Ljudi su oduvijek htjeli odgovore na velika pitanja. Odakle smo došli? Kako je nastao svemir? Kakvo je značenje i plan iza svega toga? Ima li još nekoga u svemiru? Pogledi na stvaranje svijeta kakvi su bili u prošlosti danas se čine manje relevantnima i vjerojatnima. Zamijenio ih je čitav niz varijacija na temu koje se može nazivati samo praznovjerjem, od New Agea do Zvjezdanih staza. No prava znanost može biti mnogo neobičnija od znanstvene fantastike te pružati mnogo više zadovoljstva.

Ja sam znanstvenik. I to znanstvenik koji je duboko fasciniran fizikom, kozmologijom, svemirom i budućnošću ljudskoga roda. Moji su mi roditelji odgojem usadili nepokolebljivu radoznalost te da, poput svojeg oca, istražujem i pokušavam odgovoriti na brojna pitanja koja nam znanost postavlja. Proveo sam život putujući svemirom u svojem umu. Kroz teorijsku fiziku tražio sam odgovore na neka veličanstvena pitanja. U jednom trenutku pomislio sam da vidim kraj fizike kakvu znamo, no sada smatram da će se čarolija otkrića nastaviti i dugo nakon što mene više ne bude. Blizu smo nekima od tih odgovora, ali do njih još nismo došli.

Problem je što većina ljudi smatra da je prava znanost preteška i prekomplicirana da bi je razumjeli. No ja ne mislim da je tako. Da bi se istraživalo temeljne zakone što upravljaju svemirom potrebno je izdvojiti vrijeme koje većina ljudi nema; svijet bi u kratkom vremenu stao kada bi se svi pokušavali baviti teorijskom fizikom. No većina ljudi može razumjeti i prihvatiti osnovne ideje ako su one prikazane na jasan način, bez formula, a to je po mojem uvjerenju moguće i uživao sam pokušavajući to raditi cijeloga svog života.

Ovo je sjajno vrijeme za život i istraživanja u teorijskoj fizici. Naša slika svemira jako se promijenila u zadnjih pedeset godina, a ja sam sretan ako sam dao doprinos. Jedno od velikih otkrića vezanih za starost svemira upravo je perspektiva koju je ljudski rod time dobio o sebi. Kada iz svemira promatramo Zemlju, vidimo se kao cjelinu. Vidimo jedinstvenost, a ne podjele. To je tako jednostavna slika sa snažnom porukom; jedan planet, jedna ljudska vrsta.

Želim dati svoj glas onima koji traže trenutačnu akciju vezanu za ključne izazove naše globalne zajednice. Nadam se da će u kretanju prema naprijed, čak i kada mene ovdje više ne bude, ljudi koji imaju moć biti u stanju pokazati kreativnost, hrabrost i vodstvo. Dajmo im da se uzdignu do izazova ciljeva održivog razvoja i djeluju ne zbog vlastitog, nego zajedničkog interesa. Itekako sam svjestan vrijednosti vremena. Uhvatite trenutak. Djelujte sada.

Pisao sam o svojem životu i prije, no neka od mojih ranih iskustava vrijedi ponoviti dok razmišljam o svojoj cjeloživotnoj fascinaciji velikim pitanjima.

Rođen sam točno tristo godina nakon Galileijeve smrti i volim zamišljati da je ta slučajnost imala utjecaja na to kako se moj znanstveni život odvijao. Međutim, prema mojoj procjeni, tog se dana rodilo oko dvjesto tisuća druge djece; ne znam je li se bilo koje od njih kasnije zainteresiralo za astronomiju.

Odrastao sam u londonskom Highgateu, u visokoj i uskoj viktorijanskoj kući koju su moji roditelji kupili vrlo jeftino u vrijeme Drugoga svjetskog rata, kada su svi ostali smatrali kako će London u bombardiranjima biti sravnjen sa zemljom. Zapravo, raketa V-2 pala je nekoliko kuća od naše. U to sam vrijeme s majkom i sestrom bio drugdje, a moj otac, nasreću, nije stradao. Godinama sam se običavao igrati sa svojim prijateljem Howardom na mjestu niz cestu gdje je bila pala bomba. Istraživali smo posljedice eksplozije s istom radoznalošću kakva me poticala cijeloga života.

Očevo radno mjesto prebačeno je 1950. na sjeverni rub Londona, u novoizgrađeni Nacionalni institut za medicinska istraživanja na Mill Hillu, tako da se moja obitelj preselila u obližnje gradsko središte St. Albans. Upisali su me u djevojačku gimnaziju, koja je, unatoč svojem nazivu, primala dječake do dobi od deset godina. Poslije sam pohađao srednju školu St. Albans. Nikad nisam bio bolji od razrednog prosjeka – razred je bio jako pametan – no moji su mi kolege dali nadimak Einstein, dakle, po svoj su prilici vidjeli naznake nečeg boljeg. Kada sam imao dvanaest godina, jedan od mojih prijatelja okladio se s drugim prijateljem u vrećicu bombona da od mene nikad neće biti ništa.

U St. Albansu sam imao šest-sedam bliskih prijatelja i sjećam se kako sam s njima nadugačko vodio rasprave i argumentacije o svemu, od modela na daljinsko upravljanje do religije. Jedno od velikih pitanja o kojima smo raspravljali bilo je postanak svemira te je li bio potreban Bog da ga stvori i pokrene. Bio sam načuo da se svjetlost iz udaljene galaksije pomiče prema crvenom kraju spektra, a to je trebalo upućivati na to da se svemir širi. No bio sam siguran da mora postojati još neki razlog za to pomicanje. Možda se svjetlost umorila i pocrvenjela na svojem putu prema nama? Suštinski nepromjenjiv i vječan svemir činio se mnogo prirodnijim. (Tek godinama kasnije, nakon otkrića kozmičkog mikrovalnog pozadinskog značenja i dvije godine doktorskog istraživanja, shvatio sam da sam bio u krivu.)

Uvijek me je jako zanimalo kako stvari funkcioniraju, a običavao sam ih rastavljati da vidim kako rade, no nisam bio tako dobar u njihovu ponovnom sklapanju. Moje praktične sposobnosti nikad se nisu podudarale s mojim teorijskim kvalitetama. Otac je poticao moje zanimanje za znanost i vrlo je gorljivo htio da idem na Oxford ili Cambridge. On je pohađao University College na Oxfordu, stoga je smatrao da bih se ondje trebao upisati. U to vrijeme University College nije imao stipendiste za matematiku, stoga nisam imao mnogo opcija nego pokušati dobiti stipendiju za prirodne znanosti. Na vlastito iznenađenje, bio sam uspješan.

U to je vrijeme na Oxfordu prevladavao vrlo negativan stav prema radu. Od vas se očekivalo da budete briljantni bez ikakva truda ili da prihvatite svoja ograničenja i diplomirate prolaznom ocjenom. To sam shvatio kao poziv da ne radim mnogo. Ne ponosim se time, samo opisujem svoj tadašnji stav, koji je dijelila i većina mojih kolega studenata. Jedan od rezultata moje bolesti sve je to promijenio. Kada se suočite s mogućnošću rane smrti, to vas natjera da shvatite kako postoji mnogo stvari koje još želite napraviti prije kraja života.

Zbog toga što nisam bio mnogo radio, planirao sam proći završni ispit izbjegavajući pitanja koja su zahtijevala bilo kakvo činjenično znanje i umjesto toga fokusirati se na probleme teorijske fizike. Ali cijelu noć uoči ispita nisam mogao zaspati, pa ga i nisam baš dobro odradio. Bio sam na granici između odličnog i vrlo dobrog, a ispitivači su trebali odlučiti koju ću ocjenu dobiti. U razgovoru su me profesori pitali za buduće planove. Odgovorio sam da se želim baviti istraživanjem. Ako mi daju višu ocjenu, otići ću na Cambridge. Ako mi daju nižu, ostat ću na Oxfordu. Dali su mi višu.

Tijekom dugih praznika nakon završnog ispita, koledž je ponudio određen broj skromnih stipendija za putovanje. Mislio sam da će moji izgledi da dobijem jednu od njih biti veći ako kažem da daleko putujem, stoga sam izjavio da želim u Iran. U ljeto 1962. zaputio sam se onamo ukrcavši se na vlak za Istanbul, zatim za Erzurum u današnjoj istočnoj Turskoj, a potom Tabriz, Teheran, Isfahan, Širaz i Perzepolis, prijestolnicu drevnih perzijskih kraljeva. Na povratku sam, zajedno sa suputnikom Richardom Chiinom, u Bujin-Zahranskskom okrugu doživio potres jačine 7,1 po Richteru u kojemu je stradalo više od 12 000 ljudi. Zacijelo sam bio u blizini epicentra, ali toga nisam bio svjestan jer sam bio bolestan i putovao sam autobusom koji je poskakivao po iranskim cestama koje su tada bile vrlo neravne.

Proveli smo nekoliko dana u Tabrizu dok sam se oporavljao od ozbiljne dizenterije i slomljenog rebra koje sam zaradio u autobusu, poletjevši prema sjedalu ispred sebe, još uvijek ne znajući za katastrofu jer nisam razumio farsi. Tek kada smo stigli do Istanbula, saznali smo što se zapravo dogodilo. Poslao sam razglednicu svojim roditeljima, koji su deset dana proveli u tjeskobnom iščekivanju jer je zadnje što su čuli od mene bilo da sam na dan potresa otišao iz Teherana u pogođenu regiju. Unatoč potresu, sačuvao sam mnogo dragih sjećanja na vrijeme provedeno u Iranu. Snažna znatiželja o svijetu može čovjeka dovesti u nevolju, ali na mene se to odnosilo vjerojatno samo tada u cijelom životu.

Imao sam dvadeset godina kada sam, u listopadu 1962., stigao u Cambridge na odsjek za primijenjenu matematiku i teorijsku fiziku. Prijavio sam se za rad s Fredom Hoyleom, u to vrijeme najslavnijim britanskim astronomom. Kažem astronomom, jer kozmologija tada baš i nije bila prihvaćena kao pravovaljano znanstveno područje. Međutim, Hoyle je već imao dovoljno studenata tako da su me, na moje veliko razočaranje, dodijelili Dennisu Sciami, za kojega dotada nisam bio čuo. No na kraju se to pokazalo dobrim, s obzirom na to da bih kod Hoylea bio uvučen u obranu njegove teorije stalnog stanja, što je zadatak koji bi bio teži nego ispregovarati Brexit. Počeo sam svoj rad čitajući stare udžbenike o općoj relativnosti – kao i uvijek, privučen vrlo velikim pitanjima.

Kao što su neki od vas možda vidjeli u filmu u kojemu Eddie Redmayne igra naročito zgodnu verziju mene, na svojoj trećoj godini u Oxfordu uočio sam kako postajem sve nespretniji. Jedanput-dvaput sam pao i nije mi bilo jasno zašto, a primijetio sam i da više ne mogu dobro veslati. Postalo mi je jasno da nešto nije u redu, a kada mi je liječnik rekao da je vrijeme da se ostavim piva, bio sam pomalo razočaran.

Zima nakon mog dolaska u Cambridge bila je jako hladna. Bio sam kod kuće na božićnim praznicima kada me majka nagovorila da odem na klizanje na jezero u St. Albansu, premda sam znao da nisam u najboljem stanju. Pao sam i jedva sam se uspio ustati. Moja je majka shvatila da nešto nije u redu i odvela me liječniku.

Proveo sam tjedne u londonskoj bolnici St. Bartholomew i za to vrijeme obavio sam mnoštvo pretraga. Te su pretrage 1962. bile ponešto primitivnije nego danas. Iz ruke mi je bio uzet uzorak mišića, ubadali su me elektrodama, a u kralježnicu su mi ubrizgali kontrastno sredstvo, nakon čega su ga liječnici na rendgenu promatrali kako se uzdiže i spušta dok su naginjali krevet. Nikad mi zapravo nisu rekli što nije u redu, ali mogao sam pretpostaviti da je prilično loše pa nisam ni htio pitati. Iz razgovora liječnika razabrao sam da se to, što god „to“ bilo, može samo pogoršati te da ne mogu napraviti ništa nego mi davati vitamine. Zapravo, liječnik koji je proveo pretrage digao je ruke od mene i nikad ga više nisam vidio.

U nekom sam trenutku zasigurno saznao da je riječ o amiotrofičnoj lateralnoj sklerozi (ALS), bolesti motoričkih neurona u kojoj živčane stanice mozga i leđne moždine atrofiraju, a zatim propadaju. Doznao sam i to da ljudi s tom bolešću postupno gube sposobnost kontroliranja svojih pokreta, govora, jedenja, a naposljetku i disanja.

Činilo mi se da bolest brzo napreduje. Razumljivo je da sam postao deprimiran i nisam mogao vidjeti svrhu nastavka svog doktorskog istraživanja jer nisam znao hoću li poživjeti dovoljno dugo da ga dovršim. No potom se napredovanje usporilo, a moj se entuzijazam za rad obnovio. Nakon što su mi očekivanja bila svedena na nulu, svaki je novi dan postajao bonus i počeo sam cijeniti sve ono što sam imao. Dok je života, ima i nade.

Naravno, postojala je i mlada žena, koja se zvala Jane, a upoznao sam je na jednoj zabavi. Bila je vrlo odlučna u tome da se zajednički možemo boriti protiv mojeg stanja. Njezina mi je uvjerenost dala nadu. Zaruke su mi obodrile duh i shvatio sam da, ako se želimo vjenčati, moram dobiti posao i završiti svoj doktorat. Kao i uvijek, velika pitanja bila su mi pogonsko gorivo. Počeo sam naporno raditi i uživao sam u tome.

Kako bih se mogao financirati tijekom studija, javio sam se za istraživačku stipendiju koledža Gonville and Caius. Na moje veliko iznenađenje, dobio sam ju i sve otada pripadam tom koledžu. Ta je stipendija bila prekretnica u mome životu. Značila je da mogu nastaviti s istraživanjima unatoč svojoj sve većoj nemoći. A značila je i to da se Jane i ja možemo vjenčati, što smo i učinili u srpnju 1965. godine. Naše prvo dijete, Robert, rodilo se kada smo bili u braku oko dvije godine. Naše drugo dijete, Lucy, rodilo se otprilike tri godine kasnije. Naše treće dijete, Timothy, rodit će se 1979. godine. Kao otac uvijek nastojim usaditi važnost postavljanja pitanja, uvijek. Moj sin Tim jednom je u nekom intervjuu ispričao priču o pitanju koje je, kako mi se čini, u to vrijeme smatrao pomalo luckastim. Htio je znati postoji li mnogo sitnih svjetova koji su razasuti naokolo. Rekao sam mu da se nikad ne boji doći s idejom ili hipotezom koliko god se budalastom (njegova riječ, ne moja) ona može činiti.

Veliko pitanje u kozmologiji početkom 1960-ih bilo je ima li svemir početak? Mnogi su se znanstvenici nagonski suprotstavljali toj ideji jer su smatrali da bi trenutak stvaranja trebao biti ishodište propasti znanosti. Čovjek bi se u tom slučaju trebao uteći vjeri i Božjoj ruci da bi odredio kako je svemir nastao. To je očito bilo fundamentalno pitanje i upravo ono što mi je trebalo da završim svoju doktorsku disertaciju.

Roger Penrose pokazao je da, kada se umiruća zvijezda sažme do određenog promjera, ondje se zasigurno mora pojaviti singularnost, točka u kojoj se prostor i vrijeme okončavaju. Dakako, razmišljao sam, već znamo kako ništa ne može spriječiti golemu hladnu zvijezdu da se ne uruši pod vlastitom gravitacijom dok ne dosegne singularnost beskonačne gustoće. Shvatio sam da bi se slični argumenti mogli primijeniti i na širenje svemira. U tom bih slučaju mogao pokazati da postoje singularnosti u kojima je prostorvrijeme imalo svoj početak.

Trenutak spoznaje dogodio se 1970., nekoliko dana nakon rođenja moje kćeri Lucy. Jedne večeri, dok sam se spremao na spavanje, što je potrajalo zbog moje invalidnosti, shvatio sam da na crne rupe mogu primijeniti teoriju uzročno-posljedične strukture koju sam razvio za teoreme singularnosti. Ako je opća relativnost točna i gustoća energije pozitivna, površinsko područje horizonta događaja – granica crne rupe – povećavalo bi se svaki put kada bi neka tvar ili zračenje upalo u nju. Povrh toga, ako bi se dvije crne rupe sudarile i stopile, zajednički oblikujući jednu crnu rupu, područje horizonta događaja konačne crne rupe bilo bi veće ili jednako zbroju područja horizonta događaja prvobitnih crnih rupa.

To je bilo zlatno doba u kojemu smo riješili većinu glavnih problema u teoriji crnih rupa, čak i prije nego što je bilo ikakvih opservacijskih potvrda. Ustvari, bili smo toliko uspješni s klasičnom općom teorijom relativnosti da sam se počeo pomalo dosađivati nakon što sam 1973. s Georgeom Ellisom objavio knjigu The Large Scale Structure of Space-Time (Struktura prostorvremena na velikoj skali). Moj rad s Penroseom pokazao je da se opća relativnost slama na singularnosti. Stoga je očit sljedeći korak bio kombiniranje opće teorije relativnosti – teorije veoma velikog – s kvantnom teorijom – teorijom veoma malog. Posebno sam se pitao može li nešto imati atome u kojima je jezgra sićušna primordijalna crna rupa, nastala u ranom svemiru? Moja istraživanja otkrila su duboku vezu, za koju se ranije nije slutilo, između gravitacije i termodinamike, znanosti o toplini, i tako razriješila paradoks o kojemu se raspravljalo više od trideset godina bez većeg napretka: na koji je način zračenje koje je ostalo od sažimanja crne rupe moglo nositi sve informacije o onome što je tvorilo tu crnu rupu? Otkrio sam da informacija nije izgubljena, ali nije se vratila na koristan način – kao da zapalite enciklopediju, ali sačuvate dim i pepeo.

Kako bih odgovorio na to pitanje, proučavao sam na koji bi se način kvantna polja ili čestice mogle raspršiti u blizini crne rupe. Očekivao sam da će dijelovi upadnog vala biti apsorbirani, a ostatak raspršen. No na moje veliko iznenađenje, otkrio sam da vjerojatno postoji zračenje iz same crne rupe. Isprva sam pomislio da u mojem izračunu zasigurno postoji pogreška. Ono što me je konačno uvjerilo da je zaista riječ o zračenju bila je činjenica da je emisija bila upravo onakva kakva je potrebna da se područje obzora identificira s entropijom crne rupe. Ta entropija, mjera nereda sustava, sažeta je ovom jednostavnom formulom koja izražava odnos entropije (S) prema području obzora (A), i tri fundamentalne prirodne konstante: c, brzinu svjetlosti; G, Newtonovu konstantu gravitacije; i Planckovu konstantu. Emisija ovog toplinskog zračenja iz crne rupe danas se naziva Hawkingovo zračenje i ponosan sam što sam to otkrio.

Godine 1974. izabran sam za člana Kraljevskog društva. Taj je izbor iznenadio članove moga odsjeka jer sam bio mlad i tek običan asistent. Ali tri godine kasnije unaprijeđen sam na mjesto profesora. Moj rad na crnim rupama pružio mi je nadu da ćemo otkriti teoriju svega i ta me je potraga za odgovorom vodila dalje. Iste godine moj prijatelj Kip Thorne pozvao je mene i moju mladu obitelj, zajedno s još nekoliko znanstvenika koji su radili na općoj teoriji relativnosti, na Kalifornijski tehnološki institut (Caltech). Prethodne četiri godine služio sam se invalidskim kolicima uz pomoć ruku, kao i plavim električnim automobilom s tri kotača koji je vozio brzinom sporog bicikla i u kojemu sam katkad protupropisno prevozio suputnike. Kada smo preselili u Kaliforniju stanovali smo u blizini sveučilišta, u kući izgrađenoj u kolonijalnom stilu koja je pripadala Kalifornijskom tehnološkom institutu, i ondje sam prvi put mogao uživati u neprekidnom korištenju električnih invalidskih kolica. To mi je pružalo znatan stupanj neovisnosti, naročito zato što su u Sjedinjenim Državama zgrade i nogostupi mnogo dostupniji ljudima s poteškoćama nego što su oni u Velikoj Britaniji.

Kada smo se 1975. vratili iz Kalifornije, isprva sam se osjećao prilično neraspoloženo. U Britaniji se sve činilo tako skučeno i ograničeno, u usporedbi s američkim stavom da je sve moguće. U to su vrijeme posvuda ležala stabla koje je uništila nizozemska brijestova bolest, a zemlja je bila rastrgana štrajkovima. Međutim, raspoloženje mi se popravilo kada sam shvatio uspjeh svoga rada, na temelju kojega sam 1979. izabran u status redovnog profesora matematike na Lucasovoj katedri, položaj na kojemu je jednom bio i sir Isaac Newton, kao i Paul Dirac.

Tijekom 1970-ih uglavnom sam radio na crnim rupama, no moj se interes za kozmologiju ponovno javio uslijed nagovještaja da je rani svemir prošao kroz razdoblje brze inflatorne ekspanzije u kojoj je njegova veličina rasla po neprekidnoj stopi kao što su cijene porasle nakon što je u Ujedinjenom Kraljevstvu izglasan Brexit. Također sam provodio vrijeme u radu s Jimom Hartleom, formulirajući teoriju rođenja svemira koju smo zvali „bez granice“.

Početkom 1980-ih zdravlje mi se nastavilo pogoršavati; zbog slabljenja grkljana, koji je propuštao hranu u pluća, trpio sam teške napadaje gušenja. Na putovanju u Europski laboratorij za fiziku čestica, CERN, u Švicarskoj 1985. obolio sam od upale pluća. To je bio trenutak koji mi je promijenio život. Žurno sam prebačen u kantonalnu bolnicu u Luzernu gdje su me priključili na aparat za disanje. Liječnici su obavijestili Jane da su stvari napredovale do faze kada se više ništa ne može učiniti te da će mi isključiti aparat za disanje i tako okončati život. Ali Jane je to odbila i organizirala je prijevoz zrakoplovom hitne pomoći u bolnicu Addenbrooke’s u Cambridgeu. Kao što možete pretpostaviti, to je bilo vrlo teško razdoblje, no, nasreću, liječnici u Addenbrooke’su jako su se trudili da me vrate u stanje u kakvome sam bio prije posjeta Švicarskoj. Međutim, s obzirom na to da mi je grkljan i dalje propuštao hranu i slinu u pluća, liječnici su morali obaviti traheotomiju. Kao što većina vas zna, traheotomija oduzima sposobnost govora. Čovjekov je glas iznimno važan. Ako nejasno govorite, ljudi će se vrlo vjerojatno prema vama odnositi kao da imate mentalnih poteškoća. Prije traheotomije moj je govor bio toliko nerazumljiv da me moglo razumjeti samo nekoliko ljudi koji su me dobro poznavali. Moja su djeca bila među tom nekolicinom. Neko vrijeme nakon traheotomije, jedini način na koji sam mogao izricati riječi, slovo po slovo, bio je podizanje obrva kada bi netko pokazao na pravo slovo na karticama za sricanje.

Nasreću, računalni stručnjak iz Kalifornije Walt Woltosz čuo je za moje poteškoće i poslao mi je računalni program koji je napisao, a zvao se Equalizer. Taj mi je program omogućio da odabirem riječi iz cijeloga niza menija na računalnom ekranu na mojim invalidskim kolicima pritiskom prekidača u ruci. U sljedećim godinama taj se sustav dodatno razvio, pa se danas koristim Intelovim programom Acat, kojim upravljam s pomoću malenoga senzora na naočalama koji reagira na pokrete moga obraza. Tu je i pametni telefon koji mi omogućava pristup internetu, tako da mogu ustvrditi kako sam jedna od najpovezanijih osoba na svijetu. Ipak, zadržao sam svoj prvotni sintetizator govora, djelomično zato što nisam čuo za neki koji ima bolje fraze, a djelomično i zato što se identificiram s tim glasom unatoč njegovu američkom naglasku.

Ideja o pisanju popularne knjige o svemiru prvi mi je put pala na pamet 1982., otprilike u vrijeme mojega rada na uvjetu bezgraničnosti. Djelomično mi je namjera bila zaraditi dovoljno novca kako bih pomogao u školovanju svoje djece i podmirivanju sve većih troškova skrbi koja mi je bila potrebna. Ali glavni razlog pisanja bila je želja da objasnim koliko daleko smo stigli u našem razumijevanju svemira: koliko smo možda blizu pronalaska cjelovite teorije koja bi opisivala svemir i sve u njemu. Ne samo da je bilo važno postavljati pitanja i pronalaziti odgovore, već sam se kao znanstvenik osjećao obveznim komunicirati sa svijetom o tome što smo naučili.

Prilično prikladno, knjiga Kratka povijest vremena prvi je puta objavljena prvoga travnja 1988. godine. Zapravo, knjiga se prvotno trebala zvati Od velikog praska do crnih rupa: Kratka povijest vremena. Naslov je bio skraćen i promijenjen iz „kratka“ u „sažeta“, a ostalo je povijest.* Nisam očekivao da će Kratka povijest vremena proći tako dobro. Nedvojbeno, pomoglo je i to što je ljudima bila zanimljiva priča kako sam uspio postati teorijski fizičar i autor bestselera unatoč svojoj invalidnosti. Nisu možda svi pročitali knjigu do kraja niti su svi shvatili sve što su pročitali, ali barem su se uhvatili u koštac s jednim od velikih pitanja našeg postojanja i dobili ideju o tome kako živimo u svemiru kojim ravnaju racionalni zakoni koje možemo otkriti i razumjeti s pomoću znanosti. Svojim sam kolegama samo još jedan fizičar, ali široj sam javnosti postao možda najpoznatiji znanstvenik na svijetu. To je djelomično zato što znanstvenici, osim Einsteina, nisu naširoko poznati kao rock-zvijezde, a djelomično i zato što se uklapam u stereotip hendikepiranog genija.

Ne mogu se prerušiti s pomoću perike i tamnih naočala – invalidska me kolica odaju. Biti dobro poznat i lako prepoznatljiv ima svojih plusova i minusa, ali plusovi su i više nego nadvladali minuse. Čini se da je ljudima istinski drago kada me vide. Imao sam čak i svoju najveću publiku u životu kada sam u Londonu 2012. otvorio Paraolimpijske igre.

Koji je bio vaš san kada ste bili dijete i je li se ostvario?

Želio sam biti veliki znanstvenik. Međutim, nisam bio baš dobar učenik u školi, rijetko sam bio bolji od prosjeka svojega razreda. Bio sam neuredan, a rukopis mi baš i nije bio dobar. No u školi sam stekao dobre prijatelje. Usto, razgovarali smo o svemu i, konkretno, o postanku svemira. Tako je nastao moj san i jako sam sretan što se ostvario.

Živim izniman život na ovom planetu, a istodobno putujem svemirom koristeći se svojim umom i zakonima fizike. Došao sam do najudaljenijih dijelova naše galaksije, otputovao u crnu rupu i vratio se na početak vremena. Na Zemlji sam stjecao iskustva uspona i padova, previranja i mira, uspjeha i patnje. Bio sam bogat i siromašan, zdrava tijela i invalid. Hvale me i kritiziraju, ali nikad ne ignoriraju. Iznimno sam privilegiran što svojim radom mogu pridonositi našem razumijevanju svemira. No to bi bio zaista prazan svemir da ne postoje ljudi koje volim i koji vole mene. Bez njih, bila bi mi uskraćena sva ta čuda.

Na kraju svega, činjenica da smo mi ljudi – koji smo i sami puke nakupine temeljnih čestica u prirodi – došli do toga da možemo shvaćati zakone koji vladaju nama i našim svemirom, silan je trijumf. Želim

podijeliti svoje uzbuđenje zbog ovih velikih pitanja i svoj entuzijazam zbog te potrage.

Nadam se da ćemo jednoga dana saznati odgovore na sva ta pitanja. No postoje drugi izazovi, druga velika pitanja na planetu na koja valja odgovoriti, a za njih će trebati nova generacija koja je zainteresirana i angažirana te razumije znanost. Kako ćemo nahraniti stanovništvo koje neprekidno raste? Osigurati čistu vodu, omogućiti obnovljivu energiju, sprečavati bolesti i usporavati globalne klimatske promjene? Nadam se da će nam znanost i tehnologija dati odgovore na ta pitanja, no bit će potrebni i ljudi, ljudska bića sa znanjem i razumijevanjem, da primijene ta rješenja. Hajdemo se založiti za to da svaki muškarac i svaka žena imaju mogućnost da žive zdrav, siguran život, pun prilika i ljubavi. Svi smo mi putnici kroz vrijeme koji smo se zaputili zajedno u budućnost. No radimo zajedno kako bismo tu budućnost učinili mjestom na koje želimo stići.

Budite hrabri, budite znatiželjni, budite odlučni, nadvladajte teškoće. To je moguće.