Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Tito povjerljivo i osobno’ koju je napisao novinar Boris Rašeta, a samo u mjesec dana doživjela je i svoje drugo izdanje što pokazuje da su priče o kontroverznom jugoslavenskom predsjedniku i dalje u fokusu javnosti

Neke druge epizode Titova kadroviranja manje su blistave, ali ih – čini se – često možemo pripisati uobičajenoj sumnjivici, Jovanki. Tito je bio suzdržaniji s ljudima koje je rijetko viđao, svjedoči Dedijer, oštrije je kritizirao one koji su mu bili bliži. Ako bi se netko uporno branio, mogao ga je razljutiti, posebno ako ga je Jovanka huškala, kao u slučaju Veljka Mićunovića, kojega je prikazala kao “antisovjeta”. Sve veću netrpelji­vost iskazivala je prema svakom od Titovih suradnika koji bi mu otvo­reno iznosio pojedine probleme. “Oni ti, Tito, rade o glavi”, govorila mu je. To “Tito” rastezala je, po lički, i iz njezinih usta nije zvučalo nimalo gordo, kao na službenim priredbama. Odmah po povratku s puta Mates i Štambuk smijenjeni su sa svojih funkcija. Nešto poslije maknut je i Žeželj. Svi su dobili nove, prestižne dužnosti, samo su bili odstranjeni iz Titove blizine. Žeželj je smijenjen s dužnosti ađutanta vrhovnog zapovjednika oružanih snaga nakon Konferencije nesvrstanih u Beogradu 1961., otkrio je Mirko Milutinović. Tom konferencijom Tito je razbjesnio Francuze jer je pozvao i Alžir. Ali, unatoč prijateljstvu s nesvrstanima, dao je ozvučiti sve rezidencije u kojima su bili gosti, sudionici sastanka na vrhu (operaciju prisluški­ vanja, nazvanu “Mir”, osobno je potpisao). I lideri nesvrstanih u duši su dobri, ali su još bolji ako ih se stavi pod kvalitetan nadzor.

Kao državnik Josip Broz vrlo je vješto trgovao informacijama. “Jedne godine zakačili smo se za neobičnu šifriranu radio vezu”, piše Selim Numić, visoki dužnosnik Udbe. Veza je otkrila važnu ulogu Ankare u odcjepljenju Sirije od UAR-a. Tito je, čuvši za stvar, odmah naredio da njegov povjerljivi čovjek krene avionom u Kairo, s porukom za Nasera. U prilogu poruke bili su doslovni tekstovi dekriptiranih depeša. Naser je, vidjevši depešu, zaplakao.

“Divim se Titu”, rekao je. “Zar je moguće da među državnicima imamo i ovako velike i iskrene prijatelje, koji svoje velike državne tajne povjeravaju šefu jedne zemlje na drugom kontinentu? To se ne zabo­ravlja…”

U Beogradu je gotovo sigurno, u akciji “Mir”, i on bio prisluškivan.

Aleksandar Ranković Ćosiću je ispričao detalje koji prilično rasvjet­ ljavaju sudbine Žeželja i Matesa. Rankoviću je, piše Ćosić, naredio da makne Matesa jer ga je u razgovorima s Naserom, navodno, krivo prevodio. (“A ja”, piše Ćosić, “znam da Mates nije htio prevesti neku glupost i Titovu izjavu da poklanja sedamdeset milijuna dolara Egiptu.”) I Jovanka je bila protiv Matesa, a onda je na red došao Žeželj. General, Titu odan kao pas, prokazan je kao čovjek koji je podlegao beogradskoj čaršiji i nekoj stranoj obavještajnoj službi. Tito je, navodno, od Ranko­vića tražio čak i da uhapsi Žeželja. “Tito se”, zaključuje Ranković, “naizgled, nije zanimao za kadrove. Ali, kad mu neko ustreba, vidim da on o njemu sve zna. To mi je bio dokaz da on ima svoju, ličnu obavještajnu službu…” Tu je službu držao Krajačić. U Titovu osjećaju ugroženosti od Žeželja, dugogodišnjeg ađutanta i šefa osobnog osiguranja, veliku ulogu igrala je i Jovanka. U jednoj prilici rekla je Titu: “Jesam li ti ja govorila da će Srbi tebi da smrse konce?” “A general Žeželj,” rekao je Ranković Ćosiću, “u očajanju, dođe kod mene i kaže mi da će da ubije Jovanku zato što nepodnošljivo maltretira Starog.”

Ipak, Ranković nije imao izlaza.

“Ne brini”, rekao je na koncu Titu. “Ja ću njega da uklonim od tebe, a poslaću ti generala, vjernog i sposobnog kao Žeželj…”

Sve častohlepnija Jovanka poslije će isticati kako je Pokret nesvr­stanih njezina ideja. Navodno je ona Titu i Nehruu, koji su očajavali zbog sukoba Amerike i Rusije – u jednom trenutku rekla: “A zašto vi nešto ne poduzmete umjesto što očajavate?” U toj se glavi, možda baš te, 1961. godine, rodila ideja o vlastitoj svjetskopovijesnoj važnosti.

U Titovu osjećaju ugroženosti od Žeželja, dugogodišnjeg ađutanta i šefa osobnog osiguranja, veliku ulogu igrala je i Jovanka, koja je rekla Titu: “Jesam li ti ja govorila da će Srbi tebi da smrse konce?”

Uskoro pred njezinu cijev izlazi i Veljko Mićunović, koji je već pre­uzeo vjerodajnice u Washingtonu. “Jedanput sam morao uvjeriti Tita”, rekao je Ranković (1963.), “da bi bilo prenagljeno povlačiti Mićunovića iz Vašingtona zbog njegove supruge koja je navodno nipodaštavala Jovanku prilikom Titovog i Kennedyevog susreta u Beloj kući.”

Jovanka nije opraštala kao Tito. U sličan je sukob došla i s Kardeljo­vom ženom. Pepca Kardelj Jovanki je na jednom značajnijem prijmu prigovorila da se neprimjereno oblači za predsjednikovu ženu, zbog predubokog dekoltea iz kojeg su joj doslovce “kipjele grudi”. Jovanka je izjavu Pepce Kardelj uzela za zlo – “Imam što i pokazati”, odgovorila joj je bijesno. Narednih osam godina Pepca nije pozivana na primanja.

Čini se da je Tito bolje prolazio kad je preuzimao rizike nego kad je od njih uzmicao. Da je s Jovankom imao dijete, možda bi izbjegao mnoge skandale i nevolje u koje ga je Jovanka sistematski gurala.

Tito se farba

Na proslavi četrdesetogodišnjice KPJ i SKOJ-a Tito je održao referat, piše Dobrica Ćosić pa dodaje: “a u kuloarima se razočarano šaputalo: ‘Ofarbao kosu!’” (Tito je, inače, bojio kosu još prije rata.) Vođa revolucije “ofarbao je svoju sedu kosu i kinđuri svoju ženu toliko napadno, toliko neukusno i provokativno, da to prosto vređa”, piše Ćosić. Jovanka Broz na proslavi se pojavila s crvenim šeširom u obliku crvenih ruža, “pre­ tovarena nakitom”. Studenti su, navodno, pomislili da je to neka bale­rina. Nisu odmah povjerovali da je to žena vođe revolucije.

“Tužno i ružno”, piše Ćosić. “Jedan veliki život na svom kraju dobija operetski stil; vođa jednog seljačkog i siromašnog naroda oblači se kao skorojević, živi neumjereno raskošno i pompozno, kao da je ratni bo­gataš; jedan predsjednik socijalističke države vozi se i kreće po svojoj zemlji, u narodu koji ga beskrajno poštuje i ceni, kao južnoamerički diktator i pučista. Kako se to dogodilo da je partizanski vojskovođa i pobjednik nad Hitlerom i Mussolinijem toliko poprimio Mussolinijev stil vladavine? Sada mu se prave dvije velike vile, bar koliko ja znam, jedna na Bledu, druga, sa bazenom, na Dedinju. A on drži vatrene govore o štednji, kritizira raskošnu gradnju stanova, on s puta na kome ga prate tri ratna broda i hiljadu ljudi poručuje u novogodišnjoj čestitci o štednji! On drži govore o skromnosti! Hipokrizija i bezobrazluk!” piše u Ćosićevu dnevniku (dnevnička literatura, kao i svaka memoaristika, podložna je sindromu naknadne pameti).

U svojim poznim godinama ni Dobrica Ćosić nije se pokazao kao skromni revolucionar. Izravno je utjecao na krvavi rat na ovim prosto­ rima, a nije bježao ni od počasti. Sve ono zbog čega je s gnušanjem u mladosti kritizirao Tita u nekoj skromnijoj i jadnijoj varijanti napravio je i sam. Titu je predbacivao tragičnu vladavinu, a sam se pokazao kao farsa. Još je jedna važna razlika između njih: on nije bio mirotvorac, nije gradio, dapače, njegove su riječi bile inspiracija i opravdanje za rat, koji su na kraju, opet, najviše platili sami Srbi. Pod Titom su imali mnoge stvari koje su pod nacionalnim liderima izgubili…

Talijanski ekspert za kič Gillo Dorfles nije se složio s Ćosićevim mišljenjem. “Tito je”, ocijenio je Dorfles, “bio suviše inteligentan da bi spadao u kičerske ličnosti. Dobro, i on je u nekim momentima delovao komično, ali ni u kom slučaju nije bio tako groteskna figura kao Mu­ssolini.”

Ćosić je početkom šezdesetih, vidimo, vjerovao da je Tito “na svom kraju” iako će do njegova kraja proći još dvadeset godina. Zapravo je bio bliže početku: najbolje godine tek su bile pred njim. Pisac kaže kako i Tito i svi u njegovoj okolini vjeruju da on “živi skromno” iako ima neupitno pravo na sve. “Svi su narkotizirani i omađijani njegovom ličnošću… Svako drugi na njegovom mestu bio bi srušen. Tužna repriza tolikih diktatorskih historija. Vođa partizanske revolucije postaje njen poricatelj: tvorac nove Jugoslavije postaje njen balast, njeno moralno opterećenje. Kada jednog dana umre taj veliki borac i državnik, kada jednog dana nestane sa zemlje taj svemoćni vladar, ostaće u srcima njegovih savremenika, njegovih vojnika i boraca, u svima njima ostaće jedna ogromna, a olakšavajuća tuga: valjda će se s Titom konačno završiti epska i despotska istorija jugoslovenskih naroda; valjda će staljinistički moral otići u arhive i biblioteke. Da li će ikada, na ovom jadnom i gadnom Balkanu, započeti nova politička civilizacija?” piše Ćosić u Dnevniku.

I tu je Ćosić pogriješio. “Novu civilizaciju”, kao što znamo, predvodili su stari kadrovi – on i Slobodan Milošević, a ono što su ponudili kao alternativu malotko bi ocijenio nadmoćnim.

Jovanka u ofenzivi

Od 1964. do 1968., svjedoči Mirko Milutinović, upletanje Jovanke Broz u visoku politiku “sve je uočljivije i sve značajnije”. Jovanka posjećuje partijske kongrese kao gošća, redovito sudjeluje u svim državnim su­ sretima. U službena priopćenja gura formulaciju “Predsjednik Josip Broz Tito i drugarica Jovanka Broz” (prijašnja formulacija, “Predsjednik Republike sa suprugom”, čini joj se ponižavajuća). S vremenom traži i dobiva sve više povjerljive dokumentacije, pa na koncu dolazi i do papira vojne obavještajne službe. Malo-pomalo postaje druga ili treća osoba po moći u državi. Počinje selekcionirati Titove kontakte sa svije-­tom i suradnicima. U njezine ruke dospijeva planiranje njegovih ak­tivnosti, susreta, sastanaka.

Od takvih odluka bili su izuzeti samo Aleksandar Ranković, Edvard Kardelj i Vladimir Bakarić. Dakako, i Krajačić, ali on je i inače bio slučaj za sebe. I Miroslav Krleža mogao je slobodno dolaziti do Tita. Nakon 1966. samo je Edvard Kardelj od jugoslavenskih političkih dužnosnika imao mogućnost da mu se osobno javi na telefon.

Negdje od 1964., prema pričama svjedokā, utjecaj Jovanke Broz počinje silovito rasti. Smjene nepoćudnih ona ostvaruje sve lakše. Ne samo to: na njih se odlučuje sve češće. Stradaju važne figure revolucije, odreda Titovi prijatelji i obožavatelji: u ratu šest puta ranjeni Žeželj (koji se kao Jovankin komandant prema njoj odnosio nabusito), Bogdan Crnobrnja. Mora otići i Vlado Popović, član najvišega partijskog ruko­vodstva, koji je pobjegao u egzil u London, gdje je ubrzo umro. Obolio od raka, nije imao snage za borbu. Tito ga je 1941. poslao u Zagreb da sređuje situaciju nakon Kopiničeva puča. Iz Kabineta je izbačen “poput psa”. Jovanka je ambicije prikrivala i djelovala iz potaje. Nitko od osoblja nije imao petlje na to upozoriti Tita. Jovanka je Tita “oslobađala nekih poslova i obaveza” tako da ih je prenosila na sebe. Na taj je način pove­ ćavala svoju neformalnu, ali realnu moć u Titovu krugu. Službenici su to znali i, na Jovankino veoma jasno upozorenje o zakonu najstrože šutnje u Titovoj rezidenciji, o tome su šutjeli. Nijedna malo značajnija informacija nije smjela iz “maršalata” mimo Jovanke.

‘Tito spava, brate, s revolverom pod jastukom već decenijama. Čitavog je života gonjena zvijer. Komplikovan život! Nije tako jednostavno kako se to izvanjski čini’, rekao je Miroslav Krleža svom biografu Enesu Čengiću

Zagovarala je osuvremenjivanje i osposobljavanje kadrova, uvođenje testiranja, povećanje radnih normi, podnošenje izvješća o radu, osobne dodatke i drugo. Zbog takvih zahtjeva bilo je razdoblja kada pojedine službe – koje su podrazumijevale tajnike, liječnike, konobare, sobare, kuhare i slično – nisu funkcionirale.

Jovanka se tijekom posjeta generalnog sekretara Komunističke partije Japana Miyamota Savezu komunista Jugoslavije, u Titovoj rezi­ denciji u Užičkoj 15, našla u srcu “dosta neukusnog skandala”. Nakon upoznavanja s Japancem ostala je sjediti za konferencijskim stolom i ot­počela nepredviđen dijalog s gostom. Sve je to bilo mimo protokola.

“Vaša zemlja je velika”, rekla je Miyamotu.

“Da, da!” rekao je nekonvencionalni Japanac, poznat po neovisnom i nedogmatskom mišljenju.

“I lijepa!” nastavila je Jovanka.

“Da, da!” opet je, suzdržano, rekao japanski komunist.

Jovanka bi zacijelo nastavila: “plodna”; “razvijena”, “napredna”, “meliorirana”, “vitalna”… mogla je dugo tako – da joj Tito nije naredio da napusti prostoriju.

Deset godina poslije on to više neće moći. “Na osmom kongresu SK”, piše Dušan Bilandžić u Povijesti izbliza, “u prosincu 1964. Tito je prvi put otvorio nacionalno pitanje, nalažući da se prekine s unitarističkim jugoslavenstvom i da se zagovornici stva­ranja jugoslavenske nacije odstrane iz SKJ. To je bilo posve suprotno prethodnom, Sedmom kongresu, na kojem se predlagalo čak i ukidanje republika.”

“Jugoslavenstvo koje bi krnjilo nacionalnost nema smisla”, rekao je Tito jednom prilikom. “Ljudi se ne moraju odricati svoje nacionalne pripadnosti, ali im nitko ne mora ni naturati da budu Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci i Crnogorci ako se oni tako ne osjećaju.”

“Kako komunist može biti katolik ili pravoslavac?” zapitao se pa odgovorio: “Ja ne priznajem religiju. Ona je za mene preživjela. Komunist je mora odbaciti, jer je to tradicija koja potječe iz srednjeg vijeka. Ja živim skoro 20 godina u Beogradu i osjećam se među Srbima kao Srbin, kao što se u Hrvatskoj osjećam kao Hrvat. Ja sam Jugo­slaven i ne mogu drugo biti. Za mene danas religija ništa ne predstavlja.”

Krajem 1965. Dobrica Ćosić povest će i prvu međunacionalnu po­lemiku u poslijeratnoj Jugoslaviji, sa Slovencem Dušanom Pirjevcem. Ljubljana je Jugoslaviju doživljavala kao prošireno tržište, Beograd ju je vidio kao proširenu Srbiju. Dobrica Ćosić već je te godine u razgovoru s Kardeljom zaključio da se Slovenija i Srbija beznadno udaljuju jedna od druge, a time iščezava i Jugoslavija, barem onakva kakvu je on za­mišljao. Odnosi su se s vremenom pogoršavali. Sukobi su iskrsavali oko novca, kulture, jezika, a taj će sukob doživjeti kulminaciju 1988. – 1991.

‘Mnogi drugovi to zaboravljaju pa kritiziraju Krležu za sve i svašta, naročito zbog Enciklopedije. A ja najbolje znam što je Miroslav Krleža značio za naš radnički pokret i klasnu borbu’, rekao je Tito razočaranom Dobrici Ćosiću

Kardelj je postavio Ćosiću važno pitanje. “Znaju li više od tri inte­lektualca u Beogradu slovenski jezik? Što onda hoćete? Šta su to jugo­slavenski kriteriji? Postoje općečovječanski kriteriji, ne postoje nikakvi posebni jugoslovenski kriteriji u kulturi. Vi Srbi, kad govorite o jugo­slavenstvu, uvijek mislite na svoju državu, u kojoj ste vodeća nacija…”

Dvije godine poslije Dobrica Ćosić vodio je opak – ujedno i posljednji u životu – dijalog s Miroslavom Krležom.

‘Dokle ćete vi Srbi da izjednačujete hrvatske domobrane sa srpskim četnicima i Dražom Mihailovićem?’ upitao ga je Krleža.

‘Ne razumijem u čemu griješimo’, rekao je Ćosić.

‘Domobrani su hrvatska pacifistička vojska. Bilo ih je sto tisuća. Da su samo po jedan kuršum ispalili na vas partizane, vas ne bi bilo.’

‘Ispalili su oni, druže Krleža, po sto kuršuma na nas i mi smo opstali.’

‘Ne mogu se više slušati vaše priče o sedam stotina tisuća pobijenih Srba u Jasenovcu…’

‘A je l’ ubijeno šest stotina tisuća Srba?’

‘Ta vaša srpska megalomanija, u svemu, doista…’

‘A je l’ ubijeno pet stotina tisuća Srba?’

Krleža je grmeo svoj bes na srpsku megalomaniju.