U prvim danim srpnja Hrvatska se kupa u krvi. U Tenji, selu kod Osijeka, 1. srpnja na automobil u kojem su se nalazili Josip Reihl-Kir, načelnik osječke policijske uprave, Goran Zobundžija, potpredsjednik osječkog Izvršnog vijeća, Milan Knežević općinski odbornik i Mirko Tubić, predsjednik mjesne zajednice Tenje, pucao je rafalnom paljbom Ante Gudelj. Ubio je Kira, Zobunđiju i Kneževića, a teško ranio Tubića. Načelnik osječke policijske uprave Josip Reihl-Kir bio je u misiji smirivanja oružanog sukoba u Tenji, a bivši predsjednik osnovnog ogranka HDZ-a Gudelj osuđen je poslije na dvadeset godina zatvora. Ova ubojstva imala su razorne posljedice za destabilizaciju političke situacije u Slavoniji, ali i šire. Imala su za posljedicu i ozbiljne prijepore i sukobe u HDZ-u oko odgovornosti “idejnih začetnika”, nalogodavaca i izvršitelja ovog zločina. Ubrzo sam se i ja na- šao u ulozi jednog od “prokazanih” i odgovornih za ubojstvo Josipa Reihl-Kira, o čemu će u nastavku biti više riječi.

 

 

• Nacional iz upravo predstavljene knjige Vladimira Šeksa ‘1991. – Moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat’ donosi ulomak koji prati pripreme državnog vrha u srpnju 1991. za krvavi rat koji će uslijediti

• Šeks tvrdi da je Zdravko Mustač 1990. u Beogradu govorio da će HDZ likvidirati svoje protivnike, ali da je 1991. bio na hrvatskoj strani i davao procjene o djelovanju KOS-a

• Kadijević je bio jugoslavenstvom zadojen Titov general, ali je u jednom trenutku ‘okrenuo ploču’. A predsjednik Tuđman u lipnju 1991. to nije znao

 

 

DANA 1. SRPNJA 1991. U ZAGREBU je počelo zasjedanje Vrhovnog državnog vijeća s početkom u 20.30 sati radi razmatranja sporazuma s Europskom zajednicom i u svezi s tim “naše politike i naših konkretnih mjera”. U uvodnom izlaganju predsjednik Tuđman ustvrdio je da “postignuti sporazum koji smo ostvarili za- pravo znači priznanje ispravnosti takve politike… što više na svoj način znači i trijumf naše politike…“. Josip Manolić na toj sjednici VDV-a zauzima se za stajalište da bi “naše (hrvatsko) prisustvo bilo korisno skoro u svim saveznim institucijama – (riječ je i o Ustavnom sudu Jugoslavije) u ovoj fazi od tri mjeseca kada bude taj intenzitet razdruživanja morao biti najjači”.

Očito, meni je suđeno – ići u Beograd u Ustavni sud Jugoslavije.

Na VDV-u je govorio i Zdravko Mustač, koji je ustvrdio da “Milošević i do- gmate u Armiji neće stati te da će ići do kraja.” “Mislim da su oni odustali od varijante spašavanja Jugoslavije u nekom obliku, velike Srbije”, rekao je Mustač, “ali svoj će plan sada usmjeriti na ostvarivanje Velike Srbije van te Jugoslavije… mislim da proces diferencijacije u armiji… vjerojatno će biti iskorišten od Miloševića i struktura da se ide k formiranju buduće srpske armije iz krila ovakve jugoslavenske armije…”.

Zdravko Mustač, donedavni šef “jugoslavenske UDBE”, iznio je i vrlo zanimljive, a u bliskoj budućnosti pokazat će se i precizno točne procjene. Radi relevantnosti tih analitičkih procjena, citirat ću važnije dijelove istupa Zdravka Mustača: “Na tom planu će naš najopasniji protivnik i vjerojatno najsnažniji biti kontraobavještajna služba u armiji, kao i sigurno – već po svojoj selekciji predodređena dogmatska struktura – velikosrpska, a ne zaboravimo snažna zbog ozbiljne penetracije i u hrvatske strukture i u strukture vlasti itd. Što preostaje Miloševiću i dogmatama u ta tri mjeseca? U ovakvim okolnostima?” (Ne samo retorički, upitao je Z. Mustač, op. a.) I odmah je odgovorio: “Po mom mišljenju ostaje da se destabilizira dalje Hrvatska i Bosna, da se nastoji držati što otvorenije, što usijanije pitanje granica, pogotovo približavanjem isteka tog roka, da se akceptira i inzistira na pravu naroda na odcjepljenje, odnosno samoodređenje i igranje na političke autonomije Srba u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, a metode kojima će se to postizavati su propaganda, snažna politička i terorizam. Mislim da će poticanje terorizma preći u jedan još daljnji, ozbiljniji kvalitet nego do sada i to s ciljem da se taj terorizam digne do razine kad će on izgledati kao etnička oružana pobuna Srba, ugroženih egzistencijski kao etniciteta u Jugoslaviji, u Bosni i u Hrvatskoj i da se na taj način postigne nova internacionalizacija srpskog pitanja. I tu će oni pokušati utemeljiti dugoročne mogućnosti da se i na europskom planu i na unutrašnjem planu, nakon toga sabotira samostalnost Hrvatske itd. Prema tome, nije isključeno da bi nakon tri mjeseca
bio pokušaj novog rata, možda su to pretjerana teoretiziranja, ali oko granica i sa srpskom vojskom. Naravno da će proces diferencijacije ići u našu korist, u tom smislu u armiji i to znamo kako ćemo koristiti. Po mom mišljenju, jedno bi od važnih pitanja bilo da se strah za egzistenciju časničkog kadra, prije svega hrvatskog, amortizira stavljanjem u izgled u kondicionalu, pa će sve to biti riješeno onako kao što ste vi i rekli, gospodine Predsjedniče, i na taj način bismo mi u našu korist ubrzali ovo raslojavanje. Drugo, mislim da onaj postupak, koji ste vi nekoliko puta ovdje isticali, da se ne ide s provokacijama, vrijedi i dalje prema armiji, mislim na razne provokacije subverzivnog karaktera posebno. Naše pravo da se branimo od terorizma, koje smo dobili od predstavnika Europske zajednice, mislim da je inače neotuđivo i normalno. Međutim, trebalo bi ga shvatiti onako kako ga, vjerujem da ga i oni doživljavaju, da je to u okviru pravne države, znači krivičnog zakona i metoda obavještajnog suprotstavljanja terorizmu, pri tome, naravno, i propagande. Ja sve ovo ponavljam, makar je i poznato, samo zato da iznesem svoj stav da ne bi vjerojatno u tom periodu moratorija bilo oportuno ići u velike operacije širokog zahvata za saniranje raznih
kriznih područja, kao što je kninsko itd. Mislim da je to važno i jasno bez obrazloženja. Još samo ovo – da ovaj period iskoristimo da konsolidiramo oružane formacije u Republici Hrvatskoj koje trpe od dosta defekata, a to smo vidjeli, što dobro uostalom nije ni čudno, i da konsolidiramo isto tako i službe sigurnosti, ali naročito mi se čini akutno pitanje oružanih formacija, i to policijskih snaga i narodne garde, jer imamo krupnih pitanja unutrašnje nediscipline, izuzetno niske profesionalnosti u cjelini i pojava da ipak emocije nacionalne
prevladavaju profesionalni razum i da su nam tu posljedice moguće svakog časa, a neke i imamo i prema tome, ova tri mjeseca na neki način i u tom smislu su nam dobro došla.”

SJEDNICA VRHOVNOG DRŽAVNOG VIJEĆA u zagrebačkoj vili Weiss – u ovom je ulomku obrađena sjednica Vijeća održana 1. srpnja 1991., na dan kad je ubijen načelnik osječke policije Josip Reihl-Kir
FOTO: Iz knjige ‘1991. – Moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat’

ZDRAVKO MUSTAČ, KAO ŠEF SLUŽBE DRŽAVNE SIGURNOSTI JUGOSLAVIJE, na sjednici Savjeta za zaštitu ustavnog poretka Jugoslavije još u veljači 1990. u Beogradu je iznosio: “…HDZ je u Hrvatskoj najjača stranka. Karakteriše je lidersko ponaša- nje prvaka Tuđmana i Šeksa. …Pretnja da će se za 48 sati posle izborne pobjede načiniti program i likvidirati sve protivnike ozbiljna je. Ne treba je isključiti.” A sada, 1. srpnja 1991., Mustač je u službi hrvatske politike, na važnom položaju. Godine 2014. bit će predan njemačkom sudu i sudit će mu se za sudjelovanje u ubojstvu hrvatskog političkog emigranta Đurekovića.

U ovom prvom dijelu sjednice VDV-a, osim predsjednika Tuđmana i predsjednika Vlade Manolića, sudjelovali su još Ante Beljo (postavljanjem pitanja i traženja razrješenja u svezi s vojskom – trebaju li regruti ići u JNA, što je s opskrbom kasarni JNA ako se JNA ne povuče i sl.), Antun Vrdoljak (s istom temom) i Martin Špegelj (osobito oko pristupa vojnicima i časnicima koji su napustili JNA i koji žele pristupiti hrvatskoj vojsci). Nakon izlaganja Zdravka Mustača, predsjednik Tuđman dao je stanku od deset minuta u 21.45 sati, a sjednica je nastavljena u 21.55 sati, s time što je Predsjednik zatražio od sljedećih sudionika da budu što kraći i potom dao riječ Josipu Boljkovcu, ministru unutrašnjih poslova (koji će sljedeći dan biti razriješen te dužnosti, a za novog bit će imenovan Onesin Cvitan). Boljkovac se zauzeo za to da “regruti (koji se pozivaju u JNA) još dva-tri mjeseca služe vojni rok u Hrvat- skoj, u petoj vojnoj oblasti, a mornari na moru, u vojno-pomorskoj oblasti…” “Ja bih bio jako veliki protivnik”, nastavio je Boljkovac, “da mi sada pozivamo oficire… (da ih izvlače iz JNA, op.a.) S njima treba razgovarati, još ova dva mjeseca da ne napuštaju vojsku”.

SLJEDEĆI SUDIONIK U RASPRAVI, Slavko Degoricija podsjetio je na Mustačevo upozorenje “da Hrvatsku čeka pojačan terorizam svih mogućih oblika i vidova potican i ljudstvom i materijalom iz Srbije. Da je tome tako i da oni već na tome rade, dvije činjenice govore već s današnjim danom. Danas su 37 kamiona oružja dovezli iz Kragujevca u Bosnu i to oružje dijelili. Iz Hrvatske, gdje god mogu …“, u tom trenutku ubacuje se predsjednik Tuđman i pita: “Gdje dijelili? Kako?” Degoricija: “Po Bosni, među Srbima. Iz Hrvatske, gdje god mogu, čine sve moguće da se iseljavaju djeca i žene – ovo na potezu Une i Like, prema Bosni, iz Slavonije, prema Vojvodini i dijelu Srbije – stvaraju jednu atmosferu pripreme za sveopći sukob, rat, i na toj psihozi, dobivaju i one koji nisu na poziv ni u rezervu išli itd. Dakle, stvaraju jednu psihozu u narodu – da su jedini spas oni za njih. To je dosta naglašeno. To je sada i ovo što se desilo u Tenji, kod Osijeka s tom tendencijom.

(…)

Predsjednik Tuđman se na temu rata uključio u raspravu nakon izlaganja Ramljaka (koji je procijenio da Miloševiću preostaje samo rat) te ustvrdio: “Kažem, nisam za to da sada idemo u detaljnu analizu, ali mi se ipak čini da ne predstoji samo rat, Milane. Predstoji nam diverzantska teroristička djelatnost sve dotle dok ne ostvarimo (očito, iz fonograma manjka jedna ili više riječi, op. a.), ali da nam predstoji samo rat, s tim se ne bih složio, jer su svi događaji unatrag godinu dana pokazali da zapravo nemaju snage za rat, da uđu u rat u kome bi mogli imati uspjeha i u tome je, čini mi se, perspektiva naše politike, ali uz istovremeno osiguranje i svoje moći i vanjskih saveznika. Mislim da ćemo u tom slučaju moći izbjeći taj rat koga se Milan boji, od koga opasnost postoji, jasno, ali baš zbog toga što sve dokazuje da nemaju uspjeha da bi u takvom ratu pobijedili, mislim da ćemo opći rat moći izbjeći.”

Može li se iz ovog istupa predsjednika Tuđmana u polemici s potpredsjednikom Vlade Milanom Ramljakom izvesti zaključak da predsjednik Tuđman smatra da Hrvatskoj ne predstoji rat (protiv JNA ili Srbije ili protiv obje)? Argumenti koji govore u prilog tezi da je (u to vrijeme) predsjednik Tuđman procjenjivao da rata neće biti (ili da će Hrvatska izbjeći rat) leži u njegovoj procjeni da JNA nema snage za ratovanje, nema snage da uđe u rat u kome bi mogla imati uspjeha.

U prilog vjerovanju predsjednika Tuđmana da će Hrvatska izbjeći rat govori i njegov odnos s generalom Veljkom Kadijevićem. Davorin Rudolf u svom djelu

“Rat koji nismo htjeli”, opisuje kako su u Beogradu 21. lipnja 1991. predsjednik Tuđman i on posjetili generala Veljka Kadijevića navečer u njegovoj rezidenciji. Rudolf kaže da je znao “za neka njegova stajališta i nastupe koji su stvarali dojam o vojniku kojem je na srcu Titova Jugoslavija, za njegova kolebanja, pa i opiranja politici ekstremnih srpskih nacionalista u državnom vrhu u Beogradu… I Predsjednik je nalazio prihvatljive riječi o Kadijeviću, nije ga svrstavao u neprijatelje. Te večeri nisam ni slutio što je sve smišljao, planirao i provodio taj mirni visokoobrazovani vojnik, školovan i na američkim vojnim učilištima.” Zasigurno je Veljko Kadijević bio Titov jugoslavenstvom zadojen general, ali u jednom trenutku on je “okrenuo ploču”. A predsjednik Tuđman to nije u lipnju 1991. znao, kao što nije znao da je Kadijević “u kuloarima Predsjedništva SFRJ 13. ožujka predlagao, u razgovoru s Miloševićem, Jovićem i generalom Adžićem, izvođenje vojnog udara, ali ta njegova zamisao nije bila ostvarena.” Vjerujem da je predsjednik Tuđman Veljka Kadijevića u to vrijeme smatrao nekom vrstom jamca da JNA neće okrenuti cijevi protiv Hrvatske.

I sam sam imao prigode uvjeriti se u sklonost predsjednika Tuđmana Kadijeviću. U ljeto 1990. uputio sam se s Gojkom Šuškom (stanovali smo u istoj zgradi, u funkcionarskim stanovima) preko vikenda u Hercegovinu. Obišli smo Gojkovo rodno mjesto Široki Brijeg, Grude, Posušje. Spavali smo u hotelu u Grudama u istoj hotelskoj sobi. Upoznao me s mnoštvom ljudi u tim hercegovačkim mjestima. Po povratku, pred zgradom Sabora čekao sam predsjednika Tuđmana koji se trebao obratiti Saboru. Na moje neugodno iznenađenje, bez zaustavljanja, otklonivši mi pružiti ruku, kao “brzi vlak” žurnim koracima projurio je pokraj mene i ušao u sabornicu. Nakon njegova nastupa u Saboru, na domjenku u salonima Sabora ugrabio sam priliku da ga upitam zašto se tako ponio prema meni. Oštro je odgovorio: “Pjevao si ustaške pjesme, nemoj se jedno vrijeme pojavljivati u javnosti.” Zgranut, pronašao sam Gojka i ispričao mu što se dogodilo. Zajedno smo evocirali sjećanja s “izleta” u Hercegovinu i ustvrdili da smo cijelo vrijeme bili zajedno. A u pogledu “pjevanja ustaških pjesama” prisjetili smo se da smo pri ulasku u jednu gostionicu u Posušju primijetili nekoliko momaka u crnim košuljama i hlačama koji su izlazeći pjevali, ali kada su nas prepoznali, prestali su i pristojno pozdravili. Mi smo samo razabrali da su pjevali gangu, ali ne i riječi. Došli smo ponovno kod predsjednika Tuđmana i Gojko Šušak mu je u detalje ispričao o našem “izletu” u Hercegovinu – rekavši da ni on, a ni ja nismo uopće pjevali. Predsjednik Tuđman na moje i Gojkovo iznenađenje rekao je: “Ti, Vlado, jesi, imam takvu informaciju od Kadijevića. A ti, Gojko, nemoj ga štititi.” Nikada nisam doznao kako je ta dezinformacija došla do predsjednika Tuđmana i kako mu je plasirana kao Kadijevićeva.

A da se predsjednik Tuđman prevario u Veljku Kadijeviću, naime da u lipnju 1991. Kadijević više nije bio onaj za koga ga je držao, najbolje govori sâm Kadijević u svojim memoarima “Moje viđenje raspada”. Kadijević piše da je rat u Hrvatskoj imao dva razdoblja (“dvije faze”).Prvo je obuhvaćalo vrijeme od početka oružanih sukoba do kraja lipnja 1991. Drugo razdoblje, od kraja lipnja 1991. (Hrvatska je proglasila samostalnost 25. lipnja) do siječnja 1992., imalo je dvije etape: jednu od kraja lipnja do početka rujna 1991. i drugu od rujna 1991. do prihvaćanja Vanceova plana i potpisivanja sporazuma o bezuvjetnom prekidu vatre između Zapovjedništva oružanih snaga Republike Hrvatske i Štaba oružanih snaga SFRJ, u Sarajevu, 2. siječnja 1992. (sporazum su potpisali u nazočnosti Cyrusa Vancea hrvatski ministar obrane Gojko Šušak i predstavnik Štaba Vrhovne komande SFRJ general Andrija Rašeta; stupio je na snagu 3. siječnja u 18 sati).