Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Tito – vječni partizan’ u kojem njemačka povjesničarka Marie-Janine Calic opisuje početak braka između Josipa Broza, tada 60-godišnjeg jugoslavenskog predsjednika, i 32 godine mlađe Jovanke Budisavljević

Kada je britanski ministar vanjskih poslova Anthony Eden postao prvi zapadni političar koji je krajem 1952. stigao u državni posjet Jugoslaviji, njega i jugoslavensku javnost iznenadila je vijest. “Maršal je izabrao ovaj trenutak da otkrije strogo čuvanu tajnu: svoj brak s Jovankom Budisavljević”, izvijestio je britanski ministar vanjskih poslova. Odmah je bio oduševljen lijepom dvadesetosmogodišnjakinjom guste crne kose i blistava osmijeha. “Gospođa Tito bila je šarmantna i jedino što me uznemirilo u vezi s tim otkrićem jest to što nisam doveo svoju ženu [koja je također bila prilično mlada].”

Jovanka je bila drugo od petero djece srpske seljačke obitelji iz Like. Kao dijete rado je išla u školu, ali još se više voljela igrati rata sa svojom braćom. “Ne znam što će biti s tom djecom,” uzdahnula je baka, “ali ako netko mora postati vojnik, to će sigurno biti Jovanka.” Kad je izbio rat, sedamnaestogodišnjakinja je doista pristupila partizanima te se borila u Prvoj ženskoj partizanskoj četi. Tijekom rata dvaput je ranjena, a na kraju rata imala je čin bojnice u pričuvnom sastavu. Kružile su nebrojene glasine o tome pod kojim je okolnostima Jovanka Budisavljević, nositeljica više odličja za hrabrost, stupila u Titovu službu 1945. Prvo je bila zadužena za higijenu u kuhinji i kući, a potom i za njegov privatni ured. Ustrajno je nijekala da ju je ondje ubacila jugoslavenska ili sovjetska tajna služba. To do danas nije definitivno potvrđeno. Zbližili su se kada je Tito 1947. ležao u bolnici zbog bruha, a ona se o njemu skrbila.

Psiholozi imaju razna objašnjenja zašto se mlade, privlačne žene udaju za muškarca čiji je vrhunac već iza njega. “Iskreno rečeno, smetala mi je razlika u godinama između nas, ali i njegova nesređena obiteljska situacija”, rekla je poslije Jovanka. “Jednog dana, dok sam sortirala njegove prijeratne osobne dokumente – praktički me zaprosio.” Promucao je nešto o teškim životnim uvjetima i osobnim gubicima. “A onda mi je rekao… osjećao je da može voditi prosperitetan i sretan život sa mnom.” Tako je dopustila da je pridobije, bilo zato što joj je laskalo što je osvojila proslavljenog Tita bilo zbog perspektive ugleda, luksuza i moći. “Tito je tada bio ikona za sve nas, pa tako i za nju”, rekla je njezina dvanaest godina mlađa sestra Nada. I tako je Jovanka svoj život posvetila Titu “kao časna sestra svojoj vjeri”.

Za starije muškarce koji traže znatno mlađe žene, s druge strane, kažu da imaju veliku taštinu, žele nadoknaditi izgubljenu mladost ili imaju majčinski kompleks. U svakom slučaju, Titu je bilo iznimno zgodno imati suprugu koja će biti tu samo za njega poput majke, koja će se brinuti o njegovim privatnim poslovima i osloboditi mu leđa za profesionalne obveze. U travnju 1952. godine Tito i Jovanka vjenčali su se u lovačkom domu u Iloku, samo uz nazočnost dva svjedoka.

Tito više nije živio u Belom dvoru, nego u obližnjoj vili u Užičkoj ulici broj 15. Iz nekadašnjeg sjedišta njemačkih zapovjednika na zelenim brežuljcima Dedinja pruža se fantastičan pogled na glavni grad. Cjelokupni kompleks obuhvaćao je i druge zgrade, u kojima su bili smješteni članovi obitelji, straža i posluga. Ondje je Tito postavio staklenik s akvarijem i kanarincima, koje je sam uzgajao. Od kraja rata u domaćinstvu su živjeli i njegov sin Mišo te – nakon što se Žarko razveo od prve supruge Tamare – unuci Joška i Zlatica. Nakon vjenčanja u domaćinstvu su bile i Jovankine sestre, siročad Nada i Zora, kojima je Tito bio skrbnik i za koje je Nada potvrdila da se ponašao kao prema vlastitoj djeci. U međuvremenu mu je Žarko, koji je živio od sovjetske invalidske mirovine u blizini Beograda, nastavio zadavati brige zbog svojeg nestalnog načina života.

Jovanka je nastupala sa skromnom elegancijom kako bi se predstavila kao zaštitnica i ikona stila jugoslavenske modne industrije, oponašajući optički minimalizam Jackie Kennedy

Međutim, privatnog života u tradicionalnom smislu s obitelji i zajedničkim slobodnim vremenom gotovo nije bilo. Tito je cijelog života bio radoholičar i čovjek stalnih navika, uzor discipline i točnosti. Svaki je dan ustajao u šest sati i ujutro bi prvo psa izveo u šetnju, a zatim oko sedam sati sjeo za svoj stol i čitao poštu. Do devet sati već bi obavio neke poslove i zaslužio pauzu da popije kavu s Jovankom, koja je voljela biti budna do kasno u noć. Inače je svaki dan – uključujući vikende i praznike – provodio mnogo sati zaokupljen svojim državnim poslovima.

Četvrt stoljeća “supruga Jovanka” bila je institucija za sebe. U ranim godinama igrala je klasičnu ulogu žene i domaćice. Elegantna ljepotica manekenske figure i besprijekorne političke biografije, koja je od njega bila mlađa 32 godine, bila je savršena ženska nadopuna sofisticiranom, šarmantnom Titu. Sve ostalo, posebno bonton, engleski i small talk, s vremenom se dalo naučiti. Pratila ga je na gotovo svim putovanjima i brinula se o pripremama i protokolu. “Organizirala sam i osobno nadzirala sve prijame stranih državnika, svaki ručak, večeru, koktel… da sve funkcionira na najvišoj razini”, prisjetila se. “Jer ako nekoga lijepo ugostiš – onda je najveći dio već obavljen.”

Za razliku od supruga drugih šefova država, nikada nije imala službenu funkciju. Rijetko je davala intervjue, a kad je putovala, vodila je svoj ženski program, a uz nju je bila mlađa sestra Nada kao stalna tajnica, savjetnica, stilistica i djevojka za sve. Zapravo, iako su je njezini kritičari optuživali za pretjeranu sklonost raskoši i pompi, uglavnom je nastupala sa skromnom elegancijom kako bi se predstavila kao zaštitnica i ikona stila jugoslavenskih dizajnera, konfekcijskih kuća i modne industrije, oponašajući optički minimalizam Jackie Kennedy. Glamurozni par iz snova “Drug Tito i njegova supruga Jovanka” zadovoljio je želju publike za bulevarom, a neki kažu: tajna čežnja za kraljem i njegovom kraljicom. Postao je simbol liberalne, kozmopolit- ske, na neki način i glamurozne Jugoslavije. Kad je par krenuo u državni posjet Istočnoj Njemačkoj 1965., zapadnonjemačko Ministarstvo vanjskih poslova u Bonnu komentiralo je da vlada “zadovoljstvo… da sada i oni imaju istaknutog ‘državnog posjetitelja’ koji sa svojom privlačnom suprugom Jovankom podsjeća na kakvu ‘zapadnjačku’ figuru”.

Jovanka je bila Titov emocionalni štit, njegov gromobran i najvažniji sugovornik. Bavila se njegovom opsežnom korespondencijom i vidjela je sebe kao njegovu najbližu suradnicu i savjetnicu. “Bila je to obostrana velika i iskrena ljubav.” Primjerice, dvadeset joj je godina kuhao kavu svako jutro i donosio je u krevet. No, znao ju je i grubo izgrditi ili zbijati šale na njezin račun, kada je smatrao da je “skromnoj pastirici udarilo u glavu što je postala predsjednikova žena”.

U nekom trenutku klasične teme prve dame – lijep izgled, moda, kućanstvo, cvijeće – više joj nisu bile dovoljne. Promatrači su primijetili njezinu ambiciju, žudnju za priznanjem i novu pohlepu za moći. “Nešto ju je mučilo”, primijetio je Dobrica Ćosić na velikom putovanju u Africi 1961. i osjetio “nešto neuravnoteženo” u njoj, “vidljivi napor da bude Titova žena”. Već tada dolazi do sukoba s pratnjom jer se ponašala kao službena članica delegacije, što nije bila. Jovankine su ambicije od druge polovice šezdesetih godina počele stremiti najvišim razinama savezne vlade i Partije.

‘Skinuo bih ja uniformu kada bi svih 16 milijuna Jugoslavena bili intelektualci. No ja poznajem mentalitet seljaka, poznajem njihov kult uniformi pa se moram ponašati kako većina želi’, rekao je Tito

Kako je vrijeme prolazilo, postala je očigledna njezina frustracija što je uvijek tek u drugom redu: vitka Jovanka transformirala se u punašnu matronu s visokom frizurom. “Veliki dio njegovih brojnih obveza podijelila sam s Titom koliko sam mogla”, napisala je partijskom prija- telju, uključujući sve brige i sumnje. Cilj je bio: što više ga osloboditi obveza. Ali “nije bilo lako biti Titova žena”.

Titova karizma

Iako je Tito tvrdio da u njegovoj državi nema kulta ličnosti, njegovo držanje i način kojim se predstavljao ispunjavali su sve kriterije kulta ličnosti: veličale su se njegove zasluge kao partizanskog maršala i utemeljitelja države. Izvanredne vještine i postignuća koja su mu se pripisivala učinila su ga legendom i spomenikom. O njegovoj sveprisutnosti svjedočili su nazivi ulica, kipovi, biste i portreti koji su visjeli u svim javnim zgradama te golemi natpisi istaknuti na planinskim padinama ili drugdje u krajoliku. Osam gradova nosilo je njegovo ime: Titov Drvar, Titograd (Podgorica), Titova Korenica, Titovo Velenje, Titovo Užice, Titov Veles, Titov Vrbas i Titova (Kosovska) Mitrovica. “Naravno da ne dolazi u obzir da se ime Tito upotrebljava za male tvrtke, male i neugledne ulice, seoske ulice i slično”, glasila je uredba. “Što se tiče Titovih slika… mora se paziti gdje one vise, na primjer ne smiju se izlagati u prljavim i sumnjivim lokalima.”

Nedemokratski sustav ima razne alate za izmišljanje političke persone, informiranje o njoj i stvaranje javnog odobravanja. Ovo, ako se učini mudro, može potaknuti proces koji samog sebe jača te slavu i divljenje može vinuti u nebesa. Jugoslavenski propagandni odjeli pronalazili su različite načine da stvore entuzijazam masa, a time i Titovu stvarnu ili prividnu popularnost u medijima. Osim u dnevnim vijestima Tito je bio glavni lik u 232 dokumentarna filma i 1301 tjednom pregledu filmskih novosti koje su se prikazivale u kinima. Pri vladi su bili stalno zaposleni fotografi koji su opsežno dokumentirali njegove javne nastupe u zemlji i inozemstvu. U Muzeju Jugoslavije u Beogradu danas je arhivirano oko 300.000 negativa i tisuće fotoalbuma o Titu ili onih koji sadrže i Titove fotografije. S druge strane, nije se smjelo širiti ništa što bi narušilo ugled i dostojanstvo Predsjednika.

No, brend Tito nije bio samo proizvod propagande. Tito je mutirao u slavnu osobu u najširem smislu te riječi, a slava dolazi iz trostrukog odnosa između osobnosti, medija i javnosti. Kako se društvo moderniziralo i otvaralo, Titova se slika prilagođavala promjenjivim društvenim situacijama, životnim stilovima i emocionalnim potrebama. Igrao je u vrlo različitim ulogama, maskama i rekvizitima. Tito više nije samo glumio hrabrog partizanskog vođu, mudrog državnika i voljenog oca nacije, već je figurirao i kao svojevrsni komunistički kralj, kozmopo- litski glasnik mira i politička zvijezda. Ovaj širok repertoar privukao je vrlo različite razine percepcije, interpretacije i osjećaja: mnogi su ljudi u njemu mogli pronaći nešto dirljivo i vrijedno divljenja, za inte- lekt ili za dušu.

Tito je imao moderan imidž atipičan za boljševike – uživao je u društvu međunarodnih filmskih zvijezda, glazbenika i intelektualaca te volio glamurozne rekvizite poput sunčanih naočala, ljetnog bijelog panama šešira i cigare

Kao i svaki vladar, Tito se predstavljao kao čovjek iz naroda, između ostalog tijekom svojih gotovo 1700 putovanja kroz multietničku dr- žavu. Ovladao je umijećem populizma tvrdeći da spaja narod i vlast. “Tito i narod – neraskidivo su povezani”, bila je parola povodom njegova rođendana. On utjelovljuje sve “što narod jest i što narod tjera na- prijed”.64 Kao i svaki pravi populist, nije se štedio u kritici birokratskih sklonosti i drugih zloporaba u Partiji i državi. Tako se mogao inscenirati kao izvršilac narodne volje, kao državni vođa koji se neumorno borio za sreću, slobodu i ravnopravnost svih Jugoslavena, čak i protiv vlasti- tog političkog aparata.

Obožavanje Tita također je bio ritual, odnosno društvena praksa koja se ponavljala u određenim intervalima i pridržavala se utvrđenih pravila. S jedne strane, time se željela ojačati njegova autokratska vladavina, a s druge strane osnažiti osjećaj zajedništva. Mašući zastavama, razdragani ga je narod slavio na marševima i mimohodima, vičući “Mi smo Titovi! Tito je naš!” i pjevajući “Druže Tito, mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo”. Proslave Prvog maja bile su svake godine nacionalni događaj, kada su se gradovi ukrašavali zastavama, parolama, Titovim slikama i cvijećem, održavale se velike procesije i vojne parade. Milijuni ljudi izlazili su na ulice kako bi obilježili tu priliku. Poseban fenomen bila je Titova štafeta na Dan mladosti, Titov službeni rođen- dan, 25. svibnja. Mladi pioniri jurili su po cijeloj zemlji kako bi prenijeli štafetu s porukom maršalu, što je bio simbol “bratstva i jedinstva”, kao i živopisni, veseli slet. Kada je Jugoslavija 1962. slavila 70. rođendan svojeg predsjednika, cijela je država bila na nogama: u popratnom pro- gramu glazbenih, sportskih i kulturnih događanja sudjelovalo je oko 7,5 milijuna ljudi, gotovo polovica stanovništva. Tada je Tito dobio dva posebna dara, a to su počasno građanstvo u sva 863 grada i općine u Ju- goslaviji i Muzej “25. maj” u Beogradu za izlaganje svojih državnih darova. Ono što je dirnulo ljude i s čime su se poistovjećivali bilo je sljedeće: Tito je prošao metamorfozu od seljačkog sina do međunarodno cijenje- nog državnika, svojevrsna jugoslavenska inačica američkog sna o pe- raču suđa koji je postao milijunaš. Ono što ga je izdvajalo od gomile, kao i od drugih vođa, bilo je nešto što je Günter Grass jednom prilikom pripisao Willyju Brandtu: rijetka sposobnost približavanja budućnosti, nejasne nade učiniti konkretnijima i usmjeravati ih u određenom smjeru. Uvijek je zračio energijom i samopouzdanjem, a to je njega, koji se toliko držao na distanci u osobnim odnosima, približavalo ljudima. “Svatko je razumio što on želi ili ne želi”, napisao je Milovan Đilas. “Jednostavnost i jasnoća izraza bili su povezani s njegovim osjećajem za konkretno i moguće. Svake je godine primao desetke tisuća pisama i molbi koje su mu ljudi osobno upućivali.

Titove uloge i imidž mjerni su instrument za razumijevanje njegove vladavine te istovremeno autentični dokument vladajućih normi i morala u jugoslavenskom društvu. Jedan izvor njegove karizme bila je još uvijek vojska, zbog čega se često pokazivao u uniformi. To je s jedne strane bila poruka da on kontrolira važnu polugu vlasti, a s druge je strane ostavljalo jak dojam na jednostavne ljude. “Skinuo bih je kada bi svih šesnaest milijuna Jugoslavena bili intelektualci”, objasnio je Tito. “No ja poznajem mentalitet seljaka, poznajem njihov kult uniformi pa se moram ponašati tako kako većina naroda želi.”