Objavljeno u Nacionalu br. 1060, 19. kolovoz 2018.

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Povijest Habsburškog Carstva’ u kojem povjesničar Pieter M. Judson opisuje kako su se nebrojena lokalna društva srednje Europe uključivala u nastojanja Habsburške Monarhije da izgradi jedinstvenu carsku državu

U utorak 13. i u ponedjeljak 19. lipnja 1911. u selima, gradićima i gradovima diljem carske Austrije više od četiri i pol milijuna glasača izišlo je na glasanje za novi parlament. Kampanje su u pojedinim izbornim jedinicama bile veoma borbene, a stranački agitatori do posljednjeg su se trena trudili mobilizirati svoje glasače. U tjednima prije izbora javnim su prostorom – od Voralberga do Bukovine, od Praga do Dubrovnika – prevladavali stranački skupovi, bombastični programi, nebrojeni pamfleti, čak i pametne satire.

Stranačke novine poticale su čitatelje koji to već nisu učinili da požure u lokalne urede državne uprave sa službenim identifikacijskim ispravama. Ondje su mogli preuzeti svoje glasačke identifikacijske iskaznice (Legitimation na njemačkom) koje su trebali sačuvati i poslije izbora, za slučaj da se u njihovom okrugu održi i drugi krug. Sve su sadržavale upozorenja protivničkim strankama da ne smišljaju prevare u zadnji čas. Kršćansko-socijalne novine u Grazu i Linzu preklinjale su izborne aktiviste da nastave voditi kampanju sve do kraja glasanja – u svakom okrugu, četvrti i ulici. U Czernowitzu/Cernăuţiju/Černivcima buržoaske njemačke, rumunjske, ukrajinske i poljske nacionalističke stranke pozivale su svoje zajednice da svrgnu nekog socijalističkog dužnosnika. U Pettauu/Ptuju časopis Štajerc, pisan na slovenskom jeziku, obraćao se svojim čitateljima: “Glasači! Poljoprivrednici, radnici i obrtnici!”, pozivajući ih da se ujedine iza omiljenih kandidata toga glasila u Južnoj Štajerskoj.

Prognozeri i izborni kandidati vole pretjerivati u ocjenama političke važnosti svakih izbora. Gledano iz današnje perspektive, izbori 1911. možda i nisu bili osobito važni, no po razini uzbuđenja iskazivanoj u regionalnim novinama i visokoj izlaznosti na dan izbora čini se da su birači činu glasanja pridavali velik značaj. Jedne socijaldemokratske novine dočarale su taj značaj sljedećim riječima: “Ubacivši u kutiju listić, odlučio si o svojoj budućnosti”.

Izbori 1911. za novi parlament carske Austrije možda i nisu bili osobito važni, no po tekstovima u regionalnim novinama i visokoj izlaznosti na dan izbora, birači su glasanju pridavali velik značaj

Dok su se Austrijanci slijevali na glasačka mjesta da bi odlučili o svojoj budućnosti, bili su itekako svjesni toga da odlučuju i o budućnosti cijeloga carstva. Odlučnost da glasaju neki su čak platili najvišom cijenom, kao što su 20. lipnja, dan nakon izbora, saznali zaprepašteni čitatelji novina u cijeloj monarhiji. Dan prije dogodio se izborni pokolj u “naftnom gradu” Drohobiču/Drohobyczu. Gomila židovskih Galičana, kao i Galičana koji su bili govornici rusinskog – odnosno ukrajinskog – jezika, okupila se na gradskom trgu, u čvrstoj namjeri da ostvari svoje pravo na glasanje na kraju žestoke i borbene kampanje za parlamentarne izbore. Mnogi su se s pravom brinuli da će lokalne vlasti pokušati namjestiti rezultat u korist aktualnog dužnosnika Nathana Löwensteina i spriječiti ih da glasaju za svoga kandidata, cionista Gershona Zippera. Prvi je bio kandidat gradskih židovskih moćnika i konzervativnih elita Poljskog kluba koje su praktički vladale krunskom zemljom Galicijom.

Za izbore su gradski poglavari organizirali samo jedno biračko mjesto, koje je trebalo primiti blizu 8 000 potencijalnih glasača. Tijekom dana lokalna policija sprečavala je sve osim Löwensteinovih pristaša da uđu i glasaju. Konjanička policija nekoliko je puta otjerala uznemirenu svjetinu dalje od biračkog mjesta. Umjesto da prema očekivanjima na brzinu zarade na prisutnosti gomile veselih glasača, lokalnim trgovcima sve nezadovoljnija rulja porazbijala je izloge i nanijela drugu kolateralnu štetu. No tada, poslijepodne istoga dana, gradski poglavari potaknuli su postrojbe dovedene iz garnizona grada Rzeszówa, blizu tvrđave Przemyśl, da pucaju u gomilu. Dvadeset šestero ljudi odmah je poginulo, uključujući žene, starce i djecu. Istražitelji su poslije utvrdili da je većina preminulih bila ustrijeljena u leđa, što je ukazivalo na to da su bježali od vojnika.

Ta krajnje uznemirujuća priča ne ilustrira samo dokle su lokalne vlasti bile spremne ići da bi zadržale vlast u doba masovne mobilizacije glasača. Ona se može iščitavati i kao znak silnog intenziteta s kojim su se ljudi u jednom industrijskom gradu daleko od Beča i Budimpešte politički i emocionalno angažirali u životu svoga carstva. Bili su to tek drugi izbori od uvođenja općeg prava glasa za muškarce na parlamentarnim izborima 1907. i tek treći od uvođenja prava glasa za muškarce bez imovine 1897. godine. Upravo iz tih razloga ljudi su s mukom izboreno pravo na glasanje smatrali ključno važnim za svoje živote. Izbore u krunskoj zemlji Galiciji općenito je u to vrijeme pratio glas korumpiranosti. Stanovnici Drohobiča/Drohobycza dobro su znali da su ljudi koji upravljaju njihovim gradom u stanju smisliti svaku moguću lukavštinu da bi kontrolirali rezultate glasanja.6 Ipak, jedna etnički, vjerski i jezično raznolika skupina ljudi iz radničke klase odlučila je po svaku cijenu izabrati kandidata oko kojeg su se dogovorili. Savezništvo cionista i rusinskih seljaka može nam zvučati čudno, osobito zato jer smo navikli slušati o međusobnom sukobljavanju nacionalnih i vjerskih grupa u carskoj Austriji. No objema skupinama bilo je duboko stalo do izbora za parlament u dalekom Beču, iako je ta institucija imala mnogo manji utjecaj na njihove svakodnevne živote od galicijske vlade u Lembergu/Lwóvu/Lavovu i od lokalnih moćnika koji su taj režim predstavljali. Zašto su ulozi bili tako visoki, i u simboličnom i u stvarnom smislu, za sve u Drohobiču/Drohobyczu toga dana? Što nam to govori o mjestu koje su Habsburško Carstvo i njegove institucije zauzimali u životima ljudi?

Za mnoge Austrijance carstvo je predstavljalo alternativni izvor simboličke i stvarne moći koja nije mogla nadmašiti moć lokalnih elita, ali ju je barem mogla oslabiti. Kada su se, na primjer, cionistički i rusinski politički vođe požalili Ministarstvu unutarnjih poslova u Beču na korumpirane lokalne izborne prakse, doista jesu dobili stanovitu pravnu zaštitu, iako Beč nije mogao ispraviti temeljnu nepravednost lokalnih političkih uvjeta. Devetnaesti lipnja gomila u Drohobiču/Drohobyczu iskoristila je svoju carsku biračku povlasticu kao adut – ma kako slab on bio – protiv ljudi koje je doživljavala kao lokalne tlačitelje.

Vladari, državnici, činovnici, vojni savjetnici i znanstveni stručnjaci pomagali su u ostvarenju uspona i uspjeha carske habsburške države

Parlamentarni izbori imali su golem kulturni i društveni značaj za ljude u cijelom carstvu. Iako su službeno pravo glasanja na izborima imali samo muškarci sa stalnim mjestom boravka stariji od dvadeset tri godine, prisutnost žena i djece među žrtvama u Drohobiču/Drohobyczu govori o tome koliko je toga dana carstvo bilo važno svima, a ne samo onima s biračkim pravom i ne samo moćnima. Ograničena biračka prava nisu uspjela znatnije spriječiti žene, mlade, pa čak ni djecu da sudjeluju u tom političkom, kulturnom, građanskom i često slavljeničkom ritualu koji je okupljao tisuće ljudi i povezivao njihove zajednice s ostatkom carstva.

Proučavanje burnih događaja iz lipnja 1911. u selima i gradovima diljem carske Austrije otkrilo bi slične društveno, vjerski i često jezično raznolike skupine ljudi koji su – nerijetko povezani u neočekivana savezništva – izricali vlastite stavove kako bi sudjelovali u izgradnji budućnosti svoga carstva. Isto je nerijetko vrijedilo i za ugarsku polovicu dvojne monarhije, usprkos uskom biračkom pravu kojim je tamošnje biračko tijelo bilo ograničeno. Tisuću osamsto devedesetih, iako masovno bez prava glasa, ljudi su se u Ugarskoj često angažirali u potpori određenoj funkciji ili kandidatu na izborima. Na taj dan carstvo je za sve njih funkcioniralo poput filmskog platna na koje su mogli projicirati svoja uvjerenja, vrijednosti, nade, frustracije i, više od svega, svoje vizije budućnosti. Izborni dan predstavljao je ključni ritual carstva u kojem su sudjelovali pripadnici svih društvenih klasa. Povezivala su ih i zajednička očekivanja od izbornog postupka, očekivanja da će dužnosnici jamčiti njihovu pravednost i legalitet, očekivanja koja su vlasti u Drohobiču/Drohobyczu tako grubo i tragično iznevjerile.

Ova knjiga govori o tome kako su se nebrojena lokalna društva diljem srednje Europe od osamnaestog stoljeća do Prvog svjetskog rata uključivala u nastojanja habsburške dinastije da izgradi jedinstvenu i ujedinjujuću carsku državu. Ona istražuje kako su carske institucije, administrativne prakse i kulturni programi pomagali, od kraja osamnaestog stoljeća do prvih desetljeća dvadesetoga, u oblikovanju lokalnog društva u svim područjima carstva. Ona, isto tako, istražuje kako su se građani u svakom kutku carstva povezivali s tim raznolikim praksama i institucijama, često ih koristeći za vlastite svrhe ili interpretirajući tako da odgovaraju njihovim interesima. Sagledano u cjelini, ti složeni procesi izgradnje carstva pružili su državljanima u svakom njegovom kutku kolektivna iskustva koja su nadilazila jezične, konfesionalne i regionalne podjele.

Nasilje u Drohobiču/Drohobyczu 1911. samo je jedan od nebrojenih primjera koji pokazuje da možemo – zauzmemo li jedan takav pristup proučavanju povijesti carstva koji polazi sa stajališta zajedničkih institucija, običaja i kultura – dovesti u pitanje i reinterpretirati nacionalno utemeljene narative na koje su oni koji proučavaju Habsburško Carstvo navikli. Postavimo li u središte istraživanja carstvo, umjesto da konstitutivnim elementima povijesti smatramo jezične grupe ili etnički definirane nacije, iznijet ćemo u prvi plan jednu drukčiju vrstu narativa za povijest srednje i istočne Europe. Regionalne, jezične, vjerske ili etničke – devedesetih godina dvadesetog stoljeća često zvane “nacionalne” – društvene razlike u habsburškoj srednjoj Europi nisu jednoznačno određivale politiku. Tako je, na primjer, gomila u Drohobiču/Drohobyczu na koju je pucala vojska po karakteru bila višekonfesionalna i višejezična. Ostvarujući svoje pravo na glasanje, ljudi, barem na taj dan, nisu interpretirali svoje političke razlike prvenstveno u konvencionalno etničkom ili nacionalnom smislu – Židovi protiv Rusina protiv Poljaka. Borba koja se dogodila 19. lipnja bila je borba širokih društvenih slojeva u kojoj su se ljudi okrenuli protiv lokalnih moćnika koji su im nepravedno pokušavali oteti njihova prava državljana carstva. U drugim situacijama sklapala su se drukčija savezništva.

Zbog kreativnog napretka u pravu, ekonomiji i obrazovanju prije izbijanja Francuske revolucije, habsburški režim razvio je model zajedničkog državljanstva u Carstvu

Vladari, državnici, činovnici, vojni savjetnici i znanstveni stručnjaci svakako jesu pomagali u ostvarenju uspona i uspjeha carske habsburške države. No bio je to ujedno i trajan projekt koji je zaokupljao misli, osjećaje i energiju mnogih njenih građana na svim društvenim razinama. Ova knjiga koncentrira se na odnos između države i društva analizirajući zajedničku izgradnju habsburškog carstva iz dva smjera: izgradnju države odozgo i izgradnju države odozdo. Ovdje državu shvaćam kao nešto mnogo šire od jasno definirane političke sfere ili skupa službenih institucija odvojenih od društva. Država o kojoj govorim odnosi se, naime, na širok raspon različitih kulturnih, vjerskih i socijalnih praksi, dok društvo predstavlja jednako važno mjesto funkcioniranja politike.

U osamnaestom stoljeću habsburški vladari pokušavali su primijeniti jedinstven i centraliziran skup institucija na niz različitih teritorija kojima su vladali – od kojih su mnogi u velikoj mjeri funkcionirali u skladu s vlastitim posebnim zakonima, institucijama i tradicijama upravljanja. Centralizacija i ujedinjavanje novog carstva bili su ključno važni za afirmaciju njegovog statusa velike sile i uspješno odolijevanje vojnim napadima brojnih neprijatelja. No istodobno je ta habsburška država – kao i druge države koje su se razvijale u Europi – morala biti u stanju pobuditi emocionalnu privrženost među svojim narodima i potaknuti ih da povežu pojedinačne ili grupne interese s interesima carstva.

Knjiga započinje opisom i analizom širokog raspona upravnih i institucionalnih eksperimenata koje su uveli monarsi osamnaestog stoljeća, Marija Terezija i njeni sinovi Josip II. i Leopold II. – od olakšavanja bremena neplaćenog rada seljaštvu, do oporezivanja plemstva. Te mjere izazvale su snažnu podršku carstvu među seljacima u nekoliko njegovih regija. Kasnija poglavlja prelaze na niz sljedećih manevara usmjerenih na izgradnju države koje su provodili njihovi carski nasljednici – liberalni apsolutizam u 1850-ima, ustavne eksperimente 1848. i u 1860-ima, dvojnu nagodbu 1867., eksperimente s drugim takozvanim “nacionalnim nagodbama” nakon 1900., opće muško pravo glasa u austrijskoj polovici monarhije 1907., federalizaciju u listopadu 1918. i usvajanje nekih habsburških zakona i običaja u državama sljednicama 1919. i 1920. godine.

Svi ti ključni trenuci u habsburškoj povijesti dobro su poznati i, uz samo jednu zbiljsku iznimku, knjiga se pridržava prilično konvencionalne periodizacije. Ono što je ovdje drukčije jest objašnjenje tih ključnih trenutaka i njihovih uzročnika te, povrh svega, načina na koji su oni privukli inicijativu i podršku društva koje ih je zapravo često čak i stvaralo. U svakom od tih poznatih povijesnih razdoblja Habsburgovci su uporno nastojali skovati ujedinjeno carstvo s jedinstvenom svrhom. No pri tome su u praksi morali iskazivati veliku kreativnost i fleksibilnost, dok su retorički ustrajali na neizmijenjenoj i stabilnoj moći carstva. Izgradnja carske države događala se u lokalnim, monarhijskim i širim europskim uvjetima koji su se radikalno mijenjali – i na te je uvjete neizbježno reagirala – što je iziskivalo snalažljive strategije koje su ovisile o podršci raznih saveznika u društvu.

Same po sebi vizije, politike, taktički uzmaci ili strateški kompromisi carskog režima ne otkrivaju nam mnogo o tome koliko je carstvo značilo u lokalnom društvu. No politike izgradnje habsburške države od početka su tražile prešutnu, a ponekad i otvorenu podršku veoma širokog raspona skupina i društvenih aktera. U osamnaestom stoljeću, na primjer, seljaštvo i obrazovane srednje klase – iz različitih razloga – sebe su smatrali neizravnim dobitnicima habsburške reforme. Često su aktivno i oportunistički reagirali na prostore koje je u javnom životu otvarala carska politika – kao u slučaju ukidanja feudalnih agrarnih institucija ili organiziranja carskog činovništva – energično ostvarujući vlastite interese. Pri tome su signalizirali svoju uvjetnu podršku carstvu i njegovim institucijama.

U drugoj polovici 19. stoljeća došlo je do uspona snažnih nacionalističkih pokreta u cijeloj Europi. Oni su u sve većoj mjeri objašnjavali posebnost svojih nacija u kulturnom smislu, simboliziranom različitim jezicima i vjerskim običajima

Zahvaljujući kreativnim naprecima u pravu, ekonomiji i obrazovanju prije izbijanja Francuske revolucije 1789., habsburški režim razvio je model zajedničkog državljanstva u carstvu, koji je implicitno obećavao pravnu jednakost i jednake obaveze svojim podanicima (koji će uskoro postati građani). Taj koncept univerzalnog državljanstva bio je do neke mjere slučajna posljedica nastojanja Habsburgovaca da kmetove pod vlašću lokalnog plemstva pretvore u produktivniju klasu neovisnih poreznih obveznika – slobodno seljaštvo koje plaća porez predstavljalo bi mnogo značajniji resurs za državu koja je u financijskoj stisci, a ima ambicije velike sile. No oslobađanje seljaka ujedno je značilo i ograničavanje lokalnih ovlasti plemstva, kao i to da su mnogi plemići ostali bez resursa potrebnih za obradu posjeda. I seljaci i zemljoposjednici razumjeli su kakvi su ulozi u pitanju u reformskim nastojanjima Habsburgovaca.

Početkom devetnaestog stoljeća Habsburgovci su proširili obećanje pravne građanske jednakosti na muškarce i žene svih klasa donoseći razne zakonske propise čiji je vrhunac bio Opći građanski zakonik iz 1811., koji se primjenjivao u većem dijelu carstva. Naravno, pravna jednakost nije podrazumijevala socijalnu ili kulturnu jednakost. Status zasnovan na rafiniranim obrazovnim i klasnim hijerarhijama i dalje je ostao opće mjesto javnog života. Odražavao se u kompliciranim kadrovskim razredima državne službe – koja se sve više otvarala prema obrazovanim srednjim klasama – i očitovao u odijelima koje su ti državni službenici nosili. I u osamnaestom su stoljeću Habsburgovci stvarali socijalne politike koje su jačale osjećaj građanske ravnopravnosti kroz poticanje patriotskih osjećaja za državu i poštovanja društvenog poretka. Opće osnovnoškolsko obrazovanje na narodnim jezicima, stvaranje carskog činovništva uglavnom sastavljenog iz redova obrazovane srednje klase, uspostava neovisnog sudstva i poticanje slobodne trgovine unutar carstva – sve je to također lomilo moć regionalne aristokracije i promicalo status Austrije kao velike sile. Nadalje, te politike omogućavale su njihovim korisnicima u austrijskom društvu opipljiviji utjecaj u carstvu. Dokazi svjedoče da su se po završetku napoleonskih ratova od Triestea/Trsta na zapadu do Brodija na istoku mnoge društvene skupine već snažno poistovjećivale sa svojim carstvom – kako seljaci bezemljaši, tako i trgovci koji su prodavali robu izvan granica svojih regija, lokalni svećenici i kotarski činovnici. Usporedo s tim i carski je patriotizam postao rastuća snaga u Austrijskom Carstvu osnovanom 1804. – iako su lokalni patrioti definirali carstvo u kategorijama vlastitih regionalnih interesa.