Nacional donosi ulomak iz političke biografije Franjo Tuđman koju je napisao James J. Sadkovich, američki povjesničar hrvatskog podrijetla. Knjiga je objavljena u Hrvatskoj 2010. godine i bila je rasprodana, a nedavno je otisnuto njezino drugo izdanje.

Kako je Tito otišao na operacije koje su mu trebale produljiti život, jugoslavenski su se povjesničari sastali u Iloku, hrvatskom gradu na Dunavu blizu Vukovara. Tijekom konferencije srpski je povjesničar Momčilo Zečević kritizirao službenu historiografiju jer naglašavala je tendencije prema ujedinjenju, a ignorirala stvarne interese nacionalnih zajednica u Jugoslaviji. Srpski interesi, izjavio je, pogrešno su predstavljani kao interesi srpske buržoazije, a ignorirane su negativna uloga vjere, antijugoslavenske makinacije Vatikana te “bratoubilački napadi među jugoslavenskim narodima” između 1914. i 1918. godine. Vjerovao je, kad se jednom one uzmu u obzir, bit će svakomu očigledno da su “uzajamno nepovjerenje i sukob” među onima koji su stvorili Jugoslaviju “kompleksni i duboki” i nisu pristupačni jednostavnim rješenjima. Ovo je bio srpski revizionizam, antipod Tuđmanovu revizionizmu, ali između jednoga i drugoga postojale su važne razlike. Tuđmanov je revizionizam u biti bio defenzivan, bio je to napor da se hrvatska povijest dobije natrag kao legitimna te da se opovrgnu insinuacije kako su Hrvati genocidan narod; ali srpski su revizionisti bili agresivni i zagovarali teorije zavjere, koje su povezivale Vatikan s antisrpskom “osovinom” koja je uključivala Bonn, Beč, Rim, Tiranu, Sofiju i, dakako, Zagreb. Još važnije, Tuđman je ušutkan dok su njegovi srpski pandani objavljivali.

Srpski povjesničari iskoristili su Titov nestanak kako bi preradili povijest Jugoslavije kao srpsko, a ne jugoslavensko kazivanje. Titovu revizionističku biografiju napisao je Vladimir Dedijer

Tuđman je opetovano kritizirao iskrivljenu historiografiju kao nešto što je oslabilo Jugoslaviju jer podijelilo je njezine narode, čineći od nekih junake, a od drugih hulje. Sâm je Tito priznao opasno stanje jugoslavenskog društva kad je Georgeu Hoffmanu rekao da je njegov najveći propust to što nije pomirio narode Jugoslavije. Ali Titov je propust bio svojstven tom čovjeku. Kao aktivni političar održavao je moć igrajući igru balansiranja u kojoj je svaki narod dobivao kad bi drugi gubili. Njegova baza nije bio ni narod niti komunističke partije u republikama i pokrajinama, nego Savez komunista Jugoslavije, Jugoslavenska narodna armija, tajna policija (Udba) i jugoslavenski mediji. Čistke s početka 70-ih godina pokazale su granice njegova liberalizma, te iako je Ustav iz 1974., čini se, kodificirao kompromis između centralista i federalista, Tito i vođe partije tijekom 70-ih godina zapravo su ojačali svoj utjecaj na vlast. U “normalnom” parlamentarnom sustavu aktivni se političar može usredotočiti na kompromis i izbjegavati jasno razmišljanje i teška rješenja. No u sustavu koji funkcionira sa smetnjama, kompromis samo zamućuje vodu i gomila nevolje za budućnost, čime je sve teže jasno razmišljati i donositi teška rješenja. To se zacijelo dogodilo u Jugoslaviji, i protuslovlja u izgradnji socijalizma i razvoju održiva gospodarstva i pravednoga političkog sustava bila su jasna već do sredine 60-ih godina, što je bio glavni razlog što su neki komunisti i intelektualci počeli inzistirati na radikalnoj reformi.

Nakon Titove smrti Jugoslaveni su još deklarativno podržavali njegov pojam “bratstva i jedinstva”, no živjeli su u vlastitim republikama i smatrali druge republike stranim zemljama, a njihove stanovnike sugrađanima u širem smislu pripadnosti jugoslavenskoj federaciji, ali ne u smislu pripadnosti istoj nacionalnoj skupini. Većina ih je znala kojemu narodu pripada, ali nisu nužno bili sigurni kakav je bio njihov status zato što – dok je jugoslavenska terminologija razlikovala narod od narodnosti – Srbin, Hrvat ili Musliman mogao je biti pripadnik naroda u jednoj republici, ali pripadnik narodnosti u drugoj. Tito je uspijevao žonglirati republikama i pokrajinama, narodima i narodnostima, ali nakon njegove smrti nitko nije bio sposoban za istu majstoriju, tako da su sve lopte koje je on držao u zraku pale na zemlju.

Partizani Franjo Tuđman i Joža Horvat fotografirani u veljači 1945. godine

Ipak, malo je bilo onih koji su 1980. predviđali totalni slom. Većina, poput Jamesa Seroka, smatrala je Tita lukavim političarem i bila uvjerena da će on svojim nasljednicima ostaviti stabilnu zemlju. Zašto su to mislili metafizičko je pitanje, ali to što jesu sugerira da se znanstvenici, poput novinara, kreću u čoporima i udobno im je razvijati paradigme, a ne osporavati ih, i jedino prošlost vide jasno kad su sigurno u budućnosti. Tek je gledajući unatrag očigledno da 1980. godine režim još nije riješio nacionalno pitanje, da nije pomirio ustavnu teoriju s praktičnom politikom i da nije razvio zdravo gospodarstvo. Političke su se napetosti manifestirale na različite načine, uključujući demonstraciju albanskih studenata u Prištini 1981. godine, koji su protestirali protiv politike u pretežno albanskoj pokrajini. Mnogi su Srbi odgovorili tvrdeći da su studenti bili dio urote protiv Srbije, što je bilo uvjerenje pojačano potporom koju su kosovskim Albancima davali Hrvati i Slovenci.

Političke su nevolje prigrabile naslove novina, no one jugoslavensku državu nisu potkopavale više nego njezini neriješeni gospodarski i fiskalni problemi. Godine 1980. inflacija je iznosila 20 posto, a vanjski dug zemlje od 15.000,000.000 američkih dolara upijao je 15 posto njezinih deviznih zarada. Tijekom te godine dinar je devalvirao za trećinu, a za dvije godine vlada je bila prisiljena objaviti moratorij na svoje vanjske dugove, jer više ih nije mogla vraćati. Do 1983. godine otprilike svaki sedmi jugoslavenski radnik bio je nezaposlen, a zemlja je imala golem vanjski dug. Kako su se osamdesete godine primicale kraju, jugoslavenski je vanjski dug narastao na 20.000,000.000 dolara, a inflacija skočila na 160 posto. Unatoč tomu predsjednik vlade Ante Marković 1989. nije mogao donijeti ni anemičnu valutnu reformu, jer u tome ga je spriječio Slobodan Milošević, koji je napravio karijeru u komunističkoj partiji i Jugobanci. Kako je napomenuo neki promatrač, savezna je vlada “najveće srpsko poduzeće”, a Srbi poput Miloševića suprotstavljali su se fiskalnim reformama dok su god oni kontrolirali državnu riznicu. Sâm je Milošević bio tehnokrat, aparatčik i oportunist koji se pretvorio u političkog vođu, i njega je zanimao samo ostanak na vlasti i širenje srpskog utjecaja, a ne reforme koje bi reorganizirale Jugoslaviju kao održivu federaciju. S političkim vođama koji su se svađali Jugoslavija više nije mogla dobiti strane kredite bez udovoljavanja drakonskim zahtjevima koji su najteže pali radnicima u zemlji. Nije mogla ni manipulirati sovjetskim i zapadnim blokom zato što je kraj Hladnog rata uništio beogradski utjecaj, a pokret nesvrstanih učinio irelevantnim. Iznenada Jugoslavija nije više imala ulogu u svijetu i imala je vrlo malo prijatelja. Nekima se sve manje činila poput alternativnog raja decentraliziranog samoupravljanja, a sve više kao jednostavno korumpirana jednopartijska država.

Jedan od vođa Partije u Hrvatskoj Stipe Šuvar i njegovi kolege pomogli su ‘očistiti’ ušutkane hrvatske znanstvenike kao što je bio Tuđman, koji su nastojali ispraviti povijesni zapis

Poput srpskih političara, srpski su povjesničari iskoristili Titov nestanak kako bi preradili povijest Jugoslavije kao srpsko, a ne jugoslavensko kazivanje, počinjući s nelaskavom, revizionističkom biografijom jugoslavenskog vođe, koju je napisao Vladimir Dedijer. Slijedili su drugi, među njima Branko Petranović, Andrej Mitrović i Gojko Nikoliš, koji su prije Tuđmana kritizirali kao nacionalista. Kao grupa nastojali su rehabilitirati Dražu Mihailovića i četnike, a osudili su Tita i komuniste. Isto su tako srpski nacionalizam prikazali kao obranu srpskog naroda koji su opetovano razočarali perfidni saveznici, obmanjivale pogubne ideologije te ga ugrožavali genocidni nacionalisti svih vrsta. Osobito su neprijateljstvo gajili prema Titu, što je navelo Ivu Banca da nagađa kako je pokojni komunistički vođa duboko uvrijedio Srbe svrgavajući srpskog kralja, raspuštajući kraljevsku vojsku, strijeljajući Dražu Mihailovića, ponižavajući Pravoslavnu crkvu te stvarajući federaciju, koja je potkopala srpsku kontrolu nad državom. Bila Bančeva analiza točna ili ne, činilo se da će reforma poprimiti oblik ponovnog izbijanja srpskog nacionalizma. Godine 1983. tisuće Srba iskazale su poštovanje Aleksandru Rankoviću i njegov sprovod pretvorile u nacionalističku demonstraciju. Dvije godine poslije pomlađena beogradska skupina Praxis poduprla je studiju Vojislava Koštunice i Koste Čavoškog, koji su tražili srpsko rješenje krize. Uz financijsku potporu srpskog SIZ-a za znanost pod okriljem beogradskog Centra za filozofiju i društvenu teoriju u Institutu društvenih nauka, Koštunica i Čavoški napali su Savez komunista i iznosili argumente za srpski model pluralizma.

Hrvatski su povjesničari također bili spori u shvaćanju važnosti ponovne provale nacionalizma među Srbima, te prema tome nisu efikasno reagirali na srpsku intelektualnu ofenzivu. Za to su postojali različiti razlozi, ali čini se da su dva temeljna. Prvi je vezan za političko vodstvo, a drugi za intelektualni konformizam. Jedan od vođa Partije u Hrvatskoj Stipe Šuvar u početku 70-ih godina bio je arbitar ideološke čistoće te je, kao i drugi članovi hrvatske vlasti, prihvaćao službenu verziju jugoslavenske povijesti, koja je, kako je opetovano obrazlagao Tuđman, bila sklona Srbiji, ali ne Hrvatskoj, ili je hrvatski “nacionalizam” smatrao glavnom zaprekom ostvarenju socijalističke Jugoslavije. Šuvar i njegovi kolege pomogli su očistiti ušutkane hrvatske znanstvenike kao što je bio Tuđman, koji su nastojali ispraviti povijesni zapis te se pobrinuli da se hrvatski akademski krugovi sastoje od ljudi voljnih slijediti, a ne izazivati partijsku liniju. Bilo je vrlo malo hrvatskih intelektualaca koji nisu bili slomljeni, zastrašeni ili nasilno ušutkani nakon 1972. godine, ostavljajući, dakle, područje konformistima i karijeristima koji su izgubili naviku neovisnog mišljenja. To nije bio slučaj u Srbiji, dijelom zato što se službena jugoslavenska povijest uvelike podudarala s temeljnim postavkama srpskog nacionalizma, dijelom zato što je srpska partija obično bila otvorenije nacionalistička nego partija Hrvatske. Godine 1983., dok je Tuđman bio u kućnom pritvoru i dok mu je bilo zabranjeno objavljivati, djelo njegova starog suparnika Velimira Terzića bilo je izdano u novom izdanju i neizravno hrabrilo srpski nacionalizam jer okrivljavalo je Hrvate za propast Jugoslavije 1941. godine te sugeriralo da je većina Hrvata podupirala ustaše. Drugi su srpski povjesničari rehabilitirali ključne srpske osobe u jugoslavenskoj povijesti, uključujući kralja Aleksandra Karađorđevića i Nikolu Pašića. Nekolicina hrvatskih intelektualaca reagirala je na ove publikacije; među njima još jedan stari Tuđmanov neprijatelj, Ljubo Boban, te dvoje Hrvata iz inozemstva, Branka Magaš i Ivo Banac.

Tijekom jeseni 1980. godine Tuđman i supruga našli su se u većoj izolaciji; podalje su se držali i ‘petkaši’. Stigle su glasine da državni odvjetnik priprema tužbu protiv Tuđmana i Gotovca

Ali 1980. godine ti događaji bili su još budućnost i srpski je nacionalizam još spavao. Poput mnogih zapadnih znanstvenika, Tuđman je bio oprezno optimističan i rekao je njemačkom novinaru Peteru Miroschnikoffu kako vjeruje da će kolektivno vodstvo, koje je već funkcioniralo nekoliko godina, tako i nastaviti. Među partijskom hijerarhijom nije vidio nikoga s Titovom karizmom, ali predvidio je, što se pokazalo točnim, da će se pojaviti jaka ličnost koja će utjecati na vođe zemlje. Teoretski, republike su mogle upravljati same sobom, ali Tuđman je primijetio da su u praksi građanske slobode i intelektualna aktivnost ograničavane, a odnosi među republikama nisu bili zadovoljavajući. Hrvatska je raspolagala sa sve manje i manje financijskih izvora, u njezinoj trgovačkoj floti i brodograđevnoj industriji vladalo je mrtvilo, a nepravedna raspodjela saveznih sredstava značila je da je Hrvatska plaćala više poreza nego što je iz Beograda dobivala bespovratnih sredstava i kredita.

Miroslav Krleža se osobno zauzeo kod Tita da se Tuđmana sudski ne progoni početkom sedamdesetih

Tuđmanova mišljenja nisu bila popularna kod Titovih nasljednika, a jugoslavenska je policija konfiscirala bilješke Petera Miroschnikoffa. Iako je njemački veleposlanik uložio prosvjed kod jugoslavenskog Ministarstva vanjskih poslova, Miroschnikoff je bio protjeran, a njegova viza suspendirana za ostatak godine, ostavljajući Tuđmana da se pita pokušava li ga režim jednostavno ušutkati ili se priprema kazneno ga goniti. Unatoč tomu, razgovarao je ipak i s Jean-Louisom Peninouom iz francuskog dnevnika Libération, koji je intervjuirao i Milovana Đilasa u Beogradu i Vladu Gotovca i Rudija Supeka u Zagrebu. Kako su učinile i s Miroschnikoffim, vlasti su isto tako zaplijenile bilješke i film francuskog novinara dok je čekao zrakoplov u zagrebačkoj zračnoj luci. Činilo se, dok režim nije mogao spriječiti Tuđmana da razgovara sa stranim novinarima, bio je odlučan spriječiti njegove sugovornike da izvještavaju o onome što im je on rekao. Ali Tuđman je bio odlučan da publicira svoja mišljenja i potkraj svibnja razgovarao je s Michelom Barthelemyjem s Radio France-Internationale. Kako je Barthelemy bio oženjen Srpkinjom, Tuđman je u početku bio oprezan. Kad ga je Barthelemy upitao imaju li Srbi jednaka prava kao Hrvati, odgovorio je da nije moguć jednostavan odgovor zato što su oni teorijski bili jednaki po ustavu, ali u multinacionalnoj državi u svakoj regiji postoji “vladajući narod”, tako da su se u praksi uloge Srba i Hrvata razlikovale. Ali, objasnio je, Hrvati su premalo zastupljeni u armiji i jugoslavenski režim nije riješio probleme svojstvene multinacionalnoj federaciji. Kao i Miroschnikoff, i Barthelemy je također protjeran, a njegova viza suspendirana na dvije godine, ostavljajući Tuđmana “ogorčenoga i potištenoga”. Svi oko njega bili su gonjeni i otjerani, tužio se supruzi, i izgubio je elementarno pravo da slobodno govori. Ipak, dodao je, barem su Barthelemy i drugi novinari sad shvatili stanje u Jugoslaviji. Ako je ta misao smirila Tuđmana, nije bila utjeha za njegovu suprugu, koja se bojala učinka na njihovu djecu i unuke ako se njezin suprug ponovno nađe na optuženičkoj klupi. Više predana obitelji nego povijesti, otišla je u spavaću sobu i plakala.

Tijekom ljeta i jeseni 1980. godine Tuđman i supruga našli su se u sve većoj izolaciji; čak su se podalje držali i “petkaši”. Počeli su također slušati glasine da državni odvjetnik priprema tužbu protiv Tuđmana i Gotovca, a potkraj srpnja, tijekom vikenda u Umagu, Tuđmana je udario automobil. Zadobio je samo posjekotinu na čelu, ali kako je gledao i na jednu i na drugu stranu prije nego što je prelazio cestu, sumnjao je da ga je netko namjerno pregazio. Uskoro nakon toga, 13. kolovoza, dobio je nalog za ispitivanje. U početku je uspio odgoditi ispitivanje tvrdeći da je lošega zdravlja, ali to nije mogao unedogled. Tijekom ispitivanja državni ga je odvjetnik ispitivao o intervjuima koje je dao stranim novinarima i pitao za kontakte s hrvatskim iseljenicima. Jasno je da je vlast zaplijenila bilješke i film njemačkoga i francuskog novinara ne samo da bi ušutkala Tuđmana, nego i da bi prikupila dokaze protiv njega. Optužen je 17. studenog 1980., ali optužnicu nije dobio do 3. prosinca, na svoj imendan. Dano mu je da proslavi Božić i Novu godinu kod kuće, ali, tipično, bio je zabrinut da možda neće moći završiti rukopis na kojemu je radio. Nakon šikaniranja, zatvaranja i društvene izolacije, Tuđman je počinjao osjećati svoje godine. U dnevnik je zapisao: dok je nekoć mogao računati na desetljeća da bi završio takve projekte, sad čak nije mogao računati ni na dovoljno godina.

Franjo Tuđman je krajem 1981. godine formalno optužen za širenje ‘neprijateljske propagande’, stvaranje dojma da Hrvatska nema isti položaj kao i druge republike i za potkopavanje imidža Jugoslavije u inozemstvu

U ožujku 1981. Tuđman je poslao pismo Miroslavu Krleži i osamnaestorici “bivših i sadašnjih javnih radnika”, u kojemu je obrazlagao da jedini zločin za koji je kriv jest njegov uporan napor da se razotkriju uzroci hrvatskog pitanja i njegov odnos prema socijalističkoj Jugoslaviji. On je napose zanijekao optužbe da je IHRPH pretvorio u “nacionalistički centar”. Njegov je jedini cilj bio, pisao je, potaknuti pisanje povijesti stvaranjem “ozbiljne organizacije koja bi svojim radom dala znanstvene doprinose povijesti radničkog pokreta i suvremenoj nacionalnoj povijesti općenito”. Sumnjao je da je postao metom zato što je bio član Krležina kruga, ali nije žalio zbog druženja s tim hrvatskim piscem i zahvalio mu za to što ga je vodio socijalizmu i što je 1971. godine intervenirao za njega kod Tita. U drugom pismu članovima hrvatske političke i intelektualne elite, Tuđman je osporio jasenovački “mit” i ustrajao da hrvatski narod ne snosi odgovornost za zločine ustaškog režima. Očigledno je nastojao okončati svoju izolaciju i izmoliti potporu svojih starih prijatelja i znanaca, no ta pisma imaju isti neapologetski ton kao i druga njegova djela i slična su po tome što se usredotočuju na politički osjetljiva intelektualna pitanja. On se očigledno nije uklapao u angloamerički model nezainteresiranog intelektualca, ali čvrsto je bio u kontinentalno europskoj tradiciji angažiranog intelektualca.

Šesnaestoga ožujka 1981. Tuđman je pisao Nedjeljnoj Dalmaciji da bi prosvjedovao protiv intervjua Mirka Božića NIN-u od 8. ožujka. Božić je ustvrdio da je Tuđman, kao i drugi novi “nacionalisti”, motiviran svojom frustriranom osobnom ambicijom, u Tuđmanovu slučaju što nije uspio postati general-pukovnik. Tuđman je odbacio Božićevu primjedbu, napominjući da je umirovljeni general-major kako bi se mogao baviti “znanstvenim” radom, te posumnjao u Božićevu tvrdnju kako su svi “naši nacionalisti” “izraz srednjovjekovnog mračnjaštva” jer njihov je nacionalizam “osoban”. Tuđman je također odbio Božićevu optužbu da je nastojao umanjiti broj žrtava Jasenovca. Brojka od 60.000, pisao je, i točna je i “strašna”, a sugerirati da je u tom logoru umrlo između 600.000 i 700.000 Srba značilo je podupirati “crnu legendu” o “fašističkom karakteru i kolektivnoj krivnji hrvatskog naroda”, koja je navela Blocha da ustvrdi kako su gotovo svi Hrvati u Zapadnoj Europi “fašisti”. Kako je Božić, pitao se Tuđman, mogao sugerirati da je on “genocidan” jednostavno zato što je nastojao “rastjerati povijesne mrakove”? Još važnije, Tuđman se pitao kako ljudi poput Božića mogu inzistirati na “otvorenu dijalogu” bez dogmatizma ili mržnje kad donose takve “proizvoljne, a zlokobne sudove”.

U srpnju Tuđman je pisao Dušanu Dragosavcu, predsjedniku Centralnog komiteta SKJ, i Marinku Grujiću, predsjedniku Centralnog komiteta SKH, kako bi preispitao njihove napomene o nacionalizmu i ratnim žrtvama.

Biografiju prvog hrvatskog predsjednika objavio je Despot Infinitus.