Hobbesovu znanost o politici s punim pravom možemo smatrati ishodištem teorije države u smislu modernog političkog poretka. U razlici spram ranijih shvaćanja političke vlasti kao personalizirane moći i političkog tijela kao identičnog s vladarom ili pak cjelinom građana, kod Hobbesa ćemo naći ideju o državi kao impersonalnom pravnom poretku, odnosno depersonaliziranoj javnoj vlasti koja počiva na pristanku svakog pojedinog podanika. Takva perspektiva može nas lako navesti da previdimo snažne veze teorije autorizacije, ključnog elementa Hobbesove zrele teorije države, sa srednjovjekovnim, ali i antičkim, pravno-političkim naslijeđem.

Valjano tumačenje Hobbesove teorije autorizacije kao osnove za jednu novu, predstavničku teoriju države zahtijeva i istraživanje njezinih pojmovnih korijena. Rezultati istraživanja povijesti pojma predstavništva sa stajališta Hobbesove teorije autorizacije ukazuju, prije svega, na činjenicu da je Hobbes u njezinoj izgradnji u velikoj mjeri upotrebljavao kategorijalni aparat prethodno razvijene tradicije mišljenja o predstavništvu. To dokazuje da Hobbesova teorija autorizacije, a samim time i njegova teorija države, ne predstavljaju jednoznačan lom u tradiciji mišljenja o političkom predstavništvu. Istovremeno, budući da je u teoriju autorizacije Hobbes ugradio pojmove koji su već imali jasno utvrđeno pravno značenje u okviru postojećih teorija predstavništva, opravdano je postaviti tezu da je Hobbesova zrela teorija države doista koncipirana oko ideje političkog predstavništva.

Veza između Hobbesove teorije države i predmoderne pravne i političke teorije jasno se očituje kad se ona promatra kao jedna od glavnih etapa u povijesti pojma predstavništva. Kao što je pokazano, glavni pojmovi Hobbesove teorije autorizacije bili su poznati dobrim dijelom već u antici, a svoj su puni razvoj i afirmaciju doživjeli u okrilju kasnosrednjovjekovne pravne znanosti. Počevši od personae, središnjeg pojma te teorije, i njegovih emanacija u likovima autora i actora. Isto vrijedi i za pojam fiktivne osobe, personae fictae, kojim je u okviru Hobbesove teorije autorizacije obuhvaćena i sama država. Ideja da bi zastupnik, na temelju prethodno dobivene ovlasti, mogao djelovati u ime zastupanoga i svojim ga djelovanjem izravno obvezivati također je dostignuće srednjovjekovne pravne misli. Štoviše, u srednjem je vijeku ta ideja primijenjena i na korporativne pravne osobe koje su posredstvom svojih zastupnika sudjelovale u radu javnopravnih tijela čije su odluke stvarale obveze za one koji su u tim tijelima bili zastupljeni. Može se stoga reći da se cjelokupna logika pravnog zastupanja koja povezuje tvorca i zastupnika, na takav način da zastupnikovo djelovanje stvara izravne pravne učinke koji obvezuju tvorca kao onog koji ga je na takvo djelovanje ovlastio, izravno oslanja na pravna rješenja koja je razvila pravna znanost u srednjem vijeku, posebice u svojoj kanonskoj inačici.

Ideja da bi zastupnik putem ovlasti mogao djelovati u ime zastupanoga i svojim ga djelovanjem izravno obvezivati dostignuće je srednjovjekovne pravne misli

Kad se Hobbesova teorija autorizacije i na njoj izgrađena teorija političkog predstavništva promotre na taj način, tada se njihova modernost pokazuje kao paradoksalan rezultat evolucije čije su temeljne kategorije zadane predmodernim pravnim i političkim mišljenjem. Na takvoj je pozadini zatim lakše prepoznati one elemente Hobbesove teorije političkog predstavništva čija je nedvojbena modernost zaslužna za to da se njegova teorija države tumači kao revolucija u povijesti političkih ideja. Dva su takva elementa za koja smatram da su na odlučujući način utjecala na oblikovanje Hobbesove znanosti o politici kao prve teorije države u smislu modernog političkog projekta. To je, ponajprije, individualizam kao metodološko ishodište cjelokupne Hobbesove znanosti o politici kojim je uvjetovana i njegova teorija političkog predstavništva. Drugi je element ideja o produktivnoj moći predstavništva koja je izravan odgovor na problem stvaranja političkog jedinstva koje polazi od individualističke premise.

U okviru Hobbesova filozofijskog sustava individua je jedino moguće polazište građanske filozofije. Od trenutka kad su bitak i spoznaja razdvojeni, čovjek je osuđen na samoga sebe; nepovratno je izgubljen oslonac u nekom višem poretku stvari koji se čovjeku otkriva i dodjeljuje mu njegovo mjesto. Poredak je zamisliv samo kao rezultat djelovanja individua koje tom poretku prethode. Individua stoga postaje privilegiranim predmetom filozofijskog istraživanja kojemu se s lakoćom razotkriva zahvaljujući introspekciji koja svakom čovjeku omogućuje da spozna one mehanizme koji ga pokreću.

Individuu kao polazište građanske filozofije zahtijeva i metoda na kojoj počiva jedinstvo cjelokupnog Hobbesova sustava. Vidjeli smo da je temeljna pretpostavka rezolutivno-kompozitivne metode da se izvjesno znanje može postići samo tako da se predmet spoznaje, u mislima ili stvarno, rastavi na jednostavne sastavne dijelove i zatim ponovno sastavi. Primjena te metode u znanosti o politici podrazumijeva razlaganje države na njezine osnovne sastavne dijelove, individue. Štoviše, i sama se individua podvrgava analizi ne bi li se utvrdili osnovni mehanizmi koji pokreću ljudsko djelovanje. Nakon provedene analize država se rekonstruira u skladu sa spoznatom prirodom čovjeka koji državu gradi u dvostrukom smislu, i graditelja i građe od koje je sastavljena.

Individua se, dakle, nameće kao osnovna građevna jedinica Hobbesove znanosti o politici. Budući da ne postoji nikakav prirodni božanski poredak koji bi čovjek mogao spoznati i unutar kojega bi svaka individua imala određen položaj, državu, kao jedini zamisliv pravno-politički okvir koji je u stanju jamčiti sigurnost, moraju stvoriti individue. Za razliku od prethodnih koncepcija političkog tijela koje su to tijelo razumijevale kao konglomerat već strukturiranih manjih korporativnih tijela, Hobbes između individue i države kao impersonalne javne vlasti ne umeće međustupnjeve društveno-političkih organizacija koji bi, poput staleža, strukturirali društveni poredak i time omogućili opstanak političke cjeline. Poredak je isključiv rezultat djelovanja onih individua koje žele prevladati nered prirodnog stanja.

Ono što individuama omogućava da izgrade državu, polazeći ni od čega drugog doli od vlastite volje, jest pravni jezik ugovorne teorije. U Levijatanu taj je jezik obogaćen teorijom autorizacije zahvaljujući kojoj je individualistička premisa ne samo priznata kao ishodište države nego i sačuvana kao njezina neprevladiva osnova. Teorijom autorizacije individue, strane društvenog sporazuma, postavljene su kao autori suverene vlasti u državi. Svaki je podanik neposredno suočen s državom kao osobom koju, u zajedništvu s drugim podanicima, sam stvara kao izraz onog racionalnog u vlastitoj volji. Djelujući posredstvom suverena, država zastupa svakog pojedinog podanika u njegovoj težnji da napusti prirodno stanje. U njezinu se djelovanju podanik mora moći prepoznati, a to je moguće samo onda ako suveren nosi masku koja, omogućujući identifikaciju podanikā i države, ne dopušta da bude prisvojena bilo od samog suverena bilo od bilo kojeg podanika. Budući da svaki podanik mora biti u stanju zamisliti sebe kao autora svega onoga što država čini posredstvom suverena, suveren ne može uspjeti ako, u razlici spram države, ne uspostavi društvo kao prostor nepoopćive različitosti u kojem podanici uživaju slobodu kao moralni i pravni subjekti. U protivnom, pravna fikcija kojom je država uspostavljena postaje nemoćna, nesposobna proizvesti realitet koji bi odgovarao proklamiranim ciljevima društvenog sporazuma. U tom je slučaju izgledan tek ponovni pad u prirodno stanje.

Nedvojbena modernost Hobbesove teorije političkog predstavništva zaslužna je da se njegova teorija države tumači kao revolucija u povijesti političkih ideja

No da bi podanici sebe uopće mogli percipirati kao tvorce suverenova djelovanja, moraju poznavati pravno-političku logiku koja upravlja životom u državi. Tu je logiku, zasnovanu na zapovijedima prirodnih zakona, Hobbes uobličio u znanost o politici. Riječ je o racionalnom sustavu koji otkriva kako je moguće trajno prevladati nevolju prirodnog stanja. Rješenje je država koja je moguća samo onda kada i suveren i podanici, svjesni prednosti života u državi, prihvaćaju svoje obveze koje imaju u skladu s prirodnim zakonima. Ako je jedina alternativa pravnom stanju mira u državi radikalno atomizirana i konfliktna situacija prirodnog stanja, tada je sva odgovornost na individuama, i na onima koje kao autori tvore javnu vlast i na onoj koja tu vlast kao njihov zastupnik utjelovljuje. Da bi Levijatan nadvladao Behemota, potrebno je da suveren, ne čineći sve ono što može učiniti, prihvati kao neprevladiva ograničenja koja u vršenju vlasti proizlaze iz same logike suverenosti, ali i da podanici žele biti podanicima.

Drugi element koji Hobbesovu teoriju političkog predstavništva jasno odvaja od naslijeđa predmoderne političke misli izravno je povezan s problemom njezina polazišta. Budući da Hobbes u svojoj znanosti o politici kreće od radikalnog individualizma prirodnog stanja, jedan od središnjih problema takve znanosti nesumnjivo je onaj koji se tiče stvaranja političkog jedinstva. Vidjeli smo da su rješenja koja je Hobbes ponudio u ranijim formulacijama svoje znanosti o politici bila nezadovoljavajuća jer su odnos suverena i podanika u državi svodila na odnos moći i autoriteta, ostavljajući pritom po strani pravnu dimenziju koja se pokazuje ključnom zato što je jedino preko nje moguće ostvariti trajnu dinamičku povezanost vladajućih i podvlaštenih. U Levijatanu Hobbes upotrebljava teoriju autorizacije kako bi razriješio taj temeljni problem stvaranja jedinstvene osobe države polazeći od mnoštva nepovezanih individualnih volja. Zbog toga političko predstavništvo kod Hobbesa ne može biti, kao što je to bilo u starijim koncepcijama predstavništva, samo instrument kojim se omogućuje pravno zastupanje već postojećeg političkog tijela, bilo preko njegova izabranog vanjskog zastupnika ili pak posredstvom onog njegova dijela koji se smatra najprimjerenijim za takvo djelovanje. Za političko tijelo funkcija predstavništva je konstitutivna. Država je osoba koja ne postoji mimo procesa reprezentacije, predstavništvo je upravo uvjet mogućnosti njezina postojanja.

Društvenim sporazumom kreirana je država kao potpuno nova osoba koja nema nikakvo uporište u prirodnom zajedništvu svojih državljana. Takvo uporište ona i ne traži jer njezina egzistencija započinje i odvija se u artificijelnoj sferi jezika prava. Država je rezultat ovlasti kojom je svaki budući podanik preuzeo na sebe ulogu tvorca čija je osnovna obveza priznati sva djelovanja suverenog predstavnika kao vlastita. Iako su podanici nesvodljivo različite individue, zahvaljujući mehanizmu autorizacije oni stječu jedinstvenu volju, onu svog suverenog predstavnika, u pogledu svih onih stvari koje se tiču očuvanja mira i sigurnosti. Budući da se njegova jedinstvena volja pripisuje svakom pojedinom podaniku, suveren je u stanju oblikovati kolektivnu osobnost koju će dijeliti svi podanici. Bez te pravne fikcije pripisivanja nema države kao jedinstvenog političkog tijela čiju volju dijele svi njezini članovi. Država je, drugim riječima, moguća, unatoč tome što je njezino ishodište u nepovezanom mnoštvu individua, zato što njezino jedinstvo počiva na neproblematičnom jedinstvu predstavnika, a ne na nepostojećem jedinstvu predstavljenoga (Levijatan, 16.13). To, međutim, ne znači da su podanici tvorci države samo u trenutku sklapanja društvenog sporazuma, nakon kojega se nepovratno i u potpunosti podvrgavaju suverenoj vlasti u kojoj sami ne sudjeluju. Jaz koji se sklapanjem društvenog sporazuma otvara između podanika i suverena mora biti neprekidno premošćivan zato što, u krajnjoj liniji, njihova obveza na poslušnost izravno ovisi o tome uspijevaju li prepoznati vlastito lice su-tvoraca političke općenitosti u masci koju suveren nosi. Država postoji samo u procesu političkog predstavništva utemeljenog na autorizaciji suverena od strane podanika, a taj je proces nemoguć ako podanici ne smatraju da je odnos između njih i suverena predstavnički odnos.

Država postoji samo u procesu političkog predstavništva utemeljenog na autorizaciji suverena od strane podanika, a taj je proces nemoguć ako podanici ne smatraju da je odnos između njih i suverena predstavnički odnos

Postavlja se, međutim, pitanje kakav tip predstavništva Hobbes utemeljuje na teoriji autorizacije. U razlici spram kontekstualnih tumačenja, u radu sam nastojao pokazati da razumijevanje teorije autorizacije, iako nužno upućeno na vrhunska historiografska istraživanja, pretpostavlja, prije svega, njezino razmatranje u odnosu spram logike cjeline izlaganja u Levijatanu. Tek kada se promatra u odnosu spram ključnih problemskih sklopova sustava poput prava kažnjavanja, odnosa prava suverena i slobode podanika te dužnosti suverena, postaje moguće dokučiti značenje koje teorija autorizacije ima u Hobbesovoj znanosti o politici. Ono se, prvenstveno, sastoji u konceptualizaciji temeljnog političkog odnosa suverena i podanika kao predstavničkog odnosa. Nastojao sam pokazati da je teza o puko formalnom karakteru Hobbesove teorije političkog predstavništva neodrživa. Iako u tekstu Levijatana ne nailazimo na izravan agencijski odnos podanika i suverena, smatram da je u njemu moguće pronaći uporišta koja opravdavaju zaključak o predstavničkoj logici kao određujućem čimbeniku Hobbesove zrele teorije države.

Kada se ozbiljno shvati Hobbesovo nepovjerenje u moć moći, tada postaje jasno da Hobbesova teorija autorizacije ne može biti tek pokušaj rekonceptualizacije starog odnosa gospodara i roba kao temeljnog političkog odnosa u državi. Država je moćna ne zato što je suveren moćniji od svojih podanika, nego zato što podanici pristaju djelovati kao da je njegova volja njihova volja, a njihova moć njegova moć. Teorija autorizacije omogućila je Hobbesu da ulogu moći, zbog nepovjerenja u njezin pacifikacijski potencijal, u koncepciji države po uspostavi potisne u drugi plan.

Društvenim sporazumom suveren stječe ovlast da čini sve ono što smatra potrebnim za očuvanje mira i sigurnosti u državi, a podanici odgovarajuću obvezu priznanja suverenove volje kao vlastite i njegovih djela kao vlastitih. Naizgled, takav čin ovlašćivanja, koji ne podrazumijeva nikakvu obvezu suverena prema podanicima, implicira shvaćanje suverenosti po kojem bi podanici bili puki instrumenti suverenove volje. No nepostojanje pravne obveze prema podanicima ne znači izostanak bilo kakve obveze koja ograničava djelovanje suverena. Po prirodnom zakonu suveren ima obvezu djelovati s ciljem očuvanja sigurnosti svojih podanika. Iako je to obveza prema Bogu, a ne prema podanicima, suveren je prisiljen djelovati kao da je doista odgovoran podanicima.

Razlog je tome što država postoji samo zato što su podanici spremni ozbiljiti pravnu fikciju pripisivanja volje suverena osobi države koja njima zapovijeda. Takvo je podvrgavanje, sa stajališta Hobbesove antropologije, moguće objasniti jedino pod uvjetom da zapovijedi države ne ugrožavaju neprevladivu želju za samoodržanjem svakog podanika kao čovjeka. To znači da država ne može biti shvaćena kao emanacija podanicima izvanjske moći suverena koja ih prisiljava na poslušnost. Država uopće ne pripada suverenu, on je samo službenik tog instrumenta koji su podanici društvenim sporazumom sami uspostavili radi očuvanja vlastite sigurnosti i koji, u krajnjoj liniji, ovisi upravo o njima.

Štoviše, racionalan suveren zapravo nema drugog izbora doli slijediti logiku suverenosti u smislu kontinuiranog povećanja slobode podanika o čijoj poslušnosti ovisi opstanak države koju predstavlja. Cjelina argumentacije u Levijatanu upućuje na to da država nije moguća ako suveren vlada kao gospodar, a ne kao predstavnik koji prihvaća ograničenja u vršenju vlasti. To, opet, znači da teorija autorizacije nije unesena naknadno u već dovršenu znanost o politici, nego je, naprotiv, njezin integralan dio koji ne samo da rješava probleme inkorporacije nego i na primjeren način izražava novi tip odnosa između vladajućih i podvlaštenih. Ako je neprevladivo polazište političke arhitektonike individua čija se psihološka konstitucija u državi ne mijenja, a moć nedostatno jamstvo vladanja nad ljudima, tada je predstavništvo jedino rješenje koje omogućuje trajno prevladavanje prirodnog stanja.

Predstavnički odnos suverena i podanika pritom ne znači identitet predstavnika i predstavljenih. Iako neprestano mora djelovati u njihovu interesu, Hobbes naglašava da suveren ne može biti na izravnoj dispoziciji podanicima zato što bi tako uništio izvor jedinstva političkog tijela. On mora zadržati neovisnost u djelovanju kojim uvijek iznova proizvodi političko tijelo, povezujući u jedinstvo ono što bi bez njega, ili protiv njega, bilo tek amorfno mnoštvo. Dinamika političkog predstavništva u Levijatanu odvija se u napetosti između pravne neodgovornosti suverena prema podanicima, s jedne, a moralne i pravne odgovornosti prema Bogu, kao autoru prirodnih zakona, i s njom sadržajno podudarne ovisnosti o podanicima kao izvorištu njegove moći i vlasti, s druge strane. Da je autorizacijom zasnovan odnos suverena i podanika, unatoč tome što se jednostranim ovlašćivanjem podanika uspostavlja suveren koji nema pravnih obveza prema njima, doista određen predstavničkom logikom, postaje jasno tek kada se teorija autorizacije razmotri u kontekstu logike cjeline Hobbesove znanosti o politici.