Nacional donosi ulomak iz knjige ‘U potrazi za Titovim punkerima’ čiji je autor Barry Phillips proputovao nekadašnjom državom te razgovarao s ključnim akterima tadašnje punk i novovalne scene, uključujući Darka Rundeka i redatelja Igora Mirkovića

Zagreb (1977.) Tito dolazi u grad

DAN ŠESTI

Danas je miran dan. Jutro provodim provjeravajući audio snimke prvih pet dana i zapisujem neka zapažanja dok su još svježa. Po završetku odlučim ponovno pogledati prvi ex-Yu punk dokumentarac koji sam gledao kako bih se bolje pripremio za današnji intervju. Sretno dijete iz 2002. autobiografsko je putovanje kroz bivšu Jugoslaviju, Europu i SAD kroz koje se ugledni politički novinar i filmski redatelj Igor Mirković prisjeća svog tinejdžerskog ulaska u novonastalu punk scenu. Film počinje živopisnom snimkom iz 1977. i mnoštvom koje slavi Titov posjet Zagrebu. Uvodne slike nižu se preko pjesme Sretno dijete Prljavog kazališta: „Ja sam odrastao/Uz ratne filmove u boji/Uz česte tučnjave u školi/Uz narodne pjesme pune boli/Ja sam stvarno sretno dijete.“

Snimka iz vozila u pokretu prikazuje crvene zastave i razdragane mase duž ulica; neki su u narodnim nošnjama, neki u vojnim uniformama, neki na štulama, svi mašu plavo-bijelo-crvenim zastavicama Jugoslavije, a Mirković nastavlja s narativom:

Sedamdeset i sedma, velika godina moje generacije. Svijetom se širi punk, nova muzika, nova pobuna. U Londonu Kraljica slavi Srebrni jubilej, a prostački joj se krevelje nekakvi Sex Pistolsi. I u nas je jubilarno. Drug Tito slavi četrdeset godina na čelu Partije i dolazi u moj grad. Ali ne bi bilo uputno kreveljiti mu se.

Snimka se vraća na Tita koji u crnom odijelu i crnim rukavicama maše gomili iz blistave crne limuzine s otvorenim krovom u sredini povorke. U pozadini kadrova koji se izmjenjuju prepoznajem Hrvatsko narodno kazalište pored kojeg smo Dunja i ja zastali prvog dana.

U filmu Sretno dijete doznao sam za veliku ulogu Poleta, „glasila Saveza socijalističke omladine“, za punk scenu. Akteri u filmu pričaju kako je prije Novog vala Polet bio namijenjen „mladim partijskim mutantima u štofanim hlačama“. No 1978. sve se promijenilo preko noći jer su na naslovnici osvanuli nekakvi rokeri uz tekst „Nešto se događa“. Prvi od te nove vrste rokera bio je nepoznati bend iz Zagreba, Prljavo kazalište, čiji su članovi imali tek sedamnaest i osamnaest godina. U to vrijeme neiskusni glazbenici tinejdžeri nisu ni znali da postoje bendovi kao što su Azra, Pankrti ili Paraf, no kada ih je Polet sve povezao može se reći da je nastao „pokret“. U filmu novinari Poleta pričaju kako je bilo nužno da se časopis proda u dovoljnoj količini. Isto je vrijedilo i za izdanja državnih diskografskih kuća. Isto kao u Engleskoj ili u SAD-u, i u Jugoslaviji je punk imao svoj idealizam. I isto kao u Engleskoj ili u SAD-u, bez komercijalnog uspjeha ne bi imao svoju platformu. Možda zapravo i nema razlike između naših kultura. Mnogi stari pankeri odmah će pomisliti na Jethro Tull ili na Genesis kada Jasenko Houra iz Prljavog kazališta kaže:

Rock scena je bila zapravo podijeljena. Svi su se oblačili nekako glamurozno. Bijelo dugme i Parni valjak imali su nekakve bunde i visoke čizme. A svi tekstovi su bili nešto o ovcama ili slično, uvijek neki momci sa sela, nešto. To nam nikako nije ulazilo u uho.

Sretno dijete zagrebalo je i po površini zagonetnog Džonija Štulića iz Azre. Štulić se raspadom Jugoslavije razočarao u toliko toga i tvrdio je da mu je diskografska industrija ukrala pravo malo bogatstvo. Ovih dana tek povremeno prekida povučenost i šutnju iz Utrechta samo kako bi objavio srednjovjekovne narodne pjesme. Mirković je otputovao u Nizozemsku sa željom da dobije intervju, no Džoni se – sad već možda „ufuran“ u kontradiktornu slavu samotnjaka – nije oglasio.

Film zatim povezuje Titovu smrt i novovalnu scenu u usponu. Mirkovićeva majka čita oproštaj četrnaestogodišnjeg Igora od Tita:

Zagreb se oprostio s Titom. Jučer. Prekjučer. Dani prolaze. Dani prolaze, a on je još s nama. I Tomislavov trg iako je bio prepun ljudi odjekivao je jednom čudnom, svugdje prisutnom tišinom. Tišinom koja prodire u srca. Plavi vlak je zazviždao, a potom krenuo.

Mirković opisuje kako je pred ogledalom vezivao i razvezivao crvenu maramu kako bi bio što više nalik pjevaču koji je te godine imao najveći hit – Darku Rundeku iz Haustora. Danas popodne radim intervju s „Rundekom“, tako ga ovdje svi zovu. Provjeravam koliko je sati; imam još vremena prije intervjua pogledati taj dio. U parku prekrivenom snijegom, pod hladnim sivim nebom, uz zaleđeno jezero stoji jako našminkani Rundek i bend Haustor. Promo video iz 1981. godine. Mračna – ali razigrana – teatralnost, korištenje kostima i rekvizita bila je glavna esencija Haustorovog stvaralaštva. Mirković putuje u Pariz gdje snima Rundeka kako vozi bicikl kroz užurbane pariške bulevare i kako se druži u četvrti – arhetipskom središtu Pariza – gdje sa suprugom ima dom.

Omladinski festival u Subotici 1980. prikazan je u filmu kao ključni trenutak kada su se povezali novoosnovani zagrebački i beogradski novovalni bendovi. Omladinski festival je od 1961. bio nacionalno godišnje natjecanje s nenatjecateljskim izvedbama i večeri domoljubnih pjesama. Prvi punk bendovi pojavili su se 1979. kada su Pekinška patka i Prljavo kazalište nastupili u nenatjecateljskom dijelu. Iduće godine Omladina je dovršila transformaciju iz zabavno-glazbenog natjecanja za mlade skladatelje u natjecanje i festival rock bendova. Pojavio se Haustor uz bend Šarlo Akrobata (ime pod kojim je u Jugoslaviji prije Drugog svjetskog rata bio poznat Charlie Chaplin), zatim Idoli, Električni orgazam i Film. Iako su novovalni bendovi i te 1980. još bili u manjini pomeli su sve pred sobom, a Film je uzeo prvu nagradu. Ta je godina bila godina žalosti: Omladinski festival uvijek se održavao u svibnju, no kako je većina Jugoslavije oplakivala Titovu smrt prebačen je za listopad. Mirković je jedan od onih koji smatra da je ova odgoda bila dobrodošla bendovima koji su dali zamah sceni. Svi bendovi koji su nastupali, upoznali se, zbližili i kasnije će surađivati, u svibnju su još bili u embrionalnoj fazi. U tim izazovnim vremenima nekoliko dodatnih mjeseci omogućilo im je dovoljno prostora za razvoj. Rundek to, karakteristično, kaže dosta zagonetnije: „Ti dečki i mi smo se pojavili kao neka vrsta heroja. Sjećam se jedne moje parade kad sam pojeo majonezu s prozorskog stakla. Nikad mi to ne bi palo na pamet, ali u tim okolnostima trebao si raditi čuda.“

Dunja je dogovorila intervju s Rundekom i ostavlja mi govornu poštu: „Albatros, Ljubljanica 4, u 17:30.“ Zezatorski dodaje da je to blizu one tramvajske stanice na kojoj smo greškom bili prošlog četvrtka. I onda mi šalje SMS s Rundekovim brojem mobitela.

Nađem se s Tomislavom na autobusnom kolodvoru. Jurica Popović zove Tomislava da se dogovore oko knjige Darka Glavana. Tomislav mu kaže da smo na putu prema Ljubljanici na intervju s Rundekom, a Jurica mu odgovori da ga pričekamo; on će nas odbaciti. Uskoro otkrivamo da je današnji kasnopopodnevni promet paraliziran. Puzimo do semafora i čekamo. Šaljem SMS Rundeku da možda kasnimo. Odmah mi stiže odgovor: „I ja, bez žurbe.“ Krenemo, pa stanemo. Jurica mi priča o Saši Stojanoviću i Brianu Rašiću, dvojici Srba koji su se na vrhuncu punka preselili u London. Stojanović je bio novinar, a Rašić fotograf. Njih dvojica zajedno radili su za Džuboks rubriku Pisma iz Londona. „To je bio glavni izvor informacija“, kaže Jurica. „Imam sve sačuvano.“

S obzirom na to da je sada pravi krkljanac Jurica predlaže da odavde krenemo pješke; brže ćemo stići. Zahvaljujemo se, pozdravljamo i obećavamo da ćemo ostati u kontaktu. Ubrzo vidimo mostić preko potoka kako je opisala Dunja. S obje strane ulice su trgovine i kafići. Ugledamo Albatros s desne strane, uđemo, pozdravimo konobara koji čisti stolove i sjednemo do prozora. Nema puno ljudi, ali nijedan od njih nije Rundek. Naručujemo kavu. Rundek stiže deset minuta nakon nas. Prepoznatljiv je – visok i vitak; karizmatičan, zgodno ofucan, sivkaste kose, odjeven u pohabanu tamnosmeđu kožnu jaknu. Vidljivo je umoran i unaprijed nam se ispriča zbog toga. Naručuje kavu i pali cigaretu. Govori tiho i promišljeno i ima fini zvonki glas. Čak i u njegovim šalama ima neke uzvišenosti. Puno puši i pije puno kave.

Nakon intervjua Tomislav odlazi kući spakirati se za sutrašnji put u Pulu i „najesti se i naspavati“ jer krećemo rano ujutro. Krećem prema stanu kako bih se i ja spremio za put. Vidim Dunjinu poruku koja predlaže da popijemo nešto na brzaka. Zanima je kako je prošao intervju. Očito je veliki Rundekov fan i nema namjeru čekati da se vratim iz Pule. Šaljem joj poruku da ne mogu ostati dugo jer „sutra u neki bezbožni sat idem za Pulu i još se moram spakirati“.

Darko Rundek, poznatiji kao jednostavno „Rundek“, bio je i ostao osoba bez očite analogije u britanskom ili američkom punku. Na nekoliko je načina utjelovljenje ex-Yu punk scene. Rundek je skladatelj, glazbenik, glumac, pjesnik te radijski i kazališni redatelj. Život provodi u Parizu, Zagrebu i na obali. Imao je jedan od najvećih hit albuma u hrvatskoj povijesti; Apokalipso iz 1997. kombinacija je balkanskih, karipskih i afričkih utjecaja i pokupio je brojne nacionalne nagrade. Njegovi videospotovi na YouTubeu premašuju tri i/ili četiri milijuna pregleda. Dva dana prije susreta s Rundekom, u Ljubljani smo vidjeli plakate kojima se najavljuje nadolazeći koncert Rundek Cargo Trija.

‘Rođen sam u Zagrebu, ali sam prvih šest godina života živio u malom naselju sjeverno od Zagreba po imenu Jertovec; izgrađeno je za ljude koji su radili u termoelektrani. I bilo je zanimljivo što su ljudi koji su radili u elektrani dolazili iz različitih krajeva Jugoslavije – uglavnom su to bili Hrvati, ali bilo je i ljudi iz Srbije, možda poneki i iz Makedonije. Mladi inženjeri, ovo im je bio prvi posao. Osnivali su obitelji u ovom malom mjestu u Zagorju. Kada je došlo vrijeme za školu roditelji su odlučili preseliti se u Zagreb jer bi mi tako bilo lakše. Dakle, od tog je trenutka Zagreb moj dom.

Gitaru sam počeo svirati na moru. Moji su imali vikendicu u Velom Lošinju i ondje je bio i veliki kamp, prekrasan kamp s visokim borovima u koji su dolazili ljudi iz cijeloga svijeta. Pričamo otprilike o početku ‘70-ih kada sam bio u adolescentskim godinama. A tamo je izgledalo kao da se okupljaju hipiji. Navečer bismo pili vino i pušili travu. Svirali smo ono što biste i inače svirali u toploj ljetnoj večeri – Bob Dylan, Simon & Garfunkel, Cat Stevens… Bilo je nekoliko stvarno dobrih gitarista i počeo sam učiti tako da i sam mogu odsvirati nekoliko pjesama. I bilo je lijepo jer cure vole dečke koji znaju svirati gitaru. Moje jedino službeno učenje u školi bilo je jedna godina škole gitare u nekakvom Radničkom kulturnom društvu, nešto stvarno najosnovnije.

Ali bio je ondje jedan učitelj iz Češke i vrbovao je ljude za njihov tamburaški orkestar – instrument kao mandolina, s duplim žicama. U domaćoj narodnoj glazbi imaš takve žičane orkestre koji pokriju raspon od kontrabasa do soprana, sve što bi inače bilo u gudačkom orkestru. Zvali su mlade u taj svoj orkestar i nudili ubrzani tečaj gitare. Kasnije je moj sin učio svirati gitaru u službenoj školi i ono za što mu je trebalo četiri godine, ja sam kod Čeha naučio za godinu. Dakle jako, jako učinkoviti ubrzani tečaj. Imao sam neku gitaru koju je bilo jako teško svirati, metalne žice i strašno velika udaljenost od pragova. Grozno bolno, pogotovo s onim klasičnim repertoarom koji sam trebao naučiti. Otkrio sam da mogu proizvesti sličnu emociju i ljepotu ako malo pojednostavim klasiku. To bi bio početak mog skladanja – kako stvoriti i odsvirati nešto jednostavnije i lakše za sviranje, a da ima sličan učinak. Imao sam 15-16 godina.

U Jugoslaviju je tada – krajem ‘60-ih i početkom ‘70-ih – isto kao i danas dolazilo puno Nijemaca, dosta Nizozemaca, Austrijanaca; bilo je i nešto Engleza, čak i Amerikanaca. A danas neprestano moramo objašnjavati da smo živjeli u prilično otvorenoj državi. Ni godinu dana kasnije kada sam imao 17-18 godina, stopirao sam do Amsterdama, pa do Kopenhagena, tek tako. Izašao bih iz kuće i podignuo palac; putovati je bilo jednostavno.

Taj jugoslavenski novi val poklopio se s nekim događajima u drugim zemljama. Bilo je neke sličnosti, ali nismo pokušavali kopirati međunarodne hitove. No postojao je osjećaj otvorenih i kreativnih mogućnosti. Jugoslavija je bila jedna od vodećih zemalja Pokreta nesvrstanih i u tom Pokretu nekako smo osjećali da smo dio društva u kojem imamo kakav-takav vodeći položaj. Tito je već bio star, na samrti pa mislim da je u tom razdoblju došlo do svojevrsne „mini“ kulturne revolucije. Sjećam se da je postojao „centar za kulturno djelovanje mladeži“ u sklopu sustava kulturne politike ondašnje Komunističke partije. I ti dečki su doista podržavali rock glazbu, vizualnu umjetnost, multimedijske performanse, „happeninge“ i posve moderne oblike umjetnosti.

Ovaj istraživačko-kreativni pokret nije bio ograničen samo na glazbu. Bio je tu Polet, pa Studentski list. Grafički je bio strašno zanimljiv. Sve su fotografije bile uokvirene crnim okvirom pa se stvarao dokumentaristički osjećaj. Završio sam srednju školu i svi smo nakon toga otišli na fakultet. Bio je besplatan i svi su mogli studirati. Htio sam studirati filmsku umjetnost jer sam htio praviti filmove, ali bio sam isuviše lijen da pripremim materijal za prijemni ispit na akademiji. Pa sam kao rezervnu opciju upisao Filozofski fakultet u Zagrebu i počeo studirati komparativnu književnost i ruski jezik. Zbilja volim ruski jezik i stvarno sam bio strašno inspiriran ruskim avangardnim pokretom iz 1920-ih. Stavio bih si na glavu vojnu kapu i na nju zakačio bedževe s plakatima Majakovskog.

U podrumu tog fakulteta svirali smo svaku večer. S nama su studirale cure, većinom iz Dalmacije, čiji su roditelji imali para od turizma pa bismo se zaletjeli gore, pitali ih za nešto novca i za desetak minuta bismo skupili dovoljno za nekoliko litara jeftinog vina. Mi bismo svirali, a one bi nam se pridružile. Mislim da je to bilo jedno od mjesta gdje se ta kritična masa umjetnika izmjenjivala, gdje su se dilali tekstovi i materijali, gledali nastupi i slušale izvedbe. Smatrali smo se herojima, a neki ljudi su zbog toga loše završili; počeli su se shvaćati preozbiljno. Počeli su uzimati previše heroina, htjeli biti još veći heroji i to ih je ubilo.

Dvije godine kasnije, krajem ‘70-ih, prešao sam na Akademiju dramskih umjetnosti kako bih studirao filmsku i kazališnu režiju, kasnije samo kazališnu. Najviše me zanimala glazba i kazalište. Možda me kazalište i ne bi toliko privuklo da nije bio baš dobar kazališni festival u Zagrebu. Održavao se dva puta godišnje, u proljeće i jesen, i dolazili su studenti eksperimentalnog kazališta iz cijelog svijeta. I osjetio sam da je taj način izražavanja za mene još živahniji od glazbe. Gurnulo me u tom smjeru. I onda se nekako to s kazalištem usporilo i krenulo je s glazbom. Tako da smo još tijekom studija pokrenuli grupu Haustor. Dva glavna autora bili smo Srđan Sacher i ja. Zanimala ga je etnologija i antropologija pa bi donosio uglavnom afričku glazbu – stvarno je bio veliko nadahnuće. A ja sam gledao pozornicu kao prostor, mogućnost da napravim nešto teatralno, više kao kabaret. I ta su se dva utjecaja spojila. S jedne strane mračni pankerski kabaret – stavio bih neku bijelu masku, imao puno šminke i čudnih kostima, a s druge ti neobični etnički glazbeni utjecaji koji su nam bili inspiracija. I iz ta dva utjecaja smo izgradili naš stil. I mislim da je bilo u duhu vremena – Talking Headsi su, na primjer, bili nadahnuti Felom Kutijem. Pokušali smo i svirati s nekim Afrikancima koji su ovdje studirali. Ali činjenica da ste crni Afrikanac ne znači nužno i da ste dobar perkusionist, što smo uskoro saznali.

Bijenale 1981. bio je zanimljiv jer Bijenale je bio festival moderne klasične glazbe, nešto sasvim visokokulturno što obično ne bi dopustilo rock glazbi ni da primiriši. Ali te razdvojene zone kulture – moderna klasika koja je bila visoka kultura i rock glazba koja je bila niska, više popularna kultura – počele su se stapati. Pozvali su Gang of Four, nas i Šarlo Akrobatu kao podršku. Haustor i Šarlo bili su bendovi koji su imali nešto jako autentično što nam je omogućilo da se nađemo s Gang of Four, razmijenimo iskustva i povučemo paralele. Akrobatu sam strašno respektirao, sjajne su stvari radili. Idoli isto, imali su divan album, Odbrana i poslednji dani. A ni Gang of Four nisu bili loši, prilično moćan bend.

U školi, ali i u svakodnevnom životu, imali smo takav raspon tradicionalne glazbe, od makedonskih ritmova do istarskih melodija koje su stvarno neobične. U Jugoslaviji je bilo toliko različite regionalne tradicionalne narodne glazbe i vjerojatno je ona inspirirala ljude da potraže nešto zanimljivo, nešto što nije baš na prvu loptu, nešto što donosi užitak otkrivanja glazbe.