Što povezuje Matiju Gupca i Tomáša Masaryka? Na prvi pogled ništa – prvi je bio vođa seljačke bune hrvatskih i slovenskih seljaka 1573. koji je sve do danas ostao simbol seljačkog buntovništva i borbe za socijalna prava, dok drugi kao filozof, sociolog, sveučilišni profesor, političar, utemeljitelj i prvi predsjednik Čehoslovačke simbolizira sve ono pozitivno što se veže uz pojam građanske politike. Poveznica hrvatskog i češkog velikana je njihova “posmrtna slava”. Gubec je Hrvat koji u Hrvatskoj ima najviše ulica, njih 362. Masaryk ih ima tek sedam, ali to mu je bilo dovoljno da postane stranac s najvećim brojem ulica u Hrvatskoj. Osim u Zagrebu, Masarykove ulice postoje i u Dubrovniku, Varaždinu, Čakovcu, Bjelovaru, Virovitici i Daruvaru, dok u Karlovcu Masarykova ulica, birokratskom greškom, nosi ime njegovog sina Jana Masaryka. Ipak, pretjerano bi bilo zaključiti da se radi o najpopularnijem ili najpoznatijem strancu u Hrvatskoj. Ulice s njegovim imenom trag su prošlih vremena, a ne Masarykove trenutne popularnosti. Ulice je u Hrvatskoj dobio još za života, u doba kad su tadašnja Čehoslovačka i Jugoslavija bile savezničke zemlje u sklopu Male Antante pa je Masarykov kult bio razvijen gotovo kao i u njegovoj domovini, čemu su pridonosile i njegove veze s Hrvatima iz vremena prije nego što je postao predsjednik. Masarykove ulice u Hrvatskoj ukinute su uspostavom NDH 1941., ali nakon njene propasti 1945. ponovno su djelomično vraćene, a preživjele su i novi val preimenovanja ulica nakon 1990., iako je, barem u Zagrebu, bilo više pokušaja da se Masarykova ulica ukloni. Posljednja razmišljanja u tom pravcu početkom rujna 2017., upravo uoči 80. godišnjice Masarykove smrti, postala su politička top-tema, a Masaryk je po učestalosti spominjanja prisutniji u javnosti čak i od Tita. Otpor prema Masaryku u dijelu hrvatske javnosti zapravo je vrlo stara pojava. On je još od početka 20. stoljeća bio nepodoban protivnicima jugoslavenske ideje i bilo kakve jugoslavenske državne zajednice. Činjenica je da Masaryk nije najbolje razumio svu složenost hrvatsko-srpskih odnosa i da je baratao mnogim pogrešnim informacijama o stanju na ovom području, no ipak je neupitno da se radi o velikanu svjetskog formata. Iako je bio znanstvenik i mislioc, a ne vojnik, uspio je učiniti svojevrsno čudo kad je u središtu Europe na ruševinama Austro-Ugarske ne samo stvorio novu državu, nego takvu koja je bila uzor ostalom dijelu Europe po svojoj demokraciji, slobodama i gospodarskom razvoju. Ne čudi što je za Nobelovu nagradu za mir bio predlagan čak 17 puta.

“Bez vojničke akademije, bez diplomatske škole, stvorio je čvrstu narodnu državu, slobodnu, pravednu i čovječnu. Sablja se lomi i sila se lomi, samo zemlja ostaje i plug ostaje”, izjavio je 1937. povodom Masarykove smrti za praške Lidové noviny njegov prijatelj Ivan Meštrović. Sa svojim habitusom Masaryk se najviše približio Platonovu idealu vladara-filozofa, tako da ne čudi da je George Bernard Shaw, kad su ga pitali tko bi po njegovu mišljenju bio najbolji predsjednik ujedinjene Europe, rekao da zna samo jednu osobu – Masaryka.

Tomáš Masaryk rodio se 7. ožujka 1850. u Hodonínu, u istočnoj Moravskoj. Njegovi roditelji, otac Jozef i majka Terezie bili su pomalo neobičan par. Majka je bila Čehinja iz mjesta Hustopeče, po majci Njemica, a budući da je radila kao sluškinja i kuharica u bogataškim kućama, težila je tome da joj se djeca školuju i postanu gospoda. Otac je bio nepismeni kočijaš na velikaškim imanjima, Slovak iz Kopčana u zapadnoj Slovačkoj, deset godina mlađi od supruge. Kao dječak Masaryk je najprije učio za kovača, ali zahvaljujući kapelanu Františeku Sátori koji je prepoznao njegovu darovitost poslan je u gimnaziju u Brno. Maturirao je u Beču 1872. i počeo studirati filozofiju koju je doktorirao 1876. Zatim se usavršavao u Leipzigu, gdje je upoznao mladu Amerikanku Charlotte Garrigue, u kojoj je našao ženu svog života. Bila je pametna, obrazovana i emancipirana te se uvelike razlikovala od tipičnih europskih žena. Par se vjenčao 1878. u New Yorku, a Masaryk je tada preuzeo ženino prezime i od tada se zove Tomáš Garrigue Masaryk. Imali su petero djece – Alice, Herberta, Jana, Olgu te Elenanor koja je umrla ubrzo nakon rođenja. Herbert je umro 1915., Jan je kasnije postao diplomat i čehoslovački ministar vanjskih poslova koji je pod tajanstvenim okolnostima poginuo 1948., Alice je bila očeva glavna pomoćnica i nakon osnutka Čehoslovačke figurirala je kao prva dama jer se nikad nije udala. Umrla je u Chicagu 1966. Olga se udala za švicarskog liječnika Henrija Revillioda, s kojim je imala dva sina, Herberta i Leonarda koji su poginuli kao britanski vojnici u Drugom svjetskom ratu. Umrla je u Velikoj Britaniji 1978. Masaryk i danas ima nasljednike, a radi se o potomcima sina Herberta, odnosno njegove kćeri Herberte.

Masaryk se u Beču uključio u češke studentske udruge i tada zapravo u političkom smislu postaje Čeh jer je odrastao u etnički mješovitoj Moravskoj i bio po ocu Slovak. Masaryk se opredijelio za akademsku karijeru i 1879. postao docent Filozofskog fakulteta u Beču. Kad je 1882. Karlovo sveučilište podijeljeno na njemački i češki dio, Masaryk je došao u Prag za profesora filozofije i postao jedan od središnjih ličnosti javnog života. Uključio se i u politiku i stvorio novi politički smjer koji naziva realizam.

To je bila potpuna novost u tadašnjoj češkoj politici koja se dotad svodila na robovanje mitovima o slavnoj češkoj povijesti, dok joj je Masaryk zadao novi pozitivan smjer. Njen cilj trebao je biti da Češka dođe na razinu razvijenih europskih država i naroda, a način da se to postigne bio je kritički pogled na stvarni život i aktivno djelovanje da se tadašnje stanje promijeni, tzv. sitni rad. To je značilo praktično, a ne tek deklarativno zalaganje na svim razinama života da se Češka pokrene. Masaryk je govorio da za ideale treba živjeti i raditi, a ne patiti i umirati, da se ne treba gubiti u uspomenama na slavnu prošlost, već da se treba boriti za slavnu budućnost. Iako realist, Masaryk je bio izrazito duhovna osoba i protivio se marksističkom materijalizmu te se zalagao za humani socijalizam koji bi proizašao iz moralnog i vjerskog načela o ravnopravnosti. Govorio je: “Demokracija nije samo državna forma, nego nazor na život koji počiva na povjerenju u ljude i čovječnosti”.

Masarykova realistična skupina uključila se 1890. u mladočešku stranku i 1891. osvojila tri zastupnička mandata u Carevinskom vijeću u Beču. Jedan od tih zastupnika bio je i Masaryk, ali nakon dvije godine razočarao se u mladočehe i 1900. osnovao realističku Češku narodnu stranku (od 1905. Češka napredna stranka). Masaryk je 1907. ponovno izabran u bečki parlament, gdje je bio zastupnik sve do 1914.

Važan element Masarykova realizma bila je i privrženost istini, u skladu s geslom Jana Husa “Istina pobjeđuje” te se borio protiv lažnih nacionalnih mitova, želeći da češka kultura i društvo ne počivaju na laži, nego na istini.

Masaryk je bio i žestoki borac protiv antisemitizma pa je 1899. stao u obranu židovskog mladića Leopolda Hilsnera optuženog za ritualno ubojstvo jedne češke djevojke. Bio je izložen neviđenoj hajci pa je planirao preseliti se u Ameriku, ali ga je supruga uspjela uvjeriti da je njegovo mjesto u Češkoj. S vremenom je Masaryk postao jedna od vodećih osoba češkog znanstvenog, kulturnog i javnog života, iako u politici nije imao većeg uspjeha.

Kao profesor Masaryk je imao značajan utjecaj na hrvatske studente koji su studirali u Pragu. Oni su u Masarykovim realističnim idejama vidjeli nešto što se može primijeniti i u Hrvatskoj, a najistaknutiji među tim studentima bio je Stjepan Radić koji je u Prag došao još 1893. i koji se s Masarykom i sprijateljio. Masarykove ideje o praktičnom djelovanju Radić je počeo djelatno provoditi u svom radu među hrvatskim seljaštvom koje je počeo politički obrazovati. No brzo je došlo do razlaza. Radić je kritizirao što se kod Masaryka njegov realizam često svodio na politički pragmatizam, što se očitovalo u Masarykovu odnosu prema odnosu Hrvata i Srba. Njih je Masaryk tada smatrao jednim narodom, ne uzimajući u obzir povijesne, kulturne i civilizacijske razlike, no i mnogi Hrvati zalagali su se za jedinstvo Hrvata i Srba, pa i Masarykovi učenici. Oni su u Pragu 1897. pokrenuli novine Hrvatska misao, a 1904. dio ih je osnovao Hrvatsku naprednu stranku. Ona je 1905. pristupila Hrvatsko-srpskoj koaliciji kojom se, u skladu s Masarykovim učenjem, pokušalo nadvladati razlike i sukobe među Hrvatima i Srbima i stvoriti novi politički koncept usmjeren prema budućnosti. Nakon što je u listopadu 1908. Austro-Ugarska anektirala Bosnu i Hercegovinu, kako bi se opravdao taj čin u proljeće 1909. u Zagrebu je održan sudski proces protiv 53 Srba optuženih da su radili na rušenju Monarhije i ujedinjenju sa Srbijom (Veleizdajnički proces). Masaryk se umiješao u spor i u bečkom parlamentu upozoravao da se radi o namještenom procesu, no bez uspjeha jer optuženi su osuđeni na ukupno 173 godine robije. Presuda je u travnju 1910. ukinuta, a okrivljenike je Franjo Josip amnestirao. Masaryk je i osobno prisustvovao suđenju i tako zainteresirao europsku javnost, a njegov dolazak u Zagreb izazvao je proturječne reakcije pristaša i protivnika. Masaryk se 1909. zauzeo i za hrvatskog političara Frana Supila optuženog u Beču na tzv. Friedjungovom procesu i razotkrio da se radi o politički namještenom procesu u kojem je Supilo na temelju krivotvorenih dokumenata lažno oklevetan kao plaćenik Srbije. Supilo je bio oslobođen optužbi, a politički vrh Austro-Ugarske kompromitiran.

Nakon što je 28. srpnja 1914. započeo Prvi svjetski rat, dotadašnji ugledni praški profesor i češki zastupnik u Beču stupio je na svjetsku političku scenu. Osjećajući da nastupa novo doba u kojem će se promijeniti politička karta Europe i odnos među europskim silama, Masaryk je odlučio da će se aktivirati. Napustio je stav o mogućnosti reorganizacije Austro-Ugarske i počeo se zalagati za njen raspad, a za stvaranje češko-slovačke države te je u rujnu otišao u emigraciju. Osnovao je Češki inozemni komitet i počeo lobirati kod zemalja Antante da podrže rušenje Austro-Ugarske. Antanta to međutim nije podržavala jer je nakon rata u slučaju svoje pobjede namjeravala zadržati Monarhiju na okupu, a tek neke dijelove pripojiti svojim saveznicama Italiji i Srbiji (u oba slučaja riječ je o hrvatskim i slovenskim krajevima). I češki političari koji su ostali u domovini provodili su prohabsburšku politiku i nisu priznavali Masarykovu djelatnost, tako da je Masaryk morao uložiti mnogo truda da za svoje planove pridobije i svjetsku i domaću javnost, riskirajući pritom vlastiti život jer ga je Austro-Ugarska proglasila veleizdajnikom. S vremenom je i u Češkoj jačala potpora Masarykovoj protuaustrijskoj politici koja je sve više prerastala u narodni otpor. Po uzoru na Jugoslavenski odbor u veljači 1916., Masaryk je u Parizu osnovao Češko-slovačko narodno vijeće i postao njegov predsjednik.

U svom djelu ‘’Nova Europa – slavensko stajalište’’ Masaryk je iznio svoje viđenje buduće Europe. Zalagao se za neovisnost Češke i njeno spajanje sa Slovačkom te za stvaranje federativne države južnoslavenskih naroda pod vodstvom Srbije, s time da bi se ujedinjenje provelo postupno. Masaryk je predložio da se za početak Crna Gora ujedini sa Srbijom, a Dalmacija, Istra te Bosna i Hercegovina s Hrvatskom. Da se ostvario Masarykov prijedlog, bila bi to najveća hrvatska država u povijesti, premda u sastavu južnoslavenske državne zajednice. Masaryk je u svojim planovima išao toliko daleko da je razmišljao o teritorijalnom spoju češko-slovačke i južnoslavenske države koridorom kroz zapadnu Ugarsku (današnje Gradišće), u kojoj je živio velik broj Hrvata. Velik dio hrvatskih političara u Jugoslavenskom odboru podržao je tu ideju, ali predsjednik Odbora Ante Trumbić bio je realniji i odbacio ju je s obrazloženjem da se ideja protivi načelu o samoodređenju naroda jer bi na području koridora, uz 70.000 Slavena, živjelo 600.000 Nijemaca.

Masaryk je nakon Februarske revolucije u Rusiji 1917. došao na ideju da od zarobljenih Čeha i Slovaka iz austro-ugarske vojske formira dobrovoljačke legije i tako dade djelatan doprinos pobjedi Antante, što mu je i uspjelo. Masaryk je tako postao vojni zapovjednik, a ruska privremena vlada tretirala ga je kao šefa buduće države. Legije su brojale oko 60.000 vojnika i plan je bio poslati ih u borbu protiv Njemačke i Austro-Ugarske, no u studenom 1917. došlo je do Oktobarske revolucije, a sovjetska vlast odlučila je s Njemačkom sklopiti mir, čime se Rusija povukla iz rata. Legije su se počele preko Sibira i Tihog oceana povlačiti prema Europi i tom su prilikom zauzele trasu transsibirske željeznice i dobar dio Sibira. Masaryk se u to vrijeme nalazio u SAD-u, a američke novine nazivale su ga “gospodarom cijelog Sibira i pola Rusije.”

Pod utjecajem Oktobarske revolucije promijenio se stav Antante prema opstanku Austro-Ugarske pa je Masaryk napokon dobio i političku potporu za svoje planove. Masaryk se u SAD-u povezao s češkim i slovačkim iseljeničkim organizacijama, s kojima je 30. svibnja 1918. potpisao Pittsburgški sporazum, prema kojem se predviđa stvaranje češko-slovačke države u kojoj će Slovačka imati autonomiju. Tom su se dogovoru pridružile i rusinske udruge koje su dobile isto obećanje kao i Slovaci. Masaryk se četiri puta susreo s predsjednikom Woodrowom Wilsonom koji mu je dao punu potporu, a zatim su uslijedila priznanja Češko-slovačkog narodnog vijeća kao privremene vlade buduće države od Francuske, Velike Britanije i SAD-a. Masarykove aktivnosti u inozemstvu bile su koordinirane s onima u Češkoj i 28. listopada u Pragu je proglašena samostalnost nove države Čehoslovačke, a 14. studenog Masaryk je izabran za njenog predsjednika. Samostalnost Čehoslovačke saveznici su priznali 4. prosinca, a Masaryk se u domovinu vratio 21. prosinca, trijumfalno dočekan kao osloboditelj. S njim se vratila i kći Olga, dok su ga u Pragu dočekali kći Alice i sin Jan te supruga Charlotte koja je bila teško bolesna te je umrla 1923. Sin Herbert, slikar, umro je 1915. od tifusa kojim se zarazio tijekom obilaska izbjegličkog logora u Galiciji.

Osnutkom Čehoslovačke započelo je najvažnije razdoblje Masarykova života jer je napokon mogao kao vladar izgrađivati državu u skladu sa svojim planovima i idejama. U Čehoslovačkoj je Masaryk imao neupitan status. Razvijao se kult ličnosti, njegovi portreti postali su jedan od simbola nove države, a iako je izgledom podsjećao na starog profesora, Masaryk je često nosio uniformu, znajući koliko ona može doprinijeti stvaranju autoriteta. Volio je jahati na konju i u mnogome podsjećao na Franju Josipa, ne samo po godinama nego i karizmom. Nenavikli na republikansko uređenje, Česi u početku nisu znali kako bi se ophodili prema svom predsjedniku pa su mu neki željeli ljubiti ruke, kako se radilo caru. Ustav je Masaryku dao dovoljno velike ovlasti da utječe na politički život, iako je imao nestranački, točnije nadstranački položaj. Velik dio političara i intelektualaca bili su njegovi pristaše i činili su neformalnu skupinu Hrad (doslovce “dvorac”, misli se na Pražský hrad, sjedište čehoslovačkih predsjednika) kojom je Masaryk aktivno utjecao na politiku i javni život. Masaryk je za predsjednika u parlamentu biran četiri puta – 1918., 1920., 1927. i 1934., a ostavku je dao zbog zdravstvenih razloga u prosincu 1935., kada je dužnost prepustio svom najbližem suradniku Edvardu Benešu, dugogodišnjem ministru vanjskih poslova.

U doba Masaryka Čehoslovačka je bila jedina stabilna demokratska država u srednjoj Europi i jedna od sedam zemalja svijeta gdje su i žene imale pravo glasa, no nije nedostajalo unutarnjih problema. Čehoslovačka je po svom nacionalnom sastavu bila poput umanjene Austro-Ugarske jer je Čeha bilo 51 posto, Nijemaca oko 34 posto, a Slovaka oko 15 posto. Paradoks je da se radilo o češko-slovačkoj državi, a da su Nijemci kojih je bilo oko 3,5 milijuna, bili brojniji od Slovaka. Unatoč obećanju, Slovaci nisu dobili autonomiju, kao ni Rusini jer je Čehoslovačka postala centralizirana država u kojoj je vladala dogma da su Česi i Slovaci jedan narod, slično kao što je bilo i u Jugoslaviji.

Čehoslovačka i Kraljevina SHS, uz Rumunjsku, bile su od 1921. članice Male Antante koja je dovela do povezivanja dviju zemalja na gospodarskom i kulturnom planu, ali koja je prije svega bila političko-vojni savez. Iako je Čehoslovačka bila demokratska republika, a Kraljevina SHS pseudoparlamentarna monarhija, interes Čehoslovačke bilo je očuvanje stabilnosti i jedinstva svoje saveznice, u strahu da bi njen raspad doveo i do raspada Čehoslovačke. Iz zapisa Stjepana Radića doznajemo da je Masaryk krajem 1918. reagirao na njegove dopise u kojima je upozoravao na teror srpske vojske u Hrvatskoj i zauzeo se u Beogradu da se to prestane, ali od izravne kritike režima morao se suzdržati zbog načela nemiješanja u unutarnje stvari druge države. Koliko je Masaryk osobno ipak bio nezadovoljan, svjedoči u svojim memoarima Ivan Meštrović koji mu je 1924. izrađivao poprsje i tom prigodom razgovarao o političkim prilikama. Masaryk je uzrok stanju u Jugoslaviji vidio u načinu na koji je nastala pa je Meštroviću rekao: “Ja sam vam govorio da ne vjerujem da će to tako lako ići, nego da je trebalo početi s konfederacijom, s dualizmom između Zagreba i Beograda”. Kad ga je Meštrović malo pobliže upoznao s prilikama, Masaryk je uzdahnuo i rekao: “Da, da, Radić može biti konfuzan i pretjeran, ali to ne valja što se iz Beograda radi. Mi smo se nadali da će se Srbi debalkanizirati u zajednici, međutim će oni, čini mi se, cijelu zajednicu balkanizirati pa će tako i one svoje dobre kvalitete kompromitirati. Kad bismo imali zajedničke granice s Hrvatima, onda bi bilo nešto sasvim drugo. Makar da inače volim Hrvate koliko i Srbe, a u mnogome Srbe više cijenim, ipak ne bih pustio da se s Hrvatima onako postupa pa makar tako pokvario odnose sa Srbima”. Masaryk je Meštroviću otvoreno rekao da je odbio posjetiti Jugoslaviju jer mu ne bi dali da svrati u Zagreb i posjeti svoje prijatelje. Požalio se da ga Aleksandar možda cijeni, ali ne drži puno do njegova mišljenja. “On je vrlo simpatičan, ali je previše samo vojnik, a premalo naobražen”, rekao je Masaryk. “Pa vi biste mogli na njega savjetom utjecati. To bi on od vas primio, jer zna da nam svima dobro želite”, odgovorio je Meštrović kojem je Masaryk razočarano kazao: “Ne vjerujem, prijatelju. Pokušao sam, ali on drži da sam ja civilist i stari profesor, možda stoga i poštovanja vrijedan, ali koji ne zna kako se država drži i izgrađuje. Srbi se uvijek pozivaju i oslanjaju na vojsku, na silu i tvrde da imaju najbolju vojsku. Ja sam sklon vjerovati da je vojska dobra, ali to nije sve.’’ Meštrović navodi i riječi Jana Masaryka o tome kako je njegov otac savjetovao Aleksandru da riješi hrvatsko pitanje, ali bezuspješno. Jednom mu je Aleksandar ironično odgovorio: “Vaš otac je profesor, a ja sam vojnik. Vašu je zemlju napravio povoljan ishod rata, a moja je napravljena krvlju srpske vojske koja na svoje djelo budno pazi”. Prema Meštroviću, Jan Masaryk “nije imao dosta oštrih riječi u osuđivanju Aleksandra i diktature”, a Meštroviću je predskazao što će se dogoditi: “Srpska nadutost i Aleksandar upropastit će i sebe i nas.”

Masaryk je najveće počasti diljem Hrvatske doživio 1930. kad se svečano slavio njegov 80. rođendan. Tada je dobio ulicu u Zagrebu i bio izabran počasnim članom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a još 1921. Sveučilište u Zagrebu dodijelilo mu je počasni doktorat. Rođendanska proslava održana je i u Beogradu, ali Aleksandar ju je bojkotirao. Kako piše u tadašnjem izvještaju čehoslovačkog veleposlanstva, “kralj se navodno ljuti na predsjednika Masaryka, budući da on zna da predsjednik Masaryk nije pristalica sadašnjeg režima u Jugoslaviji. Kralj je također nezadovoljan zbog toga što predsjednik Masaryk još nije uzvratio njegov posjet iz 1922.”.

Masaryk je bio dobrog zdravlja sve dok nije 1934. doživio moždani udar te je 14. prosinca 1935. dao ostavku koju je zaključio riječima: “Duboko vjerujem da će sve biti dobro i ako Bog da, još ću vas malo gledati kako to vodite.” Parlament mu je odao priznanje davši mu titulu predsjednika-osloboditelja. Masaryk se povukao u svoju ladanjsku rezidenciju, dvorac Lány, gdje je umro 14. rujna 1937. Pokopan je na seoskom groblju uz suprugu, a veličanstveni ispraćaj mu je bio priređen u Pragu, gdje se skupilo oko dva milijuna ljudi. Masarykova smrt simbolički je naznačila i skori kraj njegove republike jer je već godinu dana kasnije došlo do Münchenskog sporazuma koji je Čehoslovačkoj oduzeo pogranično područje, a u ožujku 1939. Češku je okupirala nacistička Njemačka. Tada su s javnih mjesta nestali brojni Masarykovi spomenici. Nakon 1945. Masarykov kult bio je obnovljen, ali uspostavom komunističkog režima 1948. Masaryk je opet postao nepoželjan. Staro geslo čehoslovačkih komunista bilo je “Lenjin, a ne Masaryk” i toga su se dosljedno držali.

Danas je Češka uređena i gospodarski razvijena zemlja zahvaljujući i tome što se nakon 1989. pod vodstvom Václava Havela vratila Masarykovoj baštini i demokratskim vrijednostima koje je Česima usađivao upravo Masaryk. Kao što su u srednjem vijeku idealnim vladarom smatrali svog kneza iz desetog stoljeća, svetog Václava, tako je Česima danas kad imaju predsjednike nedostižan uzor upravo Masaryk, političar kojeg Česi u zadnjih sto godina ne samo poštuju, nego i vole. Svog prvog predsjednika Česi ne nazivaju ocem nacije, nego “tatíčekom” (taticom), što je znak velike emotivne povezanosti s Masarykom kao čovjekom, a ne samo predsjednikom. “Apostol demokracije” Tomáš Masaryk i danas može biti primjer ne samo zbog činjenice što se radi o misliocu koji je uspio donijeti slobodu i samostalnost svom narodu, nego prvenstveno zbog toga što se radilo o čovjeku čvrstih stavova i uvjerenja koje je zastupao i za koja se borio i kada to nije bilo popularno.