Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Jugoslavija i politička ubojstva’ u kojem Christian Axboe Nielsen, danski povjesničar i stručnjak za jugoistočnu Europu, opisuje neobično primirje pripadnika hrvatske emigracije i bivših djelatnika jugoslavenskih tajnih službi prilikom stvaranja samostalne Hrvatske početkom i tijekom Domovinskog rata

Rat niskoga intenziteta u kojem je s jedne strane bila Udba, a s druge emigranti odvijao se cijelo vrijeme za postojanja socijalističke Jugoslavije. Ta epska borba završila je onako kako su mogli zamisliti rijetki sudionici, uz vrlo visoku cijenu i ishod nakon kojeg su neki bili pobjednici, no nitko nije bio istinski zadovoljan. Čak i danas, gotovo tri desetljeća nakon raspada socijalističke Jugoslavije, rasprave o naslijeđu jugoslavenske Službe državne bezbednosti i izostanak općeg suočavanja s prošlošću redovito se pojavljuju u javnome i političkome diskursu u bivšoj Jugoslaviji, možda nigdje češće i problematičnije nego u današnjoj Hrvatskoj.

U siječnju 2020. Krešo Beljak, predsjednik Hrvatske seljačke stranke (HSS), na vrlo je živopisan način pokazao koliko su Udbine likvidacije i danas politički osjetljiva tema. Dana 11. siječnja 2020. Beljak je na Twitteru reagirao na objavu u kojoj se tvrdilo da je Udba od 1945. do 1990. počinila više od 100 političkih atentata izvan Jugoslavije. Beljak je na to odgovorio: “Više od 100?? Očito nedovoljno. Vidjeli smo tko je radio sranja i tko je izazvao sve ratove od 91. do 99. Fašist [sic] u ex-YU i drugim zemljama koji su, nažalost, izmaknuli UDB-i” Uslijedilo je pravo medijsko ludilo, a Beljakove riječi naveliko su osudili drugi hrvatski političari i povjesničari u Hrvatskoj i kao neprimjerene i kao izraz nepoštovanja prema žrtvama tih ubojstava. Beljak se brzo ispričao za taj tweet, navodeći da mu je “žao što se iz moje objave moglo zaključiti da podržavam politička ubojstva, a to, naravno, nije istina”. Ipak, premda je Beljak svakako na neprihvatljiv način trivijalizirao i opravdao Udbina izvansudska ubojstva, njegov tweet također je dirnuo u vrlo osjetljiv živac upravo zbog duboko zamršenih, paradoksalnih i još uvijek slabo shvaćenih veza između hrvatskih emigranata, Republike Hrvatske i ratova za jugoslavensko naslijeđe devedesetih godina 20. stoljeća.

Teroristi ili borci za slobodu

Bez obzira na to što su Stane Dolanc, predsjednik Izvršnog biroa Predsjedništva SFRJ i njegovi kolege 1970. i 1971. imali vrlo ozbiljne sumnje i dvojbe, povijesni podaci pokazuju da jugoslavenska partijska država nije napustila kampanju atentata. Naprotiv, i nesumnjivo dodatno potaknuta šokantnim događajima u Bugojnu i oko njega u ljeto 1972., praksa atentata nastavila se nesmanjenom žestinom i sedamdesetih, pa i osamdesetih godina, pri čemu su se posljednji navodni atentati dogodili 1990. godine, uoči samog raspada Jugoslavije. Sam Dolanc nije pokazivao nimalo suzdržanosti, na kasnijoj funkciji saveznog sekretara za unutrašnje poslove, kad je trebalo izvoditi nove atentate, pa tako i atentat na Stjepana Đurekovića.

Dakako, unatoč snažnoj protukomunističkoj orijentaciji obavještajnih i sigurnosnih službi Zapadne Njemačke, Sjedinjenih Američkih Država, Australije i drugih zemalja Zapada, te su se službe u vezi s hrvatskim emigrantima također služile izrazom “terorizam”. Još 1963. australske su vlasti izvijestile o logorima u kojima hrvatski emigranti održavaju “tečajeve za špijunažu i terorističko-diverzantske aktivnosti protiv SFR Jugoslavije”. Svako oklijevanje tih službi raspršilo se čim su ekstremistički nastrojeni Hrvati počeli s naoružanim napadima na teritoriju tih zapadnih država. Sve veća budnost zapadnih obavještajnih i sigurnosnih službi vjerojatno je pridonijela jednako, ako ne i više smanjenju terorizma hrvatskih emigranata nego kampanja državnih atentata, iako se ona, kao što smo vidjeli, nesmanjenim intenzitetom nastavila i tijekom osamdesetih godina. Godine 1988. Vinko Sindičić, koji je desetljećima radio za jugoslavensku Službu državne bezbednosti i kojeg se sumnjičilo za sudjelovanje u nizu atentata, pokušao je ubiti hrvatskog emigranta Nikolu Štedula dok je ovaj šetao sa psom u Kirkcaldyju, u Škotskoj. Sindičića su uhvatili prije nego što je uspio pobjeći iz Ujedinjenog Kraljevstva, te je osuđen zbog pokušaja ubojstva. Godine 1989. hrvatski emigrant Ante Đapić ubijen je u Nürnbergu. A još 1990. ubijani su Albanci u Belgiji i Švicarskoj. Za ta ubojstva odgovornost je poslije, u memoarima, preuzeo Božidar Spasić iz SSUP-ova SDB-a.

Već otrcana fraza govori o tome da je netko tko je nekome terorist za neke druge borac za slobodu. Nema nikakve sumnje u to da se jedan mali, ali značajan, dio hrvatskih emigranata tijekom godina, pa i desetljeća upuštao u terorističke aktivnosti. Otkako je Republika Hrvatska 1991. stekla neovisnost, dužnosnici u Hrvatskoj klone se izraza “terorizam”, ali nema sumnje da je upravo to ispravan izraz kojim se opisuju oružani i nasilni napadi koje su HRB i ostali izveli protiv jugoslavenskih meta, kako u Jugoslaviji tako i u inozemstvu. Ne treba ni naglašavati da se u današnjoj Hrvatskoj oni Hrvati koji su činili nasilna zlodjela u ime hrvatske nacije ili hrvatske neovisnosti prikazuju kao plemeniti domoljubi. U slučaju onih koji su umrli ili su zatočeni, poput otmičara i čovjeka odgovornog za smrt jednog njujorškog policajca, Zvonka Bušića i pobunjenikâ iz Bugojna, njih se najčešće prikazuje kao mučenike koji su stradali zbog višeg cilja, te se smatra neukusnim ili nedovoljno domoljubnim njihovo djelovanje nazvati terorizmom. (Zvonko Bušić ubio se po povratku u Hrvatsku.) Dio političke desnice u Hrvatskoj čak tvrdi da je većinu nasilnih akata koje su Hrvati izveli između 1945. i 1991. zapravo počinila “Udba” ili da su počinjeni na poticaj njezinih agents provocateurs. Hrvatske emigrante koji se pojavljuju na stranicama ove knjige nesumnjivo je obuzimala i pokretala duboka ljubav prema hrvatskome narodu i strastvena želja da uspostave neovisnu hrvatsku državu. Ipak, vrijedi promisliti i o tome jesu li teroristički napadi koje su počinili najekstremističkije nastrojeni među njima ubrzali ili odgodili ispunjenje toga sna. A čak i ako ih je Udba potaknula na neke napade, krajnju odgovornost za postupke ipak snose sami počinitelji. Povjesničar Tvrtko Jakovina ustvrdio je, primjerice, da bi za ostvarenje cilja hrvatske neovisnosti bilo mnogo korisnije djelotvorno organizirano lobiranje umjerenih hrvatskih emigranata, te da su teroristički incidenti koje su počinili ekstremisti vrlo negativno utjecali na sliku o Hrvatima i Hrvatskoj. Jakovina navodi da je američki časopis Time 1972. napisao da na europskome kontinentu nema opasnije ili problematičnije etničke manjine nego što su Hrvati. Čini se da su emigranti, piše Jakovina, pojedinih godina uspjeli u namjeri da odgovore turiste iz Zapadne Europe da putuju u Jugoslaviju. Međutim, s obzirom na to da se većina tog turizma odnosila na hrvatsku obalu Jadrana, ekonomski gubici koje je izazvalo to smanjenje dolazaka turista nesrazmjerno je negativno utjecalo upravo na same Hrvate, u čije su se ime ekstremisti navodno borili. Osim toga, nasilni i drski napadi koje su hrvatski teroristi počinili u zemljama Zapada, osobito sedamdesetih i osamdesetih godina, jasno su pokazali da ti ekstremisti ne smatraju Zapad čvrstim saveznikom i da su građani Zapada prihvatljivi kao “kolateralne žrtve”. Lako predvidljivi ishod bio je sve nenaklonjeniji stav inače antikomunističkih zemalja koje su počele žestoko progoniti ekstremističke elemente hrvatske emigracije. Kao što primjećuje Mate Tokić, “crvenu liniju koje su se Hrvati držali do 1972. sigurnosne su službe na Zapadu prešutno prihvaćale. Kada su prvi prešli tu liniju, potonji nisu imali izbora i morali su djelovati”.

Perković pomaže emigrante

Suočavajući se potkraj osamdesetih godina 20. stoljeća sa sve izraženijom političkom nestabilnošću i zlokobnim prijetnjama novoga vođe Srbije Slobodana Miloševića koji je otvoreno očijukao sa srpskim nacionalistima i pobornicima centralizma i autoritarnosti unutar JNA, SDS u Hrvatskoj počeo je razmatrati mogućnosti koje su mu bile na raspolaganju. Nakon što su od donošenja ustava 1974. uživali u razmjerno velikoj autonomiji u odnosu na Beograd, vodeći kadrovi u SDS-u, a osobito Hrvati u njihovim redovima, nisu bili nimalo skloni povratku na stari sustav centralizirane autoritarnosti kakva je postojala do Rankovićeve smjene 1966. godine.

Udba se raspala paralelno s Jugoslavijom, na međusobno suprotstavljene i zaraćene obavještajne službe, usporedo s raspadom države koju su od osnutka trebale štititi. U travnju 1990. održani su prvi višestranački izbori u Hrvatskoj, a na njima je pobijedila Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), pod vodstvom Franje Tuđmana, koji je postao prvim predsjednikom neovisne Hrvatske. Kao nekadašnji jugoslavenski partizan i general JNA, Tuđman je postao povjesničarom i čelnikom Instituta za povijest radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu prije nego što je zbog povijesnog revizionizma izbačen i iz Instituta i iz Saveza komunista. Tuđman je bio tijesno povezan s Brunom Bušićem, jednom od najpoznatijih Udbinih žrtava. Tuđman je nekoliko puta zatvoren zbog nacionalizma, te je bio disident i cause célèbre Amnesty Internationala kao “zatočenik savjesti”. Kao razmjerno visoki bivši dužnosnik komunističkog režima i dokazani nacionalist, Tuđman i njegove aktivnosti desetljećima su bili pod budnim okom SDS-a.

Udba se raspala paralelno s Jugoslavijom, na međusobno suprotstavljene i zaraćene obavještajne službe, usporedo s raspadom države koju su trebale štititi

Krajem osamdesetih godina, kada se Jugoslavija s nelagodom i nedosljedno kretala u smjeru višestranačja, Tuđman i njegovi suradnici u Hrvatskoj počeli su širiti i njegovati veze među hrvatskom dijasporom. To je Tuđmana neizbježno dovelo u kontakt s “neprijateljskim i ekstremističkim dijelom emigracije”. Stoga je SDS, umjesto da pokuša neutralizirati osnivanje HDZ-a i njegov odnos s hrvatskom emigracijom, shvatio što se sprema i zaključio da se mora prilagoditi kako bi preživio u postkomunističkoj Hrvatskoj. Osim toga, nasilni događaji u Rumunjskoj u prosincu 1989. vjerojatno su snažno djelovali na razmišljanje vodstva SDS-a, koje je željelo izbjeći takav scenarij u Hrvatskoj. Na funkciji šefa SDS-a 1990. Josip Perković odigrao je ključnu ulogu u osiguravanju sigurnog prelaska granice istaknutih emigranata koji su se vraćali u zemlju, a od kojih su mnoge on i njegovi podčinjeni pratili i progonili tijekom prethodnih godina. Dovoljno je spomenuti najpoznatiji primjer, bosanskog Hrvata Gojka Šuška, koji je iz Jugoslavije otišao 1968. i vratio se u Hrvatsku u siječnju 1990., odmah pristupio HDZ-u i u konačnici postao hrvatskim ministrom obrane. Prema riječima jedne osobe iz Šuškova bliskoga kruga, “Perković se stavio na raspolaganje Hrvatskoj, a Šušak je bio širok čovjek s kojim si se mogao dogovoriti u roku tri minute. Doveo je Perkovića u emigrantski krug i svi su mu morali pružiti ruku… Osim toga, svi su ga se bojali”.

I tako je, na veliku nevjericu i bijes brojnih emigranata koji su znali da je upravo on u hrvatskome SDS-u bio na čelu operacija usmjerenih protiv “neprijateljske emigracije”, Perkoviću dopušteno da ostane na svome radnome mjestu čak i nakon što je na izborima u travnju 1990. pobijedio nacionalistički HDZ. Godine 1991. Perković je prešao na rad u Ministarstvo obrane Republike Hrvatske. Iako pojedinosti kompromisa na temelju kojeg je Perković ostao raditi bez prekida i dalje nisu posve rasvijetljene, čini se očitim da je Tuđman zaključio da se Perkovićeve iznimne vještine sada najbolje mogu primijeniti u borbi protiv novoga neprijatelja – hrvatskih Srba i njihovih podupiratelja u Srbiji. Tako su Perković i ostali odigrali ključnu ulogu u naoružavanju hrvatske države u nastajanju.

Početkom devedesetih u MUP-u i Ministarstvu obrane RH bila je neobična i zapaljiva mješavina nacionalističkih emigranata -povratnika i bivših komunističkih zaposlenika Udbe

U pismu koje je 17. rujna 1992. poslao hrvatskome predsjedniku Franji Tuđmanu, Josip Perković ustvrdio je da konkretno ne zna za likvidacije koje je izvela jugoslavenska Služba državne bezbednosti. Perković je napisao da takve metode ne smatra “općeprihvaćenim metodama” u Hrvatskoj i da su, u mjeri u kojoj su se koristile, to činili pojedinci, a ne služba kao cjelina. Međutim to pismo treba čitati u kontekstu Perkovićeva pozicioniranja sebe i svojih suradnika za nastavak služenja na mjestima obavještajnih i sigurnosnih profesionalaca u tek osamostaljenoj Republici Hrvatskoj. Unatoč svim desetljećima koja je Perković proveo u praćenju i suzbijanju hrvatskih emigranata koji su se upuštali u razne oblike protujugoslavenske aktivnosti, i bez obzira na to što mu je posljednja funkcija u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj bilo mjesto šefa SDS-a, on je razmjerno bezbolno uspio raditi na nekoliko vodećih funkcija prvo u hrvatskome Ministarstvu unutarnjih poslova, a onda i u hrvatskome Ministarstvu obrane, sve do umirovljenja 1998. godine.

Tako je mjesta u Ministarstvu unutarnjih poslova i Ministarstvu obrane u Hrvatskoj početkom devedesetih godina popunila neobična i zapaljiva mješavina nacionalistički nastrojenih emigranata-povratnika i dugogodišnjih bivših komunističkih zaposlenika Udbe. Možemo samo pretpostaviti kako je to moralo dovesti do niza neugodnih i nelagodnih susreta u hodnicima raznih Vladinih institucija.

Tuđmanovo balansiranje

Ta je situacija iziskivala i delikatno i ne uvijek uspješno balansiranje Franje Tuđmana, kojem su trebale obje nekoć suprotstavljene strane ujedinjene u borbi za hrvatsku neovisnost. I premda je kooptirao velik dio SDS-a, Tuđman je istodobno dao blagoslov i za jedno važno tijelo koje smo spomenuli u uvodu, Vijeće za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu, koje je, pak, bilo sastavni dio šire Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava. Ipak, nekoliko puta dogodilo se da je kompromis gotovo izletio iz tračnica, kao kada su Blagoje Zelić, nekadašnji zaposlenik SDS-ova centra Split, i Pero Gudelj, jedan od niže rangiranih zaposlenika SDS-a, oteti i danima ispitivani u prosincu 1991. godine. U tome su navodno sudjelovale osobe povezane s Vijećem, među njima i Bože Vukušić, a Vijeće je poslije iskoristilo “dokaze” dobivene nezakonitim ispitivanjem provedenim tijekom Zelićeve otmice. Međutim, s padom Josipa Perkovića nedvojbeno je povezano emitiranje dokumentarnog filma, u listopadu 1992., na hrvatskoj državnoj televiziji, o životu i smrti Brune Bušića. On je službeno razriješen dužnosti pomoćnika ministra obrane 10. listopada i prisiljen na umirovljenje, no ministar Šušak zadržao ga je kao savjetnika. To što je film emitiran samo šest dana poslije kao da je označilo implicitni završetak jednako implicitne amnestije sličnih Udbinih dužnosnika, a istrage i tužbe protiv njih nakon toga su se počele množiti. Dvije godine poslije i sam Perković bio je žrtva neuspješnog pokušaja atentata.

‘Vodeći ljudi SDS-a dobro su shvaćali da moraju promijeniti etnički sastav Službe pa su ‘neke Srbe pobacali van jer su kvarili strukturu, ali Udba – naša sudba, uredno je postala državotvorna’, rekao je Marko Melčić, jedan od vođa HDZ-a devedesetih

Pojedinosti iz tog razdoblja i dalje su obavijene velom prijepora, iako – a možda i jer – su mnogi najistaknutiji akteri objavili vlastite, suprotstavljene verzije događaja u tome najpresudnijem razdoblju jugoslavenske i hrvatske povijesti. Ova tema iziskuje mnogo dublji osvrt i analizu nego što je ovdje moguće izvesti, ali možemo iznijeti nekoliko sažetih opažanja. Što je najvažnije, kad promotrimo događaje iz devedesetih godina i usporedimo ih s ranijim razdobljem kojim se bavi ova knjiga, čini se očitim da je nekakvo implicitno ili eksplicitno primirje dogovoreno između vodstva SDS-a s jedne i jezgre nacionalističko-disidentske emigracije HDZ-a s druge strane. U zamjenu za to što će svoje nemalo institucionalno, operativno i tehničko znanje staviti na raspolaganje novoizabranim vođama Hrvatske, Tuđman i njegovi podčinjeni nisu proveli nikakve masovne čistke, niti tražili lustraciju službe državne sigurnosti. Taj je sporazum možda bilo čak i teže progutati HDZ-u nego SDS-u jer su mnogi emigranti i disidenti nedvojbeno jedva čekali da se obračunaju i da se osvete za desetljeća ugnjetavanja i, podjednako važno, za smrt svojih kolega emigranata. Ipak, HDZ je znao da je krenuo teškim putem prema glavnome cilju hrvatske neovisnosti, uz vrlo snažno protivljenje jugoslavenskih centralista u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, sve agresivnijeg Miloševićeva režima i nemirne i prestrašene srpske manjine u Hrvatskoj. U strateškome je smislu itekako bilo pametno postići dogovor u najmanju ruku s Hrvatima u SDS-u, osobito ako se pokaže da su voljni rekonfigurirati i rekalibrirati fokus, prebaciti ga s hrvatskih emigranata i nacionalizma na onemogućavanje jugoslavenskih centralista i srpskih nacionalista. HDZ jednostavno nije imao vremena, sredstava i osoblja da od nule počne graditi državni aparat – pa tako i službu državne sigurnosti – a nije si mogao priuštiti ni frontalni sukob s ljudima poput Josipa Perkovića i njemu podčinjenih. Prema riječima Marka Melčića, koji je jedno vrijeme devedesetih godina vodio HDZ u Zagrebu, vodeći ljudi SDS-a vrlo su dobro shvaćali da moraju promijeniti etnički sastav Službe i tako se prilagoditi novim vremenima. “Neke Srbe su pobacali van jer su kvarili strukturu, ali Udba – naša sudba, uredno je postala državotvorna”.

Dok se Hrvatska naoružavala, proglašavala neovisnost i u konačnici dugotrajno ratovala protiv Jugoslavije/Srbije i srpske manjine u Hrvatskoj, između HDZ-a i SDS-a, u svibnju 1991. preimenovanog u Službu za zaštitu ustavnog poretka (SZUP), vladalo je nelagodno primirje. Gledano iz perspektive povijesti atentata koje je počinila jugoslavenska Služba državne bezbednosti, to primirje nije bilo lišeno ironičnih elemenata. Na primjer, i Franjo Goreta i jedan od ljudi koji su početkom osamdesetih godina planirali njegovo ubojstvo u Zapadnoj Njemačkoj, vratili su se u Hrvatsku i obojica su se dobrovoljno prijavili za borbu u ratu koji je u Hrvatskoj postao poznat pod nazivom Domovinski rat. Ilija Stanić, ubojica Vjekoslava Luburića, pristupio je bosanskoj podružnici HDZ-a! I dok su bosanski Hrvati u lipnju 1992. formirali brigadu nazvanu po Anti Bruni Bušiću, Ludvig Pavlović, jedini preživjeli iz devetnaesteročlane Bugojanske skupine, oslobođen je iz zatvora u prosincu 1990., ali je poslije, u rujnu 1991., umro na bojišnici u Bosni. Nakon njegove smrti, bosanski Hrvati formirali su jedinicu nazvanu i po njemu.