Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Povijesni revizionizam i neoustaštvo – Hrvatska 1989. – 2022.’ u kojem Ivo Goldstein, nakon temeljitog proučavanja uradaka povijesnih revizionista koji posljednja četiri desetljeća pokušavaju rehabilitirati ideologije i režime poražene 1945. godine, piše o revizionistima u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj i BiH

Vijeće franjevačkih zajednica u Hrvatskoj i BiH te braća i sestre pripadnici različitih franjevačkih obitelji su 2000. objavili izjavu “Mea culpa” (Moj grijeh): “Potaknuti pozivom Svetog oca za čišćenje povijesnog pamćenja, obraćamo se svojoj braći i sestrama da zajednički molimo oprost od Boga i od svih ljudi pogođenih zlodjelima različitih osoba i struktura da nam oproste zbog nedostatka solidarnosti i zauzetosti u ublažavanju njihovih boli, zbog nedostatka djelotvorne sućuti i krivih postupaka, te zbog zatvaranja očiju pred istinom. Molimo za oprost sve koji su postali žrtvama lažnog kršćanstva, lažnog domoljublja i lažnog hrvatstva, kao i sve one koji su krivim svjedočenjima tih vrijednosti dovedeni u stranputicu u čemu su sudjelovali i neki članovi naših zajednica. Opraštajući svima i ujedno moleći za oprost, kajemo se pred vama i pred Gospodinom jer nismo djelovali i govorili kad je trebalo, sputani različitim krivim obzirima i strahovima”. Javio se i nadbiskup Bozanić istakavši da “Crkva u Hrvata mora trijezno razmišljati o svojoj povijesti, osobito novijoj. Želimo priznati svoje svekolike, kao i pastoralne propuste, te tako čistiti pamćenje. (…) Želimo sudjelovati u izgradnji civilizacije ljubavi”. I opet su riječi koje su izrekli Bozanić i franjevci bile u diskrepanciji s onim što su neki krugovi unutar Crkve činili i govorili.

Katolička je crkva bila i neposredni mentor podizanja već spomenutih spomenika na Babinoj gori i u Vratišincu. Vrlo je važan bio i voluminozni Hrvatski martirologij XX. stoljeća. Svećenici-mučenici Crkve u Hrvata koji je objavio don Anto Baković. Među “mučenike” Baković je uvrstio četiri biskupa, 506 svećenika, 17 svećenika koji su umrli od tifusa, 50 bogoslova, 38 sjemeništaraca, 31 časnu sestru, od kojih su partizani navodno do 9. svibnja 1945. ubili njih 240, nakon tog datuma, pa kroz čitavo socijalističko razdoblje još njih 263. Ukupno je “mučenika” 663, neki su stradali i u ratovima devedesetih godina. Međutim, među tim Bakovićevim “mučenicima” ima i zločinaca, kao što su, na primjer, Valentin Bocak, Božidar Bralo, Ivo Guberina, Dionizije Juričev, Zvonimir Brekalo, Radoslav Glavaš.

Sveti otac Benedikt XVI. s tadašnjim zagrebačkim nadbiskupom Josipom Bozanićem i bivšim predsjednikom RH Ivom Josipovićem u Zagrebu, 4. lipnja 2011. FOTO: FaH/POOL/Damir Sencar/PIXSELL

Juričev, koji se isticao zapaljivim antisrpskim govorima, bio je po uspostavi NDH Poglavnikov kapelan. Kao ustaški dušobrižnik i satnik PTB-a poginuo je 1943. prateći ustaške postrojbe u zajedničkim ustaško-njemačkim operacijama reokupacije Dalmacije. Pavelić ga je posmrtno odlikovao “za hrabrost, za hrabro i odvažno držanje”. Brekalo je bio ustaški dušobrižnik i satnik u Jasenovcu. Zbog brojnih i vrlo raznorodnih navoda o njegovim nedjelima nadbiskup Stepinac ga je suspendirao. Uostalom, Brekalo je umro od tifusa, kako je mogao biti “mučenik”? Bocak je bio pobočnik ustaškog logornika i ustaški bojnik u Križevcima u vrijeme kad su se u gradu i okolici “organizirale masovne deportacije i ubojstva”. Sarajevski župnik Božidar Bralo, ustaša od 1934., po uspostavi NDH je postavljen za povjerenika Poglavnikova Povjereništva za BiH. “Cijelom katoličkom kleru bilo je poznato da je Bralo bio haranger protiv Srba i svega onoga što nije bilo ustaško” (šetao je po Sarajevu s karabinom i vikao “smrt Srbima”) te se tvrdilo kako je osobno “dao pobiti” 180 Srba na sarajevskom Alipašinu mostu. Godine 1942. bio je naprasno razriješen svih dužnosti i, ostavši bez posla, u Zagrebu je potom radio kao činovnik. Ivo Guberina je prije rata bio svećenik u ustaškom logoru u Italiji. Po uspostavi NDH pisao je agresivne proustaške tekstove i davao istovrsne izjave. Bio je ustaški bojnik u PTS-u. Od 1943. je upravitelj Pismohrane ustaškog pokreta. Mostarski biskup Petar Čule svjedočio je kako je Guberina te godine u gradu održao “prijeteći i krvav govor. Bilo bi nezgodno, da je onako govorio i najzadrtiji laik nacionalista (…) protivnici će reći, Crkva odobrava sve one pokolje”. Nadbiskup Stepinac je Guberini izrekao “zabranu vršenja bilo kakve svećeničke službe, uključiv i zabranu služenja svete mise”. Guberina je bio “pop u ustaškoj oficirskoj odori. Jeziva hajdučka faca s pečatima sviju poroka. Prestrašan i za model razbojnika s Kalvarije“. No Baković je tvrdio da je Guberina “žrtvovao život za Boga i Hrvatsku”.

Baković je tražio da “povjesničari istraže” tko je ubio Dragutina Jesiha, svećenika u Šćitarjevu (pokraj Velike Gorice) koji je tijekom rata spašavao Židove i partizane, iako se oduvijek znalo da su ga ubili ustaše. Posve lažno i bez pravih argumenata tvrdio je kako su partizani 1943. u Zavojanima kod Vrgorca ubili fra Karla Ćuluma, a zna se da su ga ubili ustaše zbog suradnje s partizanima. Laže se da je župnik iz Donje Stubice Franjo Rihar umro u Jasenovcu od tifusa, jer je općepoznato da je ubijen. Kaže se, doduše, da je sedam slovenskih svećenika u Jasenovcu ubijeno, ali donosi i pismo Dinka Šakića koji bez ikakvih argumenata tvrdi da su informacije o tim ubojstvima ustašama podmetnute. Tvrdi se i kako su tifus “prenosili partizani i četnici”, kao da tifus ima nacionalno-politički predznak, što je ne samo gruba neistina, nego je i snažan vjetar u leđa mitologizacijama, mistifikacijama i neprimjerenim stereotipizacijama.

Bakovićeva je knjiga ružna i lažljiva i zapravo je neoustaška. Još je gore da je takve stavove direktno podržao i sam vrh Crkve: pohvalan predgovor Bakovićevoj knjizi napisao je nadbiskup Josip Bozanić, ustvrdivši kako tim mučenicima “dugujemo poštovanje i zahvalnost”, nadbiskup vrhbosanski Vinko Puljić “zahvalio se don Bakoviću i njegovim suradnicima”, superlativne recenzije dali su i akademik Franjo Šanjek i prof. dr. Juraj Kolarić.

Katolička crkva nije, međutim, za vrijeme Drugog svjetskog rata ni izdaleka bila jedinstvena u tumačenju i odnosu prema ratu i sukobljenim stranama. 75 katoličkih svećenika u Hrvatskoj i BiH sudjelovalo je u ratu na strani partizana, od toga su 52 po nacionalnosti bila Hrvati, a ostali, osim dvojice, Slovenci. Kao suradnici partizana poginula su 43 svećenika, među njima je bilo 18 Hrvata, a svi ostali, osim trojice, bili su Slovenci. Baković relativizira njihovo stradanje tvrdnjom da su oni bili po nacionalnosti Slovenci, što proturječi temeljnoj činjenici da je Katolička crkva univerzalna, a ne nacionalna, partikularna. U skladu s time, svećenici bi, u duhu kršćanskog humanizma trebali biti “slijepi” za nacionalnu pripadnost.

Pa ipak, zahvaljujući novim mirotvornim vjetrovima nadbiskup Bozanić je zaključio kako valja pohoditi Jasenovac (i sâm sam kao predsjednik židovske općine 2008. s nadbiskupom nasamo razgovarao sat i pol, uglavnom mu argumentirajući kako bi za hrvatsko društvo i Crkvu u Hrvatskoj bilo iznimno korisno kad bi posjetio logor i odao počast žrtvama), pa je 2009. u pratnji 300 svećenika zagrebačke nadbiskupije on to i učinio. Bilo je dogovoreno da povorka dođe do Kamenog cvijeta i obiđe kriptu pod kojom simbolički leže ostaci ubijenih u logoru. Sve je podsjećalo na trenutke kad su papa Ivan Pavao II. i papa Benedikt XVI. klečali i molili pred spomenikom u Auschwitzu. Bio je to najbolji način da se barem ublaži, ako ne i prebrodi višedesetljetni nekritički odnos Crkve prema slavljenju bleiburških žrtava i stradalnika i njezina indiferentnost prema jasenovačkim žrtvama. Bozanić je s pratnjom krenuo prema spomeniku, razgledao maketu logora postavljenu na šetnici stotinjak metara prije spomenika, pa se okrenuo i vratio. Obrazloženje je bilo da nadbiskup kasni na dio programa koji je još morao odraditi na širem jasenovačkom području. Propustio je izraziti pijetet žrtvama na mjestu gdje se to treba učiniti – nad kriptom. Katolička crkva u Hrvatskoj nije otišla do kraja, nego “samo do pola puta”, kako je u otvorenom pismu nadbiskupu napisao moj otac. U proteklih gotovo desetljeće i pol, otkako je nadbiskup Bozanić propustio odati počast jasenovačkim žrtvama pa do izlaska ove knjige, Crkva je napravila snažne korake unazad u odnosu prema traumatskim temama hrvatske povijesti. Jedan od znakovitih dogodio se 2015., kad se nije mogla odrediti prema peticiji za uvođenje pozdrava ZDS u Hrvatsku vojsku.

Shvaćajući kakvi se procesi odvijaju unutar Crkve, predsjednik Ivo Josipović je prije odlaska u Tezno i na Bleiburg 2010. održao više sastanaka s vrhom Katoličke crkve. Iznio im je svoj cilj da zaključi povijesne i ideološke prijepore tako da se istakne poštivanje svake žrtve, i na strani pobjednika, i na strani poraženih, ali, uz stavljanje priče o Bleiburgu u povijesni kontekst koji bi poslao jasnu poruku kako je bilo ispravno biti protiv nacizma i fašizma, a nikako stati na tu stranu. Iako se činilo da je Katolička crkva spremna sudjelovati u takvoj inicijativi, pokazalo se da je, upravo suprotno, učinila sve da se mit Bleiburga održi i stavi u službu povijesnog revizionizma. Stoga je i Josipović zaključio kako je upravo vrh Katoličke crkve posljednjih godina najodgovorniji za takve trendove u hrvatskom društvu.

‘Knjiga pokojnog don Ante Bakovića (lijevo) zapravo je neoustaška’, tvrdi Goldstein, a s Bakovićem je 2010. u Zagrebu snimljen Gordan Jandroković. FOTO: Goran Stanzl/PIXSELL

Pojedinačni incidenti upravo ilustriraju te trendove. Stonski župnik don Miljenko Babaić je 2009. na groblju u Dubrovniku prigodom polaganja vijenaca hrvatskim braniteljima molitvu za poginule iskoristio kako bi se prisjetio navodnih partizanskih zločina. Napao je pritom predsjednika Mesića koji se navodno svrstao samo na jednu stranu, ustvrdio kako su svi antifašisti lažni te da je antifašistički pokret zločinački. Ne želeći raditi scene na groblju, gradonačelnik Andro Vlahušić je kasnije izjavio da “očekuje da će Crkva naći način da nas zaštiti od tog besmisla. U protivnom, grad Dubrovnik više neće sudjelovati na komemoracijama na kojima će se umjesto riječi Božje slušati riječi mržnje”, jer one koje su se “danas čule nečuvena su zloupotreba komemoracije i uvreda svim razumnim Dubrovčanima”. To nije bio ni prvi ni posljednji Babaićev ispad. Često je pjevao o marširajućoj Pavelićevoj gardi te izjavio: “da sam ’41. bio živ ne znam što bih bio, domobran ili ustaša. Ali sigurno ne bih bio zločinac partizan. Je li netko ustaša zato jer voli Hrvatsku?!” Babaić je predvodio i fizički napad na dubrovačke antifašiste za vrijeme jednog lokalnog skupa, potom je prigodom otvaranja jednog graničnog prijelaza s BiH izjavio kako unatoč kršćanskom učenju neprijateljima ne treba praštati. Naposljetku, podržao je svećenika koji nije želio pričestiti dijete s posebnim potrebama.

Kastavski župnik Franjo Jurčević je 2011. na svom blogu napisao: “Osobno mi je drago da se domoljube poistovjećuje sa ustašama jer ustaše su se doista borili samo i isključivo za slobodnu Državu Hrvatsku”. Baš kao i Babaić i on je javno i otvoreno iskazivao političke stavove: napadao je predsjednike Mesića i Josipovića te SDP. Nasuprot tome, konstatirao je kako je “veoma upadno kad prodane novinarske duše nešto pišu protiv domoljuba ili o kriminalu, onda je redovito naglašeno da je dotični HDZ-ovac. Ako pak voli Hrvatsku, onda je posve sigurno ustaša”.

Tomislav Vuković, teolog, novinar Glasa Koncila, jedan je od plodnijih revizionističkih autora. Većinu je tekstova prvo objavljivao kao feljtone u Glasu Koncila, a kasnije objedinio u nekoliko knjiga. U njima ima mnogo jednostranih, pristranih dijelova, pa i falsifikata. Riječ je, nema dvojbe, o kvazihistoriografskom pokušaju osporavanja zločina s nesumnjivo političkom pozadinom. U knjizi Drugačija povijest (2012.) razglaba o ustanku u Srbu i o pokolju u ljeto 1941. u glinskoj pravoslavnoj crkvi (za njega je to “tobožnji pokolj”, pa je valjda zaboravio da je 1990. u GK-u pisao da su u staroj pravoslavnoj crkvi u Glini “pobijeni nedužni Srbi”!). Sve u svemu, njegova temeljna ideja jest teza da se “mlada” hrvatska država 1941. sasvim zakonito “branila” od partizanskih i četničkih provokacija.

‘Vlado Košić, sisački biskup poznat po ekstremno desnim stavovima, omogućio je objavu lažljivog knjižuljka o Zrinu’, piše Goldstein. FOTO: Nikola Cutuk/PIXSELL

Vuković se bavi i Jasenovcem pa stoga, primjerice, relativno povoljan izvještaj predstavnika Međunarodnog Crvenog križa Juliusa Schmidlina o posjetu jasenovačkom logoru 1944. želi predstaviti kao vjerodostojan. Pritom prešućuje drugi, tajni Schmidlinov izvještaj u kojem je stanje u logorima i cijeloj NDH opisano mnogo realnije – naime, da je to država bezakonja. Prešućuje i po ustaške vlasti mnogo nepovoljniji izvještaj njemačkog poslanika Kaschea, koji je osobno bio sklon ustašama, o Jasenovcu. Nadalje, jedan od najgorih primjera konfabulacija jest Vukovićev pokušaj da dvije fotografije koje pokazuju kako ustaše sprovode jasenovačke zatočenice na prisilni rad u Reich predstavi kao sliku navodnog poslijeratnog sprovođenja zarobljenih jugoslavenskih Njemica u SSSR! Iako su kape toga tipa u hrvatskom poznate kao “lađice” još od kraja 19. stoljeća koristile mnogobrojne vojske svijeta (a i danas je koriste pripadnici Hrvatskog ratnog zrakoplovstva), Vuković insinuira da vojnik na slici “svakog i malo objektivnijeg analitičara neodoljivo podsjeća na partizanskog vojnika s tzv. Titovkom na glavi”. No, stražar na spornoj fotografiji nosi baš ustašku kapu. Ima u knjizi i niz drugih pogrešaka, a o profesionalizmu rada na njoj svjedoči i popis literature složen po početnom slovu imena koji počinje s Adilom Zulfikarpašićem, a završava sa Zvonimirom Despotom.

Vuković je novu seriju feljtona o Jasenovcu objavio u GK-u 2020., nastavljajući selektivno prikazivati već otprije poznate iskaze i izvore kao “nepoznate dokumente” i “novootkrivene činjenice”. Njegova se metoda ogoljuje kad se osvrće na opis mise održane u logoru na Novu godinu 1943. godine iz pera Milka Riffera, kada je svećenik Zvonimir Brekalo “glatkim, formalno dotjeranim rečenicama tumačio i propovijedao Kristove riječi: ‘Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe’, praćen udivljenjem prisutnih logoraša”. Vuković sugerira kako su prilike u logoru bile dobre i humane, ali je Riffer tu scenu opisao s puno sarkazma. Uostalom, Brekala je smatrao “zločinačkim popom” koji je smatrao da je grijeh ako je zatočeni katolik “u gladi ukrao svome bližnjemu komad kruha”. Od logorašica je tražio “žarke ljubavne zagrljaje”, a one koje bi mu se usprotivile “prisilio je na poslušnost dobro ciljanim udarcem nogom”. Tukao je i zlostavljao i logoraše, čak i podređene ustaške čuvare.

U proteklih gotovo desetljeće i pol, otkako je nadbiskup Bozanić propustio odati počast jasenovačkim žrtvama, Crkva je napravila snažne korake unazad u odnosu prema traumatskim temama hrvatske povijesti

Istaknutu ulogu među revizionistima unutar Katoličke crkve igra Stjepan Razum, voditelj Nadbiskupskog arhiva u Zagrebu, prvi predsjednik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, tajnik Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije Tkalčić, istaknuti član Hrvatskog društva Benedikt. Razum tvrdi kako je u Hrvatskoj svijest zagađena komunizmom te da će ona napokon postati “hrvatska” tek kada se o hrvatskoj povijesti bude pristupalo ovako: “U Drugom svjetskom ratu, s našega hrvatskog stajališta, bile su u biti dvije strane, premda je bilo mnogo vojski i međusobnih neprijatelja. Jedna je strana bila za samostalnu Hrvatsku, za koju su se borili domobrani i ustaše, uz pomoć Nijemaca, a druga, protiv Hrvatske, među kojima su bili partizani, četnici, Talijani i drugi”. Kad se usvoji to “hrvatsko stajalište”, bit će ispunjena “sveta dužnost cijeloga ovog naraštaja”, jer je riječ o povijesnom procesu što ga je protiv ustaša pokrenula “komunistička promidžba”. Naime, po Razumu, optužbe protiv Pavelića i njegovih sljedbenika zapravo su “optužbe protiv cjeline hrvatskoga naroda”. Razum nije samo opsjednut svetom dužnošću prepravljanja prošlosti. On je posvećen i ideji gospodarskog procvata suvremene Hrvatske, pa nudi rješenje: “Kad bi svaki Hrvat i Hrvatica rado upotrebljavao pozdrav ‘Za dom spremni’, ili barem po njegovoj poruci živio, tada bi i naše hrvatsko gospodarstvo procvjetalo jer bismo kupovali i trošili domaće, a ne uvozne proizvode”. Što se Jasenovca tiče, Razum je tvrdio kako je to “mit” koji je “Hrvatima podmetnut”, da je “u poslijeratnom logoru Jasenovac stradao neizmjerno veći broj ljudi negoli u ratnom logoru”, da je ratni logor Jasenovac “bio radni i tranzitni logor”, da se “u njemu nije provodilo ubijanje”, da je “popis jasenovačkih žrtava u Jasenovcu potpuno lažan i izmišljen”, da u Jasenovcu “NDH nije ubijala Srbe, nego su nakon rata partizani i komunisti ubijali hrvatske domoljube”. Naposljetku, 2012. je zaključio kako je Slavko Goldstein u svojim istupima nastojao “NDH pripisati najcrnja obilježja” te je to nazvao “goldštajnizacijom NDH”.

Bilo je to tih godina najflagrantnije negiranje bilo kakvih zločina u ustaškom logoru u Jasenovcu. No, ako već nije vjerovao “jugokomunističkim” i sličnim izvorima, Razum je trebao vjerovati crkvenima: na primjer, Jure Paršić, u vrijeme NDH jasenovački župnik je 1943. više puta svjedočio da je dotad u Jasenovcu ubijeno između 30 i 40 tisuća ljudi (i o tome obavijestio nadbiskupa Stepinca), a nadbiskup Kuharić je 1981. ustvrdio kako je u Jasenovcu stradalo 40.000 ljudi.

‘Kad bi svaki Hrvat i Hrvatica rado upotrebljavao pozdrav ‘za dom spremni’ ili barem po njegovoj poruci živio, tada bi i naše hrvatsko gospodarstvo procvjetalo jer bismo kupovali i trošili domaće, a ne uvozne proizvode’, tvrdi Stjepan Razum, voditelj

U isusovačkoj Bazilici Srca Isusova u zagrebačkoj Palmotićevoj ulici održana je 2016. misa zadušnica za 35 ustaških generala i pukovnika, od kojih je njih 18 zbog ratnog zločina osuđeno 1945. na smrt i strijeljano (ostali su osuđeni na zatvorske kazne). Među njima su bili i Josip Šolc, Artur Gustović i Mirko Gregurić odgovorni za pokolje na Kozari te Tomislav Sertić o kojem su se pjevale pjesme u ime pokolja. Misu je predvodio isusovac Drago Majić, vojni kapelan Gardijsko-oklopno-mehanizirane brigade, Oklopne i Tenkovske bojne “Kune” iz Đakova. Za njega su tih 35 ustaških časnika “mučenici, nevine žrtve, velikani koji su položili živote na oltar domovine” te je pridodao nekoliko proustaških objekcija: “…ne treba se stidjeti i sramiti 10. travnja, jer jedno je država, svetinja, a drugo je vlada … šteta što se NDH nije oslobodila nekih štetnih utjecaja nacizma, rasnih zakona, odnosa prema Židovima i drugima … nismo fašisti nikad bili, ali smo se morali osloboditi od velikosrpske dominacije, da dišemo punim plućima … na hrvatskom narodu počinjen je pravi pravcati genocid poslije Drugog svjetskog rata. Trebamo se sjećati Vukovara i Srebrenice, ali poslije Drugog svjetskog rata počinjeno je 50 Srebrenica”. Naposljetku se obrušio na današnje “Herode i neprijatelje” zaogrnute “kaputima antifašizma i liberalizma” koji su “izrodi i krvnici svoga naroda”. S obzirom na funkciju koju je obnašao pater Majić Vojni ordinarijat HV-a predstavio se praktički kao sljednik ustaške vojske i pokreta. Doprinos u koncelebriranju mise dao je i već spominjani pater Vjekoslav Lasić. Misa za 35 ustaških časnika premještena je 2019. iz crkve u Palmotićevoj u crkvu sv. Marka na Gornjem gradu samo zato što je organizator želio da misa bude u neposrednom susjedstvu Sabora i Vlade.

Sisački biskup Vlado Košić poznat je po ekstremno desnim stavovima i po rukoljubu ratnom zločincu Dariju Kordiću (sličnih je stavova i biskup Valentin Pozaić, a za nijansu manje radikalni su neki drugi crkveni visokodostojanstvenici). Milanovićevu je vladu nazivao “zločinačkom” i “totalitarnom” a sam je, izgleda, smislio da je riječ o “nenarodnoj vlasti”, tražio je prekid svih diplomatskih veza sa Srbijom zbog optužnica protiv branitelja, istupao je protiv pobačaja i umjetne oplodnje, zagovarao referendum o braku i o ćirilici. Košić se osobito angažirao u uspostavljanju memorije o banijskom selu Zrin i njegovoj tragediji za vrijeme Drugog svjetskog rata, pa je pod njegovim patronatom Damir Borovčak napisao i objavio lažljivi i sramotni knjižuljak Zrin – 70 godina poslije komunističkog genocida u kojem se krajnje jednostrano, po obrascu naznačenom u naslovu prikazuje povijest tog sela.