Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Tito u Rusiji’ u kojem Marko Stričević, na temelju dugogodišnjeg istraživanja, opisuje život Josipa Broza dok je kao austrougarski zarobljenik boravio u Rusiji od 1915. do 1920. godine

Mihail Sanjkov, umirovljeni upravitelj muzeja u Marjanovki, zoran je primjer učenjaka koje se u Rusiji naziva krajevedima, odnosno krajoznancima, a to je zvanje moguće steći na tamošnjim univerzitetima. Kao kombinacija lokalnog etnologa, povjesničara i društvenog kroničara, taj sedamdesetosmogodišnjak proveo je život krstareći selima i gradićima na zapadu Omske oblasti, razgovarajući s najstarijim žiteljima i sabirući kolektivno pamćenje kraja u svoje knjige. Mihajlovka, kao i sva ostala slavenska sela, bila je u to vrijeme svježi izdanak Novog svijeta; dok se u Sjevernoj Americi osvajao Divlji zapad, ovdje se na specifičan, neusporedivo manje poznat način, osvajao Divlji istok.

“U Sibiru početkom 20. stoljeća živjelo se mnogo bolje negoli, recimo, u Ukrajini. Glavni motiv nekog seljaka za doseljavanje ovamo bila je zemlja za obrađivanje koja se nudila; kod kuće su je imali vrlo malo“, objašnjava Sanjkov. “Skupila bi se tako negdje u Ukrajini veća skupina seljaka, pa bi u Sibir poslali ‘hodača’. Izabrali bi jednog između sebe, probitačnog i obrazovanog, pa ga slali u izvidnicu. Svi zajedno pribrali bi mu novaca za jednu kartu u niskotarifnom, najjeftinijem vagonu koji prevozi ljude i teret. On bi ovdje razgledao zemlju koja se nudi. A nudilo se po 15 desjatina (1 desjatina = 1.09 hektara, op. aut.). Njihove priče nisam slušao osobno, prepričavala su mi ih njihova djeca.“ Preseljenici bi pisali svojima u Ukrajinu: „Koliko zemlje, da vidiš! Dolazi ovamo… A tek da vidiš travu… Tako je visoka da kad se baciš u nju na leđa, nebo izgleda kao da ga gledaš iz jame! …“

Doduše, petnaestak godina nakon dolaska prvih ukrajinskih seljaka u omskoj će provinciji biti zabilježene i maksimalno neidilične situacije koje Sanjkov ne spominje: nekoliko uzastopnih godina loših uroda prouzročit će glad i upropastiti mnoge doseljene obitelji; te će godine obilježiti prizori drhturave djece koja se zimi potucaju po selima i prilaze vlakovima proseći hranu… Bilo je prosjaka i među njihovim roditeljima, neki od njih su završili u dužničkom ropstvu kod uspješnijih zemljoposjednika koji su ih nemilice eksploatirali i potplaćivali njihov najamni rad. Kao i drugdje u zemlji, sav je taj očaj, uz razočaranje (post)feudalnim kapitalizmom, morao donijeti i bijesa i vjere u riječ koja se sve više spominjala čak i u najudaljenijim kutcima megacarevine: revolucija.

Pelagija, seoska djevojčica, stupila je s 14, 15 godina u intimne odnose s Brozom, šarmantnim inozemnim gubitnikom, zarobljenim austrougarskim vojnikom

Unatoč vladinim poticajima, o Sibiru se tada nije znalo mnogo – i mnogi su ga se jako bojali. Nije to bila brzorastuća, industrijalizirana Amerika – u Sibiru, površinom većem od SAD-a, živjelo je oko osam milijuna ljudi – manje od jednog stanovnika po kilometru kvadratnom! Do pacifičkih obala Rusije krajem 19. vijeka još se uvijek putovalo brodom, preko Sueskog kanala. U predodžbama ljudi Sibir je bio beskrajna, užasavajuća divljina iza granica znanog svijeta u koju se progone robijaši i nepoćudnici, kamo bježe oni što nemaju što izgubiti, prostor nepoznatih, “divljih“ azijskih naroda, svijet razbojništva, odmetništva – možda čak i slobode, ali sasvim vjerojatno, čak i za ruske standarde, velike surovosti.

“Ti se pitaš kako su se mogli odlučiti na tako riskantan potez; kao prvo, tu je bila državna politika. U krajevima gdje su ljudi imali malo zemlje rasla je socijalna napetost između bogatih i siromašnih, jačala su revolucionarna raspoloženja“, objašnjava Sanjkov citirajući carevog premijera Stolipina: „Ne trebaju nam veliki potresi – treba nam velika Rusija!“

Odvažni seljani putovali bi vagonima četvrtog razreda, zajedno sa stokom – ako bi je uopće imali. Kupovali su neobrađenu, ali površinom veliku i jeftinu zemlju uz državne poticaje i jeftine radne konje. Sagradili bi sebi mnogo veće kuće od susjeda koji su ostali u Ukrajini.

“U vrijeme kada se osnivalo selo Mihajlovka, kroz naš kraj proputovao je Anton Čehov, išao je na Sahalin. Zapisao je da kurski ili moskovski žitelj može samo maštati o kućama u kakvima žive sibirski doseljenici. Poneke na dva kata… Kad je kasnije krenulo raskulačivanje, sibirski seljaci praktički su redom zadovoljavali kriterije za taj oblik represije.

“Selo u kojem će se zateći Josip Broz, 24 godine prije njegovog dolaska nije uopće postojalo. Kada se Broz u Zagorju rodio, budući osnivači Mihajlovke još su živjeli po selima Poltavske i Harkovske gubernije u istočnoj Ukrajini. Svijet koji će Kumrovčanin otkriti u Sibiru, te kuće, ljudi, njihovi odnosi, stanje uma… Na mjestu na kojem bi odbjegla ljudska duša s početka prošlog vijeka mogla očekivati za sebe ojađenu, tjeskobnu tuđinu, Brozova je možda pronašla bliskost kakve je lako moglo ne biti u velikim gradovima njegove vlastite domovine, zaumnu vezu koja nadilazi granice čak i velike države kao što je bila Austro-Ugarska. Nalik na bajke tog vremena o bjegovima šegrta u veliki svijet, gdje likovi, koliko god čudnovati bili, govore jezikom glavnog junaka, neobičnom, ali razumljivom verzijom onog jezika koji nije usvojio u školi, nego u rodnom selu. U Rusiji je mladom južnom Slavenu lako postati panslavistom i danas, a pogotovo u vremenu kada je ta ideja epohalnim zanosom ispunila čitave naraštaje. Slavenska sela zapanjujuće su slična čak i kad su na nekoliko tisuća kilometara udaljenosti, a njihovi žitelji stoljećima nisu imali kontakata, ni blagog pojma jedni o drugima. Kroz takvo iskustvo silno se mijenja poimanje svijeta. Samo u Ukrajini, postojbini Pelagijine loze Bjelousovih, postoji oko 150 sela koja se zovu Mihajlovka, kao što se neka zovu, recimo, i Ljubjana, Zagreblja ili Dubrava.

Kada je Broz ušao u lokalnu inkarnaciju Mihajlovke u Bogoljubovskom kotaru Omskog ujezda Akmolinske gubernije Ruske Imperije, to je selo imalo oko pola tisuće stanovnika.

Godina je 2018. Ulice su u Mihajlovki dvije, kao i na početku prošlog stoljeća. Jevgenij Kalašnjikov (praunuk Josipa Stankovića iz Novigrada na Dobri) pronašao je čovjeka sa sivom Ladom koji će me po snježnim cestama odvesti do sela koje toliko želim vidjeti, iako su mi još od dolaska u Omsk mnogi govorili da na tom mjestu neću pronaći ništa, jer je od negdašnjih nekoliko desetaka, možda i stotina kuća u Mihajlovki ostalo njih svega nekoliko, i to mahom nastanjenih osamljenim starcima te ću, ako zakasnim na zadnji autobus, morati kucati i moliti nekog od njih da me primi preko noći.

Mladoj je Ruskinji bivši zarobljenik, čovjek iz daleke Hrvatske o kojoj je prvi put od njega čula, objašnjavao događaje i političke odnose koji su često bili zamršeni

Nisam tako zamišljao “egzotični kraj” u kojem je svoju sibirijadu živio Josip Broz. Pod debelim snijegom, selo i okolica više podsjećaju na istočnu Slavoniju nego na Mongoliju. Ako bih taj široki, nezemaljski ravan prostor bez većih šuma u blizini, onako nezaštićen pod nebeskim svodom, trebao opisati samo jednom karakteristikom, bila bi to otvorenost; “skrivati se” je radnja koju je teško smisleno vezati uz ovo mjesto, koje se čini vidljivim i dostupnim doslovno odasvud. Ali takav je cijeli jug Zapadnosibirske ravnice, svijet nekoliko puta veći od Slavonije, Vojvodine, cijele Mađarske i drugih bliskih ravnica zajedno.

I negdje u njemu, dakle, te dvije ulice, jedna prema drugoj postavljene u obliku slova T. Između domova su veliki razmaci: napuštene kuće koje su se nalazile između njih razmontirane su, a one preostale djeluju poput pokojeg zaostalog zuba u staračkoj čeljusti. Iz jedne od njih izašla je na meki snijeg bezuba bakica s rupcem oko glave – jedna od tri preostale u selu koje dobro pamte svoje negdašnje susjede Bjelousove. Vodi me do zemljišta uz cestu na gornjem lijevom dijelu “slova T”, gdje iz svjetlucave snježne dine izbija šiblje čiji smežurani listići veselo lepršaju na povjetarcu. Kuće tu odavno nema. I ona je po odseljenju rastavljena, ili su je poput termita razgradili potrebiti seljani – tipičan proces za ovaj izumirući kraj. Jedna za drugom, iz prizora ravničarskog sela nestaju kuće. Škola i radnički klub davna su prošlost koja zvuči poput nečije uobrazilje. Mihajlovka je sada samo skup čudno rasutih ljudskih nastambi.

Starica me privukla pričom o velikoj topoli koja je rasla u dvorištu Bjelousovih, a posječena je prije nekoliko godina i sada iz snijega, kroz ono šiblje, viri njezin sivi panj. Bakica to nije spomenula, ali prema seoskoj predaji iz zapisa lokalnih krajoznanaca, kao i izravnim svjedočenjem potomaka loze bivših vlasnika ove zemlje, tu je topolu prije više od stotinu godina posadila djevojčica po imenu Pelagija Denisovna Bjelousova.

Tko je bila ta žena, čije svijetle oči hladnokrvno gledaju kroz promatrača na prvoj poznatoj fotografiji – onoj iz dosjea zagrebačke kraljevske policije – na kojoj je imala 23 godine? To dijete revolucije, negdašnja seoska djevojčica koja će s 14, 15 godina stupiti u intimne odnose sa šarmantnim inozemnim gubitnikom (prvo zarobljen kao austrougarski vojnik, pa poražen kao crvenogardijac), što je u njezin zabačeni kraj pristigao iz neke istočnoeuropske provincije? Daleko prije navršene dvadesete rađat će mu djecu, poći će s njim na višemjesečnu avanturu povratka preko dva kontinenta do rodne mu brdovite grude, pa u predasima od obiteljskih tragedija slijediti njegov buntovni nemir kroz sela sjeverne Hrvatske, do primorskih brodogradilišta i naposljetku Zagreba, na čijim će se ulicama, na demonstracijama, rame uz rame s domaćim komunistima tući s kraljevskim žandarima, biti hapšena, u zatvoru štrajkati glađu, ignorirati sudski progon uporno nastavljajući djelovanje u ilegali, suorganizirajući bjegove revolucionara i tajne kružoke s ljudima kao što je Miroslav Krleža… Od njenog lika nikada nije stvaran kult, za razliku od lika mladog Josipa Broza, o čijem su psihofizičkom profilu ispisani zanosni reci – neki od njih i mnogo prije službenog uvođenja Titovog kulta ličnosti u SFRJ. Još dok je Komunistička partija u kraljevini bila zabranjena antidržavna organizacija, u novinama je konstatirano, primjerice, da Broz ima fizionomiju arhetipskog revolucionara. Govore li nešto slično prve tri zatvorske fotografije ove, po svemu sudeći vrlo smione žene, čiji su karakter i vjera u to za što se bori kovani u surovim prilikama sibirske šumostepe, čije su oči, što kao da s podsmješljivim prkosom gledaju u objektiv agramerske policije, već do svoje 24. godine vidjele više, i strašnije, nego što mnoge odgledaju do duboke starosti?

Povjesničar Ivan Očak, hrvatski partizan koji je nakon 2. svjetskog rata diplomirao povijest na sveučilištu Lomonosov, pa tridesetak godina živio i radio u Moskvi, važan je autor za sintezu znanja o temi ove knjige, posebno o kontekstu vremena u kojem su kroz Rusiju prolazili hrvatski, srpski i drugi vojni zarobljenici. Osim što je pomno istraživao živote južnoslavenskih revolucionara u Sovjetskom Savezu, on je četiri desetljeća nakon revolucije, u gradiću Istra stotinjak kilometara od Moskve, pronašao Pelagiju Bjelousovu. Bilo je to 60-ih godina, nakon što su je sovjetske vlasti rehabilitirale po drugi put. Zvala se Jelena Aleksandrovna Roguljova – morala je, vjerojatno po nalogu vlasti, promijeniti čak i ime oca. Nakon prvotnog nepovjerenja, čak neprijateljskog stava, „ljupka žena u zrelim godinama“, navodno se donekle otvorila Očaku koji tvrdi da ju je nagovorio da zapiše svoja sjećanja. Čini se i da ih je potom dobio na proučavanje. Može se tek zamišljati što bi sadržavalo apokrifno „Evanđelje po Pelagiji“ kad bi – ili ako zaista jest – bilo napisano.

Očak je, uz očite sposobnosti, upornost i rezultate, autor koji je stasao kao Jugoslaven u Staljinovom SSSR-u – prije raskola između Broza i Džugašvilija, za vrijeme, i poslije njega. U Jugoslaviju se vratio 70-ih. Autor je poretka, pa i stila koji, kad se u radu približi personi koju se u danoj epohi obožava do stanja u kojima se miješaju euforija i užas, poput Titove, mjestimično (iz uvjerenja ili egzistencijalne nužnosti) poprima elemente autoritarnosti i kulta ličnosti. Iz njegovih razgovora s Pelagijom Bjelousovom malo je toga izašlo u javnost. Tito je još bio živ kad su objavljeni Jugoslavenski Oktobarci: likovi i sudbine. S obzirom na okolnosti koje su u usporedbi s današnjima bile suludo, esktremno riskantne, i to što je Očak objavio, kao i sama činjenica da je pronašao Pelagiju i da su uopće razgovarali – nije za podcijeniti.

Kad je stupila u ljubavnu vezu s Josipom Brozom, Pelagija je bila četrnaestogodišnja djevojčica; rođena je 1. maja 1904. godine. Bila je slabog formalnog obrazovanja – u Mihajlovki njenog djetinjstva jest postojala škola, ali nije mi poznato kako je funkcionirala u vremenima prije nego što su Sovjeti uveli obavezno osnovno obrazovanje. Lokalni krajoznanac zapisao je da je služila opismenjavanju. Roditelji Darja i Denis bili su zemljoradnici. Imala je braću Filipa, Alekseja i Ivana.

U Očakovu tekstu o Pelagijinim uspomenama na vremena građanskog rata, u kojem nema citata, nego su te uspomene prepričane, Bjelousova je navodno upamtila svog prvog muža kao smionog, domišljatog čovjeka brzih rješenja, uvijek optimističnog u vremenima u kojima su se nevjerojatno dramatični događaji redali nevjerojatnom brzinom. Očak piše:

“Mladoj je Ruskinji bivši zarobljenik, čovjek iz daleke Hrvatske, o kojoj je prvi put čula od njega, objašnjavao događaje i političke odnose koji su često bili nevjerojatno zamršeni, naročito zbog aktivnosti brojnih političkih stranaka i grupa čija je propaganda uzbuđivala duše neupućenih; jadne ljude ostavljala u potpunoj neizvjesnosti.“

Zatim zaključuje pasus rečenicom: „On je uvijek realno ocjenjivao, a pri tome mu je Lenjin bio uzor.“

Već je spomenuto da u Mihajlovki nema više ni kuće, ni Bjelousovih, ni ljudi koji bi s njima bili u rodu, ni velike topole koju je, prema lokalnoj predaji, u njihovom dvorištu zasadila Pelagija. Njene se porodice osobno sjećaju još samo tri najstarije žene u mjestu koje polako iščezava, kao da ga nikad nije ni bilo.

Ali tu ponovno nastupa magija terenskog istraživanja: u nekom trenutku, negdje u omskom dijelu Sibira, javlja mi se Aljina Kalašnjikova, službenica onog malog, u snijeg ušuškanog etnološkog muzeja s daščanim drvenim podovima i poljskim WC-om kao prije stotinu godina, u Marjanovki, središtu okruga, pod vodotornjem koji izgleda kao crtež iz Corta Maltesea. Od trenutka kada me upoznala sa svojim suprugom Jevgenijem, praunukom austrougarskog domobrana Josipa Stankovića, u mislima joj je uz najčešće spominjano prezime Broz titralo još jedno: Bjelousov.

Ima u Marjanovki jedna posivjela zgrada nastala u poznom sovjetskom modernizmu, koja i danas služi kao lokalni kulturni centar. U dvorani za nastupe u prizemlju Aljina jednom-dvaput tjedno organizira tečaj plesnog fitnessa. Među petnaestak sugrađanki koje dođu vježbati je i Ljubov Andrejevna, draga, nasmijana sedamdesetogodišnjakinja čija se stara majka, „baba Katja“, po djevojački preziva Bjelousova. Ime joj je Jekaterina Nikolajevna Potapenko, rodom iz Mihajlovke, rođena 1926. godine. Kćerka je Pelagijinog bratića. Njezin nećak Mihail Luckov živi u Omsku. Jednog ožujskog poslijepodneva, dok se kroz prozorske zavjese na stol šaren od hrane i dražesnog posuđa probijalo plavetnilo zimskog neba, pa narančasta svjetlost zalaska, kroz svjetlucavi kristal čašica za votku slušao sam predaju o nekoj davnoj seoskoj zabavi tamo, u nekoj drugoj, većoj, mlađoj Mihajlovki, na kojoj je Broz u zanosu plesao vrteći se s Pelagijom i njezinom rođakinjom. Jesu li se tada zagledali? Ili je to možda bila njihova svadba? Je li svadbe uopće bilo, s obzirom na okolnost da se četrnaestogodišnja djevojčica povezala s odbjeglim ratnim zarobljenikom? Nema odgovora. I u ovoj, s koljena na koljeno prenošenoj slici Pelagija Denisovna Bjelousova opisuje se kao vrlo lijepa, visoka, plavooka djevojka. Potonji detalj snažno me se dojmio, jer se u omanjem stanu sovjetske višekatnice u Marjanovki okupilo šestero članova te porodice, iz četiri naraštaja: svi do jednog imali su izrazito svijetloplave oči. Za mnoge detalje životne priče Pelagije Bjelousove i Josipa Broza nikada nisu čuli. Za neke detalje o kojima pričaju oni, nikada nisam čuo ja.

Pitanje mu moguće nikada nije ni bilo postavljeno, a pitanje je i u kojim bi to okolnostima bio spreman na njega dati iskrenu refleksiju: dok je one davne oktobarske ili novembarske noći na stanici Atamanski Hutor, kao dvadesetpetogodišnji mladić kretao mračnim drumom prema sibirskom gradu po imenu Omsk; narušenog zdravlja, nejasnog statusa, odsječen od dotadašnjeg života, na drugom kontinentu bez igdje ikoga svog – kako bi opisao sebe u tom trenutku? Tko je on bio? Za što je živio? U što je vjerovao, čemu se nadao?

Jer u toj mračnoj i neizvjesnoj noći hodao je prema gradu u kojem će 60 godina kasnije jedna ulica u samom centru biti nazvana Broz Tito. Idući prema Omsku Josip Broz još nije bio čak ni komunist. Stanje njegove klasne svijesti, politički i drugi svjetonazori… enigma su, predmet prijepora, nagađanja, kritičkog preispitivanja narativa koji se prenosio kroz razne tekstove kao dio službenog Titovog mita, mjestimice gotovo kulta.

Jednom kad se Broz našao u Rusiji, mentalno opremljen intenzivnim iskustvom svijeta i njegovih zaoštrenih antagonizama, a uz to obdaren teško osporivim socijalnim sposobnostima, po udaljenim gradovima i selima nije mogao ne percipirati snažnu silu koja je drmala potpornje carevine. A onda je njegova odiseja skrenula u kraj toliko nepoznat da ga ni službeni kartografi još nisu bili do kraja istražili.

‘OD URALA DO KITAJA’: PREDRASUDE I VIZIJE

Što je bio Sibir u svijesti Europljana na prijelazu stoljeća? Riječ – babaroga. Osjeća se to i danas, kad je moguće u roku sekunde vidjeti sliku, informaciju, ostvariti neki kontakt s tim dijelom planeta. U ono vrijeme predodžba pojedinca morala je biti formirana znatnim doprinosom mašte i privida, epskih priča iz tko zna koje ruke o tajanstvenom prostoru u koji Rusi – i sami daleki, zapadu strani, nepoznati i stoga pomalo strašni, iz nekih svojih iracionalnih računa i po tradiciji koja nije od jučer, proganjaju jedni druge. Riječ Sibir, kao prijetnja, užasavala je i stanovnike same Rusije, a kamoli ne ljude koji su živjeli zapadnije od te izolirane, tehnološki zaostale i slabo povezane zemlje koja praktički nije poznavala reformaciju, a prosvjetiteljstvo je u nju zašlo kasno i vrlo ograničeno. Iza – odnosno ispred europske civilizacije na čijem je rubu Rusija, postojao je taj neosvojiv prostor legendarno surovih zima, s hladnoćama od kojih otpadaju udovi; bez nijansiranog poimanja jednim imenom obuhvaćenih pustoši od polarnih tundri do mongolskih stepa i zabajkalskih pustinja, ta je zima zamišljana vječnom.

Uz to je postala kulisom i metaforom kaznenog procesa u kojem je putnik do nje osuđenik koji se putujući do svog mjesta robije ili progonstva oprašta s krhkom iluzijom ljudskosti…

Sibir je bio svijet prepun nepoznatih prirodnih prepreka, bića i pojava, barbarskih naroda, zlih odmetnika, kanibala i šuma u kojima žive goleme zvijeri: medvjedi, vučji čopori kakvih u Europi nije bilo od srednjeg vijeka, pa čak i strašnije – snježni leopardi, tigrovi, a možda čak… Pa možda čak i neizumrla prethistorijska čudovišta. Čitatelju rođenom u 21. stoljeću s Googleovim satelitom na dlanu ovakva mistifikacija svijeta oko nas može se činiti pretjeranom, pa ipak se čak i danas u Rusiji objavljuju tekstovi koji pokušavaju naći utemeljenja predodžbama da u bezimenim subarktičkim tajgama na nenastanjenom sjeveru, gdje još nije stupila čizma čovjekova, tumaraju pleistocenska stvorenja mamuti…

Lijevi utjecaji

Unatoč navedenim karakteristikama Sibira anarhisti su, za razliku od Ukrajine, ovdje bili slabo organizirana politička sila u inače vrlo jakoj konkurenciji lijevih revolucionarnih opcija. Politička slika za Josipa Broza i strance u sličnom položaju teško je mogla biti jasna: u Omsku su najjače stranke bili socijaldemokrati (bivši menjševici) i socijalisti revolucionari, eseri. Ispod njih su bili lijevi eseri, zatim boljševici, internacionalisti revolucionari, maksimalisti…

“Sasvim je moguće da je Broz bio socijalistički nastrojen, no njemu je bilo jako teško orijentirati se u društvu kakvo je bila ondašnja Rusija. Mogao bih vam pola sata objašnjavati različite, međusobno suprotstavljene opcije koje su se u gradu Omsku borile za vlast. Brozu je bilo vrlo teško snaći se s njegovim tadašnjim poznavanjem ruskog jezika i realija. Ključno je bilo pod čiji će utjecaj potpasti, tko će ga prvi indoktrinirati“, tvrdi Sorokin.

Omski učenjak ni izbliza nije jedini koji s jačom ili slabijom dozom cinizma, s više ili manje osude, ističe majstorstvo boljševičke propagande.

“Za razliku od protivnika, oni su vrlo jasno oglašavali što žele. Bijeli su izgubili građanski rat dijelom i zato što su, pazeći da ne odbiju od sebe potencijalne saveznike, neprijatelje boljševika, poručivali: ‘Pričekajte da ih pobijedimo, a onda će se okupiti konstitutivna skupština koja će glasati – hoće li Rusija biti parlamentarna republika, ili predsjednička, hoće li biti monarhija ili pak socijalistička država… ali dajte da prvo pobijedimo!’ Za to su vrijeme boljševici – Lenjin, Trocki i ostala družina – stalno ponavljali: ‘Ako pobijedimo mi, bit će tako, ovako i tako; zemlja seljacima, tvornice radnicima, mir narodima…’ Dio parola su, usput rečeno, ukrali od stranke esera. Druga je stvar što su kasnije napustili svoja obećanja, to je bilo – kasnije! A u onom trenutku je bilo jasno rečeno – ako mi, boljševici pobijedimo, s ratom je svršeno. Vi, vojni zarobljenici, poći ćete kući, dat ćemo vam i novac za put… Dakle, deklasirani društveni element bez groša u džepu, kojem je u to vrijeme nesumnjivo pripadao Josip Broz, iliti Josif Brozovič… Njega takve parole nisu mogle ne privlačiti. Tada je postojao izraz sočuvstvujušćij – onaj koji suosjeća, dijeli osjećaje. Definitivno ga se može smatrati suosjećajnim. Onim kojeg su te parole dirale.“

Ratni zarobljenici u Rusiji bili su masovno izlagani socijalističkoj agitaciji. Za komuniste boljševike bili su vrlo važan strateški resurs u borbi za vlast:

“Boljševici su se proglasili socijalistima internacionalistima. Za njih su ratni zarobljenici bili izvršitelji svjetske revolucije u kojoj sve nacionalne vlade redom imaju biti poražene da bi se radnici i seljaci ujedinili u opću, nadnacionalnu državu. Ideja da socijalizam može nastati samo u jednoj državi i takav opstati rodila se – i to u mukama – tek 1921. Sve do tada Komunistička je partija, nepomućeno se vodeći čistim iščitavanjem Marxa, držala da socijalistička revolucija može pobijediti jedino ako se dogodi u cijelom svijetu istovremeno, jer se kapitalističko okruženje neće zaustaviti dok je ne uguši kao Parišku komunu 1871. Zato će teorija permanentne revolucije Trockoga još dugo vremena biti vrlo popularna u ostatku Europe. Među ostalim, i s vaše strane Karpata“, smatra Sorokin.

Danas su te ideje, kao i one davne pjesme s tuluma praksisovskog Zagreba, tek tragovi što tonu sve dublje u kolektivnoj podsvijesti južnoslavenskih kultura. Na idućim će stranicama biti više riječi o dojmljivim paralelama između onoga što se događalo u Sibiru krajem 1910-ih i zbivanja na Balkanu 1940-ih. Dobar je nagovještaj jedna od estetski najprivlačnijih pjesama antifašističke borbe u Jugoslaviji, popularna „Bilećanka“ (Sred pušaka, bajoneta), skladana još za Kraljevine Jugoslavije pred početak 2. svjetskog rata, u bilećkom koncentracijskom logoru za komuniste. U njoj se jasno osjeti utjecaj ruskih narodnih harmonija, što potvrđuju i neka sjećanja bilećkih logoraša. Nije to jedina narodnooslobodilačka pjesma s tom karakteristikom. Još je manje poznato da izvorni stihovi Bilećanke sadrže strofu:

Već u Sibir progonili

braću su nekad,

al je došo kraj toj sili

gdje je tiran sad?

Rat Crvenih i Bijelih: nijanse i prebrisane boje

Poslije razbijanja Crvene garde i povlačenja preživjelih boljševika na istok početkom ljeta 1918. Omsk je pretvoren u glavni grad tzv. Sibirske Republike, samoproglašene tvorevine koja se, kao i neke druge, suprotstavila boljševičkom državnom udaru i za početak pokušala ostvariti kontrolu nad golemim, rijetko naseljenim teritorijima istočno od Urala. Njena prijelazna koalicijska, antiboljševička vlada uspostavljena u Omsku nije bila monarhistička ni fašistička, nego demokratsko socijalistička, dominantno sastavljena od ljudi iz revolucionarne stranke esera. No ona je u svom nastojanju da se vojno profesionalizira bila mnogo neuspješnija od neprijatelja boljševika. U svojim vojnopolitičkim strukturama eseri i drugi demokrati nisu uspjeli kontrolirati integraciju oficira i vojskovođa carske Rusije koji su prešli u Sibir tražeći način da restauriraju stari poredak. Poslije nekoliko mjeseci i u toj će sibirskoj republici, kao godinu dana ranije u Petrogradu, prijelazna demokratska vlada pokleknuti pred vojnim udarom, ali drugog predznaka od onog petrogradskog. U “glavnom gradu Sibira” vlast će uzurpirati bjelogardijski admiral Aleksandar Vasiljevič Kolčak, nacionalistički autokrat kojeg su vlade zapadnih kapitalističkih država neko vrijeme podupirale na razne načine jer su strahovale od čudnog, prijetećeg Lenjinovog režima čiji je program bio širenje komunističke revolucije na ostatak kontinenta i svijeta uz radikalnu antikapitalističku propagandu.

Admiralova sibirska vlada odrekla je legitimitet revolucionarnim vlastima u Moskvi, objavivši im rat do istrebljenja. Svega godinu dana nakon što je za Ruse okončan strašnim gubicima obilježeni 1. svjetski rat, Kolčak je proglasio novu veliku mobilizaciju, ovog puta za bratoubilačko krvoproliće u ime “uskrsnuća domovine”, obračuna “sibirskih orlova” s “crvenim lešinarima”, i tome slično. Ali sibirski seljaci pomutili su mu planove; upropastili su mobilizaciju masovnim bijegom u šumu, naoružani i ozlojeđeni samovoljnim divljanjem kozaka i drugih oružanih postrojbi koje su često samo nominalno bile podčinjene Kolčaku, a na terenu su iskorištavale ratno stanje za pljačku i maltretiranje stanovništva, odavno izmoždenog i željnog promjena.

Kolčakov front protiv Crvene armije, koju je u vrlo kratkom roku stvorio Lav Trocki, nije imao zaleđe iz kojeg bi se napajao. Revolucija kojoj se spremao suprotstaviti u izravnoj borbi protiv njenih trupa već mu se bila rasplamsala iza leđa, po selima i šumama njegove paradržave. Otpočelo je razdoblje Bijelog terora: odmazde nad obiteljima partizana, klanja, strijeljanja i pljačke u izvedbi monarhističkih bandi s kosmatim šubarama…

Broz: “Kozaci bi dolazili seljacima tražeći da im kažu gdje su im sinovi, pa bi zatim masakrirali. Točno su tako kod nas u Jugoslaviji postupali četnici”.

Pelagija, seoska djevojčica, stupila je s 14, 15 godina u intimne odnose s Brozom, šarmantnim inozemnim gubitnikom, zarobljenim austrougarskim vojnikom