Objavljeno u Nacionalu br. 1013, 2017-09-23

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Oni koji noću ustaju iz groba’ koji govori kako se vampirski mit razvijao na hrvatskom etničkom i povijesnom prostoru. Autori Marijeta Rajković Iveta i Vladimir Iveta opisuju proces tranformacije vampira od neuglednih seljaka do otmjenih nemrtvih plemića

Na etničkom i povijesnom prostoru današnje Hrvatske od kraja srednjeg vijeka pa do suvremenosti pronalazimo priče o pojavama mrtvih koji noću ustaju iz grobova. Prvi takav zapis zabilježen je početkom 15. stoljeća, odnosno 1403. godine na Pašmanu. Potom u drugoj polovini 17. stoljeća slijede podaci za Istru i Dubrovačku Republiku. Ukazali bismo na važnost arhivskih podataka iz 17. stoljeća u obliku sudskih zapisnika, iskaza pojedinaca, primjerice s Lastova, koji su navodili vlastita življena iskustava, imena, prezimena, način uništavanja vampira … što je dragocjeno gradivo za historijskoantropološku analizu, koje su u hrvatskoj znanosti jako rijetke. Suprotno tome, poznata djela putopisaca, poput Fortisovog Puta po Dalmaciji, često su citirana. Izdvojene slučajeve pronalazimo i za područje Like i Slavonije. Uz određenu kritiku izvora, tu su i deskriptivni zapisi lokalnih etnografa, poput učitelja S. Banovića, koji ih je zabilježio na području južne Dalmacije u drugoj polovini 19. stoljeća. Dakako, kao i u ranijim pregledima, nismo davali pregled sve građe. Na primjeru poluotoka Pelješca, usporedit ćemo razne zapise, ukazati na kontinuitet, promjene i načine istrebljenja vampira. Ovo je ujedno i prilog za mikrohistorijsku povijest dugog trajanja na primjeru mitskih predaja, za koju ćemo pokušati pronaći faktografsko uporište, barem na način da podatke iz vjerovanja stavimo u geografski i povijesni kontekst. Idući prema novijem vremenu, smanjivat ćemo komparaciju zapisanog gradiva, budući da je ono lako dostupno, ne donosi nove podatke, a to ćemo razdoblje obrađivati i u ostatku knjige.

Na prostoru današnje Hrvatske početkom 15. stoljeća nalazimo na slučaj u Dalmaciji da se otvara grob i uništava „vukodlak“. Vjekoslav Klaić iznosi slučaj zadarskog načelnika Pavla Pavlovića (Pauli de Paulo) koji je u svojim sjećanjima naveo kako je 1403. na Pašmanu, u, danas neidentificiranom mjestu Otchus, umrla žena imenom Priba, koja se „prometnula u vukodlaka i uznemiravala sav otok“ sve dok Pavlović nije dopustio da joj se otvori grob i u srce zarije klin ili kolac. Zapis prenosimo u cijelosti:

„1403. MJESECA JUNA NA OSTRVU PAŠMAN u mestu Otchus izvjesna žena po imenu Priba, iako je umrla i bila sahranjena na tom ostrvu, više njih koji tamo žive su je jasno vidjeli, a najbolje ju je vidjela neka žena koju je ova umrla svojom rukom udarala i da ta žena nije počela da zapomaže i da nisu dotrčali oni što su bili u blizini, ova umrla bi je ubila. Oni koji su pritrčali vidjeli su ženu kako viče sva izudarana i počupana, ali nisu nikoga vidjeli oko nje. Ipak, ona im je rekla da je jasno vidjela i prepoznala da je to ona što je umrla. Ta umrla je počinila i mnogo drugih stvari u kući pokojnog Venturina de Cesena i na kraju je, sakupivši više stvari i dijelova namještaja pomenute kuće u mjestu gde je vlasnik izdahnuo, u toj istoj kući podmetnula požar i da nisu neki ostrvljani, koji su noću tu u susjedstvu slavili, već u zoru izašli u gore pomenutu kuću, cijela kuća bi izgorjela sa svim stvarima. I mnoga druga djela je počinila na ostrvu, tako da se od straha ljudi tamo, a naročito noću, nisu usuđivali da borave. Tako je petka sljedećeg mjeseca jula, u mom prisustvu i prisustvu zadarskih rektora Jacobo de Raduchis i Blasio de Soppe, zbog toga što su se sinovi pomenutog Venturina Petar i Ivan i više drugih ostrvljana žalili i tražili dozvolu da oni izvade iz groba i probodu joj grudi glogovima kocem da bi ona najzad izdahnula, to njima i dozvoljeno“.

U tekstu nije navedeno da se pokojnica koja je uznemiravala otok nazivala vukodlakom ili nekim drugim imenom za takva bića, već je spomenuta samo osobnim imenom i neutralnim pojmom „umrla“ (mortua). Također, nismo sigurni kada su se njeni napadi događali danju ili noću. Palež kuće priredila je noću jer su u zoru susjedi primijetili požar, a i navodi se da su ljudi osobito noću izbjegavali boraviti (vjerojatno u tekstu nedostaje “vani“, izvan kuće). Stoga bi se kao Pribin tempus operandi moglo staviti predvečerje i noć, iako nije isključeno da se pojavljivala i danju. Paljenje dijela stvari pokojnog Venturina de Cesena, i to na mjestu na kojem je preminuo, podsjeća na običaj „čišćenja“ kuće i stvari nakon što pokojnika iznesu da ga pokopaju. Zašto se okomila na Venturinovu kuću, načelnik Pavlović ne navodi. Kasnije ćemo vidjeti da vampiri često napadaju svoje srodnike ili ljude s kojima su za života bili u svađi. Možda je to i ovdje bio uzrok, pogotovo jer je moguće da to nije bio njezin jedini napad na Venturinovu baštinu jer su baš njegovi sinovi tražili dopuštenje da je unište. Uništenje vampira je uz, važno je primijetiti, prisustvo i dopuštenje načelnika i zadarskih rektora, obavljeno na način koji će i stoljećima kasnije biti aktualan ̶ probadanjem tijela glogovim kolcem. Pavle Pavlović ne navodi je li se Priba nakon toga smirila u grobu, ali treba pretpostaviti da kasnije nije bilo novih slučajeva dolaska iz groba jer bi to vjerojatno bilo zapisano. Ne postoji zapis kako je pokojnica izgledala kada je grob otvoren, odnosno je li tijelo bilo sačuvano.

U ovom slučaju nije zabilježeno da bi povratnica živima sisala krv, već ih je tukla, palila stvari (hrabro od nje, s obzirom da vatra važi kao jedno od osnovnih sredstava zaštite od vampira i njihovog uništenja) i „radila razna druga djela“. Načelnik Pavlović je ovaj slučaj zabilježio bez prevelikog čuđenja ili sumnje te možemo zaključiti da je postojanje takve vrste pokojnika bilo prihvatljivo, odnosno otprije poznato.

VIŠE OD DVJESTOPEDESET GODINA KASNIJE postoji tek bilješka da je u Dubrovačkoj Republici stonski knez 1666. uputio dva oružnika u selo Topolo sa sjeverne strane Malostonskog zaljeva („Malog mora“), da vezanog dovedu izvjesnog Stjepana Nikolina jer je „otvarao grobove i probadao vukodlake.“

Prvi slučaj vampirizma u Hrvatskoj koji je zapisao stranac javio se 1672. godine. Priču je zabilježio Johann Weikhard von Valvasor (Janez Vajkard Valvazor) u Slavi vojvodine Kranjske (Die Ehre deß Herzogthums Crain, 1689). Ovdje je prepričavamo onako kako ju je Hermann Hesse pronašao u Znamenitom i korisnom Rajnskom antiquariusu Christiana von Stramberga.

U istarskom selu Kringi u pazinskoj grofoviji umro je Jure (Giure, Georg) Grando, koji je viđen kako nakon pogreba noću šeta po selu. Svećenik koji mu je služio misu na pogrebu vidio je pokojnika kako stoji iza vrata svoje kuće. Poslije se Grando mnogima noću ukazivao, a oni kojima je pokucao na vrata umrli bi. Grando se javljao i svojoj udovici, a ona je, kad su joj dojadila njegova napastvovanja, zatražila pomoć od župana Mihe Radeticha. Župan je okupio još osmoricu ljudi kako bi se riješili čudovišta koje je „već proždrlo mnoge susjede“. Oni su otvorili grob i našli tijelo „rumeno i živo, kako im se smiješi i upravo otvara usta“. Nakon prvobitnog bijega, vratili su se i pokušali trbuh pokojnika probiti glogovim kolcem, ali se kolac samo odbio o tijelo. Niti nakon što je svećenik pred lice pokojnika stavio raspelo i rekao mu:

„Vidi ovamo, štrigone! Ovdje je Isus Krist koji nas je izbavio od pakla i umro za nas. A ti, štrigone, ne nalaziš mira!“ Kolac nije ulazio u tijelo, osim što je propovijed mrtvacu na oči nanijela suze. Tek kada su dvojica sječivom odsjekli glavu pokojnika, pri čemu je „počeo gromoglasno vikati, trgati se i previjati kao da je živ“ povratnik se umirio. Od tada su udovica i ostali stanovnici Kringe bili pošteđeni noćnih posjeta Jure Granda.

Ovakve pojave zabilježene su u ranijem vremenu i na drugim mjestima. Primjerice u Rajnskom antiquariusu pronalazimo podatak iz 1337. godine, kada je pokojni pastir u češkom selu Blow svaku noć ustajao iz groba, plašio svakoga koga je sreo, a nekima je i slomio vrat. Koga bi oslovio imenom, taj bi umro nakon osam dana. I u Moravskoj je puno prije događaja u Kringi zabilježena priča da je pokojnik izlazio iz groba i po noći zadavio mnoge ljude.

Iz navedenih primjera može se utvrditi da nema jedne od osnovne karakteristike vampirizma, nema pijenja krvi. Izgleda da se njihovo zlo djelovanje, izuzimajući „obično“ ubijanje fizičkom snagom, što može napraviti i živ čovjek, sastoji u nekoj vrsti bacanja uroka ̶ kucanja na vrata onih koji će umrijeti i oslovljavanje po imenu. Grandu se prebacuje i „proždiranje“ susjeda, što nije isto što i pijenje krvi. Međutim, sukladno ranije danoj definiciji vampira, sve ove slučajeve možemo ubrojiti u pojave vampirizma jer obuhvaćaju ustajanje iz groba i pravljenje štete ljudima, uključujući i smrt.

Također, u primjeru štrigona Jure Granda pronalazimo rijetku zabilješku u kojoj se spominje uporaba križa prilikom njegova savladavanja i uništavanja. Međutim, raspelo se pokazalo neefikasnim jer nije pomoglo da se tijelo probode kolcem. Grando i poslije smrti ima spolne odnose sa svojom ženom/udovicom, što se pojavljuje i u nekim drugim pričama.

PREMA VJEROVANJIMA ZABILJEŽENIMA U ISTRI, štriguni su ljudi koje se već neposredno nakon rođenja može prepoznati po posteljici (placenti) koja je crne boje ili imaju rep. Ne radi se o oživjelim leševima, već o živim ljudima koji najčešće djeluju noću i na razne načine štete drugim ljudima, osobito djeci. Tek se nakon smrti štriguni pretvaraju u vukodlake koji izlaze iz grobova i piju krv, pogotovo djeci. Da bi se spriječila ta preobrazba, štrigunu nakon smrti treba jezik probosti čavlom za kopita ili mu se prerežu žile ispod koljena prije polaganja u grob. Vukodlaci se, prema vjerovanju na Kvarneru i Istri, mogu preobraziti u životinje, osobito u svinju, vola ili konja. Pri tome je crne boje, a njegov je protivnik krsnik bijele.

Negdje u isto vrijeme kada su slučajevi vampirizma u Srbiji uzbudili javno mnijenje u zapadnoj Europi, vlasti i Crkva Dubrovačke Republike imali su problema s pojavama oskvrnuća grobova u cilju uništenja navodnih vampira. Zanimljivu građu iz življenih iskustava i usmene predaje Lastovčana pronalazimo u obliku iskaza u zapisnicima sudskog postupka.

Ante Liepopili preveo je i objavio sudski zapisnik o kaznenom postupku koji se od listopada 1737. do lipnja 1738. vodio u nadbiskupskoj kuriji u Dubrovniku protiv desetak stanovnika Lastova optuženih da su otvarali grobove u potrazi za vukodlacima. U uvodnoj riječi fiskalni odvjetnik (tužitelj) naveo je da su na Lastovu:

„[…] obeščašćeni neki grobovi vjernika od nekih otočana, koji su u tim grobovima tražili onu vrstu mrtvaca, koji, kako misle dotični otočani, opet oživu, stanuju u grobu i po noći polaze čelad ubijati, dok ne budu ponovno usmrćeni i probodeni stanovitim šilastim drvetom“.

Iz iskaza okrivljenih vidi se da su prvo posumnjali da je vukodlak Mlečanin, koji se prošle godine utopio. Međutim, kada su mu otvorili grob, našli su samo kosti i zaključili da nije vukodlak. Otvarali su još neke grobove, ali su i u njima pronašli samo kosti. No, tijekom postupka svjedok Marin Pavlović, svećenik, iskazao je da su mu neki okrivljenici rekli da su i prije, kada su ljudi umirali, tražili kosce i da su kao takve pronašli Kuzmu Šudre i Jerka Šutića te da su ih „smakli kolcima i kosorom.“ Dalje je kazivao da je prije 12 godina čuo da se „u grobu pokraj crkve sv. Ivana Anica žena Marina Kaskića povukodlačila se, i Lucija žena Nika Mikušića, i da su ih smakli“.

Drugi svećenik, Luka Dundović, svjedočio je da je mu je Ivo Antun Burluka rekao da je prije 16 godina on sâm s još trojicom mještana probo pok. Jerka Šutića i pok. Baru Pavlovića.

Još jedan svećenik, Marin Pavlović (različit od ranije navedenog), svjedočio je da mu je prije 50 godina Baro Antičević pripovijedao kako je:

„s družinom bio u potrazi kosaca; i kad su jedan grob otvorili, da je kosac odskočio i poletio, a nato da je pok. Kuzma Šudre ispalio ú malu pušku, te se kosac opet u grob povratio“.

Ukoliko se ne radi o imenjaku i prezimenjaku, vrijedno je primijetiti da je ubojica kosca, Kuzma Šudre, nakon smrti osumnjičen da je kosac i također je bio proboden.

Pavlović potvrđuje da je pok. Jerko Šutić prije 17 godina (Dundović je čuo da je to bilo prije 16 godina) proboden kao kosac. Iz istog postupka saznajemo da je Šutić bio svećenik „…otvoren popovski grob, gdje je bio pokopan pok. dum Jerko Šutić, i oni u gančinama zadiru s nega svećeničku odoru“, da je Pavlović korio ljude koji su to napravili, ali da su mu rekli da je Šutić bio kosac i da „je silna krv potekla“ kada su ga proboli. Također, među onima koji su to napravili bio je i jedan svećenik, Kristo Lazari.

Stjepan Đanković ili Ostojić, jedan od otočana koji su proboli Jerka Šutića, u ovom je postupku iznio da su nakon otvorenja groba, „uz svjetlosti krilata i svijeće tri Marije“, ugledali da je „pokojnik cjelokupan i svjež, kako da je taj čas pokopan“ te su ga „isprobadali trnovim šilcima“. Tako su napravili i s tijelom Kuzme Šudre.

JOŠ JEDAN SVJEDOK KOJI JE SUDJELOVAO u probadanju Šudrinog leša, Antun Škrule, ovako je opisao te događaje:

„Stjepan Petra Fulmica vidjevši trnovi štap reče mi: ‘On ti vrijedi kako i mač, ako ga postaviš poviše groba, vragu ne dopušta da izađe, a može ga i smlatiti.’ Otvorismo grob pok. Marina Burluka i nađosmo kosti, otvorismo i grob Šudrin, i on bijaše čitav i ako silno naduvan, ispobadasmo ga pak kosurom i sjekirom raskomadasmo ga“.

I još je dodao da su govorili da „u lešini posječenoj vrag ne može opstojati“.

Jedan od okrivljenika objasnio je da imenom prikosac, kosac, tenac ili vukodlak

„naznačuju mrtve oživjele, koji prebivajući u grobovima ubijaju i tamane čeljad, nadasve osobe koje su prijekim okom gledali za života, i suviše idu svojim kućama i opće sa svojim ženama, odnosno muževima, kako i prije smrti“.

Drugi je okrivljenik iskazao:

„Kosci bi po noći u kuće ulazili, pak bi srce pregrizli jer se hrane utrobicom živijej i ispiju im krv, nadasve onima, s kojima su u svađi bili. Kosce treba probosti šilcima, odrubiti im glavu, podsjeći koljena sjekirama, mačevima“.

Okrivljenike je nadbiskup proglasio krivim za oskvrnuće grobova i leševa. Pod prijetnjom izopćenja, odredio im je da s kamenom obješenim na konopu oko vrata obave razna pokajanja. Zanimljivo je primijetiti kako su ovakvi prijestupi bili u crkvenoj jurisdikciji, a ne Republike. Uvidom u ovaj sudski spis možemo utvrditi koja su bila svojstva vukodlaka (kosaca) u koja su vjerovali neki žitelji Lastova ̶ prebivaju u grobovima, nisu se raspali, napuhani su, piju krv, jedu srca, imaju odnose sa svojim živim supružnicima. Također, možemo utvrditi kako ih se može uništiti ̶ probiti ih šiljcima, odrezati glavu i presjeći noge ili ih posve raskomadati. Vukodlak je prije svega stranac i onaj tko nije umro prirodnom smrću (prvoosumnjičeni je bio Mlečanin, kapetan Maruffa, koji se utopio). Također, što je inače rijetkost u vjerovanjima, vukodlaci su mogli biti i žene („opće sa svojim muževima kao i prije smrti“; „Nemoć su pripisivali vukodlacima, biva koscima i kosicama, biva muškim i ženskim“, otočanke Anica Kaskić i Lucija Mikušić koje su se „povukodlačile“). Vjerovalo se da i svećenik može postati kosac, a barem u jednom slučaju je kod otvaranja grobova i probadanja mrtvaca sudjelovao i svećenik. Čini se da je na Lastovu bilo vrlo ukorijenjeno vjerovanje u vampire jer se samo iz ovog procesa može utvrditi da su se radnje uništavanja, i to u velikom broju (kako sa strane uništavatelja, tako i sa strane kosaca), provodile tijekom razdoblja od 50 godina. S obzirom da su i 50 godina prije opisanih događaja te radnje bile poznate, može se zaključiti da je već u 18. stoljeću na Lastovu postojala duga tradicija vje