Nacional donosi ulomak iz autobiografsko-memoarskih zapisa ‘O drugima, o sebi’ u kojem književni kritičar, esejist i leksikograf Velimir Visković piše o profesionalnoj suradnji i prijateljstvu s velikom hrvatskom dramaturginjom i teatrologinjom

Razgovarao sam svakodnevno s Mani, gotovo dva mjeseca smo isključivo razgovarali klasičnom mobitelskom vezom, ili preko Messengera ili Vibera. Kad bih je nazvao preko Messengera i pritom uključio kameru da mi može vidjeti lice, obično bi prekrila objektiv svojega mobitela, bilo joj je drago da me vidi, ali nije htjela da ja vidim nju s neurednom frizurom i bez šminke. Smijao sam se njezinoj ženskoj osjetljivosti, ali nek’ joj bude.

Izišla je nakon desetak dana iz bolnice, došla u Crnatkovu, radovala joj se, ipak je s vremenom Crnatkova postala njezin drugi dom. Osim toga, nastavila je s pisanjem. Najviše smo pričali baš o knjizi. Posvećivala se strastveno pisanju bježeći time od samoće i otežane pokretljivosti.

Početkom travnja 2019. otišla je u Krapinske toplice na rehabilitaciju. Zvala me da je posjetim; međutim, ja sam skoro cijeli mjesec bio izvan Zagreba.

Njezino je raspoloženje promjenljivo; ne odgovara mi na moje jutarnje pozive, zapravo ju je teško dobiti cijeli dan. Ne znam je li joj u sobi uopće dostupan internet. Objašnjava mi:

– Ja sam ti na terapijama od 8 do 15 sati. Poslije mrtva. Zato se ne čujemo. Ali hodam sa štakama.

– Vidim po slikama koje objavljuješ na Fejsu da jako lipo izgledaš!

– To što kažeš baš mi puno znači! – odgovara mi.

Često joj u posjete dolazi novinar Tonko Vulić. Prija joj pažnja koju joj Tonko poklanja. Tonko je autom zna odvesti i do dvorca Mihanović u čijim delicijama Mani uživa.

– Uspijevam sa štakama prehodati petnaest metara!

Finalizacija romana

U svibnju od Mani stižu baš ohrabrujuće vijesti, 2. svibnja je bila na pregledu. Javlja radosno:

– Skinuli su mi jednu štaku, za dva tjedna i drugu. Pa ja opet hodam! Kažu u Traumi da sam medicinsko čudo. Kod mladih ljudi oporavak traje najmanje šest mjeseci. Ali tvoja se prijateljica zaintačila!

Odgovaram:

– Pa govorim ti ja stalno da si ti još u pubertetu! Kakvu to ti starost spominješ?!

Po povratku u Zagreb obnavljamo naše susrete u Crnatkovoj, optimistična je, veseli je nanovo stečena pokretljivost. Još uvijek radi na knjizi, piše neumorno, zadovoljna je jer mi se sviđa napisano, dogovaramo se da mi izdvoji jedan fragment koji bih objavio u Književnoj republici.

– Znači, dobro je? – propituje me kao s nevjericom, želeći, zapravo, ponovno čuti komplimente.

U proteklih trinaest godina naše suradnje i nisam je dovoljno hvalio. Svoju uredničku ulogu doživljavao sam kao poziciju „zločestog čitatelja“. Ja sam onaj tko traži mane rukopisu, zahtijevajući od autorice da ih popravi. Tako da je sada sigurna da je ne hvalim konvencionalno i kurtoazno. I zna u tome uživati.

Ali s druge strane, nikako da završi s dotjerivanjima. Urednički problem s Mani je to što ona uvijek nešto popravlja i dodaje. Dok god knjiga ne ode u tiskaru. Međutim, za razliku od pisaca koji znaju i pokvariti tekst naknadnim intervencijama, Mani uvijek doista poboljšava rukopis, ne samo kad radi prema sugestijama urednika, nego i kad sama nešto uoči što se može popraviti.

Potkraj svibnja ponovno putujem iz Zagreba, ovaj put u Drašnice, da pripremim vikendicu za ljetni boravak, potom u Podgoricu do Bojane i Ade, namjeravam se dogovoriti kako ćemo provesti ljeto, je li Ada sa svojih devet mjeseci dovoljno velika da može boraviti na plaži? Koliko bi joj moglo naškoditi sunce?

Došavši u kuću u koju nitko nije zalazio punih devet mjeseci suočavam se s onim što je poznato vlasnicima kuća na moru u kojima u toku zime nitko ne boravi: vlaga i plijesan na pločicama i zidovima. Prozračivanje, čišćenje, dogovori s majstorima, kupnja i montaža novog namještaja. Danima se ne stižem okupati, a nešto me ni ne vuče još hladnjikavo more. Otkad sam otišao u mirovinu znam da mogu ostati na moru koliko želim pa više nije toliko bitno da baš svaki dan moram plivati.

A Mani nostalgično piše kako sigurno plivam satima, zna ona da sam morski čovjek, kao i ona, uostalom.

Izvještava me o zagrebačkim kulturnim novostima, predstavama na izmaku sezone. Da, i o situaciji u Društvu kazališnih kritičara i teatrologa. Nervira je utjecaj koji ima Sanja Nikčević, mora se zaustaviti „njeno divljanje“. Sprema se otići na godišnju skupštinu Društva. Očito se dogovara s nekim uglednim članovima da joj se zajednički usprotive. Naposljetku, pred samu skupštinu ti urotnici odustaju od dolaska. Odustaje i Mani. Bijesna je. Tješim je, zašto da se nervira oko toga što je zapravo stvar kolektivnog interesa. Neka se bavi svojim romanom.

– Ma, u pravu si, nikako da završim taj rukopis. Odlučila sam objaviti na svojem FB profilu da sam završila roman. To će me valjda prisiliti da ga stvarno završim. Letim 14. lipnja za Dubrovnik, tamo ću još malo raditi na rukopisu, ne mogu više podnijeti Zagreb i ovaj dom.

Mimoišli smo se, ja sam se koji dan kasnije vratio u Zagreb, radio na novom broju Književne republike, pisao, imao neke književne tribine. I čekao da mi se 3. srpnja u Zagrebu pridruži Luka pa da odemo u Drašnice zajedno.

Mani mi je iz Dubrovnika poslala fragment romana za časopis koji sam pripremao za tisak. I novu verziju romana. Ljutio sam se, pa što mi nije posebno označila koji su dijelovi izmijenjeni, zar da opet sve čitam?

– Dobro, sad pročitaj samo ovaj odlomak za časopis, u njemu se bavim mojim i Senekinim druženjem sa Slavicom i Igorom Mandićem. S Igorom se poznajem još od gimnazije, a sedamdesetih sam se počela s njim i Slavicom družiti jer su mi se oni činili stabilnim, čvrstim parom; imponirali su mi zbog toga, vjerojatno sam se podsvjesno nadala da će svojim primjerom utjecati na Seneku da prestane sa svojim izvanbračnim vrludanjima. Upozori me ako misliš da sam o njima napisala nešto što bi mi Mandići mogli zamjeriti.

Pročitao sam, nisam vidio ništa zbog čega će se Mandići ljutiti, dapače. Javio sam joj odmah da je fragment koji je odabrala izvrstan. Kao i cijeli roman, ali roman sam ionako već čitao pa ova finalna faza i može malo pričekati da posvršavam poslove u Zagrebu, kad dođem u Drašnice na miru ću pročitati definitivnu varijantu romana.

Rak

 Nisam joj se potom javljao puna dva tjedna. Ni ona meni. A to se rijetko događalo. Ne sjećam se kad smo imali tako dugu pauzu. U Drašnicama sam imao nekakav problem s krivo montiranim klima-uređajem. Majstor je triput dolazio, nije znao pronaći pogrešku, tek drugi je ustanovio u čemu je prvi pogriješio. Ljutio sam se, nervirao, preznojavao, hladio ventilatorom. Nisam se mogao koncentrirati na čitanje Manina romana. Ako joj se javim i ne budem imao primjedbi neće biti zadovoljna, prozrijet će da roman nisam pažljivo pročitao.

Svjesna je da joj je ostalo samo nekoliko mjeseci života. Ali spremna je to prihvatiti kao činjenicu, živjela je gotovo punih osamdeset godina, jedan pun i intenzivan život

Nije mi bilo čudno što mi se Mani ne javlja, mislio sam – ne želi da ispadne kako me proganja da to što prije pročitam. Javio sam se tek 11. srpnja. Konačno sam pročitao, izvrsno je, imam samo neke sitnije primjedbe.

Hladnoća i muk na drugoj strani. Samo kratko i suho:

– Broje mi se dani, moj Velimire!

– Hej, što je? Uplašila si me!

– Nazvat ću te kad budem mogla.

Nisam mogao čekati da se javi. Napisao sam joj poruku:

– Čekaj, molim te, reci mi što ti je?

– Rak želuca, moj Velimire. I nemam snage za sada. Sutra ćemo razgovarati.

 Bio sam uznemiren, nervozan. Osjećao krivicu jer joj se dugo nisam javljao. Kao da bi to nešto promijenilo. Bio sam u iskušenju da je nazovem, prisilim da mi detaljno ispriča sve o bolesti. A opet, otkud mi pravo da je gnjavim, možda joj je naporno o tome pričati. Ima ljudi koji osjećaju potrebu da pričaju o svojoj bolesti, lakše im je kad se ispovjede. A ima onih kojima je od samog spominjanja bolesti zlo. Iako teška srca, odlučio sam da ispoštujem Maninu želju, nema snage da sada govori o bolesti; pustit ću je da se sama javi kad bude dovoljno snažna.

Javila se nakon nekoliko dana. Dobila je nalaze. Adenocarcinoma ventriculi. Već je jako uznapredovao, liječnici pretpostavljaju da se razvija pune dvije godine. Radi se o tumoru koji se formira uz krvnu žilu u želucu i siše je. Putem krvi zahvaća sve organe u tijelu, liječnici su ustanovili oštećenja bubrega i pluća. Kako je rak već široko rasprostranjen, kirurška je intervencija praktično nemoguća. A nema ni snage ni želje da pokuša neki oblik liječenja koji bi joj eventualno pružio koji dodatni mjesec nekvalitetnog života.

– Boli li te! – pitao sam je zabrinuto, sjećajući se svoje mame koja je u mukama umirala bez obzira na sve narkotike i analgetike koje je dobivala.

– Ne, još nemam nikakvih bolova. Samo sam slaba, teško hodam. Uspjela sam se nekoliko puta spustiti stepenicama u more pred mojom kućom, ali teškom mukom. Ni ne pomišljam da se uputim u grad, izvještavaju me o premijerama i koncertima! Znaš koliko sam ja vezana za Ljetne igre, pa donedavna sam i vodila Dramski program. Ali sada jedva odlazim i do bolnice na pretrage.

Svjesna je da joj je ostalo samo nekoliko mjeseci života. Ali spremna je to prihvatiti kao činjenicu, živjela je gotovo punih osamdeset godina, jedan pun i intenzivan život, u kojem je bilo i lijepoga i ružnoga. Znam da ne vjeruje u zagrobni život, nije neka tvrda ateistkinja, ali cijeli je život ratovala s katoličkom moralnom hipokrizijom i političkim klerikalizmom, ne namjerava sada, suočena s izvjesnošću smrti pokleknuti, ne treba joj nikakva utjeha od svećenika, koliko god bi lakše bilo umirati s nadom da ćeš u zagrobnom životu opet susresti drage osobe koje si bolno izgubila.

Zadivljuje me njezina mirnoća dok mi to govori. Pogotovo jer znam njezinu strastvenu, eruptivnu narav, očekivao sam više oscilacija u raspoloženjima, trenutaka slabosti i straha.

U srpnju je s njom bila kći Katja, mora se vratiti na posao u Zagreb, a Mani namjerava u Mokošici provesti cijeli osmi mjesec, tek u rujnu bi u Zagreb. Zabrinuta je kako će kad ode Katja, a zdravstveno stanje joj se pogorša. Savjetujem joj da se obrati agenciji koja nudi usluge cjelodnevne skrbi o starijima i bolesnima; moja susjeda u Drašnicama, koja je nakon operacije ostala teško pokretna, baš je preko dubrovačke agencije uposlila jednu ženu iz Trebinja da je njeguje.

Pribavljam joj podatke o agenciji, ali mi Mani govori kako će joj u kolovozu doći njezin prijatelj Tonko Vulić, koji će odsjesti u onoj gostinjskoj sobi do mora, u kojoj smo mi njezini gosti odsjedali.

– Eto, spavaš u krevetu u kojem je spavala i Severina! – namignula mi je Mani kad sam prvi put bio u gostima kod nje u Mokošici.

Odvest ću te na vjenčanje

Tonkov je dolazak smirio Mani, nije njoj još potreban pravi njegovatelj jer je pokretna, može i skuhati ručak; doduše u blizini baš i nema dućana tako da netko mora donijeti namirnice. Zapravo, Tonkovo prisustvo u kući ulijeva joj snagu ponajprije spoznajom da nije nemoćna starica zaboravljena od sviju, koja umire sama. Tonko i njihov zajednički prijatelj Andrija Seifried, koji im se često pridruživao, unosili su duh vedrine, šale, zafrkancije. Povremeno su znali Mani i izvesti do nekog restorana, a ne samo do bolnice. A to je Mani trebala najviše: radosti, druženja. Biti okružena veselim ljudima. A ne napuštena umiruća starica.

U našim telefonskim razgovorima nakon Tonkova dolaska bila je upadljivo vesela. Negirala je da ima ikakve bolove, a i da uzima analgetike. Ne namjerava uopće uzimati lijekove. Dok traje, traje!

Svim medijima, koji je tih dana proganjaju, demantira vijest o vjenčanju. I meni je ne priznaje eksplicitno. Pokušavam je ipak natjerati da mi prizna kako se udala za novinara Tonka Vulića

– Bravo, Mani! – bio sam doista impresioniran tom hrabrošću i vedrim duhom. Ako je zdravstveno stanje tako bezizlazno, onda doista to malo vremena što je preostalo treba proživjeti punim plućima. O, kad bih ja mogao biti tako hrabar ako se nađem u sličnoj situaciji!

A onda sam 19. kolovoza od zajedničke prijateljice dobio link na upravo objavljen članak na portalu Dubrovniknet.hr: Mani se udala!

  Tiho vjenčanje Mani Gotovac i Tonka Vulića

Hm, jest zadnjih dana u razgovorima bila pomalo euforična, ali nisam očekivao da će se baš udati. Niti mi je ičim to navijestila. A možda je i ljuta na mene što nisam došao do Dubrovnika, posjetio je. Samo sam joj preporučio agenciju koja se brine za nemoćne. Razočarana je, a ponosna; zašto bi mi govorila o svojim životnim planovima?!

Nazivaju me i novinari, provjeravaju vijest. Pa ne znam, ljudi moji, i sam sam iznenađen! Pokušavam je nazvati, ne javlja se; naposljetku njoj šaljem vijest iz dubrovačkog portala pitajući je li to istina.

Odgovara kratko, tek sljedeći dan, u 6 sati ujutro:

– Izmišljotina u dubrovačkom stilu! Ali baš me briga. I u ovom stanju poluživota, vide me kao ženu!

A ja njoj dva sata kasnije, nakon buđenja, samo kratko:

– Carice!!!

Zapravo oksimoron, ali baš u stilu Mani. Iako negira, očito se udala. Da pokaže da je žena i u tom stanju poluživota!

Svim medijima, koji je tih dana proganjaju, demantira vijest o vjenčanju. I meni je ne priznaje eksplicitno. Pokušavam je u telefonskom razgovoru ipak natjerati da mi prizna kako se udala.

– Ali, Mani, otkud im podaci gdje je bilo vjenčanje, tko su kumovi? To se ne može iz prsta isisati. Dobro, fotka je preuzeta s Tonkova FB profila, ne mora biti nužno snimljena nakon vjenčanja, ali ipak?!

– Mi smo doista u tom sastavu kolima odlazili u bolnicu da bih izvadila hemoglobin. I vratili se natrag. Htjeli su mi uljepšati svakodnevnost. Ali sve mi je ovo dalo misliti: kad bih se udala za Tonka, ostala bi mu moja mirovina, a on se stvarno neviđeno brine za mene.

– Nije mi jasno, što biste svi zajedno, Tonko i dva „kuma“, radili u bolnici, zašto bi ti baš u bolnici uljepšavali dan?! Valjda biste u „punom sastavu“ otišli na neko ljepše mjesto.

Pitao sam je što joj Katja kaže na u vijest; samo je kratko rekla kako Katja ne mora biti zabrinuta jer je sastavila oporuku po kojoj će cjelokupna njezina imovina pripasti njezinoj jedinoj kćeri.

Povratak u Zagreb

U Messengeru nemam duljih i važnijih zapisa sve do našeg susreta u Zagrebu, sredinom rujna. Očito smo razgovarali samo telefonski, znam da je neko vrijeme bila u dubrovačkoj bolnici, stanje joj se postupno pogoršavalo, gubila je na težini, ali još uvijek je bila pokretna. Radovala se knjizi Rastanci, koja se trebala pojaviti u rujnu. Ponosna što je roman završila netom prije nego što je doznala za bolest. Zapravo ga je pisala bolesna, s uznapredovalim rakom, ali nije znala za bolest, pa je bila fokusirana na pisanje. Da je znala za bolest, da je na vrijeme započela s kemoterapijama, vjerojatno bi produžila život, ali nisam siguran da bi se mogla toliko koncentrirati na roman, a ni da bi joj zdravstveno stanje dopuštalo rad, jer pisanje romana od tristo stranica je vraški zahtjevan posao, i psihički i fizički. Zapravo je sagorjela pišući.

Konačno smo se susreli, nakon puna četiri mjeseca razdvojenosti, u Crnatkovoj. Pozvala je uz mene i Jasnu, moju zavodsku suradnicu i odanu prijateljicu, koja je lektorirala sve njezine knjige i u koju je Mani s vremenom stekla neograničeno povjerenje. Mani je izvrsno izgledala, dvadesetak kilograma mršavija. Bez šminke, ponešto žućkastog tena, ali očito sa svježe opranom bujnom plavom kosom. Dočekala nas je u spavaćici, očito većinu dana provodi u krevetu, ali bila je jako pokretna, hitro je ustala da nas zagrli.

Jasna je donijela punu torbu kutijica s jelom, kolača, pića. Očito joj je Mani u razgovoru spomenula hranu koju je poželjela. Iznenadio sam se kad sam ugledao i nekoliko kutija s različitim čvarcima, uz ostale i tzv. duvan-čvarke. Hm, nikad nije spominjala kako voli čvarke, a uvijek se borila s kilogramima, valjda ih zato nije voljela ni spominjati. A sad ovako mršava može sebi dopustiti i tako kaloričnu hranu.

Potkraj rujna Mani je otišla u bolnicu, Rajko Ostojić je uredio da je pregledaju ponajbolji zagrebački specijalisti, da se izvidi postoji li ikakva mogućnost liječenja.Naposljetku se odustalo, ipak je za to prekasno

Mani i Jasna su iznijele svu hranu na stol u Maninoj kuhinji, sjeli smo za punu trpezu kao što smo ovdje u protekle tri godine običavali raditi. Veselo smo pričali, ponajviše o romanu, planirali promociju, dogovarali se i o proslavi osamdesetog rođendana. Sam rođendan pada 12. studenoga, književni skup ćemo organizirati dva dana kasnije, 14. studenoga. Mani je htjela da se i promocija i skup održe na mjestima gdje će moći pristupiti bar u kolicima. Za promociju romana je predložila klub Botaničar, a za književni skup knjižnicu Bogdan Ogrizović.

Govorila nam je i o svojem „ljetošnjem vjenčanju“, spominjući Vulića kao brižnog i nježnog čovjeka, ali o vjenčanju je govorila kao o pogrešci; koliko sam zapamtio, spomenula je da radi na poništenju braka (vjerojatno razvodu, jer ne znam kako bi se drugačije brak mogao poništiti).

Bila je iznimno dobro raspoložena, sve smo se vrijeme šalili, dopustila je da je snimam, napravio sam tridesetak fotografija; naposljetku smo zajednički odabrali dvije koje smo objavili na Fejsu, prateći s vremena na vrijeme reakcije naših frendova. Neki nisu znali da je Mani bolesna, zadivljeno su komentirali Maninu elegantnu liniju.

Smijali smo se, Mani je uživala, kompliment je kompliment…

Tek nakon tri sata požalila se na umor; napustili smo je sretni. Očekivao sam da ću je zateći u puno težem stanju. Znao sam da su prognoze vrlo loše, ali činilo mi se da je vrlo vjerojatno kako će moći otići na svoju promociju u listopadu, ako baš i ne na književni skup u knjižnici.

Poslao sam joj sljedeći dan poruku na Messenger:

– Baš si me ugodno iznenadila kako se držiš, razmišljaš… Samo hrabro, djevojčice moja!

– Šaljem ti hiljadu srca, neće nas boljeti, je li tako, prijatelju?

– Jači smo mi od boli, dušo moja. Imponira mi kako se boriš i kako govoriš! Bravo!

– Danas mi nije tako dobar dan. Ali valjda će opet biti!

– Držim te za ruku, dušo! Bit će bolje!

Znao sam da nije realno da joj govorim kako će biti bolje, teško da može biti bolje, ali važno je da zadrži svoj optimističan duh, da ne klone u beznađe.

Potkraj rujna otišla je u bolnicu, Rajko Ostojić je uredio da je pregledaju ponajbolji zagrebački specijalisti, da se izvidi postoji li ikakva mogućnost liječenja. Spominjala se mogućnost liječenja, čak i operacije u bolnici Merkur. Naposljetku se odustalo, ipak je za to prekasno.

Ja sam za to vrijeme ponovno otputovao iz Zagreba. Kad sam se vratio bila je smještena na Odjelu za palijativnu skrb bolnice u Rockefellerovoj 3. Lutao sam tražeći u labirintu bolničkih hodnika njezinu sobu. Poluotvorena vrata bolničkih soba, nepokretni, očito umirući bolesnici. Sobe relativno nove, čiste, uredne, ali ta polumrtva, nemoćna tijela na krevetima…

Videći te polusvjesne bolesnike, pobojao sam se hoće li me Mani uopće prepoznati. Ali prepoznala me odmah. Tražila je samo da približim stolicu njezinu uzglavlju jer nije mogla dovoljno glasno govoriti. Dobivala je infuzije, više nije mogla jesti, donosili su joj još bolničku hranu, ali ostavljala ju je netaknutom. Nije mogla ni ustajati iz kreveta. Dobivala je analgetike, počeli su joj stavljati i narkotičke flastere, u tom trenutku još nije osjećala bolove. Još uvijek joj je mozak savršeno radio, prisebno je razgovarala i bila zainteresirana za sve što se događa. Posebno se veselila promociji knjige koja je zakazana 17. listopada. Bilo joj je jasno da neće moći doći, ni u invalidskim kolicima, čak i sjedenje zahtijeva previše snage. I govoriti joj nije lako, zastaje nakon nekoliko rečenica. Sluša pozorno, ali nakon nekog vremena oslabi joj koncentracija i utone u san.

Ne znam točno kad se vratila u Crnatkovu, u Messengeru vidim da sam je pitao 12. listopada je li se vratila u dom. Nema odgovora. I više mi neće napisati na toj mreži nikakvu poruku. Zanimljivo, još će se javljati kad je pozovem telefonom, čak mi slati kratke SMS-ove, ali više nije koristila internet. Očito, regresija prema onome što je starije, čime se dulje služila. Sredinom listopada, koliko mogu rekonstruirati, bila je u domu. Laknulo mi je, a vjerojatno i drugima koji su je posjećivali; jako teško sam podnosio atmosferu umiranja u Rockefellerovoj. Na dom u Crnatkovoj već sam naviknuo, to je Manin „novi stan“, i tu je samo ona, bolesna je, i tu je infuzija, ali Mani je prisebna, ponekad se i nasmiješi. I nitko ne prisluškuje naš razgovor. Živo je zanima kako je prošla promocija, snimili su je, ne znam je li imala snage da na ekranu kompjutora odgleda cijeli tok. Svejedno, traži od mene da joj snimimo sve što ćemo govoriti na skupu u knjižnici. Komentiramo veliki intervju koji je dala Mirjani Dugandžiji za Jutarnji list. Brojne druge tekstove o knjizi koji se pojavljuju.

Užasno joj je žao što nije imala snage da piše i zadnjih mjeseci, imala bi što reći; ne o umiranju, o životu. I inače se sa zakašnjenjem počela baviti književnošću!

– Da, ali ti si u sedamdesetima objavila nekoliko knjiga, u godinama kad većina pisaca zašuti!

Zadovoljna je time, pa Rastanke je predala nekoliko mjeseci prije kraja, koji je tu, blizu. I tako znakovito je nazvala knjigu!

Tamno pivo

 Potkraj listopada morao sam u Budimpeštu, nazivao sam Mani, više se nije javljala na mobitel. Odjednom mi stiže čudna SMS-poruka s njezina broja:

– Nemam pruzivac mobitela. Sada sam gotova.

Nazivam je ponovo jer vidim da je u panici, pruzivac je očito punjač, u strahu je krivo otipkala. Muk; ne javlja se.

Znam da su danas punjači mobitela unificirani, netko će joj posuditi punjač ili će joj Katja donijeti novi.

Raspitujem se kod Jasne, ona me obavještava da je Mani prebačena u Onkološki institut na Črnomercu. Pa to je u mojoj neposrednoj blizini, moći ću je češće posjećivati.

Došavši u Zagreb nekoliko puta nazivam Mani; najzad mi se odaziva. Relativno čisto govori, tiho, ali suvislo.

– Mogu li ti išta donijeti?