Nezavisna Država Hrvatska bila je marionetska država. Ni zapadni saveznici ni Sovjetski Savez nisu je priznali za čitavo vrijeme njezina postojanja. Vlada NDH raspuštena je 4. svibnja 1945., a Pavelić je 6. svibnja, uoči pobjede antifašističkih snaga u Europi pobjegao u Austriju ostavivši za sobom 100 000 hrvatskih vojnika koji su se pred partizanskim snagama povlačili prema austrijskoj granici. Prve postrojbe Jugoslavenske armije ušle su u Zagreb 8. svibnja 1945. i nastavile čišćenje grada. Sljedećeg dana grad je bio potpuno oslobođen. Zagreb, grad heroj, skupo je plaćao slobodu i podnio je velike žrtve. Po zatvorima i logorima, na ulicama grada i u partizanskim jedinicama
širom Jugoslavije, ginuli su njegovi najbolji sinovi. Više od 50 000 građana Zagreba, što je bilo više od jedne četvrtine njegova stanovništva, sudjelovalo je u narodnooslobodilačkom pokretu. Dvadeset tisuća ih je poginulo. Od toga gotovo polovina kao aktivni borci, među kojima više od 4000 članova Partije i SKOJ-a, objavila je Borba 17. lipnja 1975. Titov govor prilikom predaje Ordena narodnog heroja Gradu Zagrebu.

Neki gradovi poput Zadra i mnoga sela teško su stradala u ratu. Zbog strateške važnosti Zadra saveznički su zrakoplovi od studenog  1943. do listopada 1944. najmanje 30 puta (prema talijanskim izvorima i do 50 puta) žestoko bombardirali grad pa je u njemu od 20 000 stanovnika poginulo između tisuću i 4000 građana, potpuno razoreno 80 posto zgrada a preostale su oštećene. Od prvih dana otpora do završnih vojnih operacija za oslobođenje Hrvatske 282 borca proglašena su narodnim herojima.

BOSNA I HERCEGOVINA

Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije, podijeljena na dva okupacijska područja – istočno, njemačko i zapadno, talijansko područje – Bosna i Hercegovina bila je najsurovije bojište raspale države i najkrvavije ratište na Balkanu u Drugom svjetskom ratu. Zato pokret otpora nije imao samo obilježja kakav je imao u drugim europskim i jugoslavenskim državama nego je suprotstavljanje okupatorima imalo značajke velikih i složenih operacija Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i Partizanskih odreda Jugoslavije.

Kako bi ojačali utjecaj Nezavisne Države Hrvatske, zadržavši veće gradove pod kontrolom, njemački i talijanski okupatori sporazumjeli su se da Bosnu i Hercegovinu uključe u NDH pa je nova državna tvorevina do srpnja 1941. u zemlji uspostavila svoj sustav vlasti prelazeći preko toga da su u zapadnoj Bosni i Hercegovini te u Dalmaciji uspostavljene i četničke organizacije i naoružane skupine. Stoga se pokret otpora i oružana borba u Bosni i Hercegovini od početka vodio protiv njemačkih, talijanskih, hrvatskih i četničkih snaga.

Političke i vojne pripreme za otpor i oružano suprotstavljanje stranim trupama i četnicima počele su potkraj svibnja 1941. nakon ustaških pokolja Srba i Muslimana u Stolcu i Nevesinju te nakon sukoba mještana s ustašama, domobranima i žandarima kod Nevesinja, Gacka, Gruda, Bileće i Kalinovika. Radi dojave o opasnosti koja je prijetila narodu od okupatora, na terenu se počela ustrojavati obavještajna služba, počeli su se provoditi tečajevi medicinske pomoći, a oko planina Ozrena i Trebova te Glamoča, Nevesinja i Gacka, a prikupljalo se i na skrivena mjesta sklanjalo oružje zaostalo iza razbijenih trupa jugoslavenske vojske.

Najaktivniji su bili komunisti i mladež pa su uoči njemačkog napada na Sovjetski Savez u lipnju 1941. u Sarajevu, Banja Luci, Bihaću, Jajcu, Livnu, Travniku, Doboju i Maglaju uhićeni i likvidirani mnogi aktivisti ili su otpremljeni u logore smrti. Oni koji su preživjeli čistke povukli su se iz gradova u sela te ondje nastavili pripremati narod na otpor.

Kao u cijeloj zemlji tako je i u Bosni i Hercegovini 4. srpnja počelo organiziranje partizanskih odreda, ponajprije u Drvaru, na Ozrenu, Romaniji i oko Sarajeva. Kad su 27. srpnja 1941. partizanske skupine izvele prvi napad na Drvar, u Bosni i Hercegovini počeo je oružani ustanak. U dvodnevnim borbama razbijene su domobranske vojarne u Drvaru, Bosanskom Grahovu i na Oštrelju, a potom se oružana borba proširila i na Bosanski Petrovac, Glamoč, Livno, Knin i Donji Lapac. Odonda 27. srpnja obilježava se Danom ustanka u Bosni i Hercegovini.

Na sličan način je i jedna partizanska satnija noću 29./30. započela borbe na Romaniji u istočnoj Bosni. Sljedećih dana podijeljena na nekoliko manjih oružanih sastava satnija je postala jezgra kojoj su pristupali ustanici iz pojedinih sela Romanije. Pooštrivši u kolovozu borbe oslobođeno je područje od Tuzle do Zvornika a nekoliko jačih ustaško-domobranskih uporišta bilo je blokirano. Prve akcije na Ozrenu i Trebovu bile su tako usklađene da su 23. kolovoza istodobno napadnuti Doboj, Maglaj, Usora i Gračanica. Oružane snage Nezavisne Države Hrvatske raz-bijene su u prvim akcijama, mjesta oslobođena, a željeznička pruga dolinom rijeke Bosne je prekinuta.

Potkraj kolovoza partizanski odredi u istočnoj Hercegovini uspješno su napali ustaško-domobranske postrojbe na više mjesta. Najspektakularniji napad bio je 29. kolovoza na Bileću. Nakon prodora u grad, jake talijanske snage ipak su prisile partizane na povlačenje, ali su oni uspjeli neko vrijeme zadržati nadzor nad većim područjem oko Bileće. Potpomognute četničkim snagama talijanske su trupe iz Knina 9. rujna razbile partizanske snage u zapadnoj Bosni, a potom s četnicima zauzeli Drvar nakon čega su se mnogi partizani vratili kućama.

Donekle slično stanje bilo je i na Kozari, Manjači i u srednjoj Bosni gdje su četničke snage bile veoma jake. Za to vrijeme u istočnoj Bosni formirani u bataljunske formacije partizani su blokirali domobranske snage u Kladnju i Zvorniku. Na poticaj propagande vodstva četničkog pokreta na Ravnoj gori i u istočnoj Bosni stvorene su jake snage čiji je zadatak bio pripajanje dijelova istočne Bosne Srbiji.

Partizanske postrojbe provodile su i niz drugih zadataka koji nisu bili svojstveni partizanskim snagama u drugim europskim državama. Bile su to zadaće osiguranja zbjegova stanovništva u planinama pred ustaškim i četničkim pokoljima, a kad se rat rasplamsao i zaštita zbjegova u šumama i planinama od njemačkih kaznenih ekspedicija.

Početkom 1942. partizanske su snage brojile oko 20 000 boraca pa su dotadašnje manje skupine i formacije prerasle u Narodnooslobodilačku vojsku Jugoslavije i Partizanske odrede Jugoslavije. Njezini su pripadnici sudjelovali u velikim bitkama – sedam neprijateljskih ofenziva – protiv združenih njemačkih, talijanskih, ustaških, domobranskih i četničkih snaga. U drugoj neprijateljskoj ofenzivi, između 27. i 28. siječnja 1942., pri iznimnoj hladnoći partizani su izveli povijesni Igmanski marš. Temperatura je bila trideset sedam stupnjeva ispod ništice. Toliko je bilo hladno da je bilo dovoljno da se zaustaviš desetak minuta i gotov si, prisjećao se nakon rata Vlado, brat narodnog heroja Peka Dapčevića. Iste godine, od prve polovine lipnja do sredine srpnja, u trećoj neprijateljskoj ofenzivi sila Osovine i njihovih satelita Narodnooslobodilačka vojska i Partizanski odredi Jugoslavije izdržali su bitku na Kozari, a između veljače i travnja 1943. četnicima su nanijeli težak poraz u četvrtoj neprijateljskoj ofenzivi poznatoj pod nazivom Bitka na Neretvi ili Bitka za ranjenike. Napokon, 25. svibnja 1944., unatoč obostrano velikim gubicima, spriječili su snage Wehrmachta predvođene četvoricom generala te oružane snage hrvatske vojske i četnike da u Drvaru zarobe ili ubiju Josipa Broza.

U prirodi je partizanskog otpora da ga neprijateljske operacije moraju ili u potpunosti uništiti ili ga ostaviti potencijalno jačim nego prije. To je pokazano uzastopce svakom od prethodnih pet ofenziva iz kojih su, jedna za drugom, partizanske brigade i divizije izlazile jače u iskustvu i naoružanju nego što su bile prije, uz potporu stanovništva koje je uvidjelo da nema alternative otporu, osim smrti, zatvora ili gladi. Tu ne može biti nikakvih polovičnih mjera; Nijemci nisu ostavljali ništa iza sebe, osim traga propasti. Ono što bi u drugim okolnostima možda moglo ostati čisto ideološki rat, kako su reakcionari u inozemstvu govorili da jeste (a njemačka propaganda učinila sve da ih podrži), postao je rat za nacionalni opstanak. Bilo je sasvim jasno da nema mjesta za nacionalizam. Srbi, Hrvati i Slovenci, Makedonci, Bosanci, kršćani i muslimani, pravoslavci i katolici, njihove razlike potonule su u čistom očaju da se ostane živ, napisao je na stranici jedne od svojih knjiga operativac britanske Uprave za specijalne operacije Basil Davidson koji se rame uz rame borio s jugoslavenskim partizanima.

I nakon savezničkog iskrcavanja u Normandiji i prodora Crvene armije u baltičke i države istočne i srednje Europe, kad su se saveznička kliješta nezadrživo stezala oko Wehrmachta, okupator je u Bosni i Hercegovini angažirao najjače snage na Balkanu. Sredinom 1944. na njezinu tlu su se nalazile dvije kompletne njemačke divizije, dijelovi dviju legionarskih divizija, 19 domobranskih brigada NDH s policijom, zaštitnim jedinicama, četničkim formacijama i ustaškom policijom.

Unatoč golemim snagama, nakon drvarske operacije, korpusi Narodnooslobodilačke vojske i Partizanski odredi Jugoslavije potisnuli su okupatorske snage na područjima oko Konjica, Sarajeva i Zenice, a nakon višednevnih borba oslobodili su i veći dio srednje Bosne. Oslobađanjem Mostara, Ljubuškog, Širokog Brijega, Konjica i drugih manjih mjesta, Hercegovina je oslobođena 14. veljače 1944. Oslobađanje Bosne potrajalo je više od godinu dana i završilo je 1. svibnja 1945. kad je oslobođen Bosanski Novi, posljednje uporište okupatora.

Među stotinama tisuća poginulih, umrlih i nestalih građana Bosne i Hercegovine u zemlji je pogubljeno i oko 60 000 Židova i 27 000 Roma. Za zasluge u spašavanju Židova Yad Vashem je četrdesetdvojici građana Bosne i Hercegovine dodijelio priznanje Pravednik među narodima. Od svih jugoslavenskih država Bosna i Hercegovina dala je najviše, 284 narodna heroja.

CRNA GORA

Kad je sredinom travnja 1941. jugoslavenska kraljevska vojska položila oružje, Crnu Goru su okupirale talijanske snage – divizija Messina, po jedan motorizirani karabinjerski i bataljun granične straže, motociklistički bataljun iz divizije Marche, dijelovi legije crnokošuljaša, policija i financijska služba te nekoliko vojnih plovila čije se zapovjedništvo formiralo u Tivtu. Skupina crnogorskih separatista 17. travnja dobrodošlicom je dočekala zapovjednika talijanskih trupa, a narodu čestitala oslobođenje zemlje. Sabor je objavio da su svi Crnogorci blagodarni fašističkim Oružanim Silama, čijom se zaslugom ostvarilo oslobođenje njihove Domovine i sjećajući se uskih veza koje postoje između dinastije Petrović Njegoš i Italijanskog Kraljevskog Doma, sa povjerenjem u djelo obnove dato uvijek i svuda od Dučea i od fašisitičke Italije riješeni da sjedine život i sudbinu Crne Gore sa sudbinom Italije, uspostavljajući sa njom veze uske solidarnosti….

Već nakon mjesec dana u Crnoj je Gori formirano 130 talijanskih karabinjerskih i financijskih postaja, a sve dotadašnje žandarmerijske postaje su podređene okupacijskoj vlasti. U Cetinju je potkraj travnja osnovan Crnogorski civilni komesarijat podređen zapovjedniku talijanskih trupa u Albaniji, a Ukazom kralja Emanuela III., Boka Kotorska i Konavle su anektirani pa je 20. svibnja osnovana jedna provincija – Boka Kotorska, Bocche di Cattaro. Velikoj Albaniji su pripojena mjesta u južnim dijelovima Crne Gore pa je Ulcinj postao albanski grad. Dva dana poslije Civilni komesarijat podređen je vladi u Rimu, a 12. srpnja 1941. Crnogorski sabor u izbjeglištvu proglasio je Nezavisnu Državu Crnu Goru. Kako bi istaknula lojalnost okupatoru nastala država poslala je zamolbu talijanskom kralju da imenuje namjesnika Kraljevine Crne Gore kako bi se sjedinile sudbine Crne Gore i Italije.

Kao i u drugim jugoslavenskim područjima pripreme za otpor i oružanu borbu započele su nakon prvih dana okupacije Crne Gore. Na poticaj komunista u gradovima i selima narod je počeo prikupljati i sklanjati oružje, streljivo i opremu ostavljenu na terenu nakon raspada kraljevske vojske. Kako bi spriječila takve akcije, talijanska je vlast sredinom svibnja 1941. u Cetinju ustoličila vojni sud radi vođenja kaznenih postupaka protiv pojedinaca optuženih za neovlašteno posjedovanje oružja, skrivanje komunističkog propagandnog materijala i kršenje Naredbe o noćnom kretanju.

Sukladno netom održanom savjetovanju Komunističke partije Jugoslavije u Zagrebu, drugom polovinom svibnja širom zemlje počelo je osnivanje skupina radi prihvata i zbrinjavanja oko 8000 izbjeglica iz Vojvodine, Kosova i Hercegovine koje su se zbog terora okupatora i kvislinga povlačili u svoja, zavičajna mjesta u Crnoj Gori.

Njemački napad na Sovjetski Savez pojačao je crnogorski otpor okupatoru i ubrzao pripreme radi osnivanja prvih partizanskih skupina. Upoznata kako je u to vrijeme u Sloveniji već djelovala partizanska Protuimperijalistička fronta, a u Hrvatskoj osnovan Prvi sisački partizanski odred, i Komunistička je partija Crne Gore pokrenula inicijativu radi osnivanja partizanskih skupina. Nakon što je dan ranije Sabor proglasio neovisnu Crnu Goru kao ustavnu monarhiju, … u pomanjkanju nosioca Vrhovne vlasti šefa Države, riješio je da uspostavi kraljevsko namjesništvo i da umoli Njegovo Veličanstvo Italijanskog Kralja i Cara da blagoizvoli odrediti Namjesnika Kraljevine Crne Gore koji će proglasiti Ustav … napadima na talijanske vojarne i karabinjerske postaje u zemlji je 13. srpnja počeo ustanak. Tom prilikom razoružan je veći broj neprijateljskih vojnika, zaplijenjene su veće količine oružja, streljiva i materijalnih sredstava. Na mnogim mjestima partizani su uništili putove, organizirali zasjede talijanskim trupama oko Cetinja, Podgorice i Nikšića kako bi im postavljenim preprekama onemogućili pravodobno stizanje u pomoć blokiranim mjestima gdje su bile okupacijske trupe.

Dan nakon početka ustanka talijanski motorizirani bataljun krenuo je u kaznenu ekspediciju prema Cetinju. Kod Košćela, nadomak Rijeke Crnojevića, predvođeni Jakovom Kusovcem, satnikom bivše kraljevske vojske, između tridesetak i sedamdesetak partizana iz zasjede je napalo talijanske trupe. Nakon šesnaestsatnog okršaja borba je završila 15. srpnja. Uz ne male gubitke – 75 poginulih, 145 ranjenih i 630 zarobljenih, te zaplijenjena 42 kamiona, četiri topa, nekoliko strojnica i minobacača, 900 pušaka, mnogo streljiva i drugog ratnog materijala – talijanska kaznena ekspedicija bila je razbijena.

Tih dana kad su se kod Košćela prviput partizani sukobili s talijanskim trupama, između Cetinja i Budve, kod sela Brajića veća je partizanska postrojba iz zasjede napala još jedan talijanski motorizirani bataljun u čijoj je koloni bilo nekoliko motocikla, šest tenkova i 20 kamiona. Poslije višesatne borbe bataljun je izgubio 220 vojnika dok su partizanski gubici bili minimalni.

Shvativši da do tada jedna divizija nije u stanju održati kontrolu nad Crnom Gorom kao i zbog neočekivanih ljudskih i materijalnih gubitaka, talijansko je Vrhovno vojno zapovjedništvo poslalo u Crnu Goru još pet divizija, nekoliko samostalnih postrojba ukupne jakosti jedne Armije. Tolikim snagama priključila se i poveća albansko-kvislinška formacija pa se na tlu Crne Gore našlo oko 30 000 dobro naoružanih i opremljenih vojnika. Sredinom srpnja 1941. talijanske, albansko-kvislinške i pridobivene četničke snage pokrenule su širom Crne Gore jednomjesečnu ofenzivu radi uništenja partizana. Primjenjujući radijsku i tiskovnu propagandu radi etničkog i vjerskog podvajanja naroda, primjenom nasilja u selima i odvođenjem ljudi u logore, ustanak je 14. kolovoza privremeno ugušen.

Ogranak britanske Uprave za specijalne operacije u Kairu poslao je početkom rujna 1941. svog agenta Billa Hudsona da se iz podmornice koja je krstarila južnim Jadranom iskrca kod Petrovca na crnogorskoj obali, uspostavi vezu s partizanskim Glavnim štabom i procijeni kakve su mogućnosti da Saveznici preko crnogorskih partizana pošalju materijalnu pomoć partizanima u Bosni i Hercegovini. Hudson je izvijestio nadređene da je nakon razbijanja partizanskih snaga u brdima ostalo još oko 5000 naoružanih, za borbu raspoloženih ljudi te predložio da se i crnogorskim partizanima pošalje pomoć.

Pomoć u zlatu i talijanskom novcu s tri agenta, od kojih je jedan bio bivši pilot jugoslavenskog kraljevskog ratnog zrakoplovstva, stigla je 4. veljače 1942. britanskom podmornicom Thorn koja ih je iskrcala nedaleko od Petrovca. Kako se agentima izgubio trag pa pomoć nije stigla do partizana, vjerovalo se da je jugoslavenski pilot bio četnički agent preko koga su zlato i novac završili u četničkim rukama.

Obnovljene i ojačale partizanske snage nastavile su sabotažama i diverzijama na cestovnim komunikacijama i napadima na okupatorska uporišta pa je, radi sprečavanja njihova proboja preko Sutjeske i Zelengore prema Jahorini, njemačko zapovjedništvo naredilo generalima Löhru i Lüthersu da između Durmitora, Tare i Pive poduzmu petu ofenzivu kako bi uništili partizanske snage a Tita zarobili ili likvidirali. U operaciji koja je trajala od 15. svibnja do 16. lipnja 1943. sudjelovalo je 127 000 njemačkih, talijanskih, bugarskih i vojnika NDH te oko 300 zrakoplova. Titove snage imale su 18 000 boraca među kojima je u partizanskoj bolnici bilo i oko 2000 ranjenika i mnogo bolesnika zaraženih pjegavcem.

Operacija nije uspjela iako je u borbama poginuo ili od bolesti umro svaki treći partizan. Preostali partizani i ranjeni Tito izvukli su se iz obruča te potom, prema Lüthersovu izvješću nadređenom, dobro organizirani, vješto vođeni i s nevjerojatno visokim borbenim moralom nastavili borbe u Bosni i Hercegovini. Nakon operacije njemačko-kvislinške trupe spalile su sva sela na širem području i pogubile oko 1200 ljudi.

Poslije kapitulacije Italije Glavni štab Narodnooslobodilačkog pokreta poslao je pismo zapovjedniku talijanskih oružanih snaga u Crnoj Gori u kojem je zahtijevao da njegove trupe u Podgorici, Cetinju, Kotoru, Herceg Novom i drugim mjestima prijeđu na stranu Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, a od glavnog guvernera Crne Gore, generala Barbassetija zahtijevao je da oslobodi sve zarobljenike, internirce i uhićenike. Odlaskom talijanskih trupa Njemačka je nametnula novu okupaciju ali otpor u Crnoj Gori je nastavljen. Potkraj godine u Kolašinu je počela izlaziti Naša borba koju su nakon nekog vremena zamijenili Riječ slobode i drugi listovi među kojima je od sredine ožujka 1944. počeo izlaziti i Omladinski pokret.

Radi izvlačenja njemačke 21. brdske divizije Skenderbeg, 21. Waffen-Gebirgs-Division der SS Skenderbeg iz Albanije, koja se borila protiv albanskih, makedonskih i crnogorskih partizana i bila sastavljena od njemačkih časnika i dočasnika, albanskih novaka, većinom s Kosova i više tisuća pripadnika njemačke mornarice čije su brodove potopili zapadni saveznici, u proljeće 1944. crnogorske komunikacije prema Bosni i Hercegovini, Dalmaciji, Kosovu i Srbiji postale su od presudne važnosti. Zbog toga je u ljeto kod Andrijevice u jugoistočnoj Crnoj Gori provedena dvomjesečna operacija u kojoj su Narodnooslobodilačka vojska i Partizanski odredi Jugoslavije razbili njemačku diviziju iz koje je pobjeglo oko 3500 vojnika među kojima je bilo mnogo albanskih novaka. Ostaci Skenderbega su do sredine listopada, kad je divizija potpuno uništena, a njezin zapovjednik zarobljen, počinili mnoge zločine. Najveći među njima je bio pokolj u selu  Velika  kod  kod  Plava  u kojem je ubijeno više od 500 civila. Završne operacije za oslobođenje Crne Gore počele su u listopadu 1944. Zemlja je oslobođena kad je jedna od njezinih brigada 4. siječnja 1945. ušla u Bijelo Polje te odonud protjerala njemačke trupe i ostatke četničkih skupina. Bijelo Polje, Kolašin i Podgorica potpuno su razoreni, a Crna je Gora ostala u ruševinama i zgarištima.