Lemmyjevo srce bilo je prvo koje je počelo glasno pokazivati nezadovoljstvo, postavši odjednom krajnje preopterećeno i aritmično, što se (potom) negativno odrazilo na cijeli organizam.

Tako je Lemmy početkom 2013. završio u bolnici kako bi mu ugradili defibrilator. Budući da je to bio njegov prvi ozbiljni zdravstveni problem, obuzeo ga je jedan novi osjećaj – ranjivost.

No uz snažnu mrežu podrške oko sebe, kao i nekoliko bliskih prijatelja koji su ga posjećivali kako bi ga uvjerili da je on i dalje Lemmy te da ga nikakav bezvezni defibrilator nemože obuzdati, uspio se nekako oporaviti.

Na pitanja u intervjuima Lemmy bi odgovarao da je imao „problema sa srcem“, ali nipošto nije želio javnosti otkriti ozbiljnost svojih zdravstvenih tegoba, u prvom redu zbog toga što nije htio da mu ljudi neprestano govore stvari poput „ozdravi“ i iskazuju ono što bi on smatrao neugodnom razinom suosjećanja.

„Ne treba dizati paniku“, vjerojatno bi najtočnije oslikalo njegove misli, a i nije želio pred fanovima pokazati slabost. Sjetite se da je riječ o čovjeku koji je s mnogo ponosa vodio računa o svome izgledu, koji je i nadalje bio vjeran svojim kaubojskim čizmama ručne izrade, uskim crnim trapericama i crnim košuljama.

Ipak, duboko u sebi, Lemmy je znao da se poker za stolom smrti ne može igrati unedogled a da vaš blef ne bude uočen. Ute Kromrey, Motörheadov europski medijski i marketinški majstor, na europskim je turnejama preuzeo ulogu tada okarakterizirano kao „ozbiljni hematom“ (laičkim rječnikom, velika modrica), i liječnik mu je zabranio putovanje, propisavši hitno mirovanje kako bi kuk mogao biti zacijeliti.

Povratak na niz europskih festivala prošao je dobro, a kako su bili zakazani isključivo oko vikenda, između nastupa bi uvijek ostajalo po nekoliko slobodnih dana. U jednu je ruku to bilo dobro, jer je Lemmy imao puno vremena za odmor između koncerata. Međutim, sve se češće javljala pomisao da između nastupa ostaje možda malo previše vremena ako Lemmy uopće kani nastupati. Ono što je za nas možda odmori relaksacija, za glazbenika su tek slobodni dani koje provodi u hotelu, dani u kojima ruke kojima svira mogu omlitavjeti bez redovitog nastupanja.

Tijekom lipnja, postalo je jasno da Lemmy početkom godine nije dovoljno mirovao i sada su mu liječnici izričito preporučili da stane, ode kući i oporavi se kako treba. Nevoljko je pristao odustati od preostalih ljetnih koncerata 2013., izjavivši: „Želio bih zahvaliti svima na dobrim željama; bila je to za mene teška odluka jer ne volim kad moram razočarati fanove, posebice u vremenima ekonomske krize, a ljudi su potrošili novac da nas vide“.

Za mnoge koji Lemmyja nisu vidjeli nekoliko mjeseci, njegova je mršavost bila šokantan prizor. Izgledao je iscrpljeno, vrlo umorno, jako usporeno, a njegov je govor bio nešto manje razumljiv

Odmorio se, no problemi su se nastavili i odlučio je da želi pokušati nastupiti na festivalu Wacken Open Air, 2. kolovoza. Trenutno u svojoj trideset drugoj godini postojanja i prepoznat kao jedan od najvećih metal festivala u svijetu, Wacken godišnje proda svih 80.000 ulaznica u samo nekoliko tjedana nakon početka prodaje, bez obzira na to tko su glavne zvijezde. Ta golema proslava rock i metal kulture redovito je privlačila izvođače poput Iron Maidena, Ozzyja Osbournea, Judas Priest, Deep Purple i Saxona, no, za mnoge, Motörhead su bili ikone tog festivala kad god bi na njemu svirali. Mišljenja oko Lemmyjevog zdravlja uvelike su se razilazila, no, bez obzira na to, dogovoreno je da se taj nastup realizira. Kao da je Lemmy sâm morao uvidjeti i osjetiti, jednom za svagda, da je riječ o vrlo ozbiljnom problemu, koji će otada nadalje iziskivati promjenu životnog stila. A Lemmy je to nedvojbeno morao čuti od najvažnije osobe uključene u to – sebe samog.

Tog je dana u Wackenu bilo nepodnošljivo vruće, debelo iznad 30ºC, bez naznaka da će se temperatura spustiti, i uz strahovito visoku vlagu. Lemmy je, kao i uvijek, boravio u svojoj dobro klimatiziranoj garderobi, malo čitajući, ugostivši ponekog starog prijatelja koji bi nabasao, dok je njegov asistent zadužen za turneje, Ian Gainer, sve držao pod budnim okom.

Istina je da Lemmy nije izgledao onako snažno kao, recimo, desetljeće prije, no svejedno je djelovao da je spreman okušati sreću, uglavnom se ne obazirući na zabrinutost scenske ekipe i Ulrike Rudolph, šefice diskografske kuće UDR, koja je bila odana prijateljica i sastavni dio Motörheadove obitelji više od dva desetljeća.

No iznova, Lemmy se morao uvjeriti sâm, a uz to, budući da mu je bilo silno krivo jer je bio prisiljen otkazati ljetnu turneju, smatrao je da jednostavno mora nastupiti, kako zbog fanova tako i zbog samog festivala Wacken (koji je Lemmy oduvijek volio).

„Nedavno sam bio bolestan, a danas sam izišao na binu kako bih svirao rock’n’roll i još se malo sjebao!“, viknuo je publici prije nego što je raspalio pjesmu I Know How to Die i nastavio s Damage Case. Nikome s obje strane ograde ispred pozornice nije bilo lako zbog nesnosne vrućine, a kad se tomu još pridodalo i njegovo stanje, nastup se za Lemmyja pretvorio u maraton. Lemmy, koji nije nikada slušao druge, sâm je odlučio da mora stati nakon što je priveo kraju pjesmu The Chase Is Better than the Catch. Kombinacija sveopćeg umora i istinskog straha da sebe tjera preko granica izdržljivosti bili su presudni za takvu odluku.

Vratio se u garderobu, gdje je polako došao k sebi. Naravno, s obzirom na narav trenutka, mobiteli i web-stranice užarili su se od nagađanja o njegovom pravom stanju. Istini za volju, Lemmy se iscrpio do krajnjih granica i dobio odgovor u koji je, sve do tog trenutka, odbijao povjerovati. Njegov život morat će se promijeniti želi li i dalje, ne samo svirati, nego i živjeti. Ipak, te večeri nije kolabirao, nije zakazao niti doživio opći slom; jednostavno se natjerao do krajnje granice i stao. Unatoč problemima sa srcem, unatoč vrućini i nemoći koju je osjetio nakon The Chase Is Better Than the Catch, Lemmy je zadržao nadzor nad situacijom. A dobio je i odgovor.

Po povratku u SAD, priznao je da je došlo vrijeme za promjenu životnog stila koliko god bude moguće a da to ne doživi kao da se posve odriče života. I nadalje će mu trebati speed kako bi funkcionirao tijekom dana, no bila je riječ o jednoj drugoj bijeloj tvari koja se za njega pokazala najopasnijom – šećeru – kao i ugljikohidratima općenito. Obroke su mu pripremali uz nadzor liječnikâ, kao i djevojke Cheryl (profesionalne kuharice). Svaki je dan nastavio vježbati na kućnom biciklu kako bi ostao u pokretu, viski-Colu zamijenio je votkom i sokom od naranče (bez obzira na šećer u soku!) i počeo je više spavati te se općenito više odmarati. Svima je bilo jasno, uključujući i njega samog, da se Lemmy bori s boljkama i nedvojbeno plaća ceh za desetljeća provedena bez sna i bez kompromisa. Ipak, bio je odlučan u namjeri da nastavi. Iako ga se katkada moglo čuti da se žali na sve što ga je snašlo, najviše ga je mučilo to što bi drugo mogao raditi a da ne svira? Čime bi se to bavio ako ne stvaranjem glazbe? Što bi drugo činio ako ne bi išao na turneje?

Lemmy je k tomu duboko u sebi njegovao „timski“ pristup. Motörhead su oduvijek bili Lemmyjev tim i obitelj, i, kao njihov patrijarh, jednostavno nije mogao podnijeti da ih iznevjeri. Osjećaj krivnje zbog otkazanih nastupa 2013. već mu je ozbiljno poljuljao moral, i koliko god su ga ljudi iz njegove blizine nastojali uvjeriti da se ne mora ni zbog čega osjećati krivim, Lemmy (takav kakav je bio) i dalje ju je jednim dijelom osjećao. Povrh svega, nije htio da se fanovi osjećaju iznevjerenima. Bila je to velika dilema.

Lemmy je bolovao od agresivnog i neizlječivog oblika raka koji se proširio posvuda – na mozak, vrat, po njegovu cijelom izmučenom organizmu

U nekim se krugovima govorilo da su Lemmyja tjerali na štošta mimo njegove volje. Takva naklapanja jednostavno predstavljaju uvredu za njega. Tko god misli da Lemmy nije činio ono što je želio, očito ne shvaća kakav je čovjek bio. Naravno da je vodio računa o drugima i nema nikakve sumnje da je osjećao krivnju zbog otkazanih nastupa. I naravno da se brže umarao, nije bio pri snazi kao nekoć i često mu je trebao poduži odmor između nastupa (Lemmy se tada napokon počeo upoznavati s terminom „spavanje“, koji nipošto nije bio naročito zastupljen u njegovu vokabularu u njegovu dotadašnjem životu). Međutim, sasvim jednostavno, bilo je to ono što je Lemmy radio.

Bio je to njegov život. Bio je to njegov odabir i, bez obzira na to jesu li ga poticali instinkt, žudnja ili (što je najvjerojatnije) oboje, Lemmy je uvijek namjeravao svirati sve dok bude moguće. Nije mu promaknula činjenica da im je Motörheadova kulturna renesansa omogućila da dožive najveći uspjeh u posljednjih nekoliko desetljeća, da sviraju u sve većim i rasprodanim dvoranama, i svakako je želio u tome uživati koliko god je mogao. Vjerojatno mu je jedini problem predstavljala činjenica da je od snažne i impozantne figure postao osoba čije je zdravlje glavna tema razgovora. Lemmy nikada nije imao vremena za tuđe suosjećanje i unatoč općenitom razumijevanju za dobre želje koje su mu ljudi upućivali, zasigurno bi ga smetalo da su ga neprekidno obasipali željama za „brzim oporavkom“.

U studenom 2014. Motörhead se našao na europskoj turneji, kraćoj nego inače, s prijateljima, bendovima Damned i Skew Siskin, nakon koje su otišli na petotjedni odmor prije nego što će se okupiti 2015. kako bi snimili novi album. Pisanje stvari i snimanje nije baš bilo zabavno. Producent Cameron je bio zadrt i donekle ishlapio kada je bila riječ o određenim „pogodnostima“ modernog života. Premda se služio iPhoneom i iPadom, Lemmy nije imao mnogo vremena za uživanje u prednostima interneta i doimao se gotovo rezigniranim činjenicom da zbog nezaustavljivog ritma modernoga svijeta, vještine i kvaliteta općenito više nisu na cijeni.

Gosti u njegovom stanu katkad bi se našli u situaciji da promatraju, primjerice, bodež iz Drugog svjetskog rata, dok bi Lemmy oduševljeno pripovijedao o vještini koja je bila potrebna i za njegovu izradu i za gravuru na njemu. Nipošto „made in Hong Kong“! K tomu je i nadalje imao vremena kako bi poslušao kakav sjajan glas i pravu glazbu za svoje uši, primjerice Skew Siskin, Skunk Anansie, Evanescence i ostale, koju bi puštao kad god bi mu došli gosti, a i nadalje je imao otvorene oči i uši za mlade cestovne ratnike. Slobodno se može ustvrditi da je Lemmyjeva sklonost turnejama jenjavala, no ipak, posve odustati bilo je nelogično jer su turneje bile njegov posao.

Lemmy je činio što je mogao kako bi Motörhead nastavio dalje. Na sceni je počeo nositi vrlo elegantne bijele kožne cipele debelih potplata, dok je izvan nje dodatno smanjio pušenje i alkohol, i nije izlazio ni približno kao nekad.

Godina 2015. protjecala je dobro kako se bližio 26. lipnja, datum Motörheadova ranovečernjeg nastupa na festivalu Glastonbury, nakon Libertinesa i Florence & the Machine na pozornici u obliku piramide. To je, zbog mnogočega, bio odlučujući trenutak u povijesti Motörheada.

Nakon što su u ranoj fazi karijere predstavljali bend, životni stil i stav mnogih (a ne samo žanr), sada su se, u svojoj četrdesetoj godini postojanja, vratili kako bi zatražili svoje zasluženo mjesto na tronu kao avangardna institucija u britanskoj rock’n’roll povijesti. Njihov koncert uživo prenosio je BBC, a bend je održao gromoglasan, agresivan i izrazito žestok nastup, stoga je Lemmyjev ionako legendarni status privukao možda najveći publicitet u britanskim mainstream medijima dotad.

Europska turneja bila je, ne samo rasprodana, nego su Motörhead svirali u nekima od najvećih dvorana u kakvima nisu svirali godinama i bend je odsvirao dva rasprodana koncerta u Münchenu, koji su snimljeni s ciljem objavljivanja (u planu je bilo i snimanje dvaju rasprodanih koncerta u londonskom Apollu, znanom i kao Hammersmith Odeon, u siječnju 2016.).

Bilo je vremena i za otkazivanje nekoliko nastupa kako bi ih odsvirali na kraju tog dijela turneje – to ovaj put to nije bilo povezano s Lemmyjevim zdravljem!

U međuvremenu, u Los Angelesu je donesena odluka da se 13. prosinca organizira proslava Lemmyjevog sedamdesetog rođendana u klubu Whiskey-A-Go-Go. Za tu su se priliku trebali okupiti njegovi prijatelji i uživati u rock’n’roll glazbi po Lemmyjevom ukusu, koju bi svirali glazbenici poput Matta Soruma, Slasha, Roba Trujilla, Slim Jima Phantoma, Dannyja B. Harveyja, Whitfielda Cranea, Scotta Iana, Sebastiana Bacha, Stevea Vaija, Billyja Idola, Chrisa Jerichoa, Boba Kulicka, Billyja Duffyja, Steve Jonesa, Zakka Wyldea i njegovog sina Paula.

Oduvijek hrabar i praktičan čovjek, Lemmy je vijest o skoroj smrti prihvatio bolje od očekivanog, uz manje (posve shvatljivo) gunđanje zbog tako kratkog vremena koje mu je preostalo

Za mnoge koji Lemmyja nisu vidjeli nekoliko mjeseci, njegova je mršavost bila šokantan prizor. Izgledao je iscrpljeno, vrlo umorno, jako usporeno, a njegov je govor bio nešto manje razumljiv nego inače.

No opet, bio je to čovjek od gotovo sedamdeset godina, koji se, samo 48 sati prije toga vratio s kompletne europske turneje! Zabava je prošla dobro, no Lemmy je sjedio i promatrao sve s balkona, ne ustavši kako bi i s kim zasvirao, radije slušajući glazbu te čitajući knjigu.

Budući da se i dalje nije osjećao ni približno oporavljeno, Lemmy je dva dana poslije pristao otići u bolnicu. Obavljeno je još pretraga, kao i CT mozga. Brzo su dobiveni nalazi, koji su bili strašni. Bilo je to gotovo neshvatljivo. Lemmy je bolovao od agresivnog i neizlječivog oblika raka. Među ostalim oboljenjima pritajilo se ono najopasnije, nekako izbjegavši otkrivanje unatoč svoj zdravstvenoj njezi koju je Lemmy imao.

Rak se proširio posvuda – na mozak, vrat, po cijelom organizmu. Prognoza je bila da mu je ostalo negdje između dva do šest mjeseci života. Povratka nije bilo. Nitko od njemu bliskih ljudi nije znao što učiniti. Ranog poslijepodneva 26. prosinca, njegov menadžment (Todd Singerman, Shelly Berggren, Dixon Matthews) i njegov liječnik otišli su do njegovog stana, gdje su uz njega već bili Cheryl i Paul.

Oduvijek hrabar i praktičan čovjek, Lemmy je vijest prihvatio bolje od očekivanog, uz manje (posve shvatljivo) gunđanje zbog tako kratkog vremena koje mu je preostalo, no inače, bilo je to nevjerojatno suzdržano prihvaćanje situacije.

Pitali su ga na koji način želi obavijestiti ljude. Želi li to uopće? Bi li za to trebala saznati samo nekolicina njih? Želi li ih vidjeti?

Lemmyju nije smetalo da ljudi budu obaviješteni o tome da ima rak, rekavši da nema razloga skrivati to od ikoga te da je u redu ako ga nekoliko bliskih prijatelja želi posjetiti. Polako je obavljena grozna zadaća prenošenja te informacije. Oni koji su primili tu turobnu vijest, samo mjesec dana prije toga dobili su poziv na proslavu Lemmyjevog sedamdesetog rođendana u klubu Whiskey-A-Go-Go u Hollywoodu. Sada ih se obazrivo savjetovalo da ga dođu posjetiti i s njim se oprostiti u nadolazećim tjednima. Ako su nalazi koji su pokazivali da ima neizlječiv rak izazvali golemi šok, vijest koja je objavljena svega dva dana poslije, 28. prosinca popodne, bila je nedvojbeno potresna. Jedan od Lemmyjevih starih prijatelja, Mikeal Maglieri, iz kluba Rainbow Bar and Grill, došao mu je u posjet. Lemmy je upravo dovršio igranje omiljene videoigrice Megatouch (dopremljene iz Rainbowa u stan) i pošao leći kako bi se odmorio i potom jednostavno… otišao. Bilo je to samo sedamnaest dana nakon što je sišao s pozornice Max-Schmeling-Halle u Berlinu. Nakon samo nekoliko sati, tragična vijest postala je viralna.

Svaka velika TV mreža, od Fox Newsa, CNN-a i CBS-a u SAD-u, do BBC-ja i ITV-a u Britaniji, objavljivala je priloge, a internet je jednostavno eksplodirao. Stotine su se sjatile u Lemmyjev drugi dom, Rainbow, a u idućih sedamdeset dva sata izvještavanje je postalo još intenzivnije, dok je svjetski tisak donosio neprekinuti niz osmrtnica, iskaza poštovanja i žalobnih naslova. Vjerojatno najprikladnija među njima bila je vulgarna, ali ipak, savršena naslovnica francuskog dnevnika Libération – „FUCK!“ – ta bi riječ Lemmyja sigurno nasmijala.

Njegovi kolege brzo su objavili iskaze poštovanja,

Ozzy Osbourne bio je među prvima koji je izrazio svoju duboku tugu: „Danas sam izgubio jednog od najboljih prijatelja, Lemmyja. Jako će mi nedostajati. Bio je ratnik i legenda“. I Metallica mu je također odala počast: „Lemmy, ti si jedan od glavnih razloga zbog kojih ovaj bend postoji. Zauvijek smo zahvalni na svime čime si nas nadahnuo“. Alice Cooper, Brian May iz Queena, Gene Simmons iz Kissa, Iron Maiden, Nikki Sixx iz Mötley Crüea, Judas Priest i još mnogi drugi oglasili su se u društvenim medijima kako bi izrazili svoju sućut. U idućih nekoliko dana, podijeljeno je toliko sjećanja i misli da su se stopile u jednu bezličnu masu.

Komemoraciju održanu 9. siječnja 2016. nije bilo lako isplanirati. Lemmy nije bio sklon crkvama, blago rečeno, tako da je odabir lokacije iziskivao fleksibilnost. Preselivši se u Los Angeles prije mnogo godina i provevši godine koje su uslijedile hvaleći svoj novi dom, bio je to grad u kojem je Lemmy želio biti pokopan, a groblje Forest Lawn u Hollywood Hillsu (na kojem je pokopan Ronnie James Dio) bilo je najbolji odabir.

Nadalje, s obzirom na milijune tugujućih fanova, valjalo je odlučiti što bi sam Lemmy želio od jednog takvog „okupljanja“, ako bi uopće takvo što želio? Slavljenje njegovog života koliko god je to moguće. Komemoraciju. Jednim dijelom i „zabavu“, također; čašice s Jack Danielsom poslužene su svima prisutnima (bilo ih je dovoljno i za duplu dozu), a s razglasa su se razlijegali veseli zvuci benda Bonzo Dog Band, dok su se okupljali oni koji su mu došli odati počast, ali i slaviti njegov život. Ispred kapelice, među cvijećem, postavljeni su Lemmyjeva pojačala, urna (prekrasno umjetničko djelo oblikovano poput jednog od Lemmyjevih slavnih šešira), čizme, piće, fotografije Motörheada i bas gitara. Odlučeno je da će se komemoracija besplatno prenositi streamingom putem YouTubea, kako bi stotinama tisuća bilo omogućeno da se okupe u svojim lokalnim zajednicama i slušaju izraze poštovanja i priče gostiju.

Lemmy bi bio diskretno ponosan da je vidio koliko je njegovih kolega i prijatelja došlo izraziti svoje misli. Ozzy Osbourne, Lars Ulrich, Dave Grohl, Slash, Rob Trujillo, Rob Halford, Triple H, Dee Snider, Geezer Butler, Gene Simmons, Jerry Cantrell, Mike Inez, Whit Crane, Slim Jim, Scott Ian, Duff McKagen, Nik Turner – popis kolega glazbenika i izvođača koji su se okupili bio je golem, uz još mnoge druge koji su poslali svoje izraze poštovanja. Mikkey Dee podijelio je neke osobne misli, dok je Phil Campbell bio previše bolestan da bi putovao, ali se pobrinuo da pošalje cvjetni aranžman „u Lemmyjevom stilu“!

U prepunoj kapelici bilo je teško, ali i katarzično, čuti članove „Motörobitelji“ kako govore, ljude kao što su Roger De Souza, Ian Gainer, Ute Kromrey i Dixon, dok je Lemmyjev sin Paul održao potresan posmrtni govor.

Završna riječ pripala je samom Lemmyju – jedan od njegovih pomoćnika, Steve Luna, raspalio je po njegovom Rickenbackeru 4001 i pojačao zvuk kako bi iznova dočarao feedback za „kraj nastupa“, prije nego što je komemoracija okončana u klubu Rainbow. Ondje su njegovi prijatelji i članovi obitelji razgovarali, smijali se, plakali i pili, no činjenica je da se iza svega toga krila krajnja nevjerica.

Lemmy nije bio samo umjetnik, nije bio samo glazbenik, predstavljao je životni stil i bio pojam sam po sebi, jedinstveni prethodnik glasnog, brzog, slobodnog i istinski neovisnog života, tip osobe koja je plijenila pozornost u svim žanrovima, među oba spola, u svim kulturama, profesijama i na svim kontinentima.

Praznina nastala njegovim odlaskom jednostavno je bila prevelika za njegovu obitelj, prijatelje i obožavatelje, da bi je mogli pojmiti. U danima, tjednima i mjesecima koji su uslijedili, svi koji su voljeli Lemmyja rekli su istu stvar: „To uopće ne djelujestvarno. I dalje se čini kao nešto apstraktno“.

Čovjek koji je mnogima bio poput totema, heroj je otišao, Ian Fraser „Lemmy“ Kilmister ostaje legenda.

Rođen da gubi, živio je za pobjedu te svojom ostavštinom i nadalje mnoge navodi da čine to isto, bez obzira na to kakav životni put odabrali. Zato vas molim… dignite čašu i poglasnite do KRAJA! To je upravo ono što bi on očekivao.