Nepotizam i klijentelizam su riječi kojima se često opisuje naše društvo. Prema sadržaju i uzrocima možemo ih razlikovati i tipizirati ili pak te dvije riječi smatrati sinonimima, različitim licima iste pojave. Nepobitno je međutim da se radi o sistemskim deformacijama. Klijentelizam i nepotizam nisu parafenomeni društva koji se mogu razumjeti iz pojedinih slučajeva ili pojedinih situacija. Oni su konstitutivni fenomeni sistema, ne izolirani slučajevi. Nepotizam nije objašnjiv kao fenomen obiteljskih odnosa, klijentelizam nije samo mrska pojava podilaženja moćnima te traženja zaštite i pokroviteljstva. Ne svode se na manu karaktera i osobni grijeh. Oni su posljedice određenog sustava u kojima su se aberacije ekonomije, politike i kulture ispreplele u sistem kojeg je pogrešno zvati kapitalizmom, krivo opisati kao demokraciju, u kojem je vladavina prava samo kulisa, u kojem se patriotizam i kampanilizam čine dominantnim u kulturi, a predatorska pohlepa vidi kao karakteristika ličnosti.

Nepotizam: pojam

Kvalitete dužnosnika i političke klase te najviših upravnih službenika bile bi sposobnost, inteligencija, predanost radu, marljivost i obrazovanost . Kako međutim pronaći i odabrati takve ljude? To je moguće samo ako se stupanje u službu, postavljanje na funkciju i napredovanje uvjetuju objektivnim kriterijem sposobnosti (merit system ). Međutim često se ne biraju sposobni, nego podobni. Najgrublji oblik te deformacije je nepotizam.

Izraz referira na papinsku praksu posebnog pogodovanja nećacima ili drugim srodnicima (tal. nepotismo, od nepote: nećak). Nepotizam je poseban oblik sukoba interesa, miješanja i isprepletanja privatnog i javnog interesa, te se odnosi na situaciju u kojoj nositelj javne dužnosti koristi svoju moć; vrlo često zapošljava člana svoje obitelji (ili zapravo porodice, jer je porodica zajednica srodničke krvne veze).

Nepotizam je univerzalna potencijalna deformacija u organizaciji, sukob načela solidarizma (rod, porijeklo, politika) te načela efi kasnosti i sposobnosti koji prevladava u modernom društvu.

U pojavnim oblicima nepotizam znači:

• zagovaranje ili utjecanje na odluku da se zaposli, imenuje, izabere, promovira i napreduje, nagradi ili plati, ili pak da izbjegne kaznu netko tko je član obitelji ili je porodično ili porijeklom vezan za nekoga tko obavlja nadređenu dužnost i može za to koristiti moć i utjecaj;

• odlučivanje o dodjeli posla ili ugovora, plaćanja i povlastica za „povezane osobe“ (bračni drug, preci, potomci);

• te nadgledanje, ocjenjivanje rada ili drugi oblik odlučivanja o interesima (u vezi s poslom) „povezanih osoba“.

Univerzalnost nepotizma

Nepotizam je u nekim situacijama štetan, u drugima neizbježan. Pojednostavljeno, nepotizam kao disfunkcionalna pojava prepoznaje se tek u modernom društvu. U predmodernim državama prednost u izboru suradnika davala se na temelju osobne lojalnosti. Vladar je birao one na koje se mogao osloniti jer su mu bili podložni zbog roda, porijekla, zavičajne ili kulturne sličnosti. Nepotizam se nije smatrao ničim lošim . Štoviše, zašto bi to bio problem ako se i država smatrala tek proširenom porodicom. Znanje i iskustvo, sposobnosti i školovanje nisu trebale za obavljanje posla. Nepotizam se shvaćao neizbježnim sastojkom moći, čak i u najprogresivnijim zemljama, sve do sredine 19. stoljeća. U Velikoj Britaniji postojao je službeni sustav protekcije za članove uglednih obitelji. Do 1854. sva su postavljenja bila u nekoj vezi s tzv. patronažom. Katkad je patronažu obavljao ministar, katkad lokalni član parlamenta, a katkad upravni šefovi. Tek od 1870. započinje sustav javnih natječaja, no još su uvijek značajnu prednost imali dovoljno imućni da studiraju na Oxfordu ili Cambridgeu. Marljivost, odlučnost i poštenje, smatralo se, rezultat su elitnog odgoja. Trebalo je cijelo stoljeće usavršavanja sustava ispita da oni postanu glavna i objektivna metoda izbora. U Francuskoj su se sve do revolucije položaji otvoreno kupovali, a javna služba se smatrala unosnom investicijom. Imenovanje nižih službenika bila je posljedica preporuka i veza, ili protežiranja političkih pristalica. S vremenom je taj sustav nestajao jer se počela cijeniti posebna upravna izobrazba te shvaćanje da upravnu elitu trebaju činiti najbolji, bez obzira na porijeklo. U Sjedinjenim Američkim Državama početkom 19. stoljeća vladao je spoils system: država je plijen izbornog pobjednika ; to jest, na položaje se dolazilo političkom i stranačkom protekcijom. Pokušalo se (u vrijeme T. Jeffersona i kasnije), po uzoru na Englesku, provesti brojne reforme, premda reformisti nisu ni pokušali potpuno ukinuti sustav patronaže i političke selekcije već ga samo izbaciti iz najvažnijih službi (vojska, policija) i ograničiti na uistinu najvažnije položaje. I tu je trebalo cijelo stoljeće da se kaos voluntarističke smjene cijele uprave zamijeni mirnim prijenosom vlasti i stabilnim položajem profesionalaca.

Drukčije je međutim kada se radi o organizacijama koje raspolažu razmjerno velikim sredstvima, imaju zaposlenike i prihode, ponekad i javne ovlasti. Tu vrijedi isti princip kao i u javnoj vlasti: nepotizam je zabranjen . Na svaku sumnju treba paziti, otkloniti je baš time da se izbjegava stvaranje obiteljske atmosfere, klika, dojma nepotizma, jer ne radi se o malim zajednicama dobrovoljno povezanih istomišljenika, već o organizaciji. Ne samo da je u tim situacijama nepotizam podloga zloupotrebama, ne samo da priječi odgovornost i smanjuje vjerodostojnost; organizacija se ne bavi svojim poslom i zadatkom, već unutrašnjim odnosima i koristi. Za sprečavanje takve situacije ne treba zakon, već jasan odgovor na pitanje: je takvo nešto – plaćati rad svojoj rodbini – dobro? Je li korisno? Je li odobreno? Je li javno poznato? Bilo koji negativan odgovor na takva pitanja znači da se radi o lošoj praksi, a o odgovornosti neka odluče sami članovi.

Potreba za profesionalnom, stabilnom i kompetentnom upravom dovela je do pune afirmacije merit principa, no time nije posve otklonjena pojava nepotizma. Nepotizam stvara sukob lojalnosti u organizaciji, osobito kada su srodnici nadređeni i podređeni: drugi članovi organizacije teško se privikavaju na takvu situaciju te se više ili manje otvoreno tome protive.

U složenim odnosima života, pravilo zabrane nepotizma se često krši. Evo kako to objašnjava C. J. K. Tanda, profesor Sveučilišta u Kartumu (Sudan):

„Postoji mnogo opravdanja za nepotizam. Svaki čovjek koji se uspne do važnog mjesta u politici biti će brzo okružen rođacima i prijateljima koji će u povjerenju od njega tražiti pokroviteljstvo (patronage), u skladu s tradicijom koja traje stoljećima. Ako posla i nema, mjesto će biti stvoreno. Političari će možda i prihvatiti ustavnu ideju jednakosti, ali će teško svojim srodnicima objasniti da takve intervencije mogu ugroziti njegovu političku karijeru i da ga nešto takvo može koštati dužnosti. Prema navedenom, posao ministra ili druge značajne osobe može postati težak kada se nosi s teretom povećanih zahtjeva te se nađu razapeti u mrežama porodičnih obveza. Naravno, vlade u cijelom svijetu, pa i Africi, s vremenom su evoluirale i danas se globalno nepotizam smatra pogrešnim.“

Rezidualni fenomeni nepotizma u razvijenim društvima

No nepotizam nije prokletstvo samo nerazvijenih demokracija. Istina, u stabilnim i naprednim demokracijama takve pojave izazivaju skandaliziranje javnosti, no ponekad efekt izostaje. Elementi nepotizma postoje i u zrelim demokracijama (Kennedy, Bush, Trudeau, Le Pen, grčke obitelji koje se izmjenjuju na vlasti). Donald Trump bezobzirno postavlja potomke na važna mjesta. Radi se o ponešto iznimnim događajima i društvenom kontekstu. Pitanje je treba li pojam nepotizma u tim zemljama smatrati nevažnom aberacijom? Radilo se o pravim dinastijama koje kao klanovi upravljaju najvažnijim institucijama. Nasljeđuju se i veze, medijski utjecaj i reputacija, suradnici, donatori i podupiratelji. Zato to smatram lošim. Treba ipak priznati da su razlike između, inače dominantno demokratskih država, velike jer se poslovna elita i stare aristokracije povezuju i obnavljaju na različite načine. Npr. isprepletanjem političkog utjecaja, kapitala, neformalnim vezama koje stvara školovanje na skupim fakultetima i dr. Prije svega zašto bi slobodni birači dali glas takvima? Vjerojatno zato što praksu nepotizma pripisuju obiteljskom poduzetništvu (gdje to nije nedostatak) pa nisu prepoznali realnu društvenu opasnost. Konkurencija je bespoštedna a mediji okrutni u javnoj kritici. Kandidati se pokazuju sa svojim partnericama u kampanji, imaju u njih povjerenje i pretpostavljaju lojalnost, pa onda Bill Clinton npr. prepusti Hillary osjetljive i riskantne zadatke. Dojam je da oni nose rizik političke kompeticije, pa onda i zaslužuju položaj. U takvim okolnostima nepotizam i dinastijski principi na vrhu politike se ignoriraju i trpe. Svejedno, meni se to čini pogrešnim, mada prezirem dužnosnike koji se srame svojih žena ili muževa i koriste ih kao estetsku dekoraciju i potvrdu moći.

Ili drugi primjeri: Georg Schmid bio je predsjednik parlamentarne grupe CSU u bavarskom parlamentu. U travnju 2013. bio je prisiljen napustiti to mjesto kada se ustanovilo da je svoju suprugu zaposlio kao svoju tajnicu s vrlo lijepom plaćom. Od 2000. godine bavarskim parlamentarcima je zabranjeno zapošljavati kod sebe kao službenike svoju ženu i djecu. Od 92 zastupnika njih 17 nije poštivalo tu odredbu i morali su otkazati ugovor. Posebno je zanimljiv primjer jednog zastupnika (2013) koji je kao savjetnike za informatiku zaposlio dva svoja sina. Dječaci su bili stari 13 i 14 godina. Georg Schmid ni drugi nisu podnijeli ostavke.

Treći primjer? U Poljskoj je ministar poljoprivrede Marek Sawicki. morao podnijeti ostavku nakon što su otkrivene snimke razgovora u kojima objašnjava kako zaposliti političke pristaše, rođake i prijatelje utjecajnih političara. „Skandal je tek vrh ledenjaka, jer postoji uhodana praksa a ne samo izolirani slučaj i primjer nepotizma, jer su mnoga značajna mjesta popunjena na taj način. Poljska administracija i javna poduzeća predmetom su i personalnih promjena nakon svakih izbora.“

Već 3000 godina nepotizam je raširena praksa u Kini, gdje su obiteljske i srodničke veze iznimno jake. Još je Konfucije govorio o potrebi da se poštuje ravnoteža obiteljske solidarnosti i sposobnosti kod odabira službenika. Unatoč svim promjenama režima i sistema, problem je ostao. Na primjer, Winston Wen Yunsong, rođak nekadašnjeg premijera Jiabaoa, postao je direktor velikog investicijskog fonda, mlad i bez kvalifikacija, što je izazvalo međunarodni skandal. Da bi se bolje vidjela kompleksnost fenomena, upozoravamo na raspravu (ožujak 2014.) o praksi američkih banaka da zapošljavaju kineske potomke utjecajnih političara. Ovo uz napomenu da u Sjedinjenim Američkim Državama vrijedi vrlo strogi zakon (Foreign Corrupt Practices Act) koji kompanijama zabranjuje podmićivanje stranih dužnosnika, što nije spriječilo da se pronađe taj način zaobilaženja normi. Štoviše, šefovi velikih banaka (M. J. Driscoll, Bear, Stearns & Co.) branili su takvu praksu riječima: „To je bila vremenski testirana praksa ovdje u Sjedinjenim Američkim Državama“. „I ja imam dva sina, a jedan je stažist u velikoj firmi. Ovo se stalno događa.“

Iako mnogi diktatori, a gotovo svi su to pokušali, nisu uspjeli stvoriti svoje dinastije, ipak Sjeverna Koreja i centralnoazijske preddemokracije u tom smislu više podsjećaju na feudalne obitelji vladara. Vladaju obitelji.

I u Hrvatskoj ima zanimljivih pojava. Bez jače kritike, uz dvodnevno zgražanje, na važno mjesto izabrana je kći jedne visoke dužnosnice, uz objašnjenje člana povjerenstva: „Kad sam je prvi put sreo, pitao sam ju je li joj je u rodu naš prvoklasni, uistinu vrhunski pravnik. Saznao sam da je ona njegova nećakinja. Pa ako je kći nećakinje vrhunskog pravnika naslijedila bar nešto malo gena, onda zaslužuje biti sutkinja. Da, glasovao sam zbog toga! Zašto ne? Genetska referenca joj je prvoklasna!“

Hrvatska: Sistemska podloga klijentelizma

Radi se o sistemu u kojem je ekonomija podređena državi. Država uzima da bi davala, ali pritom uzima svima, a selektivno bira kome će dati. Ako to ne čini transparentno i za javno dobro, tada je država, u krajnjem obliku, samo pokriće za osobnu korist. U tom sistemu moćnici se oslanjaju na ljude u koje imaju osobno povjerenje, a često su to srodnici i ljudi istoga porijekla. Nastaje sustav u kojem se sve više selektivno redistribuira: država je sredstvo kojim se uzima svima a vraća u borbi za utjecaj onima koji sudjeluju u klikama i osobno povezanim grupama. Umjesto orijentacije na vanjske i opće političke ciljeve, javni interes, politička savezništva stvaraju se prema nepotističkim ili „gregarističkim“ motivima. Makroekonomija je podređena tome. Ne radi se o grubom haraču, već strategiji zaduživanja, sofisticiranim metodama ekstrakcije imovine i prihoda od građana i poduzetnika. Porezi (npr. PDV, porez na promet i sl.) bez vidljive prisile pune proračun, koji potom neprestano buja i glavni je kanal prelijevanja novca. Porezna presija nije relevantna, štoviše njezino smanjenje smatra se lošom politikom.

Cijena države – u svakom aspektu troška: broju zaposlenih, pomaganjem posebnih područja, protežiranjem nerealnih ciljeva i politika (demografska obnova, sportski projekti, izgradnja infrastrukture radi nacionalnog ponosa ili povezivanja) vlade stavlja u položaj koji vidimo kao klijentelizam, ali je zapravo način proizvodnje koji se nazivao „orijentalnim despocijama“ . Zapravo o nikakvoj proizvodnji nije riječ: logika je trošenje, zaduživanje na račun budućih vlada i generacija, rasprodaja imovine i svega što se može pretvoriti u robu a po naravi je naše, svačije, opće ili državno – u stvarnosti pod ničijom kontrolom.

Klijentelizam je onda strategija mužnje sredstava i pranja novca, radilo se tu o teritorijalnim jedinicama i posebnim regionalnim interesima ili gospodarskim sektorima u kojima se profitno zanimljive djelatnosti i monopoli privatiziraju, ili se pak radi o davanju poticaja, subvencija i povlastica na tržištu.

Država se zbog toga smatra plijenom političkog pobjednika, koji obećanjem privilegija homogenizira svoje pristaše, legitimizira sebičnost kao politički program. Država dijeli položaje, nudi zaposlenja, napredovanja i karijere. Nije važan talent, sposobnost ni znanje, jer u takvu sistemu poštenje je smetnja, a znanje grijeh.

Institucije i nepotizam

Radi se o sistemu u kojem su institucije prividi i kulise. One formalno postoje ali stvarno ne djeluju, često su dizajnirane suprotno manifestnim objašnjenjima. Demokratski sustav ne služi legitimizaciji vlasti. Institucije se osnivaju, ali ne dobivaju puna ovlaštenja, prave ljude i potrebna sredstva (USKOK, pravobranitelj, izborno povjerenstvo, sukob interesa, ustavni sud, sudstvo). Smišljeno, institucije ostaju prazna forma, instrumenti skupina koje ih neformalno iz pozadine vode. Politika se prividno vidi kao sukob projekata i ideologija, ali je zapravo sukob klanova, klika i posebnih interesa. U tome strada svaka razumna ideja, ne može nastati alternativa ni ozbiljna rasprava o ozbiljnim stvarima.

Budući da je lojalnost važna u takvim sukobima, a personalistički odnosi bezuvjetne lojalnosti uvjet su sigurnosti na položaju, ona postaje temelj sustava uzajamnih usluga te veza i poznanstava.

Institucije su stvorene da sjaj daju blijedim djelima (parafraza Timona Atenjanina). Napredak se obećava donošenjem novih zakona, strategija i sporazuma. Pravo je savitljivo gdje treba biti brzo i strogo, strogo je tamo gdje treba imati slobodu i diskreciju. Posve normalan zahtjev da društvo treba biti pravedno i moralno, tumači se kao iluzija i daleka budućnost. Institucije se temelje na podjeli rada, hijerarhijskoj kontroli, školovanom osoblju, plaćenom tako da ne traži nelegalni prihod, profesionalnom odnosu, predanosti službi. U Hrvatskoj svatko može raditi sve. Državni tajnici, načelnici, voditelji službi sele se svakom promjenom vlasti. Fluktuacija službenika između državnih institucija je jedan od najvećih problema. Onaj tko je nadzirao neko područje ugodno se smiješiti kod onoga koga je trebao nadzirati. Upravljanje i vođenje prepušta se diletantima. Školovanje postaje samo forma bez sadržaja. Ne traži se znanje već se kupuju diplome, magisteriji, obični i počasni doktorati. Korupcija se često smatra opravdanim dodatkom plaći. Čak i tamo gdje sigurnost, sloboda ili pravo zajednice ovise o izbjegavanju moralnog hazarda pojedinca, esprit de corps pretvara se u sindikalističke zahtjeve za više plaće i manje rada.

Što su korupcija, klijentelizam i nepotizam u takvom sistemu? Nisu to tranzicijske i uzgredne pojave, niti slučajevi i incidenti, već pokazatelji prirode sistema prikriveni formalnim pravilima i nedostatnim kategorijalnim aparatima. Ono što primjećujemo naizgled su pojedinačni slučajevi, ali zapravo je važan sistematski karakter tih pojava. Ne radi se o karakternim manama roditelja koji žele dobro svojoj djeci, ne radi se o tradiciji i povijesnim silnicama, već o sistemu u kojem se lojalnost i osobne karakteristike (porijeklo, zavičajnost, nacija, klike i klanovi) smatraju pretpostavkom djelovanja institucija i sistema kao cjeline.

Ponekad se inzistira da je nepotizam dio kulturnoga nasljeđa. No takva tradicija nije jednostavno nastala; ciklički se obnavlja u jačim ili slabijim intervalima, i prije svega na način koji opravdava takvu praksu.

Kaže se: to svi rade, to je kod nas jednostavno tako. Postojanje mogućnosti za ovakvo prihvatljivo objašnjenje, opisuje ali ne objašnjava nastanak takvih praksi koje opravdavaju i promiču klijentelizam i nepotizam. Sistemski uvjeti, ali i volja glavnih društvenih aktera stvaraju uvjete reprodukcije klijentelizma kao sistema i nepotizma kao njegove lateralne pojave.

Klijentelizam nije samo individualna strategija stvaranja odnosa između patrona koji raspolaže mogućnostima razdiobe. S vremenom su nastali pokreti i organizacije za promicanje kolektivnih klijentističkih zahtjeva, formiranja društvenih slojeva i njihovih organiziranih zastupnika. Tradicionalno, naizgled spontano, a zapravo jer postoje isprobani obrasci, postoje organizirane skupine koje se pojavljuju kao kolektivni klijentistički entiteti. Veterani, solunaši, borci NOB-a, udovice, invalidi ratova praslike su i uzorci takvih kolektivnih pritisaka. Prije svega, razlog njihova nastanka je stvarna ili zamišljena nepravda u podjeli društvenih dobara. No ispod tog vanjskog objašnjenja stoje i iskreni dojmovi o statusu žrtve koja ima pravo na kompenzaciju. Subjektivno imaju snažan osjećaj deprivilegiranosti, marginalizacije i isključenosti, objektivno njihova nesebična motivacija nikome ne treba, njihova znanja, sposobnost i vještine nemaju funkcionalnu vrijednost, oni su trošak i smetnja. Pokraj svega, njihova mogućnost da se mobiliziraju i prikažu žrtvama je velika i negativna (veto power). Okrenuti su prošlosti i svojim posebnim interesima, mada se manifestno pravdaju općim, često nacionalnim interesom. Kao tumači tog interesa neizbježno se upleću u sasvim njima neprikladne teme interpretacije povijesti, estetike i tradicije. S vremenom postaju predvidiv trošak za svaku vladajuću elitu koja ih smatra predmetom manipulacije, a i oni sebe definiraju samo prema materijalnim zahtjevima koje postavljaju.

Gledati ih kao fenomen civilnog društva ili običnu grupu za pritisak, misliti da su samo varijacije građanske samoorganiziranosti je pogrešno, jer njihovi manifestni, ponekad neodređeni i neodredivi ciljevi su samo vanjske derivacije njihove stvarne funkcije. Njihov nastanak, politički, materijalno ponekad i organizacijski, pod patronatom je vlasti. Oni su, kad zatreba, udarna i nasilna skupina. Najbolji i jasan primjer su organizacije veterana. Nisu toliko važne njihove direktne bonifikacije i mirovine, koliko ih pogodovanje, zakonito i formalno, u natječajima za zapošljavanje, stanove, gradilišta, poslovne prostore, koncesije i poslove, kao neformalna moć stavlja iznad propisa (ovrhe, vraćanje kredita, kaznena odgovornost kao olakšavajuća okolnost). Imaju svoje medije, ali i gospodare iz pozadine koji ih povremeno aktiviraju. Nisu grupa za pritisak koliko objekt nečasnih ponuda, individualnih i grupnih, da budu sredstvo vladanja.

Tragično je da postoji posve očigledna disfunkcionalnost njihova javnog uvažavanja, iako se često nazire licemjerno izbjegavanje rasprave o stvarnom angažmanu, izbjegavaju se pitanja što doista rade, već samo sudjeluju u vječitom cikličnom stvaranju društvene klime oportunizma, pa i klijentelizma. Činjenica da su „djeca poručnika Šmita“ iz satire Iljfa i Petrova, iako u sasvim drugom vremenu i okolnostima konstituiranja sovjetskih i komunističkih vlasti, postala njihovi amblemski likovi, govori o univerzalnom fenomenu degradacije veterana revolucija i oslobodilačkih borbi u postkolonijalnim režimima.

Zaključno razmišljanje

Nepotizam i klijentelizam su promicanje osobno lojalnih rođaka i klijenata u institucijama vlasti i javnim poduzećima. Njihovi korijeni nisu u roditeljskoj i bratskoj ljubavi, u primarnom solidarizmu. Korijen je u osjećaju neizvjesnosti i borbi za socijalni status, moć i zaradu. Nepotizam nije rezultat tržišnoga kapitalizma, obiteljskih poduzeća i radnji, ostatak tradicije zanata ili poljoprivrede. On je posljedica sistema – raširenog etatizma u ekonomiji, totalitarizma u politici i moralnog raspada društva. Ove pojave uzete zajedno u suprotnosti su s ciljevima modernizacije i emancipacije te razvojem pluralizma. Zato su nepotizam i klijentelizam kao devijacije, makar bile samo rubne pojave, pokazatelji zastoja i vrtloga u procesu društvene tranzicije.

Moguće su različite statičke taksonomije tih pojava, no ovdje smo se usredotočili na dva elementa: (a) ekonomski – državu koja redistribuira dobra i faktički utvrđuje uvjete uspješnosti od slučaja do slučaja, vlada voluntarizam, a ne tržišna regulacija i (b) društvene situacije u kojima institucije nemaju snage raditi svoj posao.

Nepotizam i klijentelizam, uz politizaciju selekcije i društvenog napredovanja, diletantizam u javnim poslovima, gradivi su blokovi sistema koji se ne temelji na efikasnosti i efektivnosti, u kojem nema odgovornosti, nema profesionalnosti (svatko može raditi sve). To nisu izolirani incidenti, već ugrađeni elementi kristalizacije sistema odnosa koji se jako oslanjaju na primarni solidarizam i stranačke organizacije i pokrete. U sistemu u kojem vlada visoka razina nesigurnosti – položaj se može izgubiti nepravednim slučajem, i to onako kako je osvojen, u kojemu i plaća nije ni dovoljna za visoke materijalne aspiracije, klijentelizam i nepotizam su funkcionalni. Prednost je imati svog pouzdanika, jer se na njega možeš osloniti, moraš mu dati i materijalne beneficije. Tako se te patološke disfunkcije vide kao prihvatljivi i poželjni elementi jednog višeg sustava.

U indijskoj bajci slijepci su dobili mogućnost da opipaju slona. Onaj tko ga je primio za surlu sa strašću je govorio o savitljivosti surle, onaj tko je opipao uši bio je zadivljen njihovom lepezom. A onaj kojem je slon stao na nogu s prezirom je govorio da je slon težak i opasan. Gospodo, ovdje se radi o slonu kao cjelini, a ne njegovoj anatomiji. Nepotizam je zahtjev sistema u kojem je pljačka stvarnost, a povjerenje srodnika u tome je korist. Klijentelizam je sukob oko plijena stečenog na račun društva. Kao što nepotizam nije solidarnost, tako ni klijentelizam nije poduzetništvo. Premda se u evoluciji prava i institucija povremeno pojavljuju devolucija i reverzibilnost 28, sistem i poredak ovdje su utemeljeni na rasipnoj ekonomiji, uspavanom i lijenom društvu i arhaičnoj kontrakciji države i prava29. Promjena bi trebala doći kroz modernizaciju i europeizaciju. Kako bi se krenulo tim ciljem, o klijentelizmu i nepotizmu treba govoriti i preoštro, shvaćajući da nije sve ni tako loše, ali uz znanje da se moglo i bolje. Prihvatit ću svaku kritiku koja tvrdi da pojmovi nisu jasno razdijeljeni, kao što kod pipkanja slona teško vidimo cjelinu. Jedno je jasno: tako osjetimo tek dio ali ne i cjelinu. Ali kad se radi o nepotizmu, klijentelizmu i korupciji ipak sigurno znamo jedno: slon je golem.