Naglašenija prisutnost bolesti u Ivaninu životu i korespondenciji vidljiva je od 1933. godine. Velik je dio te godine obilježen depresijom i boravkom u lječilištima – u Lassnitzhoheu, na Sljemenu, s osrednjim rezultatom. Krajem godine putuje u Beč na konzultacije s dr. Richterom koji ju je liječio 1909., kod prve pojave bolesti. Te se godine javlja i ideja o preseljenju u Zagreb nakon Nedjeljkine mature, kao i izraženiji negativni osjećaji prema Brodu i brodskoj sredini. U Zagreb je napokon preselila u travnju 1936., no žuđeno preseljenje ne donosi olakšanje, i u pismima Zdenki iz toga razdoblja često spominje nostalgiju i čežnju za brodskim vinogradom. Te je godine Viktor Ružić postavljen za bana Savske banovine te je Nada preselila u Zagreb i Ivana provodi vrijeme s njom, posjećujući i kulturne i društvene događaje zajedno s banicom. U ljeto 1937. boravi u Rimskim toplicama, potom u Jesenicama kod Ive i Milice. Cijelo to razdoblje bolest je potmulo prisutna u podtekstu njezinih pisama. U siječnju 1938. svečanost sv. Vinka prvi je put održana u Zagrebu umjesto u Brlićevcu, i toga mjeseca Ivana piše Zdenki iz Zagreba: „Al što ćeš kad je od vajkada sva moja okolina samo onda zadovoljna samnom kad sam režiser i to uviek spremni režiser – za svačije brige, potrebe i zabave. Èim zatajim il počnem natucati da netko bude moj režiser – odma se svi načmure i vele da je to ‘bolećivo’– a ja onda natrag na opću uslugu!“ „Bolećivost“ se te godine, međutim, više nije dala suzbiti i te je godine, uz srpanjski oporavak u Rimskim toplicama, čak četiri puta boravila u sanatoriju na Srebrnjaku – u siječnju, svibnju, lipnju i u rujnu – to je ujedno i posljednji boravak.

Diskurs o bolesti u Ivaninoj se korespondenciji aktualizira dvojako: kao narativ vlastite iscrpljenosti, tegoba, teškoća i prevelikog tereta, te kao traženje pomoći od djece i brata u prevladavanju teškoća ili preuzimanju odgovornosti. U prvom narativu vrlo je istaknuta figura vlastite nevinosti odnosno nekrivice: nisam odgovorna niti kriva za svoju bolest, ponavlja Ivana u pismima djeci i bratu već od početka tridesetih godina, odnosno od 1933. Na to se nadovezuje i drugi narativ, a to je traženje pomoći: nisam kriva za bolest, podnosim je najbolje što znam, te stoga molim i zaslužujem pomoć. Ovaj je narativ realiziran i u perzistentnoj metafori doma, odnosno rastućem razornom osjećaju izmještenja i bezdomnosti: nakon smrti supruga, kako je već napomenuto, prostornoemocionalna figura doma uspostavlja se s mukom, odnosno potrebna je puno veća mentalna snaga da se brodska sredina bez Vatroslava uspostavi kao dom. Ta mentalna snaga, međutim, tijekom tridesetih oscilira i postupno opada, te stoga Ivana od svoje djece zahtijeva da joj pomognu da za sebe i Nedjeljku stvori dom u kojoj bi o njoj netko brinuo i njegovao je. S obzirom na dob najmlađe kćeri i već spominjane probleme oko selidbe u Zagreb, problem doma i Ivanine nemogućnosti da realizira figuru doma u onom smislu u kojem želi, postaje središnje konfliktno mjesto u korespondenciji s djecom, pa i s bratom Želimirom, od kojeg također traži asistenciju. Posljednje dvije godine Ivanina života u tom su smislu gotovo u potpunosti obilježene balansiranjima između financijskih, stambenih, organizacijskih i emocionalnih osnova u uspostavi doma u Zagrebu, koji je postignut s polovičnim rezultatom; i nakon preseljenja, uz najam, u proljeće 1936. zajedno s Nedjeljkom u stan na Markovu trgu (u kuću svoje sestre Alke u kojoj je u drugom stanu živio Ivo sa suprugom), i dalje je u pismima prisutan diskurs o imaginarnom, heterotopijskom domu, vjerojatno kao subjektivan produkt bolesti.

Naglašenija prisutnost bolesti u Ivaninu životu i korespondenciji vidljiva je od 1933. Velik je dio te godine obilježen depresijom i boravkom u lječilištima lječilištimaLassnitzhoheu, na Sljemenu, s osrednjim rezultatom.

Nadalje, subjektivan dojam teškoća i boli do određenog se vremena mogao suspregnuti odgovarajućim društvenim okružjem, odnosno uz pomoć intelektualne i umjetničke stimulacije. Izostanak takvih stimulativnih okolnosti neizostavno vodi subjektivnom pogoršanju stanja. Usprkos tomu, osim tijekom nekoliko mjeseci 1933. godine, bolest objektivno ne utječe previše na svakodnevicu, što je korespondentno s motivima velike i iscrpljujuće snage i napora koje Ivana ulaže u održavanje doma za sebe i Nedjeljku kojima je premrežena korespondencija posljednjih godina. Od 1933., kao što je spomenuto, Ivana je sudjelovala u dramatizaciji Hlapića, bila prisutna na svečanoj premijeri povodom svog 60. rođendana, intenzivno istraživala i radila na pripremi dokumentacije iz arhiva Brlić i objavila tri knjige građe iz arhiva, putovala više puta (u Beč, Sloveniju, na Sušak, nekoliko puta u Beograd i drugdje) sama ili s pratnjom, bila na nekoliko sjednica JAZU kao dopisna članica, sudjelovala u pripremama za nominaciju za Nobelovu nagradu, muzicirala, čitala, u kolovozu 1937. s bratom dogovarala o držanju lože u kazalištu te u nepune dvije godine napisala prilično opsežan roman. Subjektivan dojam teškoća i bolesti u dijalektičkom je odnosu s objektivnim postignućima u posljednjih pet godina života.

Važan je segment ovog diskursa i razmjerno suzdržan odnos prema liječenju i liječničkim savjetima, kao i perzistentan narativ o dugotrajnosti bolesti (u korespondenciji se spominje čak i razdoblje od pedeset godina podnošenja bolesti). Od liječnika se pomoć tražila višekratno, no tijekom ljeta 1933. Ivana je posve nezadovoljna liječničkim tretmanom svoje bolesti (u sanatoriju na Sljemenu) i to više puta ponavlja u pismima svim svojim sugovornic/a/ima. Tek konzultacija s dr. Richterom u Beču u studenom 1933. daje neke rezultate, no Ivana će u godinama koje slijede subjektivno poboljšanje pripisati kulturnom okružju Beča i intelektualnim poticijama tijekom tog boravka. Ni tijekom 1938., kada je bolest subjektivno najjača i Ivana je smatra nepodnošljivom, liječnički je savjeti i tretmani ne zadovoljavaju, dapače, neke od terapijskih postupaka smatra monstruoznima i beskorisnima. Na to se svakako nadovezuje i osjećaj bespomoćnosti zbog inzistiranja djece da se liječnički savjeti prihvate i tretmani provode bez obzira na njihovu subjektivnu nedjelotvornost. U povijesnom smislu, zanimljivo je primijetiti operabilnu pretpostavku o liječničkoj ekspertizi koja je povlaštena nad pacijentičinim subjektivnim osjećajem da liječenje ne daje rezultate. Dr. Richter ordinirao je različite vrste medikacije (lijekovi i životni stil), koje su do kraja 1933. pomogle barem donekle u uspostavi životne i mentalne ravnoteže. No kada se obitelj drugi put obratila dr. Richteru u ljeto 1938., njegova kombinacija medikacije na pacijenticu nije djelovala, ili je tako barem subjektivno osjećala. Povjerenje obitelji u liječničku ekspertizu, međutim, nadvladalo je Ivanin subjektivan osjećaj nedjelotvornosti i liječenje se usprkos Ivaninu prosvjedovanju bezuspješno provodilo i dalje, do tragičnog kraja. Također, indikativna je i liječnikova komunikacija s obitelji u 1938., a ne s pacijenticom osobno; nakon što je liječnik na poziv obitelji sredinom kolovoza doputovao u Brod i ondje pregledao Ivanu, on podroban izvještaj o njezinu zdravstvenom stanju pismeno predočava obitelji – bratu, kćeri i zetu. U tom smislu primjećujem diskrepanciju između ondašnje i suvremene predodžbe o liječničkoj diskreciji, koja je nesumnjivo bitno utjecala na Ivaninu smrt: liječnikov nalog obitelji da nepokolebljivo provode njegove odluke Ivani je onemogućio pregovaranje i izmjenu nepovoljnih okolnosti iz kojih nije vidjela izlaz.

Diskurs o smrti implicitno je sadržan i u dokumentu sastavljenom i datiranom u godinu 1931. i naslovljenom Mojoj djeci i mome bratu Željku, odnosno neformalnoj oporuci koju završava početkom 1932., nekoliko dana prije puta u Ženevu na Konferenciju o razoružanju. Nosiva je tema ovog dokumenta koncilijantnost, odnosno balansiranje u nastojanju da održi tople obiteljske odnose za koje drži da su najvrednije naslijeđe koje predaje djeci. U tom je smislu najproblematičniji položaj najmlađe kćeri, koja je u to doba tinejdžerka, odnosno „neopskrbljena“, kako to formulira Ivana. Njezine sugestije o uređenju međusobnih financijskih odnosa reflektiraju, bez sumnje, njezine odgojne postulate, sažete u dodatku dokumentu. Vrlo visoki etički zahtjevi, formulirani u dva odgojna pravila (beskompromisno poštenje, milosrđe i dobrota kao odgojni primjeri kao prvo pravilo i sloboda djetetova procjenjivanja kao drugo) i dva odgojna uvjeta da se pravila primjene (samostalnost u procjenama i nekažnjavanje pogrešaka), u uvodnoj su opaski prikazani kao njezin vlastiti nepokolebljiv etički obrazac.

No usrdni ton oporuke i višekratno plediranje na dobrohotnost prema najmlađoj sestri upućuju i na moguće kolebanje i pesimizam oko dosega vlastitog utjecaja. Diskurs o bolesti u pismima donekle podržava ovakvu interpretaciju, s obzirom na spomenutu figuru nepostojanja doma, odnosno nemogućnosti da ga stvori i osjećaja da njezino četvero odrasle djece ne mogu odgovarajuće reagirati na njezine zahtjeve. Za vrijeme subjektivno težih perioda bolesti glavna je tema u Ivaninim pismima djeci (odnosno, pojedinim kćerima i sinu, ovisno o okolnostima) djelomice i bratu Želimiru, zahtjev za brigom o njoj i Nedjeljki; parafrazirano, ja sam za vas stvarala i stvorila dom uz velike žrtve i odricanja, stvorite ga sada vi za mene – no s jasnom sviješću da nijedno od odrasle djece objektivno ne može ili ne želi preuzeti na sebe odgovornost za taj žuđeni dom. Umjesto toga, obitelj je svoje nade položila u treće mjesto u kojem je brigu za Ivanu preuzela plaćena pomoćnica.

Prema uputama dr. Richtera, koji je u kolovozu 1938. doputovao u Brod da pregleda Ivanu koja je u srpnju kratko boravila na Srebrnjaku a potom ostatak ljeta provela u vinogradu u jako lošem stanju, Ivana je 6. rujna primljena u sanatorij na Srebrnjak zajedno s plaćenom pratiljom. Za to je vrijeme Nedjeljka u Zagrebu na studiju, a ostala djeca svatko u svojem obiteljskom okružju – Ivo i Nada u Zagrebu, Zora i Zdenka u Brodu. Prema planu, nakon poboljšanja stanja, trebalo je da se Ivana vrati u Brod, premda se Ivana tom planu opirala i umjesto toga željela ostati u Zagrebu s Nedjeljkom i plaćenom asistenticom. U ljeto te godine i za vrijeme boravka na Srebrnjaku Ivana i dalje u pismima zahtijeva od djece da uzmu u obzir njezine sugestije i preferencije, a ne liječničke odredbe, no bez uspjeha. Ivanino nezadovoljstvo boravkom u sanatoriju podudarno je s interpretacijom o nedostatnosti trećeg mjesta, budući da se iz posljednjih pisama i iz dokumenata o posljednjim danima Ivanina života razabire da je nestimulativna i neosjetljiva društvena klima u lječilištu prilično utjecala na pogoršanje stanja, što redoviti posjeti njezine djece i prijatelja nisu uspjeli kompenzirati. Misao o samoubojstvu kao krajnjem, neželjenom rješenju teške situacije, koju razabirem iz razasutih aluzija u korespondenciji već od jeseni 1936., naposljetku je realizirala 21. rujna 1938.

U ožujku 1936. Ivana piše bratu Želimiru o dogovorima i planovima o preseljenju u Zagreb, opširno objašnjavajući parametre i međuobiteljske kombinacije o tom preseljenju. Premda su je izrazito iscrpljivali pregovori sa sestrom (u čiju je kuću uz najam useljavala), sa sinom (s kojim je planirala labavo sustanarstvo u dva odvojena kućanstva) i s trenutnom stanarkom u stanu zbog koje je više puta morala odgoditi preseljenje, u lakonskom završnom komentaru piše voljenomu bratu da se nikada u životu nije kajala ni zbog koje svoje odluke.

Epilog

Smrt Ivane BrlićMažuranić javno je zabilježena i dostojno odtugovana u nizu nekrologa, novinskih članaka, sažalnica i sućutnih pisama i poruka obitelji, u svečanom, tužnom i velikom pogrebu, u emfatičkom pogrebnom govoru Božidara Širole u ime JAZU, u komemorativnom priopćenju na sjednici JAZU u listopadu 1938. i drugim javnim komemoracijama u Zagrebu i Brodu. Ivana je pokopana u obiteljsku grobnicu Mažuranića u mirogojskim arkadama 23. rujna u 15,30 sati. Na osmrtnici nije navedeno tko je vodio pogreb. Nedugo nakon smrti iz tiska je izišla njezina knjiga Srce od licitara u izdanju Hrvatskog pedagoškoknjiževnog zbora, koju je pripremala prije smrti, a u koju je uvršten izbor dječjih pjesama i pripovijedaka iz prve dvije objavljene knjige. Godine 1943. objavljena je u izdanju Hrvatskog izdavalačkobibliografskog zavoda knjiga Bajke i basne, koju je, po svemu sudeći, priredio za objavu Ivo Brlić, budući da sadrži i nekoliko tekstova koji za Ivanina života nisu objavljeni.

Diskurs o smrti implicitno je sadržan i u dokumentu sastavljenom i datiranom 1931. i naslovljenom Mojoj djeci i mome bratu Željku

Percepcija književnog djela i kulturnog lika Ivane Brlić Mažu- ranić nakon njezine smrti u određenoj je mjeri bila podložna i društvenim modama, ali i političkim i društvenim promjenama tijekom 20. stoljeća, uključujući i suzdržano vrednovanje njezina kršćanskog idealizma za vrijeme socijalističkog društvenog uređenja, kao i konsenzus historiografije književnosti o njezinu opusu kao važnom i kanonskom, ali izdvojenom iz „središnjeg toka“ hrvatske književnosti. U nakladničkom je kontekstu kontinuirano prisutna, uz pauzu od sredine četrdestih do pedesetih godina 20. stoljeća. Ozbiljniji akademski pristup njezinu književnom opusu započinje sedamdesetih godina 20. stoljeća, premda je njezino mjesto u književnopovijesnom kanonu fiksirano još za njezina života, a već od 1950-ih trajno je prisutna i u lektirnom kanonu. Danas akademska i stručna literatura o Ivani Brlić Mažuranić obaseže više stotina jedinica i u tom smislu može se smatrati najistaknutijom figurom hrvatske dječje književnosti, kao i jednom od najvažnijih autor/ic/a hrvatske nedječje književnosti.

Nakon Ivanine smrti članovi obitelji Mažuranić i Brlić imaju različite životne sudbine. Sestra Alka za vrijeme rata ostaje u Zagrebu, gdje joj je 1943. umro suprug Dmitrij/Minčo. Alka je umrla u Zagrebu 1971. godine.

Brat Želimir ostaje u visokoj politici, u vrijeme Ivanine smrti i dalje je predsjednik Senata Kraljevine Jugoslavije, do siječnja 1939., nakon čega se nastavlja baviti odvjetničkim poslom, ali i dalje surađuje s jugoslavenskom vladom. U srpnju 1941. Želimir je počinio samoubojstvo u svojem odvjetničkom uredu u Zagrebu. Povodom godišnjice Želimirove smrti Krleža, koji je Želimira vidio kao svojeg potpunog antipoda, u oduljem dnevničkom zapisu iz srpnja 1942. sugerira da je razlog samoubojstva bio protest protiv ustaške vlasti odnosno uspostave NDH: „Ubio se u prvim danima ulaska njemačkih četa 1941, kad je proglašena Endeha. Umro je dostojanstveno. Čast i Slava! To nije bio samo strah, to je bila i smiona pobuna!“ (Krleža 2018: 29). U zapisu Želimira portretira naglašeno negativno – „bio je ugledan građanin, rojalist, više od toga, dinastičar, bio je šestojanuarac, unitaristički magnat, konzervativan političar koji me je postojano, dosljedno i suviše glasno prezirao“ (ibid.: 28), te tvrdi da je Želimir financirao „one plakate 1933. kojim se pozivalo građan stvo da brahijalno spriječi moje predavanje u Glazbenom zavodu (o hrvatskoj književnosti)“ (ibid.). Želimirovo samoubojstvo spominje i Josip Horvat u pismu Slavku Batušiću u travnju 1962., tvrdeći da je razlog za taj čin bio osjećaj sramote zbog ustaškog preuzimanja vlasti: „1941. udaren je našem narodu žig ‘koljača’. Čak je Željko Mažuranić počino samoubojstvo ne mogavši podnijeti te sramote“ (Horvat 2014: 131).

Božidar, kojeg je princ namjesnik Pavle godine 1937. poslao kao specijalnog izaslanika generalu Francu u Španjolsku, pa potom 1939. kao specijalnog izaslanika u Francusku, pratit će maloljetnog kralja Petra II. Karađorđevića za vrijeme njegova bijega odnosno za boravka u Londonu. Odatle nakon kraja rata odlazi u Argentinu gdje će i umrijeti 1952. (prema Težak 1991.). Njegov najstariji sin Ivan Vladimir prije rata studirao je slikarstvo u Parizu, i cijeli se život profesionalno bavio mačevanjem. Mlađi sinovi Josip Franjo i Božidar Fedor na početku rata prijavili su se u ustašku mornaricu i nakon rata pobjegli u Argentinu.

Nada se nakon Viktorove ostavke na bansku funkciju u ljeto 1938. vraća na Sušak. Viktor Ružić još prije Ivanine smrti odstupa s banske stolice, ali i dalje sudjeluje u političkom životu Kraljevine Jugoslavije; godine 1939. nekoliko mjeseci bio je ministar pravde u vladi premijera Dragiše Cvetkovića, no Nada za to vrijeme nije s njim u Beogradu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Viktor je nekoliko puta uhićen, kratko je vrijeme interniran u Italiji, sudjelovao je u radu Građanskog odbora za pomoć siromasima, stradalnicima i povratnicima koji je uspostavljen na Sušaku nakon pada Italije 1943. te mu je nakon kraja rata suđeno zbog te suradnje s Nijemcma. Malu je olakšicu predstavljala činjenica što je 1934. na Okružnom sudu u Ogulinu kao odvjetnik branio petnaestak optuženih članova Komunističke partije. Svi su članovi Nadine obitelji preživjeli rat. Nada umire u Rijeci 1964.

Ivo Brlić za vrijeme rata uglavnom živi sa suprugom na imanju u Jesenicama. Godine 1943. vjerojatno je Hrvatskom izdavalačkom bibliografskom zavodu ponudio za objavu i priredio knjigu bajki i basana Ivane BrlićMažuranić. Josip Horvat u dnevniku od 1943. do 1945. spominje nekoliko slučajnih susreta s njim u ratnom Zagrebu, opisujući ga u razmjerno nelaskavim tonovima (Horvat 1989: 74). Tijekom rata i do svoje smrti 1977. živjet će u Jesenicama i bavit će se, među ostalim, nakladničkim prezentiranjem majčina opusa, kao i biografskim i interpretacijskim obradama povijesnih ličnosti iz obitelji Mažuranić i Brlić.

Zora je dio rata provela u partizanima, kao i njezina kći Ivana (v. Ažman 2008: 133–134). Njezin sin Vuk za vrijeme rata služio je u domobranskoj vojsci. Svi su članovi Zorine obitelji preživjeli rat. Zora je umrla 1971., a Aleksa 1964.

Zdenka je rat provela u Brodu, dijelom i u vinogradskoj kući koja je za vrijeme ratnih operacija nekoliko puta pogođena, te je u spomenarima Brlićevca ostavila podroban opis ratnih zbivanja u Brodu. Nakon rata Zdenka je organizirala i brinula za arhiv, knjižnicu i materijalnu ostavštinu Ivane Brlić Mažuranić u Brodu, zajedno s Nedjeljkom. Zdenka je umrla 1984. a Zvonko 1988.

Nedjeljka se nakon završetka studija zaposlila na radiju kao najavljivačica, bavila se i glumom, godine 1941. udala se za Božička Mohačeka, koji umire prije rođenja njihova sina Božička u svibnju 1943. Nakon rata Nedjeljka nekoliko godina živi u Londonu gdje se udala za Duška Košutu ili Cosciuttu, a po povratku u Brod je, zajedno sa Zdenkom, bila posvećena očuvanju materijalne kulture i arhiva obitelji Brlić, odnosno Ivane Brlić Mažuranić posebno. Umrla je 1973.

O ženskom pitanju

Žensko pitanje povezano s Ivanom BrlićMažuranić uglavnom se interpretira u dva smjera – u čitanjima i interpretaciji Ivanina opusa, te u tumačenju njezina vlastita društvenog i književnokreativnog položaja u odnosu na aktualne rodne politike i po svojeni rodni identitet. Rodne politike aktualizirane u Ivaninu književnom korpusu nisu posve jednoznačne, što pokazuju feministička čitanja Ivaninih bajki i romana,462 kao i druge teorijske interpretacije,463 a kreću se od naglašeno patrijarhalnih konce pata i odnosa (Èudnovate zgode šegrta Hlapića, Šuma Striborova, Zašto se rodila bijedna Lera i njezino siroče, Djevojčica i neman), preko simboličkog oduzimanja ženskoga glasa i negiranja ženskog nemajčinskog identiteta (Ribar Palunko i njegova žena), odnosno povlašćivanja majčinstva kao ženskoga esencijalnog počela (Mir u duši), potom uspostavljanja braka kao jedinog adekvatnog ženskog životnog izbora (Sunce djever i Neva Nevičica, Zašto se rodila bijedna Lera i njezino siroče, Trgovac Nav, Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica), pa do demonizacije nediscipliniranog ženskog bića (Jagor). Fokusiramo li se samo na ženskost u cjelini Ivanina književnog opusa vidimo je jasno ocrtanu u okviru esencijalnih razlika u odnosu na muškost; začudno je, donekle, što je muškosti u nekim njezinim tekstovima oduzeta aktivna snaga i intelektualna ili djelatna nadmoć nad ženskošću, no ne osporava se njihova esencijalna drugost ni povlaštenost, čak i ako im za to realno nedostaje narativne moći.

U ovom me kontekstu, međutim, više zanima drugi smjer razmišljanja o rodnoj problematici u okviru teme Ivane BrlićMažuranić, a to je pitanje njezina privatnog i društvenog položaja s obzirom na shvaćanje roda i rodne problematike. I privatno i društveno u ovom se slučaju odnosi na tekstualno, no književna se u ovom slučaju razlikuje od paraknjiževne tekstualnosti kao izvora za ovu temu. U epistolarnim i esejskim diskursima Ivane BrlićMažuranić pitanje roda i ženskosti promišljano je sporadično, no s nekim ponavljajućim uporištima. Od objavljenih esejskih tekstova tri mi se čine najvažnijima za ovu temu: Autobiografija (1916.), Mir u duši (1929.) i Majka i socijalna skrb (1934.), a od neobjavljenih epistolarnih i esejskih tekstova izdvajam nekoliko motiva i tema koji se dotiču rodne problematike: pitanje ženskog javnog djelovanja i prezentacije, pitanje ženske dužnosti i vrlo zanimljiv nedovršeni tekst na njemačkom pod naslovom Skizze über die Frauenfrage koji se čuva u AOBu (kutija 83, sv. 43), za koji ne mogu utvrditi vrijeme nastanka, ali mogu perspek tivu isprepletanja antimodernističkog historionomskog koncepta i esencijalizma u tumačenju ženskosti.

Ivana je počinila samoubojstvo 21. rujna 1938. u Zagrebu, na Srebrnjaku, a dva dana kasnije pokopana je u grobnicu Mažuranića u mirogojskim arkadama

O trima esejima objavljenim za Ivanina života (Autobiografija, Mir u duši, Majka i socijalna skrb) već je donekle bilo riječi. Javno, razmjerno sigurno oblikovano priznanje o esencijalnoj ženskosti koja se u društveni okvir prelijeva u reguliranim okvirima (ponajprije u kontekstu dužnosti, koja je kućna, domaćinska i majčinska), a potom i u potiskivanju djelovanja koje iz tih okvira izlazi, kakvo artikulira u Autobiografiji („(…) moje me je naime razmišljanje rano dovelo do zaključka da se spisateljstvo ne slaže s dužnostima ženskim“ BrlićMažuranić 2013: 133), kao što sam pokazala, komplementirano je religijskim čuvstvovanjem o taštini koje unekoliko potiskuje isključivo rodnu perspektivu u promišljanju o prikladnosti javnog djelovanja – pisanja. Dakle, pi sanje nije regulirano samo rodnim nego i vjerskim idejnim konceptima – koji se, dakako, u određnoj mjeri preklapaju, ali ne i u potpunosti, što je vidljivo iz eseja Mir u duši u kojem je vjersko utemeljenje čovjeka nedostatno naspram esencijalnog rodnog: muškarci koji se oslanjaju na vjerske postulate u nastojanju da postignu smirenje duše u njezinu eseju redom ne uspijevaju ono što je ženskomu esencijalno pripisano u majčinstvu.

Nadalje, a što mi se čini vrlo bitnim, u Autobiografiji naglašava izrazitu konzervativnost svojih ideoloških vrijednosnih struktura: nesklonost i nespremnost da se propitaju ili promijene nazori koje je „kao prve upoznala“ („Glavni razlog ove umjerenosti bit će valjda taj što me je odvajkada odviše umaralo (a i danas me umara) kad naiđem bud u knjizi bud u razgovoru da se ta knjiga ili taj razgovor temelje na nazorima oprečnim onim mojim nazorima koje sam kao prve upoznala“ BrlićMažuranić 2013: 129). Prve je nazore, kao što smo vidjeli, upoznala krajem 19. stoljeća kao predadolescentica i adolescentica u kontekstu klasne povlaštenosti i rodne regulacije: možda je, uz vjersku utemeljenost, i klasna perspektiva jedan od razloga zašto svoj rodni položaj nije podvrgla kritičkom preispitivanju, nego ga je do kraja života držala „naravnim“.

Epistolarni i esejski zapisi s kraja dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća koji se rubno dotiču rodnih tema i problematike ženskosti pokazuju da se, usprkos znatno promijenjenim društvenim okolnostima i društvenim i institucijskim uvjetima ženskog obrazovanja i ženskog društvenog položaja, njezino mišljenje o (ženskoj) dužnosti u bitnom ne mijenja. U njima se ujedno pojavljuje još jedan motiv o kojem se u objavljenim tekstovima nije oglasila: ženski pokret. Osim spomenutog nedovršenog i neobjavljenog eseja Skizze über die Frauenfrage, u kojem se ženski pokret obrađuje u metaforičkim slikama potoka koji teče u pogrešnom smjeru, odnosno u smjeru suprotnom od predviđenog prirodnog toka, u drugim se situacijama o ženskom pokretu izjašnjava izravnije.

Još 1911., dok u pismima potiče kćer Nadu da posluša predavanja Milice Bogdanović o Tolstoju, istovremeno oštro komentira žensku ambiciju vrlo negativnom opaskom o neprirodnosti ženskog „umnog rada“: „Sbilja bi me zanimalo, može li ženska tako govoriti da sama pobiedi tu, žalibože za svaki umni rad smiešnu, zapreku dugih lasi i tankog glasa.“464 „Duge lasi“ koje priječe umni rad pritom ne povezuje sa svojim javnim književnim djelovanjem, koje je u to vrijeme već započela, i ta će se nesposobnost ili nevoljkost da vlastito javno djelovanje i umni rad percipira u koordinatama ženskog djelovanja zadržati do kraja života. „Lasi“ se još jednom pojavljuju u korespondenciji kao zanimljiva metafora ženskog pokreta, u godini 1925., kada se zet Aleksa

vraća s posjeta Sušaku i u Brod donosi vijest da se Nada ošišala: nova Nadina frizura, bubikopf, koja očito simbolizira emancipatorske intencije, tema je u nekoliko pisama, a u pismu u kojem ocu javlja novost, Ivana je i izrijekom povezuje s feminizmom: „I tako Mme. Pankhurst ipak slavi redom po Evropi svoje slavje!“465

Godine 1926., povodom posjeta Zagrebu lady Ishbel de Aber deen, kanadske spisateljice, političarke i zagovornice ženskih prava,466 koju su dočekala sva zagrebačka gospojinska društva, Ivana u pismu bratu Želimiru usputno spominje da je „sva“ ta gospojinska društva već više puta odbila (napomena se odnosila na Ivanino razmišljanje o neumjesnosti njezine eventualne mol be da se povodom posjeta anglofone gošće reklamira njezina engleska knjiga), što upućuje na konzistentno održavanje distance prema ženskom javnom organiziranom djelovanju.

Godine 1934. u nekoliko će se dokumenata kojima službeno prijavljuje svoje sluškinje na redarstvo u rubrici „zanimanje“ samoodrediti kao „književnik“, godinu dana potom s ponosom će bratu javiti kako je za honorar od književnog rada putovala u Beograd s Nedjeljkom, tijekom tridesetih godina nekoliko je puta, usprkos zapreci dugih lasi i tankog glasa, održala predavanja ili govore – no i dalje u privatnom epistolarnom diskursu osporava adekvatnost i funkcionalnost ženske političke, društvene i javne participacije. U pismima iz Ženeve 1930. negativno apostrofira feminizam i to kao „suvišan“: izvještavajući u pismu Nadi o skupštini Lige naroda, između četiri govornika izdvaja Mme Malaterre, s kojom se nije uspjela složiti već kod prvog susreta: „Ona je svoj govor izbacila velikom verveom, sigurnošću i zanosom – no meni se čini posve suvišno to feminističko umješavanje. Bilo je to ipak ne govorništvo nego glumljenje“ (BrlićMažuranić 2016: 342).

Njezin „intransigentan“ stav prema emancipaciji donekle je poljuljan, međutim, nekoliko dana nakon ovog negativnog komentara o feminizmu, kod posjete skupštini Internacionalnog Bureaua Rada (organizacije u okviru Lige naroda), na kojoj je ženska populacija obilno zastupljena: „Ta šarolikost najviše je povećana time, što su gospodje, u svim ovim internacionalnim stvarima, zastupane sigurno sa 30% a možda i više. Većina njih lijepe su i dosta mlade, prema tome vrlo dobro obučene, pa samo ukrašuju sliku. A rade upravo neumorno i vidim da bi za sve Vas, koje imadete naobrazbu i inteligenciju, ovdje bilo nedvojbeno i posla i zanimanja. Naša zemlja ne obiluje europejskim ženama, koje bi ujedno bile patriotke, pa bi to sigurno bila usluga narodu i samim Vama. No što ćemo, kad se ovakvi prevrati u obiteljima moraju i oprezno i polako činiti, ako čovjek hoće ‘sauver son honneur’ – pa držim da smo za ovu generaciju još odviše vezani za grudu, u pogledu ženskih članova. Qui va pisano va sano – a moja fantazija, usporedo sa mojim ‘point de prudence’ (…) – ne daje mi još točne upute, što je bolje, odgajati udavaču za Brod na Savi, ili tajnicu kojeg tajnika u Société des Nations?“ (BrlićMažuranić 2016: 350–351). Zanimljivo je, međutim, da je podržala Nedjeljkino nastojanje da se prije početka studija zaposli kod neimenovane zagrebačke građanske obitelji kao odgajateljica i na taj način barem djelomice financijski osigura i osamostali.

Ivanin brat Želimir počinio je samoubojstvo u srpnju 1941., a Miroslav Krleža javno je sugerirao da je razlog Želimirova tragičnog čina bio protest protiv ustaške vlasti, odnosno uspostave NDH

Godine 1932. Ivana ponovno putuje u Ženevu, na konferenciju o razoružanju, u sklopu koje je organizirana „velika manifestacija žena za razoružanje“, odnosno prosvjedna povorka. Tim povodom Ivana, koja je u Ženevu stigla bolesna te je prve dane provela ležeći u hotelskoj sobi, priznaje u pismu kćeri Nadi da je malo promijenila mišljenje o ženskom pokretu: „U subotu će biti velika manifestacija žena za razoružanje, pa bih ja strašno rado bar do toga dana bila toliko zdrava da vidim jedamput takovu povorku. Taj cijeli pokret žena, kojemu sam tako intransigentan stav suprotstavljala, počeo mi na koncu konca svojom ustrajnošću imponirati“ (ibid.: 358). Imponiranje se, dakle, odnosi na

ustrajnost, a ne suštinu – nastojanje oko promjene ženskog društvenog položaja, i u ovom komentaru prepoznajem odjek već spomenutog konzervativnog sentimenta što ga priznaje u Autobiografiji – stavove koje je „kao prve upoznala“ nije bila spremna u bitnom promijeniti.

U jesen 1928., nakon što je Nada, tada trideset pet godina stara, udata i u to vrijeme majka četvero djece, kućanica kao i Ivana, doživjela neku vrstu sloma zbog kojeg je nekoliko tjedana provela u toplicama na oporavku, Ivana joj u nadahnutom i tragičnom pismu piše:

„No mi nismo krive, budi uvjerena! Kriva je ciela Helada koja stoji iza nas – ona s jedne strane, a s druge strane (priznajmo medju nama bez licemjerne skromnosti), krivo je to, što smo po Mažuranićima baštinile preopsežan um za žensko tielo i za ženski djelokrug. To je čista i podpuna istina i čista i podpuna tragičnost. (…) Moja brošura o „Miru u duši“ nije samo pisana za druge, nego i za mene samu. Ja znam da samo neumoljivo obdržavanje dužnostih može vezati ovakove ladje da ne propadnu.“ 467

Predodžba o preopsežnom umu za žensko tijelo i ženski djelokrug čini mi se adekvatnom metaforom za esencijalističke predodžbe i politike kojima je Ivana cijelog svog života tumačila svoje identitetske odrednice. Ženski djelokrug je zadan, i nije ga moguće problematizirati, o njemu nije moguće pregovarati niti utjecati na sadržaj ili odrednice toga „djelokruga“. Dužnost je iznad svega. Dužnost je posvećujuća, samopravedna, samoopravdavajuća, i dužnost je ženska.

Dužnost, sugerira ona krajem dvadesetih godina 20. stoljeća, donosi mir u duši, usprkos svim teškoćama koje podrazumijeva, premda gotovo istovremeno shvaća da njoj osobno dužnost više ne može donijeti mir. Ženskom tijelu i ženskom djelokrugu, koji

su predugo ili trajno strukturirani dužnošću, težište se ipak može poremetiti. Nemir posljednjih godina života koji se razabire u brojnim pismima kćerima iz tridesetih godina vidim kao svojevrstan poremećaj težišta: dužnost i odgovornost kao mentalitetski korzet koji žena svojevoljno prihvaća cijelog života, gube svoju kohezivnu snagu kao što i mišići u tijelu trajno poduprtom korzetom gube elastičnost i čvrstoću. Ali ni tada se taj korzet ne skida niti se problematizira. U ljeto 1938., nekoliko tjedana prije smrti, piše kćeri Nadi: „Ja hoću i moram da ostanem na domu, jer sam baš za njega, za djecu, za muža, za ideju obitelji živjela od 18 do 64 godine kao svaka druga poštena žena. Moja književnost, ta moja najmilija razonoda, jedva je potajice i da nitko nije vidio, smjela da mi uzme stoti dio vremena. Toliko sam vjerovala u potpunu dužnost žene da se posveti do zadnjih sila domu!“468

Od Ivaninih kćeri tek je najmlađa, Nedjeljka, rođena 1917., koja je u vrijeme majčine smrti imala 21 godinu, nakon završetka studija bila zaposlena i samostalno privređivala. Starije su njezine sestre, premda aktivne oko očuvanja majčina naslijeđa i uređivanja arhiva obitelji Brlić, ostale izvan tržišta rada. Njihove su pak kćeri, rađane od 1920ih godina, redom završavale visoko ili više obrazovanje i zapošljavale se izvan kućanstva i domaćinstva: postupno je izblijedio intransigentan stav prema feminizmu ili barem esencijalističko razumijevanje „ženskog djelokruga“. O društvenim i svakodnevnim okolnostima te promjene bilo je riječi u knjizi, kao i o Ivaninim promišljanjima o njoj; „praksa života“ mijenjala se i s obzirom na društvenopolitičke promjene, i s obzirom na osobnoobiteljske okolnosti. No usprkos samostalnosti, samosvijesti i odlučnosti kojima je Ivana BrlićMažuranić upravljala svojim gospodarskim, ekonomskim, nekretninskim, obiteljskim i pravnonakladničkim poslovima, ona ipak ženski djelokrug još i krajem 1920ih godina vidi skučenim i neadekvatnim, ali i nepromjenjivim i nepregovorljivim.

U Miru u duši Ivana citira Turgenjeva, koji pak komentira Tolstojevu nesretnu sudbinu i smrt, smatrajući da je Tolstoj duhovno umro odbacujući svoju „sudbinsku“ književnu nadarenost i okrećući se od nje proroštvu koje mu nije bilo „namijenjeno“. Misli o „sudbini“, „namijenjenosti“, „daru“ i „pozvanju“ u Ivaninu se duhovnom i filozofskom habitusu tako prirodno prelijevaju u ideologiju dužnosti. No – „moja brošura o ‘Miru u duši’ nije samo pisana za druge, nego i za mene samu“ – ideologija dužnosti, kao i diskursi koji je podupiru i oblikuju, u 20. stoljeću, a osobito krajem dvadesetih i u tridesetim godinama, s društvenim, političkim, znanstvenim i kulturnostvaralačkim potresima tog razdoblja tran sformiraju se, propadaju i postupno izranjaju kao prežitak. Mir u duši više nije bilo moguće ni postići ni zadržati vjerujući u one nazore koje je „kao prve upoznala“ još dalekih 1880ih godina.