Objavljeno u Nacionalu br. 1033, 10. veljače 2018.

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Václav Havel – Politička biografija’, autora Jasne Marcelić i Marijana Lipovca, u kojem je opisan odnos intelektualca, književnika i prvog češkog predsjednika prema Hrvatskoj i ratovima u bivšoj Jugoslaviji

Veze Václava Havela s Hrvatskom počinju 1964., kada je sa suprugom Olgom, kao što su to činili i mnogi Česi, ljetovao na jadranskoj obali. U kasnijim intervjuima za hrvatske medije prisjećao se da su najprije boravili na Murteru, a zatim u Splitu i Dubrovniku. Češkim medijima je pak pričao zgodu koja mu se urezala u pamćenje jer ju je smatrao simpatičnom slikom suživota pripadnika dvaju najbrojnijih naroda Jugoslavije: u hotelu u Dubrovniku za stolom su sjedili Srbin koji je čitao srpske novine i Hrvat koji je čitao hrvatske novine, jedne su bile na ćirilici, a druge na latinici. “U svojoj samouvjerenosti oni su se bili toliko zabavljali da su i nas uključili u svoju zabavu, to sam tada shvatio kao neku vrstu folklora, lokalne inačice pub kulture. Ja sam se tako zabavljao, zbilja mi se to sviđalo, i apsolutno mi nije palo na pamet da iz tog zadirkivanja jednom mogu nastati teški ratovi i tisuće mrtvih”, prisjećao se Havel 1999. godine.

Dvije godine nakon svoga prvog ljetovanja u Hrvatskoj Havel je poslao pismu češkom kroatistu Dušanu Karpatskom ispričavajući mu se što zbog planiranog puta u SAD ne može napisati prilog za časopis Forum Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti: “Inače Vas srdačno pozdravljam, a Vašim posredništvom i braću Hrvate, koji su mi prirasli srcu kad sam tamo kod njih bio na odmoru (i stanovao kod vrlo dragih gostoljubivih ljudi, koji su također bili iz Zagreba).” Ujedno je zamolio Karpatskog da – dok je u Zagrebu – ode pogledati njegovu dramu Vrtna zabava (prevedena kao Drugarsko veče) koju je upravo te godine izvodio Teatar Itd.

Havelove drame su u Zagrebu izvođene i kasnije, kad su u Češkoj bile zabranjene, a autor bio u zatvoru: u Kazalištu Gavella 1980. izvedene su Havelove jednočinke Audijencija i Izložba. Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa proglasilo ih je najboljim predstavama sezone. U Gavelli je 1989. izvedena i drama Largo desolato (prevedena kao Očajno smiješno), 1990. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu drama Asanacija, a od 2009. na repertoaru Kazališta Komedija nalazi se posljednja Havelova drama Odlazak. Audijencija i Izložba izvedene su 1982. i u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu.

Havel je bio među češkim političarima koji su prihvaćali realnost da Jugoslavija više ne postoji i branili pravo Hrvatske i Slovenije na samostalnost u skladu s voljom naroda iskazanom na referendumu

U intervjuu Vjesniku u srpnju 1989. Havel se prisjećao svog ljetovanja u Splitu i Dubrovniku te ustvrdio da mu je od svih jugoslavenskih republika najbliža Slovenija jer mu se čini da je tamošnji jezik, kultura i duhovna tradicija najbliža Češkoj. Havelovo intenzivnije bavljenje Jugoslavijom počinje u doba njenog raspada 1991. Službena čehoslovačka politika, kao i kod većine drugih država, nije bila sklona tom raspadu, među ostalim i zbog negativnog efekta koji je mogao imati za opstojnost zajedničke češko-slovačke države. Havel je ipak bio među onim češkim političarima koji su prihvaćali realnost da Jugoslavija više ne postoji i branili pravo Hrvatske i Slovenije na samostalnost u skladu s voljom naroda iskazanom na referendumu. Isti stav zastupala je i vlada Češke Republike, tada još dijela čehoslovačke federacije, na čelu s Petrom Pithartom. Kad je 22. veljače 1992. u Zagrebu osnovano Društvo hrvatsko-češkog i slovačkog prijateljstva (od 1993. Hrvatsko-češko društvo), Pithart je poslao svog izaslanika, kao i predsjednica Češkog narodnog vijeća Dagmar Burešová.

Srpska agresija na Hrvatsku zgrozila je Havela, koji je u studenom 1991. na Čehoslovačkom radiju rekao: “Jugoslavenski sukob nije ni lokalan, ni regionalan. Na tom se prostoru susreću tri kulture, tri civilizacije. A svaki lokalni sukob ima i radijaciju, širi se dalje, postaje opasan, osobito u današnjem, promjenljivom i nestabilnom svijetu. I ne budu li međunarodne organizacije vrlo brzo poduzele mjere, moglo bi se dogoditi da to Čehoslovačka učini na svoju ruku, ne čekajući neprestano druge.” Čehoslovački Crveni križ Hrvatskoj je poslao pomoć od deset milijuna kruna, a još u rujnu 1500 djece s područja Daruvara, svih nacionalnosti, evakuirano je u Češku. Bila je to posljedica posjeta češke parlamentarne delegacije na čelu s Viktorijom Hradskom, koju je u Daruvar početkom rujna poslao upravo Havel…Ona ga je osobno nazvala telefonom iz sjedišta Saveza Čeha i poručila mu da se ne radi o građanskom ratu, nego o sukobu između demokratskih i totalitarnih snaga, o terorizmu u kojem stradava i češko stanovništvo, koje se međutim bori. Savez Čeha i nekoliko pojedinaca poslali su pisma Havelu moleći ga da iskoristi svoj autoritet u zaustavljanju agresije na Hrvatsku te pozvavši Čehoslovačku da prizna hrvatsku samostalnost. Pritom su prosvjedovali protiv najava da bi Čehoslovačka mogla priznati samo Sloveniju, ali ne i Hrvatsku, navodno zbog nedovoljne zaštite prava nacionalnih manjina. U prosincu 1991. Havel je izjavio da je priznanje Hrvatske i Slovenije neizbježno i da se trenutna situacija u Jugoslaviji ne može nastaviti, a njegov savjetnik za vanjsku politiku Alexandr Vondra najavio je da se Čehoslovačka mora pripremiti priznati Sloveniju i Hrvatsku do kraja 1991., poručivši da je jasno da je Jugoslavija, u nekadašnjem obliku, prestala postojati te da Prag svoj stav usuglašava s drugim zemljama. Čehoslovačka vlada priznala je samostalnost Hrvatske i Slovenije 16. siječnja 1992., dan nakon zemalja Europske zajednice. Sa Slovenijom su diplomatski odnosi uspostavljeni u veljači, a s Hrvatskom u svibnju 1992., u trenutku kad je u posjetu Pragu boravio hrvatski premijer Franjo Gregurić. Prvi hrvatski veleposlanik u Pragu postao je Zlatko Stahuljak koji je na tom položaju ostao i nakon razlaza Češke i Slovačke, sve do 1998. godine. Prvi češki veleposlanik u Hrvatskoj, od 1993. do 1998., bio je Ondřej Havlín. Češka i Slovačka 1992. poslat će svoje vojnike u mirovnu misiju UNPROFOR. Dok je slovački bataljun bio smješten u Daruvaru, češki bataljun nalazio se u Korenici u okupiranom dijelu Like i zahvaljujući njemu od likvidacije su spašeni stanovnici hrvatskog sela Podlapača.

Shvaćajući što se događa u bivšoj Jugoslaviji, Havel se nije ustručavao jasno imenovati agresora i žrtvu, te je pružio veliku moralnu potporu Hrvatskoj, a kasnije i Bosni i Hercegovini. Branio je legitimitet hrvatske oslobodilačke operacije Oluje u kolovozu 1995. u kojoj su poginula i dvojica čeških pripadnika misije UNCRO-a, Ludĕk Zeman i Petr Valeš. To ga međutim nije spriječilo da odmah nakon odavanja počasti poginulima stane u obranu načela rekavši: “Hrvatska je bila suviše strpljiva: ostavila je dovoljno vremena međunarodnoj zajednici da sukob s pobunjenim hrvatskim Srbima razriješi pregovorima. Međutim, zbog neuspjeha svih diplomatskih akcija i pregovora Hrvatska se odlučila za samostalnu vojnu akciju: krenula je u ofenzivu kako bi ponovno uspostavila svoju teritorijalnu cjelovitost. Ne može se sve zaraćene strane u balkanskom sukobu trpati u isti koš. Razumljiva je želja Zagreba da uspostavi svoju vlast u okviru hrvatskih granica. Hrvatska se zbog neuspjeha diplomatskih pregovora odlučila za ofenzivu kako bi ponovno uspostavila svoj teritorijalni integritet. Hrvatska je međunarodno priznata država i ne može se uspoređivati s, recimo, divljim vojskama Radovana Karadžića.” Upravo je češka zračna kompanija ČSA prva od svim međunarodnih kompanija obnovila letove za Zagreb već tjedan dana nakon Oluje, a češki turisti, koji su u Hrvatsku dolazili i tijekom Domovinskog rata, u još su većem broju nastavili dolaziti nakon što je okončano ratno razdoblje.

‘Hrvatska je međunarodno priznata država i ne može se upoređivati s, recimo, divljim vojskama Radovana Karadžića’, jasan je bio Havelov stav

Havel i češka javnost posebno su bili senzibilizirani za stradanje Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Pod Havelovim pokroviteljstvom započela je djelovati humanitarna zaklada Čovjek u nevolji (Člověk v tísni) na čelu sa Šimonom Pánekom, studentskim vođom u doba Baršunaste revolucije, koja je organizirala slanje humanitarne pomoći u opkoljene bosanskohercegovačke gradove. Pomoć su slale i druge češke humanitarne organizacije, među njima i Češki katolički Caritas. Utočište u češkoj tijekom rata je pronašlo oko 11 000 bosanskohercegovačkih izbjeglica. S nekima od njih se Havel sprijateljio, što je utjecalo na njegov stav prema stradanju Bosne i Hercegovine. Havel je oštro kritizirao međunarodnu zajednicu zbog popustljivosti prema Srbiji i spremnosti na crtanje novih granica sukladno rezultatima etničkog čišćenja. “U sjećanju smo sačuvali sliku Hitlera koji je također mijenjao kartu Europe – u dogovoru sa zapadnim demokracijama… U stavu Europljana u bosanskoj krizi vrlo jasno razlučuje se zadah minhenskog duha”, kazao je Havel u srpnju 1994. u intervjuu za novine Politique international, aludirajući na popustiljivost zapadnih zemalja Hitlerovoj Njemačkoj 1938. koja je rezultirala okupacijom Češke. “Apsolutno sam uvjeren da se u bivšoj Jugoslaviji ne radi o jednostavnoj svađi između nekoliko lokalnih etničkih zajednica, nego se, naprotiv, radi o vrijednostima na kojima počiva Europa”, dodao je Havel.

Sprečavanje rata u Bosni i Hercegovini kao europsku dužnost zbog vrijednosti na kojima počiva Havel je spomenuo krajem lipnja 1995. kad je u Strasbourgu preuzeo češko predsjedanje Vijećem Europe i otvorio Palaču ljudskih prava, jasno osudivši srpsku agresiju: “Nekoliko stotina kilometara odavde bjesni strašan i besmislen rat, a svi mi bespomoćno promatramo i šutke čekamo tko će pobijediti, Srbi ili oni ostali. Pritom posve zaboravljamo da se ne radi tek o ratu između Srba i onih ostalih, već o ratu za našu vlastitu budućnost. To je, naime, rat onih koji svojom najvećom vrijednošću smatraju plemensku različitost, protiv svih onih koji priznaju više vrijednosti od slučajne krvne pripadnosti. to je rat koji se vodi protiv sviju nas, protiv ljudskih prava, protiv suživota građana ljudi različitih nacionalnosti i konfesija, to je rat protiv građanskog principa, rat za ono što nas razdvaja, a protiv onoga što nas spaja. Da, u Bosni se vodi rat protiv smislene ljudske koegzistencije, utemeljene na univerzalnosti ljudskih prava izvedenoj iz univerzalnosti prapočela ljudskog iskustva sa svemirom. To je nasrtaj najmračnije prošlosti na pristojnu budućnost. To je nasrtaj zla na moralni poredak. Taj rat moramo zaustaviti… Zaustaviti ga, a ne izgubiti u njemu – ako je to uopće moguće – može se samo na jedan način: nazvati zlo zlim, krivca krivcem žrtvu žrtvom i, napokon, jasno reći što je cilj toga rata.” Prema Havelu, ako se “mračnim silama plemenske mržnje” dopusti da pobijede ljudsku solidarnost i volju za suživot, počet će se buditi i na drugim mjestima. Ili će Europa pronaći novu odgovornost, ili će opet sudbinski pogriješiti, kao već dvaput u 20. stoljeću, upozorio je Havel.

U rujnu 1995., kad su se u Bosni i Hercegovini odvijale zajedničke hrvatske i bošnjačke oslobodilačke akcije protiv srpskih snaga, što je dovelo do okončanja rata i Daytonskog sporazuma, Havel je u Pragu bio pokrovitelj Mjeseca Bosne i Hercegovine, a tom je prigodom među ostalim poručio da se sve Srbe ne smije izjednačavati sa srpskim zločincima: “Smatram da je identificiranje zla sa srpstvom uvreda za srpski narod i pronevjera građanskog shvaćanja društva. No jednako tako držim da je izopačeno ne imenovati zlo jer bi tako mogli biti pogođeni Srbi. Svi narodi imaju svoje potencijalne Karadžiće i Mladiće. Ako ti ljudi – zahvaljujući brojnim povijesnim, socijalnim i kulturnim okolnostima – negdje postignu veći utjecaj, ne znači da je narod iz kojeg potječu zločinački. Takvi ljudi uostalom škode svima pa, dakle, i svojem narodu koji obično prvi i osjeti njihova nedjela.” Havel je bio prvi strani predsjednik koji je posjetio Sarajevo nakon kraja rata, uoči Božića 1995. Osim susreta s političkim i vjerskim dužnosnicima, Havelu je posebno bilo stalo iz prve ruke se upoznati s razaranjem Sarajeva u trogodišnjoj srpskoj opsadi i patnjama njegovih stanovnika. “Sjećam se koliko je muka zadao svojim tjelohraniteljima, a i nama, kada je, recimo, htio temeljitije razgledati spaljenu Vijećnicu, bez obzira što se sa zidova povremeno rušilo kamenje, ili kad je odjednom krenuo na drugu stranu ulice, jer je spazio oveću grupu školske djece i želio s djecom porazgovarati. Nezaboravan mi je ostao njegov prijateljski i sasvim neformalan razgovor sa sarajevskim intelektualcima i umjetnicima u Kamernom teatru”, prisjećao se kasnije Havelov prevoditelj Dušan Karpatský.

Havel je 1999.podsjetio da je Slobodan Milošević već pokrenuo ratove u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH, dodavši: ‘Miloševićeve su ruke previše uprljane krvlju da bi mu se moglo vjerovati’

U ožujku 1999. Havel je podržao i NATO-ovu intervenciju protiv Srbije koju je, kako mu se predbacivalo, nazvao “humanitarnim bombardiranjem”. U stvari, on je krajem travnja u intervjuu za pariški Le Monde rekao: “Mislim da u prilog intervenciji NATO-a na Kosovu govori činjenica koju nitko ne može osporiti: udare i bombe nije provocirao nikakav konkretni interes. Umjesto toga, oni imaju isključivo humanitarni karakter: u igri su principi, ljudska prava, kojima je dan prioritet čak i nad suverenitetom država. I to daje legitimitet napadima na jugoslavensku federaciju čak i bez mandata UN-a.” Havel je podsjetio da je Milošević već pokrenuo ratove u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini te da intervencija NATO-a dolazi kasno, dodavši: “Miloševićeve su ruke previše uprljane krvlju da bi mu se moglo vjerovati”. U drugom istupu Havel je poručio da su ljudska prava iznad prava države, a ljudske slobode veća vrijednost od državnog suvereniteta. Država je prema Havelu djelo čovjeka, a čovječanstvo djelo Boga i stoga veća vrijednost od države koja je tek servis naroda. Havel je intervenciju NATO-a smatrao pozitivnim presedanom za budućnost jer je po prvi put pokazala da ljudska prava moraju zauzeti mjesto ispred prava države: “Sada je jasno rečeno da nije dopustivo ubijati ljude, tjerati ih iz njihova doma, maltretirati ih i oduzimati im imovinu. Ako je uopće moguće za neki rat reći da je moralan ili da se vodio zbog moralnih razloga, onda se to može reći za ovaj. Kosovo nema naftnih polja koja bi možda mogla privući nečiji interes; nijedna zemlja članica Saveza tamo nema nikakvih teritorijalnih pretenzija. Savez se, u ime ljudskih interesa, borio za sudbinu drugih ljudskih bića. Borio se jer časni ljudi ne mogu samo sjediti i promatrati sustavno, od države dirigirano masakriranje drugih ljudi.”

Havel je smatrao da i Češka na određeni mora sudjelovati u akciji, makar humanitarnom pomoći, jer članstvo u NATO-u podrazumijeva odgovornost i solidarnost, za razliku od Varšavskog pakta gdje je bila dovoljna prinudna lojalnost. Havela je posebno ljutilo poistovjećivanje bivše Jugoslavije sa Srbijom, što je kod Čeha bilo česta pojava pa je na češkoj televiziji u travnju 1999. rekao: “Riječ Jugoslavija za njih označava dalmatinsku obalu, gdje Česi ljetuju. Međutim, to nije Jugoslavija, to je Hrvatska, već odavno neovisna zemlja. Želio bih naglasiti da je Milošević bombardirao i Dubrovnik, Split, nama draga mjesta i prekrasne stare spomenike kulture. Toga se svega treba sjetiti kad netko kaže da nas je Jugoslavija podržavala 1968. Jugoslaviju, koja nas je tada podržala, činili su i kosovski Albanci, Hrvati, Slovenci i Makedonci. Zato je izjava da smo stari prijatelji samo s Beogradom čista demagogija.” Havel je poručio da su Hrvati Česima čak i bliži od Srba jer su s njima stoljećima bili dio istog carstva, jer koriste latinicu te su im slični po vjeri.

Smatrao je i da nisu u pravu oni koji tvrde da je Miloševićev položaj ojačan napadima NATO-a: “To je isto kao kad biste rekli da je pobjednički pohod Wehrmachta na Poljsku ojačao njemačku odanost Hitleru.” Osvrnuvši se na reakcije srpskih redatelja koji su mu ranije režirali drame, a koji ga sad pitaju “što smo vam učinili da nas bombardirate”, kazao je da njemu osobno nisu učinili ništa, ali da vojne snage srpskih vlasti ubijaju njihove sugrađane: “Učiniti to Albancima isto je kao učiniti to meni osobno.” Krajem lipnja Havel je boravio u službenom posjetu Albaniji, a tom je prigodom neplanirano posjetio i Kosovo koje je nakon povlačenja srpske policije i vojske postalo protektorat međunarodne zajednice pa o posjetu srpske vlasti nisu bile obaviještene. U pograničnom selu Piranë Havel se susreo s mještanima koji su mu zahvalili na potpori, a posjetio je i njemačku vojnu bazu u Prizrenu.

Hrvatsku je Havel kao predsjednik prvi put posjetio 19. prosinca 1995. na putu za Sarajevo kad se u zagrebačkoj zračnoj luci sastao s ministrom vanjskih poslova Matom Granićem, a 18. veljače 2000. u Zagrebu je, s ostalim predsjednicima srednjoeuropskih država, nazočio inauguraciji drugog hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića. Havel je neslužbeno razgovarao i s premijerom Ivicom Račanom. Izjavio je da je Češka od samog početka podržavala hrvatsku samostalnost te izrazio potporu programu nove hrvatske vlade i demokratizaciji Hrvatske. Tom je prigodom u razgovoru za Vjesnik podsjetio da je šezdesetih godina prošlog stoljeća u Hrvatsku dolazio na odmor, kao i brojni češki turisti, i poručio: Češku i Hrvatsku spajaju brojne pradavne kulturne i političke veze i zajedničke kulturne i političke tradicije. Mi smo vrlo bliski. Mi smo od prvoga trenutka podržavali samostalnost Hrvatske i vrlo smo teško doživljavali sve ono što se događalo na prostoru bivše Jugoslavije. Nijednoga Čeha nije ostavljalo ravnodušnim kad je čitao da je bombardiran Dubrovnik, svi znaju da je to divan grad i vole ga.” S prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom Havel se u nekoliko navrata susreo na međunarodnim skupovima, ali nije uspostavio blizak odnos. U Pragu je u svom predsjedničkom uredu primio dvojicu hrvatskih oporbenih političara koji su poput njega bili žrtve komunističkog režima – u listopadu 1990. Dobroslava Paragu te u svibnju 1996. Vladu Gotovca. Za riječki Novi list Havel je tada izjavio da je Gotovac na njega ostavio jak dojam te da je uvjeren da se radi o pametnom, razložnom, slobodoumnom i demokratski nastrojenom čovjeku. S Gotovcem je razvio prijateljske veze i ostao s njim u trajnom kontaktu sve do Gotovčeve smrti u prosincu 2000. kad mu je izrazio počast poslavši vijenac na njegov sprovod u Zagrebu.

‘Od prvog smo trenutka podržavali samostalnost Hrvatske i teško smo doživljavali sve što se događalo u bivšoj Jugoslaviji. Nijednog Čeha nije ostavljalo ravnodušnim kad je čitao da je bombardiran Dubrovnik’, izjavio je Havel

Václav Havel je u službeni državnički posjet Hrvatskoj doputovao 9. srpnja 2000. Sastao se sa svim vodećim dužnosnicima, a u rezidenciji češkog veleposlanika i s predstavnicima češke manjine i Hrvatsko-češkog društva. Sa suprugom Dagmar i pratnjom razgledao je znamenitosti Zagreba. U svojoj zdravici tijekom večere s predsjednikom Mesićem Havel je rekao: “Čvrsto vjerujem u dobru budućnost Hrvatske i njezinu nenadoknadivu ulogu na ovom napaćenom području, u njezinu važnu ulogu na spojnici između srednjoeuropskog, mediteranskog i balkanskog prostora”. Tom je prigodom citirao Stjepana Radića rekavši: “Samo je jedan viši interes iznad narodnog interesa – humanost, čovječnost. Sve naše narodne težnje ne samo što nisu u suprotnosti s idealom humanosti nego izravno proistječu iz njega.” Dodao je i: “Mislim da ove riječi imaju trajnu vrijednost i da ih valja pamtiti i u kontekstu toga što smo doživjeli u čitavom ovom stoljeću i njegovih zadnjih godina”. Dirljiv trenutak na Pantovčaku bio je i susret dvojice predsjednika s osmogodišnjom djevojčicom Ivom Černy iz Ivanova Sela, kojoj je otac Čeh, a majka Hrvatica, rođenoj upravo na dan međunarodnog priznanja Hrvatske. Nakon Zagreba Havel je otputovao u Dubrovnik na otvorenje Dubrovačkih ljetnih igara, a zajedno s hrvatskim i slovenskim predsjednicima, Stjepanom Mesićem i Milanom Kučanom, susreo se s crnogorskim predsjednikom Milom Đukanovićem te izrazio potporu njegovoj politici usmjerenoj na distanciranje od Slobodana Miloševića i Srbije. U Dubrovniku je Havel sa suprugom ostao na odmoru duže od planiranog, čak dva tjedna, te je u Vili Lapad pisao govore za predstojeće aktivnosti. Svog hrvatskog kolegu Mesića Havel je ugostio u Pragu u ožujku 2001. godine.

Sklonost Hrvatskoj i njenoj kulturi Havel je iskazao pokroviteljstvom nad Danima hrvatske kulture u Pragu od 17. do 22. veljače 1997. u sklopu kojih je u Narodnom kazalištu gostovala Drama HNK iz Zagreba s predstavom Ekvinocij Ive Vojnovića povodom stote godišnjice premijere tog djela u Pragu. Zbog bolesti Havel nije mogao biti nazočan izvedbi na kojoj je pročitana njegova poruka: “Izvedba drame Ive Vojnovića Ekvinocij predstavlja vrhunski trenutak Dana hrvatske kulture u Pragu. Podsjeća nas na djelo pisca koji je bio veoma omiljen kod nas i koji je našoj zemlji svesrdno uzvraćao njezinu blagonaklonost. Tȁ Pragu – ‘svojoj ljubavi’, posvetio je zadnju svoju dovršenu dramu. Međutim, to nije jedini dokaz povijesne i kulturne uzajamnosti koji nam pada na um u vezi s Ekvinocijem, tom prvom velikom Vojnovićevom dramom, nastalom prigodom otvorenja današnje zgrade zagrebačkog Narodnog kazališta 1895. Svjedočanstvo ove uzajamnosti također je izložba o stvaralaštvu arhitekata Fellnera i Helmera koji su podigli ne samo zagrebačko kazalište, nego i našu današnju Državnu operu. Sličnih primjera koji svjedoče o prisnosti naših kulturnih odnosa u prošlosti mogli bismo bez sumnje naći bezbroj. Međutim, povijest nas istodobno podsjeća da je prilikom otvorenja Hrvatskog narodnog kazališta došlo u Zagrebu do velikih studentskih demonstracija te da su studenti, isključeni tada iz ugarskih škola, našli pribježište u Pragu. Mnogi su postali đaci i sljedbenici Tomáša Garriguea Masaryka. Možemo dakle prilikom ovogodišnjih Dana hrvatske kulture i gledajući Vojnovićevo djelo misliti ne samo na stogodišnju tradiciju intenzivnih kazališnih i kulturnih veza, nego i na tradiciju političke suradnje u obrani pozitivnih interesa obaju naših naroda. Želio bih da ni danas ne zaboravljamo ove dobre tradicije i da znamo u okviru češko-hrvatskih odnosa, u Europi koja se oblikuje na novi način, stvaralački nastaviti u njihovu duhu.”

Kao bivši predsjednik, Havel je 2005. napisao predgovor pretisku Sedmerojezičnog rječnika koji je u Pragu 1605. objavio češki benediktinac Petr Loderecker na temelju Rječnika pet najuglednijih europskih jezika Fausta Vrančića. Havel je u predgovoru poručio da je suradnja Lodereckera i Vrančića svjedočanstvo o jezičnom bogatstvu dvaju slavenskih naroda te o njihovoj težnji i potrebi za međusobnom komunikacijom, dok pretisak njihova rječnika pridonosi daljnjem razvoju češko-hrvatskih odnosa “čija je kvaliteta provjerena stoljećima”.

Havel je Hrvatima u baštinu ostavio svoje misli o raznim temama o kojima je govorio u brojnim intervjuima za hrvatske medije. U intervjuu tjedniku Globus, koji je dao tijekom posjeta Zagrebu u veljači 2000., progovorio je o fenomenu Srednje Europe čiji su sastavni dio i Hrvatska i Češka.