Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Lijepo je živjeti dvaput’ u kojem holivudska filmska zvijezda Sharon Stone opisuje kako je pretrpjela snažan moždani udar koji je nije stajao samo zdravlja, već i karijere, obitelji, bogatstva i svjetske slave

Razumijevanje dolazi u mnogo oblika. Kao kad sam prvi put srela Patti Smith – iskorištavam priliku da se malo pravim važna – u restoranu u središtu New Yorka. Išla sam sama na kasni ručak i jedino je ona bila tamo, također sama, za stolom blizu vrata. Otprilike šest ili sedam minuta kasnije ušla je Donna Karan – evo još se malo pravim važna – te projurila pokraj mog stola i sjela u dalji dio lokala, također sama. Sve smo gledale svoja posla, jele i nekako se pretvarale da ne upijamo prisutnost drugih dviju i ne osjećamo rubove naših usporednih svjetova.

Dok sam ispijala čaj i čitala, Donna je ustala i zakoračila prema meni, a njezin je veličanstveni kaput izgledao poput kaubojskog šinjela točno u podne. Ostala sam paf kad je zastala i pozdravila me. Razgovarale smo nekoliko minuta, a onda je Patti svojim hrapavim baršunastim glasom rekla: „Hej, i ja bih vam se rado pridružila.” Donna i ja podigle smo pogled dok je legenda ustajala, a onda sam i ja ustala. Kakav Mick Jagger, ovo je ikona! Donna i ja zinule smo od oduševljenja. Sve smo tri neko vrijeme čavrljale, razmijenile nekoliko detalja iz svojih života i ostale zadivljene tim sudbinskim susretom. Hvala našim vilinskim kumama što su to upriličile!

Otad je izgledalo kao da susrećem Patti kao što čovjek nailazi na svoje vodiče. Srela sam je u Parizu dok je prikupljala novac za Judea Lawa u sklopu jednodnevne mirovne akcije procjepljivanja djece u opasnim ratnim zonama. Zove se Peace One Day, a Jude tim povodom oblači zaštitni kombinezon i hoda po najopasnijim ulicama na svijetu. Tu je i Patti, a ja joj u prolazu dobacujem: „Hej, Patti, netko želi da pjevam pjesme koje sam napisala.” Ona je na pozornici, a ja sam na putu za probu. Patti odozgo dovikuje: „Možeš ti to, dušo – ja sam u svojim početcima jedva bila u stanju otpjevati tri tona.”

I tako idem na probu i spremam se za nastup, a Patti kaže da će me dovući k sebi na pozornicu. To me tjera u smijeh. Malo sutra, mislim si. Ali već sam vidjela kako to izgleda – podsjetite me da vam ispričam anegdotu o Jamesu Brownu. Dakle, ja predstavim kul strani bend i sve ide kao po špagi, a onda odjednom Patti i njezin bend stupaju na pozornicu, ja se povlačim iza kulisa, a Patti me najednom povuče na pozornicu iza benda i tamo stojim… tijekom čitavog nastupa. Samo gledam hebenu Patti Smith kako pjeva i razmišljam o njezinu životu. Njezinu lijepom, zanimljivom životu; njezinim fotografijama; nevjerojatnim darovima Roberta Mapplethorpea; njihovu prijateljstvu, tom uzvišenom prijateljskom odnosu. Gledam je kako pjeva, a tu i tamo prikrade mi se koja suza. Vidim njezinu ljepotu, hrabrost, talent, poetičnost njenih stihova; i za tili čas ljudi kliču, poklanja se publici, grabi me i raspršuje svu tu energiju oko mene uz riječi: „Osjećaš li to, osjećaš li to, upij to, shvaćaš ti to, dušo, znam ja, možeš ti to.” Zatim silazi s pozornice, a ja ostajem na njoj udubljena u misli o dometu svojih mogućnosti.

Nedavno sam surađivala s Meryl Streep, i to potpuno neočekivano. Gledale smo jedna drugu poprijeko najmanje dva ili tri desetljeća. Mislila sam da je previše uglađena, tako daleko iznad ikoga koga bih mogla razumjeti ili ikoga tko bi me uopće pogledao. Mislila sam da ta žena, ta zvijezda, nikada ne bi izdvojila vrijeme za moju malenkost. Kad sam je vidjela, kroz glavu mi je prošlo: vidjela si Meryl Streep i sada možeš umrijeti.

Zatim sam dobila priliku raditi s njom na jedan dan, na filmu Praonica redatelja Stevena Soderbergha, i dogodila se najnevjerojatnija stvar. Upoznala sam tu ženu koja ima četvero djece; a ja imam troje. Trebala je postati baka i bila sam tako sretna zbog nje; mislila sam si: Bože, baka! Toliko smo dugo u ovom prokletom poslu, a za ženu su to kao pseće godine. Sve su njezine kćeri glumice, a ja želim da moj sin nauči baratati kamerom. Ona je tako pametna i zanimljiva, baš osoba koju bih izabrala za prijateljicu da je sretnem u kakvom književnom klubu. No kako bismo ikada mogli znati što bi bilo kad bi bilo? Svijet je rasporedio žene po udaljenim kutcima. Posložio nas je ispred prostorija u kojima bi nam zalupili vrata pred nosom. Moja generacija žena još je uvijek bila tako škrta na riječima, tako krotka, tako oprezna. Sve su nam mogli oduzeti u tren oka; toliko nam se često prijetilo.

Osjetila sam nešto posebno kad me Patti zagrlila. Osjetila sam snagu da budem svoja pred publikom i znam da je mislila kako je to dovoljno za sve nas. Za nju, za mene – i mislim da smo i Meryl i ja to osjetile jedna s drugom onaj dan. Znate, to nadilazi sam pokret #MeToo; to je ogromna stvar. Moramo se osjećati sigurno jedni s drugima.

Da, mogu započeti s tri tona koja znam, mogu stajati na pozornici i ispričati našu priču jer se ne libim reći da to jest naša priča. To nije priča o sadašnjosti, ili priča o ovom mjestu, ili priča o njima. To je naša priča. To je priča o nama ženama, i mi smo napokon spremne zapjevati drugu pjesmu, a ja ću otpjevati svoj dio iznoseći svoju priču.

To se dogodilo meni, mojoj sestri, mojoj majci, njenoj majci i majci njene majke prije toga. Ne stidim se, nisam okaljana, čista sam u srcu i duši, nisam ogorčena, nisam tužna, nemam se potrebu saprati, nisam ljuta, nisam ovdje kako bih ikoga kaznila.

Vaši su zločini dio vas. Dio za koji trebate preuzeti odgovornost, dio koji trebate razumjeti, popraviti, prepoznati, odžalovati, pokajati se i ostaviti iza sebe.

Evo što ja imam. Imam svoj dom. Svoju priču, svoju istinu, koja nužno nije istina drugih aktera i promatrača. Vrijeme svaki dan mijenja pojam istine. Više nije normalno biti bezobrazan.

Naučila sam oprostiti neoprostivo. Nadam se da ćete u ovom putovanju koje dijelim s vama i vi naučiti isto.

Naučila sam stvari gledati iz drukčije perspektive – zahvaljujući susretu sa smrću, životnim iskustvima i titulom „posljednje živuće filmske zvijezde”. Spominjem to jer dolazim iz analogne ere, prije vladavine digitalnog. Film tada nije bio računalna projekcija na platnu, već vrpca koja se vrti u projektoru. A sad ću vam odati tajnu, ono za što mislim da me učinilo zvijezdom.

Znala sam da je kino posebno mjesto. Barem za mene: bilo je to poprište čuda i čarolije, utočište, mjesto na koje se išlo zaljubiti, popraviti raspoloženje, učiti, rasti, pronaći heroje i zlikovce te se držati za ruke s nekim koga se inače ne biste odvažili dotaknuti na nekom drugom mjestu. Bilo je to mjesto na kojem možete položiti glavu na nečije rame i osjetiti kako vas prožima sigurnost.

Zašto se sve to odvijalo baš u kinu? I kako mi je to pomoglo da postanem zvijezda? Tako što sam bila svjesna posebnosti tog mjesta i igrala sam na tu kartu. Perforacije filma. Vidite, analogni film sastojao se od filmskih vrpca koje su imale rupe sa strane i svjetlost je prolazila kroz njih. No nije svaki djelić na ekranu bio slika; ponekad se u mikrosekundama prikazivala samo svjetlost. Nije to bilo tek jednolično neprekidno redanje slika tako da ste uvijek imali priliku promotriti kino i zamijetiti sve u njemu – nedostatke, prljavštinu, prazne posude za hranu, stvarnost svega toga. Mogli ste biti sami u mraku i uronjeni u svjetlo. Sićušne čestice blještave bijele svjetlosti okružile bi vas i uzdigle na to mjesto na kojem se možete istinski odmoriti te bez sustezanja vjerovati svojem unutarnjem glasu i ljubavi. Tom glasu koji vas potiče da ispružite ruku i dotaknete nekoga, dotaknete nečije srce i podijelite to iskustvo – umjesto da se vrpoljite u sjedalu, hodate prostorijom, odmorite kad vam postane previše, uzmete nešto hrane, popiškite se i vratite se. Ne, dragi moji, u kinu se nekoć strpljivo sjedilo u iščekivanju sljedeće scene. Sporiji filmovi imali su svoju čar jer ste imali jedno drugo i mogli ste doživjeti uzbuđenje zbog sporosti, vibracije svjetla i ljubavi.

Na tu sam kartu igrala. Na to uzbuđenje, energiju, na te vibracije. Obožavala sam to. Živjela sam za to kao mala. Vidjela sam to u crno-bijelim filmovima koji bi totalno zavladali prostorijom. To je bio moj avatar. To jest moj avatar, ali sada znam i zašto.

Izgledalo je da susrećem Patti Smith kao što čovjek nailazi na svoje vodiče. Srela sam je dok je u Parizu prikupljala novac za Judea Lawa u sklopu mirovne akcije

Možemo posegnuti za tom svjetlošću; možemo uroniti u nju. Možemo je nositi u sebi, utjeloviti je i znati da nismo digitalizirani, da nas takvo što ne može zamijeniti jer mi smo ono što je važnije. Nazovite to kako vam srcu drago; ali poimajte to s ljubavlju jer ta će vas svjetlost podići, pročistiti i spasiti. Zato je lijepo živjeti dvaput.

Smrt mi dobro pristaje

Otvorila sam oči, a on je stajao iznad mene, tek nekoliko centimetara udaljen od mog lica. Stranac me gledao s toliko dobrote u očima da sam bila sigurna da ću umrijeti. Milovao me po glavi, po kosi; Bože, bio je vraški zgodan. Poželjela sam da je on netko tko me voli, a ne čovjek čije su sljedeće riječi bile: „Imate moždano krvarenje.”

Nježno mi je dodirivao glavu, a ja sam samo ležala znajući da me nitko u toj prostoriji ne voli. Osjećala sam to duboko u sebi – nisam trebala napregnuti svoj mozak koji je krvario da budem svjesna apsurdnog udarca zadanog mom sada imobiliziranom životu. Bilo je to krajem rujna 2001. Završila sam na hitnoj u kliničkom bolničkom centru California Pacific Medical u San Franciscu. Pitala sam dr. Zgodničkog hoću li izgubiti sposobnost govora, našto je rekao da postoji ta mogućnost. Tada sam zatražila telefon, trebala sam nazvati mamu i sestru. Neka novosti saznaju od mene dok još uvijek umijem govoriti. Liječnik mi je stisnuo ruku. Shvatila sam da daje sve od sebe kako bi iskazao tu specifičnu vrstu ljubavi koja se rađa kad netko slijedi poziv koji mu je suđen, barem u trenutcima poput ovog. Od njega sam mnogo naučila.

Prvo sam nazvala svoju sestru Kelly. Bila je ista kao i uvijek: najveličanstvenija osoba koju poznajem. Bolja je prema drugima nego prema sebi, naivna u svojoj obzirnosti. Zatim sam nazvala mamu, a taj mi je razgovor teže pao jer nikad nisam mogla dokučiti jesam li joj zapravo draga. Eto vraga, u isto vrijeme umirem i podliježem svojoj nesigurnosti. Ona je taman bila vrtlarila u svojem dvorištu na vrhu planine u Pennsylvaniji. Slomila se.

No valja uzeti u obzir da se Dot slomi i zbog radijskih reklama, pa sam joj dala vremena jer eto znala sam da će doći k sebi. Unatoč kilometrima koji su nas dijelili ona i tata stigli su za manje od dvadeset četiri sata. Utrčala je u bolnicu još uvijek u kratkim hlačama, prekrivena blatom iz vrta, s prljavštinom ispod noktiju i vidnim strahom na licu. Godine neizvjesnosti i nesporazuma između nas nestale su u trenu. Dok sam ležala znajući da bih svakog trenutka mogla umrijeti, ona me mazila po licu svojom prašnjavom rukom i odjednom sam osjetila da me majka voli. Malo-pomalo.

Otac je stajao pokraj nje poput bika spremna na juriš.

Nazvala sam svoju najbolju prijateljicu Mimi i rekla joj ono što smo si uvijek govorile kada su vijesti bile iznimno dobre ili loše: „Nadam se da sjediš.” Mogla sam čuti njezin oštar udah. Izgovorila sam: „Možda ću umrijeti, a ti si jedina kojoj mogu reći istinu jer netko se treba pobrinuti za sve, a to neću biti ja. Imam moždano krvarenje. Ne znaju uzrok.”

Rekla je: „Oh, sranje.”

Nastavila sam: „Ovdje je jedan jako zgodan liječnik, a bojim se da neću moći očijukati s njim.”

Susprezala je suze dok je šaputala: „Oh, dušo, stižem prvim zrakoplovom.” Od nje nisam ništa manje ni očekivala.

Zatim je opet nastupila tišina. Odjekivala je od pločica hitnog odjela i udarala u moje netom slomljeno srce. Pamtim da sam osjećala nešto između straha i fascinacije zato što nitko nije trčao uokolo vičući: „Neka netko hitno pozove pojačanje!” kao što čine na TV-u. Zapanjio me nedostatak užurbanosti i kretanja. Liječnik – da, onaj isti – rekao mi je da će doći vozilo hitne pomoći i prevesti me u drugu bolnicu, koja je bila na dobrom glasu glede rješavanja neuroloških problema i da će mi tamo pružiti odgovarajuću skrb.

Čovječe, kako sam se samo loše osjećala zbog toga. Je­dnostavno postoje trenutci u kojima je dobivanje posebnog tretmana pravi crnjak. Ovo nije poput sjedala u prvom redu na utakmici Lakersa ili dobivanja stola pokraj prozora u omiljenom restoranu. Privilegije. Slava. Sranje.

Tada sam odjednom osjetila kako se sve nekako čudno pomiče, kao da se film mog života vrti unatrag kroz kameru. I to brzo. Počela sam se osjećati kao da padam, a zatim kao da mi nešto obuzima i tijelo i dušu, praćeno nekakvom bujnom, blistavom, poletnom vijavicom koja me izvlači iz tijela ravno u poznato briljantno drugo tijelo… svjesnosti?

Svjetlo je bilo izrazito sjajno. Bilo je tako… mistično. Htjela sam ga proniknuti. Htjela sam uroniti u nj. Lica u njemu nisu mi bila samo poznata. Bila su transcendentna. Neka od njih nisu bila tamo odveć dugo. Neka od njih voljela sam zanavijek. Bili su to moji najbliži prijatelji Caroline, Tony Duquette, Manuel. Tako su mi nedostajali. Smrzavala sam se u sobi iz koje sam hrlila k njima, a oni su bili tako topli, sretni i dočekivali su me širom raširenih ruku. Nisu izustili ni riječi, ali ja sam razumjela sve što mi poručuju o tome zašto smo na sigurnom, zašto se ne trebamo bojati: jer smo okruženi ljubavlju. Jer mi zapravo jesmo ljubav.

Najednom sam osjetila kao da me netko šakom udario u oko, svom snagom, i na svoje sam se iznenađenje opet našla na javi u hitnoj. Donijela sam odluku. Udahnula sam punim plućima, kao da upravo izranjam iz dubine. Uspravila sam se; svjetlo je bilo zasljepljujuće, mogla sam razabrati samo dr. Zgodničkog. Stajao je otraga i promatrao me.

Užasno mi se piškilo, ali kad sam htjela ustati s bolničkih kolica, shvatila sam da sam previsoko, poput Alise u Zemlji čudesa okupanoj bjelinom i nehrđajućim čelikom.

„Što vam treba?” upitao je liječnik.

„Kupaonica.”

„Tamo.”

Skliznula sam daleko dolje, još niže na hladne pločice i osjećala sam se kao da sam odlebdjela do WC-a i dugo piškila. Vrludala sam natrag do mjesta gdje me liječnik podigao poput perca u koje sam se u međuvremenu pretvorila.

Posljednjih nekoliko godina, kasnih devedesetih, ganjala sam ljubav koju nisam imala. Ljubav za koju sam mislila da mi pripada, ali za koju se ispostavilo da nije tako. Ganjala sam je doslovno – napustivši Hollywood i preselivši se u Sjevernu Kaliforniju – metaforički i duhovno: uvijek sam pokušavala biti nešto više, nešto što bi me približilo razumijevanju kako biti bolja u životu, bolja u ljubavi i voljenju. Promatrala sam vlastiti život i odjednom je preletio pred mojim očima.

I tako je iz vedra neba jednog lijepog poslijepodneva stigao i više nego opsežan odgovor na sva moja pitanja. Bez filtriranja, mazanja očiju ili pretvaranja: svi su moji pokušaji propali. Činjenično je stanje bilo: nisam bila voljena, nisam bila željena; nisam bila dostatna.

Nisam uspjela u svojoj dobrohotnoj i razumljivoj želji da budem nešto više nego što sam bila, nešto za što sam mislila da bi moglo biti stvarnije. Učinila sam sve čemu sam se mogla domisliti, a ništa nije bilo ispravno, ništa kako priliči. Tada sam mislila da će mi – ako nastavim činiti ono što smatram ispravnim i duhovno prikladnim doći ono za čim čeznem. Nije došlo. Jednostavno sam donosila loše, nepromišljene odluke. Duhovno osiromašene. Udaljila sam se od svoje srži kako bih postala nešto više. Smatrala sam da nisam dovoljna. Nisam se mogla otresti tog uvjerenja.

Nisam bila svjesna činjenice da nisam na pravom mjestu za sebe ili da bih mogla otići jer sam, po običaju, željela biti dobra u onome na što sam se namjerila. Htjela sam se držati svoje riječi. Čak i da sam pogriješila, sprovela bih stvar do kraja, riješila bih to.

Sve dok nisam otišla predaleko, poželjela previše, prihvatila ono što nisam trebala, dogovarala se sa samom sobom pokušavajući shvatiti zašto sam se odrekla toliko toga da bih dobila vrlo malo. Budući da sam bila uspješna žena, malo me ljudi osobno cijenilo zbog uspjeha i onoga što sam poslala. Utoliko se lakše toga bilo odreći. Uostalom, što sam ja to bila? Glumica? Dobrotvorka? Jesam li važna? Je li slika o meni istinita? Zar zaista nisam vrijedna koliko i muškarac koji je postigao isto?

Odrasla sam uz roditelje koji su više voljeli jedno drugo nego svoju djecu. Uz roditelje koje bismo zatekli kako izmjenjuju nježnosti na kauču kad bismo se vratili s igranja. Uz roditelje koji su i nakon pedeset godina braka plesali po dvorištu kao da ih nitko ne gleda. Nisam bila svjesna toga da postoje ljudi koji jednostavno ne vole svoje supružnike. Vjerovala sam da čak i razvedeni ljudi muku muče s tim velikim odlukama.