U zavisnosti od političke zajednice i vrijednosti na kojima se ona temelji, različita je uloga nasilja u rješavanju određenih društvenih i političkih sporova. Za razliku od totalitarizma i autoritarne diktature, u kojima je nasilje ideologijski, pa čak i pravno sankcionirano, demokracija je oblik vladavine koji počiva na suverenitetu naroda i na proceduri kojom društvo nadzire državu. Rješavanje sukoba u demokraciji temelji se na proceduri i isključuje nasilje. Ključno pitanje u odnosima vojske i demokracije stoga je: Kako spriječiti da nasilje iz vojske prodre u društvo? Samo nadzor od strane političke vlasti jamči da je vojska sastavni dio društva i institucija političke zajednice.

Stoga, u suvremenim demokratskim zemljama, središnju točku razmatranja civilno-vojnih odnosa, čini pitanje učinkovitog i dobro odmjerenog nadzora. Takvom tipu nadzora odgovara liberalni model, kojim se izbjegavaju dva nepovoljna scenarija: militarizacija društva uslijed nedostatnog i/ili neučinkovitog nadzora i politizacija vojske uslijed pretjeranog nadzora. Međutim, kompleks pitanja koji obuhvaća civilno-vojne odnose daleko je širi od pitanja nadzora nad oružanim snagama, iako se vrlo često zanemaruje.

Na koji način su uređeni civilno-vojni odnosi, a unutar toga i pitanje nadzora nad oružanim snagama u pojedinoj državi, zavisi od mnogobrojnih čimbenika: povijesnog nasljeđa, političke kulture, izgrađenosti političkih institucija, gospodarske situacije, sposobnosti političara, ambicija vojske itd.

Karakteristike i funkcije vojske u svakom političkom sustavu predstavljaju latentno osjetljivo i ponekad kontroverzno pitanje. Međutim, problem je još složeniji ukoliko ga razmatramo u kontekstu tranzicije.

U ovoj knjizi istražujem latinsko-američku postmilitarističku te europsku postkomunističku tranziciju u kompleksu koji obuhvaća civilno-vojne odnose. U ovo sam krenuo s namjerom da izvršim komparativnu analizu državno-pravnog, društvenog i političkog položaja vojnih organizacija u te dvije regije, ostvarivanja nadzora nad njima te osnovnih značajki civilno-vojnih odnosa. Kroz takvu analizu želio sam doći do odgovora na pitanja o utjecaju novih sigurnosnih izazova na društveni i politički položaj, te na funkcionalne zadaće suvremenih oružanih snaga; prilagođavanje oružanih snaga novim “netradicionalnim zadaćama”; provođenje nadzora u novom društvenom, političkom i sigurnosnom okruženju. Sve to trebalo bi dovesti do relevantne slike o poziciji pojedinih oružanih snaga u društvenom i političkom okruženju, te o ulozi u tranzicijskom razdoblju. Ovdje istražujem jedan izuzetno važan segment političkog sustava: segment koji sadrži vojno-političke odnose. Važan zato jer se nijedan politički sustav ne može razumjeti ako se ne razumiju njegovi elementi, ali i zato jer je sila (a vojska je institucija sile, par excellence) u samoj biti države. Nijedna se država, doduše, ne može održavati samo silom, ali isto tako, ni jedna država ne može iz sebe isključiti silu.Komparacijom pojedinih zemalja unutar regije i između regija dolazim do pokazatelja o sličnostima i razlikama između dva tipa tranzicije. Jednim dijelom, ovdje analiziram pojedine elemente ove teme u hrvatskim uvjetima. Ratni sukobi u post-jugoslavenskom prostoru nisu posebno tretirani u ovom radu, ali su dijelom analizirani u kontekstu dominantne teme – tranzicije.Iako je Istočna Europa nesumnjivo istočni (ili barem „istočniji“) dio Europe, nije je nimalo jednostavno precizno odrediti. Pojam „Istočna Europa“ ovisan je o geopolitičkom, geografskom, kulturalnom ili socioekonomskom kontekstu. Jedna duhovita dosjetka kaže kako vjerojatno postoji toliko definicija Istočne Europe koliko i znanstvenika u toj regiji.

Iako se pojam Istočne Europe, dakle, može vezivati uz čitav niz kriterija, za ovaj rad je najrelevantniji pojam Istočne Europe kao političkog koncepta. Velik broj definicija Istočnom Europom naziva bivše komunističke države sovjetskog bloka, te je u tom kontekstu Istočna Europa pojam vezan u hladnoratovsku Europu i predstavlja suprotnost Zapadnoj Europi. U strogom smislu riječi, bivša Jugoslavija ne pripada u potpunosti Istočnoj Europi, ali to razlikovanje nema značajnije implikacije za ovaj rad. Prema tome, Istočnom Europom u ovom radu smatraju se europske postkomunističke države, neovisno o njihovom strogom geografskom položaju, kao i o poziciji u hladnoratovskoj strukturi.

Latinska Amerika kao regija može biti određena na različite načine. Neke definicije polaze od geopolitičkih i strateških odrednica, a druge od jezičnih i kulturalnih; neke uključuju države španjolskog govornog područja, a isključuju anglo-karipske i frankofone države te Brazil; neke pak u Latinsku Ameriku uključuju sve države s „latinskim“ utjecajem i kulturalnim vezama. Latinska Amerika, prema Encyclopaedia Britannica, obuhvaća cijeli južnoamerički kontinent, Srednju Ameriku, Meksiko i karipske otoke. Kako je to potonje određenje latinsko-američke regije prilično rašireno, te se pod Latinskom Amerikom najčešće razumijeva 18 država španjolskog govornog područja, jedna država portugalskog govornog područja (Brazil) i jedna država francuskog govornog područja (Haiti), u ovom radu se polazi od takvog određenja regije.

Možda nigdje kao u Latinskoj Americi vojska nije pokazivala toliki interes za politiku i taj interes ostvarivala otvorenim angažmanom ili kao snažna grupa za pritisak. Razvijena tehnika preuzimanja vlasti ili snažnog utjecaja na vlast, omogućava nam da govorimo o tzv. “latinsko-američkom modelu” prisutnosti vojske u politici. Karakteristike tog modela, kao i uzroke nastanka i održavanja tog specifičnog odnosa vojne i civilne sfere, istražujem u ovom radu. Pokušavam odgovoriti na pitanje – što je dovelo do militarizacije latinsko-američke regije; razmatram tehnike kojima se ta militarizacija provodila (ili se još uvijek provodi), kakve su karakteristike političkih sustava koji su nastali kao rezultat takvog djelovanja, te posebno istražujem kompleks civilno-vojnih odnosa i njegovih aktera u tranzicijskim procesima. Načelno se može reći da je dominacija vojske u Latinskoj Americi rezultat spleta unutarnjih i vanjskih čimbenika, povijesnog nasljeđa, gospodarskih, socijalnih i političkih problema koji nisu mogli biti razriješeni u političkim institucijama, koje su po svojoj formi prekopirane sa zapada, a sadržajno prazne. S jedne strane, slabost političke kulture, odnosno, slaba javna privrženost civilnim institucijama, a s druge strane, snažna, dobro organizirana vojska, koja je često isticala svoj osjećaj odgovornosti za budućnost zemlje, bez sumnje, predstavlja plodno tlo za latinsko-američki militarizam.

Upravo je tradicionalna vojna supremacija utjecala da se i u tranzicijskom razdoblju sva pozornost usmjeri u pravcu vaganja političke moći između političara i vojnika, uz zanemarivanje šireg pogleda na civilno-vojne odnose. Štoviše, čak i civilna kontrola nad oružanim snagama u Latinskoj Americi odskače od klasičnih predodžbi civilne kontrole. U Latinskoj Americi to znači izbjegavanje neželjenog ponašanja vojske, jakog pritiska, provokacija, prijetnji udarom. Izbjegavanje udara samo po sebi, naravno ne znači da je uspostavljen čvrst hijerarhijski odnos između civilnih vođa i vojske, ali u ovom području koje je povijesno obilježeno udarima, to predstavlja važno postignuće.

U posljednjih dvadesetak godina ravnoteža političke moći je nedvojbeno nagnuta na stranu civila, ali ravnoteža kompetencije nije. Civili su još uvijek u značajnom zaostatku u odnosu na svoje vojne pandane u razumijevanju obrambenih pitanja. Latinsko-američki političari prvenstveno su zaokupljeni upravljanjem vojskom na način da je podrede civilnoj vlasti, dok su vrlo malo posvećeni razvoju ekspertize na obrambenom području.

Vojske u komunističkim režimima uglavnom ne uzurpiraju izravno političku vlast, ali nisu niti obični instrumenti u rukama civilnih političara. Vojska je, kao i svaka druga državna institucija, pod kontrolom komunističke partije. S druge strane, možemo reći da je vojska i bitni dio politike, odnosno dio same Partije. Vojska nije samo subjekt obrane od vanjskog agresora, već i bitan čimbenik izgradnje društva po receptu Partije i čuvanja unutarnje stabilnosti poretka.

Interes komunističkih vojski za politiku nije bio pokazatelj pučističkih namjera, nego ustavna i zakonska obveza, nešto što logično proizlazi iz cjelokupnog modela organizacije društva i države.

Kad su komunistički režimi u Europi počeli padati jedan za drugim, zanimljivo je promatrati ponašanje vojske. Vojska se nije posvuda ponašala na isti način. Razloga za to ima više: zavisi na koji je način nastala vojska; je li bila uključena u vojni savez (Varšavski ugovor); koliko se režim oslanjao na vojsku u svrhu svog održanja; koliku je težinu imala komponenta profesionalnosti u vojsci, a koliku ideološka komponenta; zavisi i od etničke strukture u vojsci u višeetničkim državnim zajednicama itd.

Porast nacionalizma i etničkih netrpeljivosti u nekim je bivšim komunističkim zemljama otvorio bolno pitanje koje je komunistički režim godinama gurao ispod tepiha. U skladu s temom valja obratiti pozornost na vojsku u procesima koje karakterizira nacionalizam i etnička netrpeljivost, kao i na razdoblje koje je tome prethodilo, a značajno je utjecalo na kasnije procese.

Sljedeću skupinu predstavljaju srednjeeuropske države koje su relativno mirno (nenasilno) izvele tranziciju iz komunističkog u demokratski sustav, primijenile zapadne standarde u nadzoru nad vojskom, te konačno pristupile NATO savezu. Češka je pri tom zanimljiva kao slučaj mirne tranzicije i uspješne demokratizacije u uvjetima etničke nehomogenosti (u vrijeme postojanja Čehoslovačke); Poljska uslijed značajne penetracije vojske u politički sustav za vrijeme vladavine generala Jaruzelskog, a Slovenija kao jedina federalna jedinica bivše Jugoslavije koja je uspješno i relativno bezbolno provela demokratizaciju te se priključila europskim i euroatlantskim integracijama.

Između te dvije skupine postkomunističkih zemalja, koje predstavljaju svojevrsne suprotnosti u procesima tranzicije, demokratizacije i uspostavljanja određenog modela upravljanja vojnom organizacijom, nalaze se zemlje poput Rumunjske i Bugarske, koje nisu u tranziciji iskusile eskalaciju nasilja, ali su u procesu demokratske konsolidacije prolazile (a dijelom još uvije prolaze) brojne teškoće.

Dio postkomunističkih država, čak i koje pripadaju krugu zemalja koje su primljene u punopravno članstvo Europske unije i NATO-a, može vrlo lako otklizati u smjeru klasičnih latinsko-američkih scenarija. Relativno niska efikasnost političkih institucija, nedovoljna privrženost stanovništva liberalno-demokratskim vrijednostima te gospodarski i socijalni problemi – sve to pokazuje veću sličnost sa Latinskom Amerikom, nego sa Zapadnom Europom.

U postkomunističkim državama, vojni čimbenik pokazuje veću sklonost otimanju od civilne kontrole u onim državama gdje su oružane snage bile značajno angažirane u unutarnjim (često etnički obojanim) sukobima. To je manje posljedica izvorne motivacije vojske, a više posljedica utjecaja političke elite koja je često naglašavala važnost i odgovornost vojske u stabiliziranju političkog poretka, manipulirala etničkim obrascima i domoljubnim osjećajima. Uslijed toga je vojska, i u slučaju slamanja sukoba, smatrala da joj zasluge stečene u borbi nameću odgovornost čuvanja političkog poretka i utjecaja na rekonstituiranje društva po načelima „vojničkih vrlina“. Pokušaji svođenja vojske u okvire zapadnih demokratskih standarda i potpuno podčinjavanje civilnoj kontroli, nužno će biti doživljavano kao marginalizacija oružanih snaga ili čak kao izdaja.

U recentnim procesima latinsko-američke i istočnoeuropske postkomunističke tranzicije temeljna opasnost ne dolazi od mogućnosti restauracije političkih poredaka pred-tranzicijskog razdoblja, već prije svega od rastućeg nepovjerenja u liberalnu demokraciju. Iako ni zapadna društva nisu pošteđena svojevrsne hajke protiv liberalne demokracije, koju se sve glasnije i otvorenije proziva za “divljački kapitalizam”, “socijaldarvinizam” i sveukupne društvene nepravde koje su s time povezane, ta su društva ipak znatno otpornija na protuliberalne napade od tranzicijskih društava. Glavni razlog leži u bitno različitom iskustvu njihovih građana. Građani latinsko-američkih i postkomunističkih država zapravo nikad nisu ni iskusili život u liberalnoj demokraciji. Njihovo razočarenje liberalnom demokracijom, razočarenje je kvazi-liberalnim surogatom.

Analiza civilno-vojnih odnosa omogućuje pogled na recentne procese u političkim i društvenim sustavima zemalja ovih dviju regija s aspekta koji se načelno ne doživljava “tranzicijski relevantnim”. Iako zahvaćaju vrlo širok spektar tema, civilno-vojni odnosi relativno su slabo problematizirani u studijama koje se odnose na spomenuto osporavanje liberalne demokracije. To je tim čudnije što analiza civilno-vojnih odnosa sadrži referiranje na jednu od ključnih kategorija politike – silu, odnosno, odnos sile i političke zajednice.

U velikom broju radova o Latinskoj Americi, vojnom čimbeniku priznata je jedna od glavnih uloga. U gotovo svim analizama političkih procesa, društvene strukture, ekonomskih perspektiva itd. značajan prostor posvećuje se oružanim snagama. Naglašava se i analizira njihova uloga, kako u procesima prevladavajuće militarizacije, tako i u postmilitarističkoj konsolidaciji. Posve je evidentno kako oružane snage predstavljaju bitan, a u nekim slučajevima i ključan element latinsko-američke tranzicije; oko te činjenice postoji gotovo jednoglasje, te se stoga uloga vojske pomno i istražuje. S druge strane, analize istočnoeuropske postkomunističke tranzicije vrlo marginalno dotiču kompleks civilno-vojnih odnosa. Oružane snage promatraju se prvenstveno u kontekstu raskida veza s Moskvom i prilagodbi koje su ih vodile prema NATO-u. Istraživanje oružanih snaga kao subjekta tranzicije svelo se na promatranje njihova ponašanja za vrijeme rušenja komunističkih režima. U ostalim fazama tranzicije, neki drugi aspekti su postali dominantniji, te potpuno istisnuli oružane snage.

Iako se ove dvije tranzicije događaju u bliskom vremenskom okviru (latinsko-američka tranzicija započela je nešto ranije, ali su se njene faze protegnule na vrijeme u kojem se počela provoditi istočnoeuropska tranzicija), komparativne analize tih dviju tranzicija, a koje bi obuhvatile područje civilno-vojnih odnosa, vrlo su oskudne. Ovaj rad trebao bi predstavljati jedan pokušaj popunjavanja te praznine. Cilj mi je, s jedne strane, latinsko-američki militarizam i postmilitarističku konsolidaciju analizirati izvan prevladavajućeg diskursa po kojem se civilno-vojni odnosi, gotovo u potpunosti, razumijevaju u kontekstu borbe civilnih političara i vojnika za političkom supremacijom. S druge strane, istočnoeuropsku postkomunističku tranziciju osvijetliti u jednom zanemarenom području – području civilno-vojnih odnosa.

Glavna ideja ovog rada je analizom civilno-vojnih odnosa stvoriti pretpostavke za ocjenu ukupnog demokratskog napretka, prikazati podjednak stupanj nedovršenosti tranzicije i vrlo dvojbenog uspjeha konsolidacije, kako u latinsko-američkom, tako i u istočnoeuropskom postkomunističkom području. Iako civilno-vojni odnosi nisu jedini segment preko kojeg možemo analizirati tranzicijske procese, on je politološki izazovan jer se referira na ključne kategorije politološke analize. U postojećim studijama latinsko-američke tranzicije dominira analiza vojno-političkih procesa, uz zanemarivanje svih ostalih aspekata; kad se radi o tranziciji komunističkih poredaka, kompleks vojno-političkih odnosa svodi se na dilemu: na čiju će stranu stati vojska. Civilno-vojni odnosi u latinsko-američkim društvima daleko su kompleksniji, a njihov utjecaj na tranziciju daleko ambivalentniji, nego što to proizlazi iz analiza koje taj problem svode na svojevrsno nadigravanje između vojnika i civilnih političara oko političke moći. Jednako tako, civilno-vojni odnosi mnogo su dublje bili involvirani u tranzicijske procese istočnoeeuropskih postkomunističkih država, no što to izgleda, a njihovo oblikovanje u fazi konsolidacije ima izuzetan potencijal prepoznavanja ključnih trendova u razvoju političkih i društvenih procesa.

U radu je korištena metoda komparacije malog broja zemalja. Metoda kompariranja malog broja zemalja se dijeli na dva tipa dizajna sustava: dizajn najsličnijih sustava i dizajn najrazličitijih sustava. Dizajnom najsličnijih sustava nastoje se komparirati politički sustavi koji imaju mnoštvo zajedničkih značajki s namjerom da se neke razlike neutraliziraju, a druge istaknu. Dizajnom najsličnijih sustava nastoje se utvrditi ključne značajke koje su za slične zemlje različite i koje objašnjavaju opaženi politički ishod. Dizajnom najrazličitijih sustava, pak, kompariraju se zemlje koje nemaju nikakvih zajedničkih značajki osim političkog ishoda koji se želi objasniti te jednoga ili dva eksplanacijska faktora koja se smatraju važnima za taj ishod.

Dizajn najsličnijih sustava osobito je pogodan za one koji se bave područnim studijama jer se može pretpostaviti da između zemalja koje čine određenu geografsku regiju svijeta, postoje neke bitne sličnosti. Dizajn najrazličitijih sustava tipičan je za komparativne studije kojima se utvrđuje određeni ishod koji treba protumačiti, primjerice revolucije, vojni udari ili demokratska tranzicija. Zemlje koje čine taj tip komparativnih studija jesu slučajevi u kojima se pojavljuje određeni ishod.

U ovom radu korištena su oba dizajna sustava: dizajn najsličnijih sustava korišten je za komparaciju iskustva demokratske konsolidacije u zasebnim regijama Latinske Amerike i Istočne Europe, a dizajn najrazličitijih sustava za komparaciju te dvije regije.

Knjiga se sastoji od uvodnog dijela, pet međusobno povezanih cjelina koje su relevantne u obradi teme, zaključka i literature. U prvom poglavlju daje se pregled temeljnih pojmova i dominantnih pravaca u istraživanju civilno-vojnih odnosa i tranzicije. Drugo poglavlje obrađuje latinsko-američku tranziciju, od istraživanja povijesnih izvora specifičnog latinsko-američkog modela prisutnosti vojske u politici do postmilitarističke tranzicije i civilno-vojnih odnosa. Treće poglavlje fokusirano je na istočnoeuropsku tranziciju, te sadrži analizu vojnih organizacija u komunističkim režimima, analizu uloge i ponašanja vojske u vrijeme urušavanja komunističkih poredaka te širu analizu civilno-vojnih odnosa u istočnoeuropskoj postkomunističkoj tranziciji. Četvrto poglavlje daje sažeti prikaz nekih temeljnih obilježja koja su u postmoderno doba postala bitnim dijelom arene civilno-vojnih odnosa te njihovo ispreplitanje s tranzicijskim kontekstom. Peto poglavlje predstavlja pokušaj tematiziranja osnovnih pitanja iz ovoga rada u hrvatskim uvjetima. To nije cjelovit prikaz ove teme u hrvatskom kontekstu, već, kao što to i naslov poglavlja sugerira, tek jedan mogući pogled na dosegnuti stupanj demokratske konsolidacije. S obzirom da sam ovim radom pokušao snažno naglasiti „tranzicijsku relevantnost“ civilno-vojnih odnosa, odnosno, kako se analizom civilno-vojnih odnosa može doći do prilično jasne slike o demokratskoj konsolidaciji režima, izbjegavanje dokazivanja i svojevrsnog testiranja te hipoteze u hrvatskim uvjetima, djelovalo bi neiskreno.