U ljeto 1938. Woolfovi su u potkrovlju Monk’s Housea izgradili novu sobu s verandom na kojoj su večerima mogli čitati. Bilo je vruće i mirno, a zadovoljna se Virginia posvetila čitanju četrnaest svezaka pisama Madame de Sévigné. Svakog je popodneva odlazila u duge šetnje preko Downsa, zatim bi se večeralo i boćalo na tratini, a onda slušalo glazbu s gramofona i još malo čitalo. Razmišljala je o tome kako stariti a živjeti slobodno, punim plućima. Navršila je pedeset šestu, a planove je kovala za narednih deset godina. Ali kad bi uključila radio, dočekalo bi je nešto potpuno drukčije: »silovite tirade« i »divljačko urlanje« Adolfa Hitlera. Podsjetilo ju je to na kolovoz 1914., ali ovaj put nitko nije živio u iluziji da će to biti časni rat koji će se okončati do Božića. Ovaj put činilo se da svi skupa »svjesno klizimo u ponor«. Kao uvijek, i sad je svoje emocije uspoređivala sa starim tenzijama iz Hyde Park Gatea. Iznova se osjećala kao bespomoćno dijete koje čeka da se desi ono najgore: »Ako ćemo o politici, imam osjećaj kao da svi čekamo u prizemlju dok netko polagano umire na katu«. Minhenski sporazum je te jeseni odgodio rat, ali ta odgoda je bila nabijena osjećajem krivice. Lijepo je vrijeme potrajalo do listopada, ali svaki dan je izgledao kao da će biti posljednji.

Woolf je bila zaokupljena pisanjem Rogera Fryja, na čemu je bila zahvalna. Bilo joj je drago što svakog jutra ne mora razmišljati o Hitleru nego o Fryju, kojem se sve više i više divila kako je vrijeme odmicalo. Ali bio je to težak posao. Obavila je golemo istraživanje i stalno dorađivala tekst. Svojom je knjigom htjela pružiti gotovo pa živu sliku jednog čovjeka, ali istovremeno se bojala da će tu sliku zagušiti sve činjenice iz njegovog života o kojima je također morala pisati; pokušavala je razriješiti taj problem. »Kako da mašti pustim na volju, a ipak da sve bude točno?« pitala se. I nakon svega što je pročitala, držala je da nije kadra komentirati Fryjevo slikarstvo. Bilo je to tipično za nju, toliko savjesnu. Zbog toga je zamolila Duncana Granta da napiše »osvrt o tehnici« Fryjevog slikarstva koji bi izašao u knjizi kao dodatak (u konačnici u dodatku nije bilo previše riječi o tehnici niti je u njemu rečeno išta što ona sama ne bi mogla reći). Bila je tjeskobna jer se osjećala odgovornom prema onima koji su voljeli Fryja. Znala je da će njena knjiga oblikovati njegovu posthumnu reputaciju. Nakon što je knjiga izašla zapisala je: »Kao da smo on i ja zajednički stvorili jedan doživljaj njega«, ali on taj doživljaj više nije mogao promijeniti. Da bi predstavila njega potisnula je sebe do te mjere da o Virginiji Woolf piše u trećem licu. Ponovno ju je zaokupilo pitanje impersonalnosti, pitanje koje je od samih početaka oblikovalo njen pristup prozi i o kojem je pisala u pismima Ethel, ovaj put u pogledu biografije. Woolf je bila poznata po svojim eksperimentima sa žanrom biografije: pisala je o životima Orlanda i Flusha, a u brojnim je recenzijama tuđih biografija predlagala i neke nove načine stvaranja njihovih likova. Ali s Rogerovom je biografijom htjela u središte pozornosti dovesti njegove eksperimente, a ne svoje. Sebi je namijenila ulogu zanatlije, poput nekog drvodjelca. Nešto je izrađivala i valjalo je to napraviti dobro, makar mjesecima »prolijevala znoj«, mjesecima »radila ko konj« na nečem »zapanjujuće zahtjevnom«.

O Rogeru Fryju se često misli da je previše tradicionalna knjiga da bi bila literarno zanimljiva i, doista, ne ističe se baš nekom originalnošću. Ipak, upravo u toj knjizi Woolf koristi neka od velikih otkrića iz svoje spisateljske prakse. Ona je autorica Jakobove sobe koja sad nabraja sve predmete u pretrpanom Fryjevom ateljeu, a zatim nas pušta da sami zamišljamo kakav li se to život u toj prostoriji odvijao. Ona je i autorica Svjetionika koja nas o smrti Helen Fry izvještava u jednoj škrtoj fusnoti, opetovano piše o nekom »skrivenom središtu« Fryjevog života i »trenutačnoj viziji« koja mu otkriva njegov životni put. Autorica svoje osjećaje potiskuje, ali u nekim odlomcima oni izrone na površinu. Pa kad piše o odvođenju Fryjeve supruge u duševnu bolnicu, kaže: »Uvidio je, kao što će još puno puta za života uvidjeti, da se čovjek jedino radom može suočiti s propašću sreće u privatnom životu«. U knjizi je prenijela i jednu Fryevu misao koju je zapisao dok su ratna zbivanja iz 1914.–18. bacala sjenu na život: »Oh, ta dosada rata – načini na koje se ljudi ubijaju toliko su monotoni u usporedbi s načinima na koje žive«. Prvu radnu verziju dovršila je 1939. i prepravljala je kroz cijelo vruće ljeto, u svakodnevici koja je i dalje bila nemirna. Ali njen joj se svakodnevni život činio kudikamo stvarnijim i opipljivijim od luđačkog, monotonog Hitlerovog glasa što je urlao preko radija. Bila je nervozna – kao i većina ljudi tog ljeta. Pritom je bila napeta i zbog selidbe, a selili su se jer su građevinski radovi oko Tavistock Squarea stvarali previše buke. Sve su spakirali i preselili se na obližnji Mecklenburgh Square, ali čitav se London gušio u strahu do te mjere da su Woolfovi ostavili većinu svojih stvari u kutijama i otišli u Monk’s House. Bilo je očito da su oboje izmoždeni jer je dolazilo do mušičavih prepirki. Leonard je želio staklenik, a Virginia ne, pa se cijela stvar pretvorila u neželjenu svađu. Virginiji pak krajolik Sussexa nikad prije nije izgledao toliko spokojno i lijepo. U kolovozu, na dan za koji je mislila da je posljednji prije rata, legla je na stog sijena i promatrala »praznu zemlju i ružičaste oblake«. Po prvi put, još otkad ju je njena bolest napala 1913., Virginia i Leonard se nisu vratili u London, nego su jesen i zimu proveli u Sussexu. Navikli su se na ritam ladanja, a usisao ih je i obični seoski život. Susjedi željni čavrljanja pojavljivali bi se na njihovim kućnim vratima i kad domaćinima to ne bi bilo zgodno. Virginia je bila izabrana za blagajnicu Ženskog instituta, a uvukli su je i u pripreme neke seoske predstave. U župnom se dvoru vježbalo pružanje prve pomoći. Leonard se pridružio Civilnoj zaštiti i donirao sve njihove lonce za izgradnju aviona. Jednom prilikom je svratio policajac i izgrdio ih jer nisu do kraja navukli zastore za zamračivanje. Vlasnik trgovine bi ih počastio pokojom mjericom čaja više od predviđenog. Rodmell se mogao nadmetati s Bloomsburyjem u umijeću ogovaranja. Pričalo se da je u busu viđena opatica koja je putnu kartu platila muškom rukom. Seljacima se gospođa Woolf s vremenom počela sviđati, premda je ponekad bila čudna, odlazila u duge šetnje i pričala sama sa sobom, a znala se i ražestiti ili biti potpuno smetena. Ona je prema selu gajila pomiješane osjećaje. Znala je sa zabrinjavajućom žestinom govoriti o tome da je iscrpljuju ljudi koji joj nemaju što pružiti. Ali kad bi se predvečer vraćala iz šetnje Downsom, preko močvare ugledala bi prizor koji je voljela gledati svjetla na okupu, svjetla koja pružaju utočište. Jako joj se dopala ta nepatvorena slika zajednice i htjela je o njoj pisati. Dok je radila na biografiji, čitavo su joj vrijeme misli letjele prema jednom novom romanu. Otprije je znala da joj valja raditi usporedo na nekoliko knjiga jer tada joj svaka od njih omogućuje promjenu i pruža odmor od one druge (jednom si je to objasnila ovim riječima: »Naizmjence uzgajam ljetinu na nekoliko njiva«). Njen novi roman, Pointz Hall (u posljednji mu je čas promijenila naslov u Između činova), bavi se postavljanjem seoske predstave u jednoj staroj kući, u lipnju 1939. Radnja je smještena u jedan dan, što knjigu povezuje s Gospođom Dalloway, ali intenzivno opisano mjesto radnje ovaj put nije London, nego ruralne ravnice. Kroz ustajali zrak iz daljine se čuje mukanje krave; o podne se leptir s užitkom sunča »na žutom tanjuru okupanom suncem«. Vlada praznični ugođaj. Papirnati ukrasi obješeni su po staji, čaj je poslužen za publiku i glumce.

Kad bi promatrala livade Sussexa, Woolf je bila svjesna nečeg što je opisala kao »nekakvo režanje iza poja kukavica i ostalih ptica: nekakva peć iza neba«. Obavljala je svakodnevne stvari oko novca, kuhanja i pisanja, ali nije se uspijevala osloboditi one peći s ruba vidnog polja. Ista ta peć gori iza spokojnog, civiliziranog prvog plana Između činova. U djelićima razgovora koje čujemo dok se mještani okupljaju prije predstave, brige oko nove septičke jame miješaju se s iščekivanjem invazije. Strast i nasilje ljeskaju se kroz svaku nepokrpanu pukotinu, ali nijedno ne uspijeva prevladati. Doista je komično kad iznenadni pljusak do kože smoči publiku usred predstave, ali istodobno je to, samo na trenutak, i vizija jedne beskonačne žalosti: »Sručilo se kao da svi ljudi na svijetu plaču. Suze. Suze. Suze.« Roman Između činova sazdan je od takvih prekida: razgovori zamiru, replike se zaboravljaju. Ljudi pričaju i šuškaju za vrijeme izvedbe predstave. Prizori se ometaju i prekidaju, a zatim iznova igraju, kao da se sve događa u kaleidoskopu u kom se perle preslaguju i tvore nove uzorke. Gdjegdje roman predočuje sav intenzitet života (života ruralne Engleske), života na vrhuncu prije nego se zgasne. Gdjegdje pak prenosi nepovezano mumljanje nekoga tko sporo umire i tiho priča o vremenskim prilikama, a svaka mu je riječ oteščala neminovnošću kraja. Nešto zlokobno prekida vikarov govor na koncu predstave. On zastaje, on osluškuje: »nije li u daljini čuo neku glazbu?« Nastavlja, ali dok izgovara riječ »prilika«, nju u dva dijela nešto presiječe jer ono što je čuo nije bila glazba, nego »dvanaest aviona u savršenoj formaciji«. »Huk je postao zuj«, avioni odlaze svojim putem, vikar nastavlja sa svojim govorom, škrabica se prenosi od ruke do ruke u publici, pažnja se svraća na nešto novo. U lipnju 1939. taj zuj aviona dolazio je od zračnih vježbi, ali godinu dana kasnije, dok je Woolf prepravljala knjigu, Bitka za Britaniju odvijala se na nebu iznad Sussexa. U srpnju: »Otvorila sam prozor i začula Nijemce; s livada se uspraviše široki svjetlosni snopovi da ih nađu«. Zatim u kolovozu: »Ležali smo potrbuške, ruku prekriženih na zatiljku. Ne zatvaraj čeljust, rekao mi je L.« Od bombi su se tresli prozori njene radne sobe. »Konj je zanjištao negdje kod močvare. Zanjištao je gromoglasno. Je li to grmljavina? pitala sam. Ne, to je oružje, reče L, iz smjera Ringmera, iz smjera Charlestona.« Telefonirala je Viti u Sissinghurst, oko kojeg su sveudilj padale bombe. Najesen je otišla u London da izvidi na što grad liči. Zgrada na adresi Tavistock Square 52 bila je uništena; vidjela je tek djelić zida svoje radne sobe što se još uvijek držao, a sve ostalo »tek krš na mjestu gdje sam napisala toliko knjiga«. Prizor razrušene zgrade na neki ju je čudan način ispunio osjećajem olakšanja, kao da se ono neizbježno napokon dogodilo, napokon skončalo. Od kuće na Mecklenburgh Squareu ostalo je tek »smeće, staklo, nježna crna prašina, gipsani prah«. Leonard i Virginia razgovarali su o tome kako umrijeti. U slučaju invazije morali bi hitro djelovati jer su židovski intelektualac i njegova supruga spisateljica od nacista mogli očekivati samo najgore. Hladne su glave isplanirali da će se zajedno zatvoriti u garažu i nadisati automobilskih para. Za tu je svrhu Leonard kupio dodatno gorivo. Nešto kasnije im je Adrian uspio dobaviti smrtonosnu dozu morfija. Zbog toga ih zračni napadi nisu više jako strašili. Kad je jedne večeri zujanje aviona polako stalo zamirati Virginia je pomislila: »Istini za volju, umrli bismo mirno da nas skinu iz zraka dok na terasi boćamo u ovo ljupko, prohladno, ali sunčano kolovoško predvečerje«. »Istini za volju« postala je jedna od njenih poštapalica, ali neprestana je napetost svejedno ostavljala traga na njoj. Primijetila je da joj se tresu ruke. Čitala je paralelno još više knjiga nego inače jer joj se raspoloženje stalno mijenjalo. Tek što bi počela s jednom, već bi se prebacila na neku drugu knjigu. O tom je nemiru i pisala: u Između činova, Isa razdražljivo prekapa po knjižnici, poput nekoga tko u ljekarni traži lijek za zubobolju. »Ne bih li trebala čitati Shakespearea?« pitala se Woolf, razmišljajući o tome da skonča uz vrhunsko štivo. Sve teže i teže se koncentrirala. Usporedo je radila i na nekoliko različitih tekstova. Prihvaćala je narudžbe za eseje i kratke priče jer je držala da treba zaraditi nešto novca, a htjela je i osjetiti da je netko čita u doba kad se pisanje može činiti beskorisnim. Istovremeno je nadgledala objavljivanje Rogera Fryja, prepravljala Između činova i radila na dva nova, velika projekta. S kriznim se vremenima suočavala na isti način kao što je to nekoć činio Fry: »Raditi se mora«. Pred sam rat počela je pisati bilješke za memoare, poslušavši tako Vanessino upozorenje da s pisanjem mora početi odmah ili će biti prekasno. Materijala nije manjkalo. Na raspolaganju je imala dvadeset i četiri sveska svojih dnevnika koji su sadržavali jedan od najiscrpnije opisanih života svih vremena. Dnevnike je 1939, skupa sa stotinama drugih rukopisa i tekstova, ostavila u stanu na Mecklenburgh Squareu gdje su čamili kad je trg bio bombardiran, tako da su umalo bili zauvijek izgubljeni. Woolf ih je spasila iz ruševina prije nego se zgrada potpuno urušila i odlučila ih iskoristiti u nekom budućem trenutku. Ali njeni memoari počinju s djetinjstvom, što znači da se morala osloniti na druge izvore: pisma svojih roditelja i svoja još uvijek živa sjećanja. I tako se ona još jednom vratila tim ranim godinama svog života. Pisanje o prošlosti je u njen rastreseni život 1939. i 1940. unosilo određenu sadržajnost. Pisanje je njen život činilo dubljim, zacrtavalo mu određeni smjer: svjesno je koristila »prošlost da u sjenu baci napuklu površinu svijeta«. Sad je iz misli mogla odagnati svoju bombardiranu, u prah pretvorenu kuću i pisati o ljetovanjima u St. Ivesu, mogla je u sjećanjima hodati kroz prostorije Hyde Park Gatea i bilježiti sve komade namještaja. Znala je što za sebe samu pokušava postići pisanjem memoara u tim vremenima. Pa se tako u naizgled nemarno napisanim bilješkama za »Sketch of the Past« (bilješkama koje je zabunom bacila u smeće i kasnije ih spasila) nalaze neki od njenih najoštroumnijih komentara o vlastitom spisateljskom životu. Upravo u njima opisuje svoju »osjetljivost na svaki dojam« i slutnju da se u »gužvici pamuka« krije mustra. Pisala je o živopisnim trenucima koji su kroz sve te godine preživjeli u njenim sjećanjima, a zamišljala je i stvari kojima sama nikad nije svjedočila: živote svojih roditelja prije njenog rođenja i razgovore odraslih ljudi što su se odvijali dok je ona spavala u dječjoj sobi. Kao u Svjetioniku, trudila se svoje roditelje, braću i sestre sagledati onakvima kakvi su bili, ali i promotriti ih iz perspektive djeteta. Što ih je motiviralo? Što je to uopće pokretalo onu čudnovatu »mašinu« viktorijanskog domaćinstva? Znala je da je Svjetionikom »istrošila« nešto od snage sjećanja na svoje roditelje, ali ta sjećanja su bila sve samo ne izbrisana. Pisala je u memoarima o koječemu, letjela je sjećanjima, ali neizbježno je, neodgodivo morala sletjeti na Julijinu smrt. Nakon toga je Woolf svu pozornost prebacila na oca i uvidjela da se na njega još uvijek ljuti, da još uvijek u pisanju iskaljuje svoj gnjev zbog njegovog ponašanja, gnjev koji je strujao čitavim njenim tijelom. Koristila se sirovim jezikom »užasa«, »mučenja«, »brutalnosti«. Vanessa je njihova oca mrzila i odbacivala, ali Virginia se zaplela u složenijem, dugotrajnom stanju »ambivalencije« (riječ je preuzela od Freuda čiji je rad tada prvi put čitala, iako je odavna znala za njegove ideje). Vanessin ju je gnjev uznemiravao jer je, usprkos svemu, još uvijek voljela svog oca, »tog od svijeta odsječenog, silno dostojanstvenog i usamljenog čovjeka«.

Nije Virginia Woolf bila potaknuta ničim izvana da se s tom bolnom prošlošću suoči u studenome 1940. Samu sebe je natjerala na to; isprva se oko sjećanja bojažljivo šuljala, a zatim je u njih jednostavno »uskočila«. A čim je uskočila, sjećanja su je zarobila. Woolf piše o njima koristeći metafore fizičkih zamki. Georga Duckwortha i njegove društvene aspiracije zamišlja kao mučnu, nazubljenu i oštru napravu koja je steže. I sami su je memoari, koje je započela pisati kao svojevrsni odmor od drugih knjiga, također počeli pritiskati. Istovremeno je Woolf privodila kraju roman Pointz Hall, a to je značilo da se bliži ono osjetljivo razdoblje koje bi popratilo kraj rada na svim njenim romanima. Uvidjela je rizik tog razdoblja i znala da mora početi misliti na nešto drugo pa se smjesta posvetila jednoj novoj knjizi koja je (poput nove predstave gospođice La Trobe na kraju Između činova) već izranjala »na površinu«. Trebala je to biti povijest književnosti koja kreće od samog početka, od čovjeka koji u šumi osluškuje pjev ptica. Bila je uzbuđena zbog te knjige i kovala je velike planove za nju. Kao i Pointz Hall, s kojim je tijesno povezana, nova knjiga je jednim svojim dijelom trebala predstavljati nekakav zaključak, nekakvo slavljenje književnosti »kakvom sam je i čitala i o njoj pisala posljednjih 20 godina«. Trebalo je to biti i slavljenje njoj dragih prostora. Htjela je pokazati na koji to način engleski krajolik oblikuje i mijenja književnost koju se piše i čita dok je on okružuje. Htjela je misliti o piscima i njihovim »krajolicima«, o pogledima s njihovih prozora dok su radili. Iako je u Pointz Hallu već toliko toga napisala o Engleskoj, potpuno zanesena, htjela ju je i dalje opisivati. U dnevniku se čudila njenoj »izvanrednoj ubavosti«: »Engleska tješi, ona ozaruje«. U novoj knjizi Woolf je uprizorila seoski krajobraz srednjevjekovnih pjesnika, domislila se jednom anonimnom liku koji svoje stihove nosi preko Downsa, gazeći blatnjavim putevima, od seoskih kućica do stražnjih vrata vlastelinskog dvora pred kojima pjeva.

Opisala je London iz vremena kad su iza Banksidea ležala polja. Zamišljala je glumce na dvorišnim pozornicama i gomilu što kliče sa svojih jeftinih sjedećih mjesta. To prvo poglavlje u knjizi naslovila je »Anon«, povezavši srednjovjekovnu kulturu s nagonskim osjećajem zajedništva. Bili su to pisci kojima nije padalo na pamet da odaju svoja imena. Takva je nesebičnost bila važna Virginiji Woolf. Od svojih najranijih dnevničkih zapisa opirala se svojoj sebeljubivosti i kontrolirala je. Kao slavna spisateljica godinama je odbijala fotografiranje i davanje intervjua. U »Sketch of the Past« je uložila golem napor da rekonstruira tuđe perspektive i preispita svoju točku gledišta. U svom je ocu pronašla izvor svega toga. Naučila je, kako je sama rekla, barem jednu lekciju iz njegovog samoživog ponašanja: »najviše od svega valja se užasavati sebeljubivosti«. I tako je, nastavivši se boriti s njim, 1940. napisala riječ »Anon« na zaglavlje prve stranice. I u sljedećem je poglavlju skretala pozornost sa spisateljske osobnosti i naslovila poglavlje jednostavno »Čitateljstvo«. Htjela je nastaviti raditi na knjizi, ali ako bi morala umrijeti, trenutak u kom se nalazila mogao je biti prikladan kraj. »Kad stignem do Shakespearea, bombe će padati«, rekla je Ethel, »zato sam uredila divan posljednji prizor: čitajući Shakespearea, zaboravivši na plinsku masku, iščeznut ću i smetnut s uma…« Ove riječi iz Keatsove »Ode slavuju« imala je na umu i dok je pisala Između činova. Isa, tragajući za citatom, shvaća da je ova fantazija o zaboravu prva stvar što joj pada na pamet: Daleko svenut, iščeznut, nestati I smetnut s uma što nikad ne znade Ti među lišćem, kako čovjek pati I zgara čujuć gdje svak jada jade.

U siječnju 1941, unatoč užitku u pisanju, Woolf se borila s neizmjernim očajem. Priznala je to u svom dnevniku, zaklinjući se da je očaj neće »proždrijeti«. I dalje je primala goste, pisala pisma i ispravljala rukopis Između činova, a kad im je u posjet stigla Elizabeth Bowen, čitav taj vikend kuća Woolfovih odjekivala je smijehom. Dvadeset petog veljače Woolf je završila s ispravljanjem rukopisa i roman predala Leonardu. Njeno se zdravlje ubrzo slomilo. Kako bi što manje razmišljanja zadavala je sebi fizičke zadatke. Godilo joj je da se vrzma uokolo pa je ribala podove i sumanuto slagala knjige. Kuća je bila pretrpana hrpama papira i ostalim stvarima koje su preselili iz Londona. Pokušavala je sve dovesti u red, ali nije mogla naći kutak u kojem bi se mirno smjestila. Zatražila je na čitanje rukopise Hogarth Pressa da se malo razonodi, ali misli su joj stalno bježale. Osamnaestog ožujka iz šetnje se vratila potpuno mokra. Leonard je naletio na nju dok se vraćala kroz vrt i silno se prestrašio. Pokušao ju je podvrgnuti režimu potpunog odmora kakvom su pribjegli mnogo puta ranije, ali bilo ga je teško nametnuti. Idućeg je tjedna dogovorio hitni pregled kod doktorice Octavije Wilberforce u Brightonu. Liječnica je zaključila da je Virginia vrlo mršava, vrlo nemirna i na neki čudan način odsutna, kao da mjesečari. Zabrinula se, ali nije mogla prepisati ništa drugo osim odmora. Idućeg jutra, u petak 28. ožujka, Virginia je sjedila u svojoj kućici i napisala pismo za Leonarda. »Pružio si mi potpunu sreću«, napisala je.

»Ali znam da se nikad neću oporaviti: i tratim tvoj život […] Sve što želim reći jest da smo, dok se ova bolest nije pojavila, bili savršeno sretni. Samo tvojom zaslugom. Nitko ne bi mogao biti toliko dobar koliko si bio ti. Od prvog dana do sad.«

Pismo je ostavila na stolu u dnevnoj sobi, a pokraj njega i pismo za Vanessu koje je napisala još prethodne nedjelje. »Borila sam se,« napisala je svojoj sestri, »ali više ne mogu«. Pomirila se s usamljeničkom smrću o kojoj nije mogla raspravljati ni s Leonardom ni s Vanessom. Neće to biti ni zajednički kraj u garaži koji je isplanirala s Leonardom ni »divni prizor« iščezavanja sa Shakespeareom. Zbog bolesti i užasavanja da će još jednom sav teret brige o njoj pasti na Leonarda odlučila je umrijeti. Navukla je gumene čizme i odjenula krzneni kaput, dohvatila svoj štap za šetnju i krenula preko vrta prema rijeci. Štap je odložila na obali i ugurala veliki kamen u džep svog kaputa. Utopila se u vrlo hladnoj, brzoj vodi. Nestala je na dulje vrijeme. Njeno je tijelo nađeno tek tri tjedna kasnije, kad je zimu već zamijenilo proljeće. Grupa ljudi na pikniku spazila je nešto u rijeci dok su ručali u Asham Wharfu, nizvodno od Rodmella. Na stotine pisama sućuti njenih prijatelja i obožavatelja počelo je stizati u Monk’s House. Leonard je sudjelovao u neophodnoj istrazi o uzroku smrti i organizirao kremaciju na kojoj je bio jedini prisutan. Pepeo je zakopao u vrtu Monk’s Housea, ispod jednog od dva brijesta koja su njih dvoje nekoć nazvali »Leonard« i »Virginia«. John Lehmann i on pripremili su rukopis Između činova za objavljivanje. Posljednji roman Virginije Woolf izašao je iz tiska u srpnju. S vremenom je taj roman prepoznat kao jedna od njenih najboljih knjiga. Nemirna je to, akrobatski eksperimentalna knjiga koja istovremeno svoju energiju crpi iz svega što je najtradicionalnije u engleskom životu: seoskih razgovora, starih kuća, krajolika u daljini, zveketa šalica za čaj, stihova, pjesme, fragmenata poezije, nepredvidivog ljetnog vremena. Seosku predstavu koju je postavila gospođica La Trobe pokreće ista ambiciozna dinamika – hrva se s konvencijama čak i kad se upušta u blagonaklonu, dirljivu, komičnu turneju kroz englesku povijest. Gospođica La Trobe cijelo se vrijeme dok traje predstava brine oko toga kako će biti primljena. Hoće li potaknuti ikakav osjećaj kod svoje publike? Čemu sve to? Ova pitanja sežu unatrag kroz knjige Virginije Woolf: do Rhode u Valovima koja ima nešto za uručiti, ali se svaki put iznova zapita: »Ah! Kome?«, ili do gospodina Ramsaya na terasi, uznemirenog jer će njegov rad biti zaboravljen, ili do Lily koja zamišlja sve svoje slike zamotane na tavanu, ili do Clarisse Dalloway koja misli o svojoj zabavi: »I to je žrtvovanje; ujediniti; stvoriti; ali za koga?« Gospođica La Trobe nestaje pred sam kraj svoje predstave, ne želeći čuti aplauz. Ne želi na kraju biti u središtu pozornosti, u fokus želi staviti publiku. Smetena nepojavljivanjem autorice kojoj bi željela zahvalili, publika u Između činova s nelagodom ustaje, gledatelji promatraju jedni druge i donose svatko svoj sud o onome što su upravo gledali.