekovima.“

„Je li dobro?“, upitala ga je.

„Mrtva je“, izvijestio ju je odvjetnik.

Nakon tih telefonskih razgovora i poziva policiji za nekoliko se minuta maleni Marilynin prednji vrt napunio znatiželjnim susjedima, policijskim automobilima, novinarima, a prispjelo je i službeno vozilo mrtvozornika.

Gospođa Murray uvijek će se sjećati krika Pat Newcomb iz gomile. „Samo snimajte, lešinari!“, vrisnula je na novinare koji su ju neprekidno fotografirali. Profesionalno je poznavala neke među njima. „Kako biste se vi osjećali da vam je umrla najbolja prijateljica?“, zdvojno ih je upitala. Pokušavala se probiti kroz gomilu, htjela je da ju propuste. Marilynino tijelo uklonjeno je tek u pet ujutro. „Nisam ju htjela vidjeti“, rekla je. Pamti samo da je sjedila u dnevnoj sobi s mnogo drugih ljudi. Ne sjeća se tko je bio ondje. Nije htjela prići spavaćoj sobi.

Djelomičan razlog dugogodišnje tišine o glumičinoj smrti je šteta koja bi mogla nastati za još žive osobe zbog informacije o njezinim vezama s Johnom i Bobbyjem Kennedyjem. K tomu, Marilynini osjećaji usamljenosti i napuštenosti i njezina dobrota pobuđivali su u drugima potrebu da joj pomognu. One koji su to možda mogli mučilo je grizodušje jer u tome nisu uspjeli.

Nosili su dio odgovornosti za njezin tragičan svršetak. Sve je to pridonijelo posthumnom velu tajnovitosti oko Marilyninih posljednjih mjeseci, dana i sati.

Gospođa Murray, dr. Ralph Greenson, Mickey Rudin, dr. Hyman Engelberg, Peter Lawford, Pat Newcomb… svi su pridonijeli kobnom ishodu. Ne izravno, ali lošom procjenom sigurno. I svatko od njih je zbog grižnje savjesti strahovao od povezanosti s tom groznom noći. Prikrivali su svoju ulogu u tragediji.

Nitko od njih nije htio preuzeti odgovornost za Marilynin odlazak. Nekoliko dodatnih napora i malo više opreza moglo ju je spasiti – barem te večeri. Stoga su iznijeli samo djelomičnu istinu ili donekle preinačili zbivanja ili ih posve prešutjeli. Željeli su izbjeći krivnju. Zbog djelomične upletenosti, štoviše, odgovornosti za smrt bliske prijateljice, Pat Newcomb nikad nije otkrila sve što zna o posljednjim danima Marilyn Monroe. Imala je romancu s Bobbyjem Kennedyjem dok je glumica pokušavala srediti svoje složene osjećaje prema njemu.

U Marilyn je to izazvalo buru. Da je poživjela, možda su mogle izgladiti nesporazume. Marilyn bi nadvladala svoj bijes i krenula dalje. Ali ona je te noći umrla i zauvijek zalupila vrata mogućnosti da se riješi ljubomore i srdžbe koje su ju mučile početkom kolovoza.

Newcomb je odnijela Marilyninu bočicu Nembutala u svoju sobu. Da je bočica ostala na noćnom ormariću, Greenson bi ju vjerojatno pokupio jer ga je zabrinjavalo Marilynino psihičko stanje.

Gospođa Murray je izrazila žaljenje zbog te noći, ali stalno je mijenjala priču. Posao zvijezdine pomoćnice bio je vrhunac njezina života. A Marilyn je umrla dok joj je bila na skrbi. Imala je težak teret na duši. Ne bi li se nekako opravdala, neprekidno je prilagođavala iskaz o zbivanjima.

I Mickey Rudin borio se s istim demonima. Da je ozbiljnije shvatio telefonski poziv Milta Ebbinsa, da je povjerovao kako Lawford ima opravdan razlog za silnu zabrinutost, možda bi nekoga zamolio da se odveze do Marilyn i provjeri, ili bi barem rekao gospođi Murray neka pokuca na njezina vrata.

Lawforda je do smrti izjedalo grizodušje zbog Marilyn. On je bio jedan od glavnih poticatelja njezine veze s Kennedyjevima. Orkestrirao je većinu njihovih tajnih sastanaka. Nikad sebi nije oprostio što je te subote navečer propustio otići k njoj. Tijekom njihova zadnjeg telefonskog razgovora osjetio je njezino krajnje loše, štoviše, opasno psihičko stanje. Da je zamolio nekoga od svojih uzvanika, odvezli bi se onamo i uspio bi ju spasiti.

Dr. Engelberg snosi dio krivnje jer je zaboravio javiti kolegi o Nembutalu što ga je prethodnog dana propisao. Zbog svojih tadašnjih bračnih problema smetnuo je s uma provjeriti smije li dati recept.

I naravno, tu je i dr. Greenson, koji se suočava s vlastitom krivnjom i upitnom, odnosno pogrešnom odlukom da Marilyn liječi neuobičajenom metodom koja proturječi njegovim stručnim nazorima. Hildi Greenson izjavila je da joj je muža „uništila“ Marilynina smrt. Pacijentica mu se ubila unatoč volji da ju učini dijelom svoje obitelji. Pojačao je njezinu ovisnost o psihijatru, odnosno onemogućio da funkcionira samostalno. Mučilo ga je i to što zna za Marilynin odnos s braćom Kennedy. Njezino užasno psihičko stanje prouzročio je Bobby, a Greenson je o tome morao šutjeti.

Glumca Petera Lawforda je do smrti izjedalo grizodušje zbog Marilyn. On je bio jedan od glavnih poticatelja njezine veze s Kennedyjevima. Orkestrirao je većinu njihovih tajnih sastanaka

Greensona je 1964. nazvao William Woodfield radi podrobnijeg iskaza o Marilyninoj smrti. Liječnik mu je odvratio: „Ne mogu objasniti svoje postupke niti se obraniti, morao bih otkriti stvari koje ne želim. Ne možeš povući crtu i reći: ‘Ovo ću ti reći, a ovo neću.’ Strašno je kad moraš izjaviti: ‘Ne mogu pričati o tome jer ne smijem iznijeti potpunu istinu.’“ Potom je rekao Woodfieldu: „Znate što, obratite se Bobbyju Kennedyju.“

Ni jedna od tih osoba nije izravno kriva što je Marilyn progutala smrtonosnu količinu lijekova. No ipak ih je sve mučila savjest jer nisu dovoljno učinili za emocionalno teško poremećenu ženu kakva je tog ljeta bila Marilyn. Vjerojatno su trebali biti oprezniji, ali nitko ju nije mogao doista zaštititi.

U ranim jutarnjim satima Marilynina smrt objavljena je preko radija i u izvanrednim televizijskim emisijama. Odjeknula je diljem svijeta i pobudila duboke osjećaje žalosti i gubitka. Bila je to neka vrsta kolektivnog žalovanja za glasovitom osobom kakvo se rijetko događa. Ljudi su bili zapanjeni i rastuženi odlaskom žene koja im je donijela toliko radosti. Većina je pomislila – samo da su bili ondje, možda bi bilo drukčije. Netom nakon zvijezdine smrti ljudi iz svih društvenih slojeva počinili su samoubojstvo.

„Njezin odlazak umanjio je ljupkost svijeta u kojem živimo“, objavio je časopis Life.

Dugotrajni sjaj

Marilyn Monroe umrla je u zoru feminizma i procvata pokreta za zaštitu građanskih prava. Živjela je u doba kad su ljudi bili kategorizirani, a uloge točno određene i strogo nadzirane. Granice su se vrlo teško pomicale. Rano je u karijeri sebi morala pronaći identitet i stvorila je jednu „sebe“ omiljeniju od svojih najsmionijih snova, no taj je dio potisnuo ostale dijelove njezina bića.

Isprva je bila poželjna plavuša. To je bilo u redu. To su razumjeli. Ali imala je i drugih strana koje je htjela pokazati pa im se predstavila kao siroče, krhko biće kojemu je potrebna zaštita. Publika se zbunila, ali i zainteresirala i njezina se zvijezda uspela. Zatim je poželjela biti ozbiljna glumica. Mediji su zaključili da želi previše. Kad je osnovala produkcijsku tvrtku radi veće kontrole nad karijerom – ismijali su ju.

Marilyn je htjela biti prihvaćena u svim spomenutim aspektima. Fenomen „Marilyn Monroe“ zbunio je Hollywood, medije, studijske šefove i publiku. U svojoj su se zabuni neki među njima i razljutili. Iako baš i nisu znali zbog čega. Lakše je bilo smatrati ju droljom koja se previše uznosi.

Nakon što je uspjela afirmirati neke značajke svoje osobnosti, poželjela je, za razliku od mnogih u ono doba, pomaknuti granice. Htjela je da ju prihvate kao cjelovitu osobu. Ali uzalud, tadašnje društvo nije takvo što dopuštalo. To ju je djelomice ubilo.

Bila joj je to motivacija i glavni cilj. Potrudila se razviti druge aspekte, no njezina zavodnička moć uvijek je bila tako snažna da se na kraju počela pitati: „Izgubim li ljepotu, što će biti sa mnom?“

Danas znamo da je prekrasna Marilyn Monroe bila iznimna žena i stoga ju ne možemo zaboraviti. Njezin neopisivo zanosan sjaj još je uvijek prisutan među nama i želimo ga zauvijek sačuvati. Kako je rekla njezina prijateljica Ella Fitzgerald: „Bila je neobična žena, pomalo ispred svojega vremena. I nije toga bila svjesna.“ Postala je vječna. Tijekom života sumnje, strahovi i neriješeni problemi primorali su ju na potragu za snom koji joj je stalno izmicao. Marilyn Monroe je 4. kolovoza zatvorila vrata svoje sobe i otišla na počinak s glavom prepunom tajni.

Gola, s tabletama za spavanje u krvi, lica utisnuta u jastuk i rukom koja stišće telefonsku slušalicu, Marilyn Monroe – koja nikad nikomu nije ispričala sve – napustila nas je. Dok je plutala prema smrti, koja ju je oduvijek intrigirala, svoje je misli zadržala za sebe i tako isplela svoju posljednju i najveću zagonetku.

Unatoč ljubavi milijuna osjećala se izdanom i samom. Najsenzacionalnija filmska zvijezda XX. stoljeća preminula je u toploj ljetnoj noći. Savršena i zamrznuta u vremenu – predivna, ranjiva, nedostupna, zamamna – naša bezvremena platinasta božica.

Ostavila nam je ono što je htjela. Stojimo otvorenih usta – prosuđujemo, obožavamo, zapitkujemo. Haljina joj zauvijek leprša nad ventilacijskim otvorom podzemne željeznice, gola počiva na crvenoj pozadini od pliša, izmiče zboru muškaraca u frakovima dok pjeva odu dijamantima, bježi od napasne gomile na izlasku iz bolnice, zavodljivo prede „Happy Birthday“ našem 36. predsjedniku i pomalo drogirano na audiosnimci izgovara: „Mislim da ću se zadovoljiti time što jesam.“

I svakomu od nas ostavlja da odluči kakva je doista bila.