Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Vis – posljednja nada’ u kojem Danijel Frka piše o značaju aerodroma koji je predstavljao zadnju slamku spasa za američke i britanske pilote kojima je, nakon borbi s Hitlerovim zrakoplovstvom, prijetila smrt u Jadranu

Knjigu u kojoj je dokumentima i fotografijama objašnjena uloga aerodroma na Visu u Drugom svjetskom ratu objavio je Despot infinitus

Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata otok Vis je imao važnu ulogu u antifašističkom pokretu. Godine 1941. okupirala ga je Italija, da bi nakon njezina pada 1943. otok preuzela partizanska vlast, a nikada ga nije okupirala njemačka vojska. Na Visu su osim partizanskih, smještene i snage Saveznika te je izgrađen i aerodrom, koji je postao simbolom otpora i prkosa njemačkome ratnom stroju. Vis je od 1944. djelovao kao središte partizanske vlasti i savezničkih vojnih misijâ. U vrijeme najveće opasnosti od njemačkog iskrcavanja na Vis, velik dio otočnoga stanovništva bio je privremeno evakuiran u logor El Shatt u blizini Sueskog kanala u Egiptu. Oslobođenjem zemlje prestaje uloga Visa kao izoliranog uporišta, vraća se njegovo stanovništvo i započinje obnova.

No Vis ni tada nije izgubio svoj vojni značaj. U socijalističkoj Jugoslaviji, zbog njegova strateškoga položaja, Vis se ponovno utvrđuje; na otoku je sagrađeno više od 30 vojnih objekata i do 1989. bio je zatvoren za strance. Jugoslavenska vojska napustila je Vis tek 1992. godine. Današnji razvoj otoka usmjeren je ponajviše na turizam i uslužne djelatnosti.

U cijeloj burnoj povijesti otoka Visa, posebno se ističe njegova važna uloga koju je odigrao u Drugome svjetskom ratu, a osobito u razdoblju od konca 1943. do kraja rata. Geografski prilično udaljen od kopna, ali i od ostalih otoka srednje Dalmacije, Vis ne samo da je ostao izvan dohvata njemačkih obalnih topničkih baterija, nego je znatno otežao i njemačke planove za njegovo zauzimanje. Koncem 1943., kada su njemačke snage nadirale duž dalmatinske obale ne bi li što prije zauzele položaje koje su napustili Talijani nakon kapitulacije u rujnu 1943., a zatim u seriji desantnih operacija zauzele i sve otoke, Vis je ostao kao posljednja odstupnica za partizanske snage i izbjeglice iz popaljenih i uništenih krajeva, koji su se na njemu sakupili čekajući konačnu odluku Vrhovnog štaba NOVJ-a. Na Visu su se u to vrijeme nalazile i savezničke jedinice, te je u rješenju dvojbe – da li Vis braniti ili ga napustiti i evakuirati izbjeglice i sve vojne jedinice u Italiju, ujedno ležala i sudbina oružanog otpora na tlu cijele okupirane zemlje. Sudbonosna odluka Vrhovnog štaba da se Vis u zajednici sa Saveznicima ipak brani svim sredstvima, riješila je dugoročno pitanje opstanka partizanskog pokreta i povela ga prema konačnoj pobjedi nad neprijateljem.

Vis kao baza oružanog otpora u Drugome svjetskom ratu

Završetkom Travanjskog rata 1941. u kojemu su sile Osovine u 12 dana doslovce “pregazile” Kraljevinu Jugoslaviju, prestao je svaki organizirani otpor i zemlja se našla u potpunom rasulu. Prema Hitlerovim “Privremenim smjernicama za podjelu Jugoslavije” izdanim još 12. travnja 1941., odmah poslije kapitulacije Jugoslavija je razbijena na deset dijelova, od kojih je najveći pripao novoosnovanoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH), drugi je okupirala Njemačka, a ostale su dijelove anektirale susjedne zemlje (Italija, Mađarska i Rumunjska). Prema međusobnom dogovoru nacističke Njemačke i fašističke Italije, zemlja je podijeljena na područja njihove vojne nadležnosti, pri čemu je Njemačka svoj vojni utjecaj zadržala nad sjevernim dijelom od crte razdvajanja koja je prolazila kroz Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, potom je tekla granicom između Srbije i Crne Gore prema istoku i jugu, pri čemu je veći dio Kosova i uži pojas zapadne Makedonije potpao pod nadzor talijanskih oružanih snaga. Istovremeno je cijela istočna obala Jadrana uključivši i zaleđe dubine od 120 do 180 km potpala pod talijansku vojnu upravu.

Tako je i otok Vis dospio pod talijansko Vojnopomorsko zapovjedništvo Dalmacije (Comando militare marittimo della Dalmazia, skraćeno MARIDALMAZIA) sa sjedištem u Splitu. Komunistička partija Jugoslavije vrlo je brzo započela sa organizacijom ilegalnih skupina i na području Dalmacije, pa su na cijelom okupiranom kopnenom i otočnom području Dalmacije počeli nicati mjesni komiteti kao začeci organiziranih grupa koje će kasnije prerasti u partizanske odrede koji će povesti oružanu borbu protiv okupatora. Tako je već koncem kolovoza 1941. iz Komiže i Biševa sa dva leuta krenula grupa od 34 dragovoljca za Split, ali su se zbog prekida kanala ilegalne veze koja ih je trebala prebaciti u dalmatinsko zaleđe partizane, morali vratiti na Vis. No nešto kasnije, u svibnju i lipnju 1942. tri grupe sa ukupno 56 Višana uspjele su se, zahvaljujući dobro organiziranim ilegalnim vezama, preko otoka Šolte i Hvara prebaciti na kopno i uključiti u partizanske odrede.

Sudbonosna odluka Vrhovnog štaba da se Vis u zajednici sa Saveznicima brani svim sredstvima, riješila je dugoročno pitanje opstanka partizanskog pokreta i povela ga prema pobjedi nad neprijateljem

Zbog svojeg položaja daleko od obale i odvojen od ostalih otoka širokim kanalima, Vis je tijekom 1942. pa sve do jeseni 1943. ostao izvan glavnih žarišta organiziranog partizanskog otpora i borbi na moru, te talijanski garnizon nije bio metom napada jedinica Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ), kako su se od nedavno službeno nazivale partizanske snage. Međutim, ratna situacija počela se temeljito mijenjati u kolovozu 1943., kada je postalo očigledno da bi Italija mogla uskoro kapitulirati pod pritiskom savezničkih snaga koje su se nakon zauzimanja Sicilije iskrcale u južnoj Italiji. Vijest o kapitulaciji Kraljevine Italije priopćena je svijetu u večernjim satima 8. rujna 1943., nakon čega je uslijedilo još jedno savezničko iskrcavanje, ovaj puta u zaljevu Salerno.

Oko tri tjedna prije talijanske kapitulacije, viška “Leteća četa” je zauzela talijansku izvidnu stanicu na vrhu brda Hum, čija se posada predala, a u ruke partizana palo je svo talijansko oružje i oprema. Talijanski vojnici su razoružani i pušteni, ali su prije toga druge talijanske jedinice uhitile po 10 talaca iz Visa i Komiže sa prijetnjom da će biti pogubljeni ako se ne vrati oduzeto oružje. Budući da oružje nije vraćeno, 20. kolovoza 1943. Talijani su strijeljali 10 komiških talaca (kod groblja) i 10 viških talaca (na otočiću Host). Dana 8. rujna 1943. Italija je kapitulirala čime je završeno razdoblje talijanske okupacije Visa, a talijanski ratni zločinci koji su sudjelovali u represalijama su uhićeni, izvedeni pred narodni sud i 10. listopada 1943. strijeljani.

Početkom 1944. zračni rat na Sredozemlju ulazio je u svoju petu godinu, a započeo je u srpnju 1940. sukobom britanskih i talijanskih snaga u sjevernoj Africi, talijanskoj Istočnoj Africi te talijanskim zračnim napadima na Maltu. Dolaskom Nijemaca u Afriku 1941. godine te proširenjem ratnih djelovanja na području Balkana, otvorena je nova faza zračnih sukoba širih razmjera. Britanci su zbog prioritetnih zadataka obrane Velike Britanije dugo oklijevali sa slanjem najsuvremenijih lovačkih aviona u to područje, što ipak nije rezultiralo njemačkom premoći u zraku. Nijemci nisu na vrijeme iskoristili svoju taktičku i tehničku nadmoć te su platili visoku cijenu u izgubljenim zrakoplovima i posadama zbog slabije logistike i stalnih RAF-ovih napada na njemačke vitalne lance opskrbe. RAF se pokazao umješnijim u organiziranju mobilnih uzletišta u pustinji sa kojih su njihovi lovci bombarderi neprekidno napadali neprijateljska uzletišta, komunikacije i vojna uporišta. Upravo mobilnost zemaljskih snaga i zrakoplovnih jedinica te kreiranje lanaca njihove opskrbe pokazali su se presudnim u pustinjskim uvjetima ratovanja.

Teški bombarderi 15. američkih zračnih snaga na putu prema ciljevima u okupiranoj Europi, letjeli su iznad Visa. Fotografije objavljene uz dopuštenje izdavača

Uslijedio je niz bitaka za prevlast nad područjem Libije i dijelova Egipta, koji je kulminirao Drugom bitkom za El Alamein u listopadu 1942. godine. U njoj su snage Britanskog Commonwealtha na čelu kojih je bio general Bernard Montgomery porazile njemački Afrički Korpus pod zapovjedništvom generala Erwina Rommela.

U studenome 1942. Anglo-Amerikanci su se iskrcali u sjeverozapadnoj Africi (operacija „Torch“), gdje su se sukobili sa snagama Vichyjeve Francuske koje su pružile neočekivani otpor. Međutim, nakon njihova brzog poraza te su snage pristupile Saveznicima, koji su u okruženje zatim zatvorili nekoliko stotina tisuća njemačkih i talijanskih vojnika u sjevernom Tunisu. Te snage sila Osovine konačno su se predale u svibnju 1943., čime je uspješno okončana afrička kampanja. Pobjedom u sjevernoj Africi, Saveznici su se sada mogli posvetiti sljedećem koraku: osvajanju talijanskog teritorija.

Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija usuglasile su svoje planove po kojima je početkom 1944. planirano iskrcavanje u južnoj Francuskoj, kojemu bi prethodilo iskrcavanje na talijansko kopno. Prebacivanjem rata na talijanski teritorij namjeravalo se provocirati brzu talijansku kapitulaciju ili barem oslabiti talijanski otpor, čime bi se dovelo u pitanje njemačko-talijansko savezništvo i ubrzalo slom i samog Hitlerovog Trećeg Reicha. Britanska Ratna mornarica (Royal Navy) tada bi kontrolirala situaciju u cijelom Sredozemlju, osiguravši linije snabdijevanja sa Egiptom, Srednjim i Dalekim istokom te Indijom. Istovremeno bi se talijanske okupacijske snage na Balkanu prisililo da glavninu svojih jedinica prebace u Italiju radi obrane zemlje od neposredne savezničke opasnosti, dok bi Njemačka također bila prisiljena dio svojih snaga prebaciti sa Istočnog bojišta u Italiju, što bi izravno olakšalo situaciju u SSSR-u.

Kombinirana zračno-pomorska desantna operacija iskrcavanja na Siciliju pod kodnim nazivom operacija “Husky” započela je 10. srpnja 1943. godine. Američke snage kojima je zapovijedao general George S. Patton te britanske snage pod zapovjedništvom generala Bernarda Montgomeryja uspjele su poslije ogorčenih borbi do početka kolovoza osvojiti većinu otoka, kojega su zadnje njemačke snage napustile 17. kolovoza i prebacile se na talijansko kopno.

Otok Vis je 1941. godine okupirala Italija, da bi nakon njezina pada 1943. otok preuzela partizanska vlast, a nikada ga nije okupirala Hitlerova njemačka vojska

Već 3. rujna 1943. britanske snage iskrcale su se na talijansko kopno na sam vrh talijanske “čizme” (operacija “Baytown“), a istog dana talijanska vlada Marescialla Badoglia potpisala je primirje, koje je javno proglašeno 8. rujna. Idućeg dana snage američke 5. vojske iskrcale su se kod Salerna (operacija “Avalanche”) gdje su naišle na otpor njemačke 10. vojske, a istovremeno su se britanske snage 8. vojske iskrcale kod Taranta (operacija “Slapstick”), ne naišavši gotovo na nikakav otpor. Napredujući vrlo brzo, one su zauzele istočnu talijansku obalu sve do Barija, kao i vrlo važne aerodrome oko grada Foggie.

Njemačke snage u Italiji pod zapovjedništvom feldmaršala Alberta Kesselringa brzo su se reorganizirale te su pripremljene čvrste i utvrđene obrambene linije Volturno i Barbara južno od Rima i sjeverno od Napulja, poprijeko preko Apeninskog poluotoka, sa ciljem da se tu zaustavi savezničko napredovanje. Istovremeno su Nijemci ubrzano utvrđivali sustav linija Winter koji je kasnije postao poznatiji pod nazivom sustav linija Gustav, koji je za dulje vrijeme učinkovito zaustavio savezničke snage. Tek 22. siječnja 1944. Saveznici su se iskrcali u pozadini linije Gustav kod Anzia (operacija “Shingle”), ali im je slamanje ove obrambene linije pošlo za rukom tek u svibnju 1944., nakon četiri velike i krvave ofenzive, prilikom čega su njemačke snage u jednom trenutku čak zaprijetile da slome mostobran te da savezničke snage kod Anzia bace u more. Rim je zauzet tek 4. lipnja 1944. godine. Nakon osvajanja Rima i iskrcavanja u Normandiji, Saveznici su svoju pažnju na Sredozemlju usmjerili prema južnoj Francuskoj (operacija “Dragoon”) te su se 15. kolovoza iskrcali na Azurnoj obali.

U razdoblju od lipnja do kolovoza Saveznici su zauzeli Firencu i Pisu te su se približili njemačkoj utvrđenoj Gotskoj liniji obrane, a na Jadranskoj obali zauzeli su područje sve do Ancone. Zauzimanjem cijele talijanske obale i luka od Taranta do Ancone, stvoreni su uvjeti da se na tom području organiziraju pomorske i logističke baze iz kojih je kretala saveznička vojna pomoć za partizanske snage u okupiranoj Jugoslaviji. Pri tome je otok Vis odigrao ulogu kao ključni logistički centar i značajno vojno uporište. Odmah po zauzimanju talijanskih aerodroma u području oko grada Foggie početkom 1944., započelo je njihovo proširenje i opremanje za baziranje teških četveromotornih bombardera 15. američkih zračnih snaga, a planirana je i izgradnja dodatnih, novih aerodroma. Cilj je bio intenziviranje zračne ofanzive na okupirana područja Balkana, južne Europe i same Njemačke, kako bi se presjekle linije snabdijevanja njemačke vojske te uništilo njemačku ratnu industriju.

Svečana smotra britanskih zračnih snaga stacioniranih na otoku Visu održana je 2. rujna 1944. godine. Fotografije objavljene uz dopuštenje izdavača

Bile su to okolnosti uslijed kojih se mali otok Vis našao na putu savezničkih bombardera iz baza u južnoj Italiji prema ciljevima u Europi, kao i na njihovom povratnom letu prema Italiji. Okolnosti će uskoro pokazati da će u savezničkim zrakoplovnim operacijama značaj Visa višestruko porasti izgradnjom aerodroma, na kojega će moći slijetati oštećeni bombarderi.

Ratna situacija u drugoj polovici 1943.

Njemačko vrhovno zapovjedništvo još je za vrijeme borbi u Tunisu u sjevernoj Africi razmatralo mogućnost da Italija izađe iz rata, te su tjedan dana nakon sloma bojišta u Africi razrađivani planovi obrane Balkana bez sudjelovanja Italije. U skladu sa tim planovima Nijemci su stalno pojačavali svoje snage na Apeninskom poluotoku te na Balkanu, a svrgavanje Mussolinija sa vlasti te njegovo pritvaranje bili su jasan znak da je slom Italije pitanje dana. Pripremljen je novi plan za postupak njemačkih snaga za slučaj da Italija kapitulira pod nazivom “Achse”, a posredstvom svojih agenata u talijanskom Zapovjedništvu zrakoplovstva, saznali su 5. rujna da su dan ranije završeni pregovori sa Saveznicima o talijanskoj kapitulaciji. U vrijeme pada Sicilije u kolovozu 1943., Nijemci su izvršili i promjene u zapovjednoj organizaciji na Balkanu. Za vrhovnog zapovjednika njemačkih oružanih snaga Jugoistoka (Grupa vojski F) postavljen je feldmaršal Maximilian von Weichs sa stožerom u Beogradu. Njemu su podređeni zrakoplovni general Alexander Loehr, zapovjednik Grupe vojski E koja je raspoređena u Grčkoj, vojni zapovjednik Srbije general Hans Felber te zapovjednik 2. oklopne vojske general Lothar Rendulic, koji je dobio zadatak razoružati talijanske jedinice na jugozapadnom dijelu Balkana, razbiti i uništiti snage NOVJ-a te da organizirati snažnu obranu istočne obale Jadrana. Za taj zadatak Rendulic je na raspolaganju imao 11 divizija i jednu brigadu.

Sa njemačkim zauzimanjem bivše talijanske okupacijske zone, jedinice NOVJ-a morale su se povući pred nadiranjem nadmoćnih njemačkih snaga. Nakon samo 11 dana, oslobođeni Split pao je 24. rujna u njemačke ruke, a napredovanje njemačkih jedinica planirano se nastavilo sa ciljem zauzimanja cijele dalmatinske obale. Partizanske snage započele su sa postupnim povlačenjem na otoke, te je sljedećih mjeseci sve više rastao značaj Visa, jednog od rijetkih otoka na kojemu su se zadržale snage NOVJ-a.

U vrijeme nadiranja njemačkih snaga na jadransku obalu, donesena je odluka da NOVJ stupi u kontakt sa Saveznicima u Italiji. Parobrodom “Bakar” koji je u noći 2./3. listopada1943. isplovio iz luke Vis sa ranjenicima i izbjeglicama za talijansku luku Bari, upućeno je izaslanstvo sa opunomoćenim časnicima IV. operativne zone Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije koji su nakon puno truda uspjeli stupiti u vezu sa savezničkim zapovjedništvom, sa ciljem da dogovore zbrinjavanje partizanskih ranjenika kao i prve isporuke hrane, oružja, obuće i odjeće za borce jedinica NOVJ-a.

Saveznici su na vrijeme prepoznali opasnost od njemačkog zauzimanja otoka, a posebno Visa, pa su već u listopadu 1943. započele na Vis stizati prve pošiljke savezničke pomoći u oružju i hrani. Pod zapovjedništvom bojnika američke vojske Louisa Huota, OSS je 12. listopada pokrenuo tromjesečnu akciju dostave pomoći. Parobrod “Bakar” je već 15. listopada isplovio iz luke Bari sa prvim teretom hrane i sanitetskog materijala i uplovio u Vis, a zatim su u višku luku uplovili i motorni jedrenjaci sa još 400 tona različitog materijala. U narednim tjednima i mjesecima ovim putem nastavile su se isporuke savezničke pomoći snagama NOVJ-a, koja je na Visu prekrcavana iz većih brodova te je partizanskim kanalima otpremana dalje prema kopnu manjim partizanskim brodicama.

Nakon iskrcavanja britanskog 8. zbora u Tarantu na jugu Italije, od 9. rujna 1943. ta prostrana bivša talijanska ratna luka preuzela je ulogu glavne operacijske baze savezničkih pomorskih snaga za Jonsko more te za južni dio Jadranskog mora. Nakon što je 17. rujna oslobođena luka Brindisi, a 23. rujna i luka Bari, u Brindisiju je osnovana operacijska baza za britanske lake obalne pomorske snage (Coastal Forces) u kojoj su bazirale 20. i 24. flotila torpednih čamaca i njihov matični brod “Vienna”. Međutim, radi veće blizine operacijskom području južnog Jadrana, ta je baza već početkom listopada premještena u Bari.

Partizanska posada sa zarobljenim talijanskim topom Breda kalibra 20 mm na položaju s pogledom na višku luku. Fotografije objavljene uz dopuštenje izdavača

Uskoro se pokazalo da ni luka Bari, zbog udaljenosti od operacijskog područja u kojemu se obavlja njemačko pomorski prijevoz uzduž istočne obale Jadrana koja na tom dijelu iznosi 120-140 milja (100-200 km), ne odgovara u potpunosti takvoj namjeni. Torpedni čamci morali bi prevaliti tu udaljenost samo da stignu do područja u kojemu bi napadali njemačke brodove, a kada se k tome pribroji i duljina povratnog puta do baze u luci Bari, proizlazi da bi njihov stvarni domet bio vrlo ograničen.

Djelomice, kao rezultat kontakta partizanske misije u Italiji, ali i činjenice da uzduž okupirane talijanske obale Jadrana južno od Ancone nije bilo pogodnih pomorskih ciljeva (njemački pomorski transporti uz istočnu talijansku obalu bili su izuzetno rijetki) već početkom listopada odlučeno je da se potraži prikladna baza za britanske lake obalne snage na istočnoj obali Jadrana. Tako je 12. listopada 1943. britanskom patrolnom brodicom (motornom barkasom) ML 386 upućen Cdr. Merlin Minshall, sa zadatkom da uspostavi kontakt sa partizanima te da ispita moguća pogodna mjesta za uspostavu pomorske baze na dalmatinskim otocima. Na otoku Korčuli stupio je u vezu s partizanima koji su ga spojili sa voditeljem savezničke vojne misije pri Vrhovnom štabu NOVJ-a, brigadirom Fitzroyem Macleanom koji se tih dana također nalazio u gradu Korčuli. Prešavši sa Macleanom na otok Hvar, Minshall je preuzeo dužnost časnika za vezu pri Štabu mornarice NOVJ-a, nakon čega je uspostavljena čvrsta suradnja mornarice NOVJ-a sa britanskim pomorskim i zrakoplovnim snagama. Jedno odjeljenje britanskih torpednih čamaca uskoro se pojavilo u luci Hvar. Međutim, nakon MacLeanovog obilaska otoka Visa u pratnji partizanskog izaslanika Vladimira Velebita u prosincu 1943. i intenzivnih pregovora koji su uslijedili, Vrhovni štab NOVJ-a odobrio je početkom siječnja 1944. i formalno da se na otoku Visu, tj. u Komiži utemelji baza britanskih lakih obalnih snaga. Bio je to početak trajnog boravka savezničkih jedinica na Visu, što će dovesti do uređenja Visa kao značajne savezničke ratne baze na istočnoj obali Jadrana.

Viški aerodrom danas

Kada su u svibnju 1945. Saveznici u roku od nekoliko dana napustili otok Vis uzevši sa sobom gotovo svu upotrebljivu opremu i vozila, na aerodromu su ostavili samo pustoš. Aerodrom nije imao nikakav značaj ni za novoosnovanu Jugoslavensku armiju, čije je zrakoplovstvo bilo orijentirano na važne aerodrome na kopnu. Na viškoj poletno-sletnoj stazi ostale su perforirane čelične ploče, a u njenoj blizini te uz glavnu stajanku ostala je gomila olupina razbijenih bombardera i lovaca raznih tipova, koje su još za rata ogoljene od sve upotrebljive opreme i dijelova kako bi se osposobilo one avione koji su bili u stanju poletjeti sa viške staze prema svojim bazama u Italiji. Gomila avionskih olupina stajala je na aerodromu još neko vrijeme, da bi tijekom idućih nekoliko godina poslije rata bila postupno sva prebačena kamionima u prostor vojarne u Visu, a odatle preko viške luke na kopno, gdje je vjerojatno završila u nekoj od jugoslavenskih željezara.

Višani su u godinama poslije rata malo po malo sa aerodroma uklonili i perforirane čelične ploče, oslobađajući zemljište da bi ga postupno opet vratili njegovoj osnovnoj namjeni – uzgoju vinove loze. Perforirane ploče poslužile su za puno različitih namjena, od ograda za dvorišta i vrtove do popločenja putova u vinograde. Među stanovnicima osobito su bile na cijeni čelične cijevi vodovoda kojim su Saveznici dopremali vodu do šatorskih naselja kod aerodroma i u poljima na središnjem području otoka. One su dobro poslužile kao nosive grede za konobe ili između katova u kućama. Čelične kutije za razne vrste municije, pa čak i tijela demontiranih raketa zrak-zemlja kojima su bili naoružani lovci bombarderi Hurricane IV R.P. također su poslužile za ograde oko vrtova i polja. Među cjenjenijim materijalima bili su avionski limovi od duraluminija, kojima su se pokrivali krovovi štala i kokošinjaca, te avionske gume od kojih su se izrađivali potplati za cipele.

U SFRJ-u, zbog njegova strateškoga položaja, Vis se ponovno utvrđuje; na otoku je sagrađeno više od 30 vojnih objekata i do 1989. bio je zatvoren za strance. Jugoslavenska vojska napustila je Vis tek 1992.

Što je ostalo od viškog aerodroma danas? Kako znamo, u godinama poslije rata, kada su se slavili i štovali uspjesi i pobjede NOVJ-a, a Titov lik uzdizao do razina koje su danas teško shvatljive, i otok Vis dobio je svoje brojne spomenike na te ratne dane. Na više mjesta na širem području Velog i Pliskog polja te uzduž ceste Vis-Komiža podignuti su kameni monoliti sa uklesanom 1944. godinom. Na aerodromu je nizom betonskih stupova točno označen položaj poletno-sletne staze, što danas svakome tko želi sa obližnjih uzvisina razgledati mjesto gdje je bio aerodrom, bitno olakšava posao. Sama staza dobro se raspoznaje na terenu jer je na njoj, po cijeloj dužini, sve do nedavno bio vinograd. Na mjestu gdje je bio podignut kontrolni toranj, još se u travi mogu vidjeti samo betonski temelji zgrade. Glavna stajanka za avione sa sjeverne strane poletno-sletne staze danas se više ne može raspoznati jer su na njoj također vinogradi. Stajanka sa mjestima za parkiranje i opsluživanje lovačkih eskadrila RAF-a s južne strane poletno-sletne staze danas je najvećim dijelom zarasla u korov, a mali zaselak uz rub stajanke čije se kuće tako dobro vide na brojnim fotografijama iz rata, danas je posve napušten.

Svakako se najtužnija priča odnosi na spomenike poginulim partizanskim zrakoplovcima koji su poslije rata bili podignuti kod lokaliteta Lokva i uz cestu Vis-Komiža. Na žalost, oni su u vrijeme turbulentnih dana osamostaljenja Hrvatske 1991. godine srušeni i više nisu obnavljani. Bolje je prošao spomenik poginulim zrakoplovcima RAF-a podignut kod lokaliteta Križ, koji je preživio, ali ne bez “kozmetičke” klesarije kako bi ga se ipak malo “pohrvatilo” (preko riječi “Jugoslavija” isklesano je “Hrvatska”).

Naporima veleposlanstava SAD-a i Velike Britanije te Hrvatske, nedavno je obnovljeno Savezničko vojno groblje u Milni, sa kojega su neposredno poslije rata svi posmrtni ostaci prebačeni na Savezničko vojno groblje u Beogradu. Uz još neke druge spomenike savezničkim snagama, vojno groblje u Milni danas je jedan od najbolje uređenih spomenika iz vremena Drugoga svjetskog rata na Visu.

Njemački ratni zarobljenici koji su bili zarobljeni u prepadima na Brač i Korčulu, ukrcavaju se u čamce u komiškoj luci. Fotografije objavljene uz dopuštenje izdavača

U depou muzeja Batarija u Visu čuva se značajna zbirka opreme, oružja, predmeta i dokumenata iz Drugoga svjetskog rata, a među njima nalaze se i brojni predmeti sakupljeni na području viškog aerodroma – dijelovi krila, podvozja, pilotske kabine i trupa bombardera B-17 i B-24, propeleri, dijelovi opreme zrakoplovaca, oružje te brojni sitniji predmeti. Nažalost muzejski postav Drugoga svjetskog rata, toliko značajnog u slavnoj povijesti nepokorenog otoka Visa, danas nije dostupan za javnost.

Na kraju treba posebno istaknuti zbirku Velimira Mratinića, Višanina koji je svojom nevjerojatnom upornošću i predanim višegodišnjim radom sakupio stotine predmeta i dokumenata vezanih za viški aerodrom i tako ih sačuvao od propasti. Baveći se poljoprivredom na području bivšeg aerodroma, neprestano obilazeći stare konobe i štale u potrazi za zaboravljenim dijelovima zrakoplova, oružja, opreme i predmeta vezanih za viški aerodrom, Velimir je sakupio doista impresivnu zbirku, koja zaslužuje širu društvenu prezentaciju u obliku odgovarajuće zgrade ili hangara.