Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Posljednji dani viteštva – konjaničke bitke Prvoga svjetskog rata i Hrvati’ u kojem vojni povjesničar Filip Katanić piše o bitkama u kojima je konjaništvo odigralo svoju posljednju ulogu na svjetskoj ratnoj sceni

Tisućama godina konjaništvo je služilo vojskama za ratovanje. Plemenita životinja konj i njegov jahač pratili su tehnološki razvoj i napredak naoružanja, prilagođavali mu se i sve do najnovijega doba imali status elitnog roda oružja. Još od drevnih vremena, ratnik na konju bio je bolje opremljen i naoružan od pješaka. Snaga i brzina ratnog konja, u kombinaciji s kopljem, sabljom, mačem, strijelama i sjekirama koje je jahač koristio, činile su ratno konjaništvo izuzetnom borbenom formacijom. Mobilna i moćnija od pješaštva, konjica je bila strah i trepet bojnog polja. U antičkoj Grčkoj i Rimu, država je nametala obvezu opremanja, naoružavanja i uzdržavanja ratnih konja. No, trebalo je proći 1 800 godina od prve pojave konja za ratne svrhe da konjaništvo postane glavna udarna snaga vojske. To se dogodilo u Franačkoj, državi koja se razvila na prostoru današnje Francuske u ranom srednjem vijeku. Također, od antičkih vremena postoje posebna pravila za borbeno konjaništvo i pravilnici za obuku konjanika. Ta se tradicija održala do danas. Zvuči nevjerojatnim, ali i danas velike zemlje s naprednim vojskama imaju, doduše simbolično i malobrojno, borbeno konjaništvo čiju tradiciju njeguju. Tako u nuklearno doba sofisticiranog, elektronički navođenog naoružanja, naprednih zrakoplovstava, razornog pješačkog i topničkog naoružanja velikog dometa i oklopno-mehaniziranog načina ratovanja, još uvijek postoje konjanički pravilnici za uzgoj ratnih konja, njihovo opremanje i obuku borbenih konjanika.

Zbog skupoće i rijetkosti, ratnog konja su si mogli priuštiti samo imućni. Njegovo su održavanje, prehrana i trening bili iznimno skupi, zbog čega je ta imućna kategorija ljudi dobila s vremenom i poseban naziv koji je proizlazio iz njihovog posebnog statusa u vojsci i društvu. To je dovelo do stvaranja posebnog konjaničkog staleža unutar atenske vojske koji se nazivao Hippeis, ili u prijevodu, ‘konjanici’. Hippeis će se kasnije u Rimu nazivati Equites što u prijevodu znači ‘vitezovi’, što je postao sinonim za ratnu konjicu. No, tek se u srednjem vijeku razvio pojam viteštva kakav većina ljudi percipira danas. Od 7. do kraja 18. st. viteški sloj u europskim vojskama čini posebnu kategoriju vojske. Ta viteško-ratnička klasa, preciznije ratnici na konjima, zakonski i duhovno predstavlja posebnu kategoriju unutar vojske koja poprima današnji oblik organiziranog nasilja koje počiva na državnom monopolu sile. Poseban se naglasak u ovoj srednjovjekovnoj viteškoj konjici stavljao na individualnu ratničku vještinu s jedne te snagu, izdržljivost i pokretljivost konja s druge strane.

Pojavom industrije i napretkom tehnologije od druge polovine 19. st. vojske postaju masovne i razvija se brojno novo oružje. Time ratno konjaništvo počinje padati u drugi plan.

U 20. st., pojavom motora s unutrašnjim izgaranjem, otkrivanjem zračne dimenzije ratovanja i razvojem zrakoplovstva koje je danas zamijenilo nekadašnje konjaništvo na bojnim poljima, tisućljetni način konjaničkog ratovanja se promijenio. Također, na tlu je oklopno, motorno borbeno vozilo, koje je dobilo ime po spremniku za vodu (eng. Water tank) da bi navelo neprijatelja na pogrešan zaključak da se ne radi o novom revolucionarnom oružju već o spremniku čiste i pitke vode za milijunsko pješaštvo u nepreglednim rovovima, danas općepoznato kao tenk, istisnulo konjaništvo s bojišnica i preuzelo njegovu tradicionalnu taktičku ulogu. Taj je proces započet u Prvom, a dovršen u Drugom svjetskom ratu.

Zbog skupoće i rijetkosti, ratnog konja mogli su si priuštiti samo imućni. Održavanje, prehrana i trening bili su iznimno skupi, zbog čega je ta imućna kategorija ljudi imala poseban status u vojsci

Opadanje značaja konjaništva kao oružja koje donosi nedostižnu prednost onoj strani koja ima bolje i brojnije konjaništvo započelo je stoljeće ranije od dominacije kopnenih i zračnih čeličnih grdosija velike razorne moći i snage na svjetskim bojišnicama. Razvoj preciznog teškog topništva, balističkih karakteristika koje su bile nezamislive još u Austrijsko-pruskom ratu 1866. godine, strojnica i preciznih modernih pješačkih pušaka, učinilo je konjaništvo na bojnome polju 20. st. krajnje ranjivim. Već su prvi ratovi u 20. st., Burski rat vođen od 1899. do 1902., Rusko-japanski rat 1904. – 1905. godine te, u manjoj mjeri, Balkanski ratovi 1912. – 1913. godine, pokazali svijetu razornu moć modernog brzometnog i teškog topništva velikoga dometa i, u manjem opsegu, industrijski obrazac ratovanja koji će zamijeniti tradicionalni, iz čega su pojedini vojni stručnjaci onoga doba zaključili da konjaništvo neće biti faktor prevage u bitkama.

S druge strane, takva su razmišljanja potaknula tvrdokoran otpor konzervativnih konjaničkih časnika koji su iznimno držali do konjaničke tradicije i odbijali bilo kakve promjene. Oni racionalniji progutali su ponos i pokušali se prilagoditi novim prilikama na suvremenim bojišnicama konstantno radeći na doktrinarnim i taktičkim poboljšanjima konjaničkog načina ratovanja. Drugim riječima, ratna je realnost pokazala da konjaništvo neće biti odlučujuće oružje koje će donijeti pobjedu u bitkama, a dobivene bitke dovesti do konačne pobjede u ratu. Vremena kada je Blücherova konjica kod Waterlooa okrenula bitku u korist saveznika i nanijela Napoleonu poraz koji je ubrzao njegov pad, prošla su. Međutim, početak Prvog svjetskog rata nije bio kraj konjaništva. Generali i vojni planeri koji su 1914. godine poveli milijunske vojske u rat još uvijek su polagali velike nade u konjaništvo i namijenili mu značajnu ulogu u suvremenoj bitki. To znači da se priroda konjaničkog ratovanja od davnina do 20. st. nije promijenila. Ratno je konjaništvo još uvijek duhovno pripadalo viteštvu sa svim svojim plemenitim značajkama i ozbiljnim manama.

Sve zaraćene vojske onoga doba imale su ozbiljne, posebne taktičke priručnike za konjaništvo, dok su doktrine posvećivale velik prostor razmišljanju o konjaničkom ratovanju. Postojale su razne metode obučavanja borbenih konjanika, evidentno je bilo korištenje raznih oružja na konju i naposljetku vodilo se računa o taktičkoj obuci za borbu u konjaničkim formacijama. Operativna i strateška umijeća vođenja konjaništva bila su rezervirana za zapovjednike koji su u austrougarskoj vojsci mentalno još uvijek bili učenici prošlih ratova. Tako je glavni austrougarski taktičar prije rata, od 1906. godine načelnik glavnog stožera, general Franz Xaver Conrad von Hötzendorf, crpio inspiraciju iz Francusko-pruskog rata (1870. – 1871.) koji se dogodio prije Burskog i Rusko-japanskog rata. S obzirom na činjenicu da su to bila posljednja dva rata prije Velikog rata koji je počeo 1914., bilo je nevjerojatno da se važnost pridaje sukobu koji se dogodio prije gotovo pola stoljeća umjesto recentnijim sukobima i da se taktičko-operativna načela prošlosti, a ne recentnosti, uzimaju kao mjerila. Usprkos upozorenjima austrougarskih vojnih promatrača iz tih novijih ratova da su se taktike i strategije vojski promijenile pojavom novih oružja i napretkom vojne tehnike, Conrad je nastavio izvoditi zaključke o taktici iz 1870–71. godine, što je dalo dodatnog povoda konjaničkim konzervativcima da ostanu zatvoreni u svojim tradicionalnim razmišljanjima. Naravno, sve se to pokazalo pogubnim 1914. godine.

U ljeto 1914. godine je započeo Veliki rat, kako su ga nazivali suvremenici. Ne treba mnogo mašte za shvatiti zašto je tako nazvan. Bio je velik opsegom i značajem za svjetsku povijest jer su u njemu sudjelovale sve velike sile onoga doba, vodio se na nekoliko velikih bojišta, vodile su ga mnogoljudne, višemilijunske vojske koje su mobilizirale gotovo sve vojno sposobne muškarce, dok je civilni život bio potpuno podređen vojnim potrebama države. No, konjaništvo zaraćenih vojski je samo po sebi bilo malo, što je bio matematički paradoks jer su konjaništva zaraćenih vojski u ljeto 1914. bila najveća dotada u povijesti. Taj je matematički paradoks pratio i tehničko-tehnološki. Konjaništvo je početkom rata bilo izvrsno opremljeno i naoružano. Koristilo je najnovije tehničke izume poput telefona, bežične radioveze, telegrama, telegrafa i signalnih raketa. Konjanici su bili naoružani, osim mačevima, sabljama i kopljima (hladnim oružjem koje je bilo sinonim viteškog konjaništva prošlosti), poluautomatskim pištoljima i strojnicama. Pratilo ih je brojno, vlastito konjaničko topništvo, kao i brojni izviđači, opkopari, pioniri, glasnici, opskrbne službe i medicinsko osoblje. Čak su imali pridodane biciklističke satnije za prijenos poruka i izviđanje. Bio je to nevjerojatan spoj tradicionalnog i modernog.

Tako su na početku Prvog svjetskog rata konjaničke postrojbe predstavljale značajnu borbenu silu i bile daleko bolje opremljene i ustrojene negoli bilo kada ranije u povijesti. Vrhovna su vojna zapovjedništva svih zaraćenih strana u početnim vojnim operacijama Prvog svjetskog rata konjaništvu namijenila posebnu ulogu, pa je konjaništvo ostalo u širokoj upotrebi u svim zaraćenim vojskama. Do početka rata, konjaništvo je razvilo svoje vlastito, vrlo pokretno, brzometno poljsko i teško konjaničko topništvo, a jahači su bili naoružani karabinima, puškama i kopljima, dok su konjanički eskadroni imali brojne alate za suvremeni rat poput lopata i motika, ali i dinamita za razaranje mostova i željezničkih pruga. Osim zastrašujućeg prizora velikih konjaničkih formacija u punom jurišu koje su prvenstveno na bojišnicama služile da utjeraju strah u kosti neprijatelju, takva je brza i pokretna snaga velike vatrene moći i siline udara kombiniranim djelovanjem topništva i strojnica nudila „mogućnost proboja u takvim razmjerima koji nisu viđeni od Američkoga građanskog rata“.

Do početka Velikoga rata konjaništvo je razvilo svoje vlastito, vrlo pokretno, brzometno poljsko i teško konjaničko topništvo, a jahači su bili naoružani karabinima, puškama i kopljima

Zato su mnogi konjanički generali vjerovali u uspješan spoj tradicionalnog: konjaničke snage, sile i prodornosti s jedne i modernog: razorne vatrene moći suvremenog naoružanja i tehnologije dane konjaničkim postrojbama s druge strane. Prema njihovim očekivanjima, konjaništvo će svojom brojnošću i brzinom u kombinaciji s vatrenom moći suvremenog topništva i strojnica imati veliku ulogu u bitkama. Na taj se način drevna veza između jahača-ratnika i ratnog konja nije prekinula. Ona se nastavila tijekom cijelog Prvog svjetskog rata u kojem je borbeno konjaništvo prolazilo četiri faze koje su ciklički označile posljednje dane viteštva. U prvoj fazi manevarskog rata, koja je trajala do kraja prve ratne godine, konjaništvu je namijenjena uloga arme blanche, hladnog oružja poput mača ili koplja koje zadaje završni udarac neprijatelju. U toj je fazi konjaništvo vršilo akcije izviđanja, prepoznavanja, prepada u neprijateljsku pozadinu i subverzija, dok su se austrougarsko i rusko konjaništvo izravno sukobili u klasičnom stilu, u konjaničkoj bitki koja se smatra posljednjom pravom konjaničkom bitkom u povijesti. Posebno poglavlje ove knjige posvećeno je toj bitki jer je ona izdvojena iz općenite slike Prvog svjetskog rata i nalikuje konjaničkom okršaju Napoleonskih ratova stotinu godina prije. U drugoj fazi, koja traje od početka 1915. godine do ljeta 1916. godine, konjaništvo je u pozadini bojišnica, dok konjanici silaze sa svojih životinja i uglavnom se bore pješke. Razlozi toga su nestašica ratnih konja zbog gubitaka na bojišnicama, skupoća njihovog održavanja i hranjenja u ratnim uvjetima i problem njihove logistike. Tako su mnoge austrougarske konjaničke pukovnije u žaru bitke izgubile većinu svojih konja, pa su pretvorene u „pukovnije pješaka s konjima“, praktički lako pješačke pukovnije, samo brže zbog kretanja konjima. Ta se faza može nazvati borbom za održavanje ravnoteže između klasičnog konjaničkog ratovanja, gdje se konjanici bore u sedlu, i pješačkog, gdje oni koriste vatreno oružje s nogu, a konj im služi samo za brži pokret radi pokrivanja praznina na bojišnici. Treća faza, od jeseni 1916. do jeseni 1917., faza je borbe za opstanak. U toj fazi vojna zapovjedništva većine zaraćenih vojski razmišljaju o ukidanju konjaničkih postrojbi jer se njima ne može probiti rovovska pat-pozicija, dok razvoj oklopnih snaga u obliku početka masovne proizvodnje tenkova i pojave većeg broja zrakoplova na bojišnicama ukazuje na početak kraja klasičnog konjaništva. Posebno se to osjetilo u austrougarskoj vojsci. Čitave su konjaničke divizije raspuštene, osim jedne konjaničke divizije i nekoliko izviđačkih vodova. Ostale su se borile kao Kavallerieschützendivisionen pješke, odnosno kao konjanička verzija streljačkih, lako pješačkih divizija. U posljednjoj fazi, od jeseni 1917. do kraja rata, 11. studenog 1918., ponovo se vodi manevarski rat zbog konačne odluke na bojištu, pa konjaništvo ponovo postaje aktualno. Konjanici se tako ponovo penju na svoje konje i poduzimaju konjaničke napade u klasičnom stilu, galopom u konjaničkom jurišu, radi operativnog proboja kojim bi se raspala neprijateljska bojišnica i postigla odlučujuća pobjeda. Tako je talijansko konjaništvo tek u listopadu 1918. godine, nakon tri i pol krvave godine rata s Austro-Ugarskom na bojištu sjeverne Italije, izvelo prvi uspješan konjanički napad na austrougarske položaje. Ova faza zato se naziva „fazom sumraka klasičnog konjaništva“ jer je postalo jasno da konjaništvo više ne može biti odlučujući faktor na bojišnici i da prepušta oklopnim jedinicama ulogu „vrha koplja“, isturenog oružja koje prvo probija neprijateljsku liniju. Tako Prvi svjetski rat predstavlja borbu konjaništva protiv vatrene moći. Tisućljetna konjanička borbena vještina, relikt nekadašnjeg viteštva, okružena modernom tehnologijom, suočila se s masovnim industrijskim naoružanjem milijunskih vojski. Roman Jarymowicz je u svojoj knjizi Konjaništvo. Od kopita do gusjenice napisao: „Prvi svjetski rat predstavlja vodopad za konjaništvo, istodobno je označio njegovu apokalipsu, a za vizionare mehaniziranog ratovanja renesansu“.

Međutim, borbeno konjaništvo nije u potpunosti isključeno iz oružanih snaga završetkom Prvog svjetskog rata. Tijekom Ruskog građanskog rata, koji je trajao od 1918. do 1923. godine, ustrojena je prva konjanička vojska u povijesti. Ona se i zvala Prva konjanička vojska Crvene Armije pod zapovjedništvom generala Semjona Buđonija. Doba ratnika na konjima nije završilo Prvim svjetskim ratom, što potvrđuje velik broj konjaničkih divizija u vojskama međuratnog doba. Svejedno, razmišljanja vodećih vojnih stručnjaka toga razdoblja, Britanaca Erica Herberta Liddella Harta i Johna Fredericka Charlesa Fullera, Francuza Charlesa De Gaullea, Nijemaca Heinza Guderiana i Erwina Rommela pokazuju kako su konjaništvu dani odbrojani. Oni su u svojim studijama zagovarali moderan način ratovanja zasnovan na oklopno-mehaniziranim postrojbama profesionalne vojske čija je glavna udarna snaga tenk i zrakoplov. Guderian u svojem klasiku Achtung, Panzer! (Pozor, tenk!) upravo na primjerima iz prve ratne godine Prvog svjetskog rata pokazuje neučinkovitost klasičnog konjaništva protiv topništva i ukopanog pješaštva. Razlog toga bile su staromodne taktičke ideje na kojima je bila zasnovana konjanička doktrina. Guderian piše: „Ove su ideje većinom bile jasno izražene u posljednjem predratnom pravilniku. One datiraju iz 1909. godine, a dio o taktici počinje riječima: ‘Akcija na konju je prevladavajući način na koji se konjaništvo bori’. Ignorirajući lekcije stoljeća i pol ratovanja, autori pravilnika ne samo da su se čvrsto držali duha već i u velikoj mjeri forme konjaničke taktike von Seydlitza, konjaničkog zapovjednika Friedricha Velikog, i vjerovali kako mogu staviti na stranu sve događaje diktirane ubrzanim razvojem tehnologije“.

Konjaničke formacije mnogih vojski tako su početkom Drugog svjetskog rata ostale brojne zbog ogromnog nesklada između želja i proizvodnih mogućnosti država. Europske države jednostavno nisu imale dovoljno gospodarsko-proizvodnih mogućnosti i sirovina za taj ambiciozni pothvat. I u Drugi svjetski rat zaraćene su vojske ušle s velikim brojem radnih konja i konjaničkih divizija borbenoga sastava, ustrojenih na tradicionalan način koji datira iz Napoleonskih ratova. Slika poljskih konjanika koji na početku rata s kopljima jurišaju na njemačke tenkove jedna je od najpoznatijih slika Drugog svjetskog rata, urezana u pamćenje brojnih generacija koje se sjećaju udžbenika povijesti za osnovne i srednje škole. Goebbelsova propagandna mašina odmah je iskoristila masakr poljske konjice prvog dana kampanje kod sela Krojanty, 95 km jugozapadno od Gdanjska, za glorificiranje nacističke moderne vojske, ali i prešutjela činjenicu da su Poljaci ipak upali u zasjedu njemačkih tenkova koji su ih navukli na otvoren prostor i napali s triju strana. Također, u toj početnoj kampanji Drugog svjetskog rata odigrao se prvi i jedini izravni konjanički sukob dvaju konjaništava u Drugom svjetskom ratu. Maglovitog jutra, 23. rujna 1939., nekoliko dana nakon što je sudbina Poljske zapečaćena sovjetskom invazijom s istoka i nacističkom sa zapada, poljska 23. nowogródzka konjanička brigada dobila je zadatak ponovo osvojiti Krasnobród, grad u jugoistočnoj Poljskoj. Time bi poljskim oružanim snagama, koje još nisu pale u zarobljeništvo i koje nisu bile uništene u borbama, otvorila put prema jugu prema neutralnoj Mađarskoj ili Rumunjskoj. U jutarnjoj su magli poljski ulani 25. ulanske konjaničke pukovnije na prepad osvojili grad i protjerali Nijemce. Uslijedio je progon njemačkog pješaštva do obližnjega brda zapadno od grada, na čijem se vrhu nalazio samostan koji su držali Nijemci. Kada se magla razišla, iznenađeni ulani imali su što vidjeti. Ispred njih se postavila u liniju njemačka 17. konjanička pukovnija. S prepoznatljivim njemačkim šljemovima, njemački su konjanici izvukli sablje i jurnuli na Poljake. Ulani su brzo reagirali, izvukli svoje sablje i prihvatili boj. Povicima Hura! krenuli su na Nijemce jer ionako više nisu imali što izgubiti jer je kampanja bila gotova, a njihova domovina okupirana. Borili su se za čast i slavu i za spas svojih duša.