Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Komunisti u Banovini Hrvatskoj’ u kojem Tomislav Kardum opisuje stavove istaknutih hrvatskih intelektualaca Miroslava Krleže i Augusta Cesarca o razvoju Komunističke partije Hrvatske na čelu s Josipom Brozom Titom

Mnogi intelektualci u međuratnoj Europi bili su očarani komunizmom i navodnim mogućnostima koje to društveno uređenje pruža. Nakon Prvog svjetskog rata, kaosa i stradanja koje je prouzročio, boljševička revolucija pružala je nadu za novi, moralniji i uspješniji svijet mnogim intelektualcima na zapadu. Oni su često prelazili preko moralnih posrnuća sovjetskog režima – masovnih likvidacija i terora – te su oštro branili sovjetski sustav i režim. Jedna od značajki mita o Sovjetskom Savezu bilo je uvjerenje da je boljševička revolucija, poput Francuske revolucije, oslobodila nevjerojatan stvaralački potencijal i stvorila kulturno superiorno društvo. Tom će se trendu pridružiti i brojni hrvatski intelektualci, od kojih su najistaknutiji Miroslav Krleža i August Cesarec. Brojni intelektualci nisu bili, kako pokazuje Stern, samo idealisti koji su naivno vjerovali u superiornost Sovjetskog Saveza, već su izravno bili povezani sa sovjetskim državnim organima ili Kominternom i njenim brojnim pomoćnim organizacijama poput Međunarodnog udruženja revolucionarnih pisaca i sl. Marksisti su smatrali kulturu integralnim dijelom klasnih odnosa, a za Staljina su pisci bili inženjeri ljudskih duša. Dakle, promatrala se kultura kroz instrumentalnu korist za više ciljeve – izgradnju socijalističke revolucije – a ne kultura per se, zbog čega su komunisti bili protivnici larpurlartizma.

Maček je bio nepovjerljiv prema intelektualcima, upravo zbog toga što je dobar dio intelektualaca bio sklon komunizmu. Dok su, prema Mačeku, seljaci s jedne strane bili imuni na komunizam, intelektualci su im bili antipod. Znam iz svog dugogodišnjeg političkog iskustva da seljaci nikada ne čine gluposti, nego sve gluposti potječu od inteligencije, a pogotovo od poluinteligencije, napisat će Maček. Seljaštvo je neslomljivo, smatrao je Maček, a seljaka nije uspio uništiti ni sovjetski komunizam: Istina je da nema te snage na svijetu koja bi bila kadra uništiti životnu snagu seljaka, dok god ostaje vezan sa svojom zemljom. Tu činjenicu su komunisti već odavna uočili i zato nastoje svim snagama da seljaštvo odvoje od njegove zemlje i da ga učine proleterom.

Mujadžević ističe da je zagrebačka intelektualna i umjetnička scena bila – pored zagrebačkog sveučilišta i dijela sindikalno organiziranih radnika i činovnika – jedino „područje“ gdje je KPH/J imala značajnijeg utjecaja u Hrvatskoj. Utjecaja na mase gradskoga i seljačkoga stanovništva bilo je razmjerno malo, pa je publicistička, izdavačka i druga djelatnost, koja je bila obrazovanom građanskom sloju i studentima, dobila time na važnosti. Franz Honer, član Politbiroa CK KP Austrije, koji je sastavio za IKKI izvještaj o stanju u Jugoslaviji 1. lipnja 1940., ukazao je da KPJ osim kod radnika i radnog seljaštva ima naročito jak utjecaj kod intelektualaca i studentske omladine.

Prosvjetna komisija CK KPH, poznata kao agitprop CK KPH komisija, sastojala se od 50 intelektualaca te je trebala razvijati izdavačku djelatnost i, kako kaže Jelić, raditi na okupljanju intelektualaca. Neka od najistaknutijih imena u toj komisiji bili su Ognjen Prica, Božidar Adžija, Mladen Iveković, Martin Franekić, Nina Rubčić, Šime Balen, Hasan Kikić, Stevan Galogaža, Leo Mates, Vladimir Bakarić, Pavle Gregorić, Ivan Marušić, August Cesarec, i drugi.

Komunisti su, kako bi tiskali velik broj brošura, letaka, ilegalnih časopisa, knjiga itd., morali imati na raspolaganju tiskare i knjižare. Jedan od vlasnika knjižare Nova knjiga bio je istaknuti član partije Pavle Gregorić pa je KP imala svoje izdavačko poduzeće i knjižaru. Komunisti su upravljali i izdavačkom zadrugom Hrvatska naklada, koja je osnovana 1936., a 1939. je imala preko 700 članova. Ona je okupljala intelektualce, umjetnike, književnike, publiciste, liječnike, arhitekte itd. Tu organizaciju nisu osnovali samo komunisti ali su s vremenom jačali i preuzimali u njoj ključne pozicije. U sklopu Hrvatske naklade postojala je knjižara Odjek u Žerjavićevoj 7. Hrvatska naklada je u veljači 1939. osnovala časopis Izraz: časopis za sva kulturna pitanja, riječima Ivana Jelića, najznačajniji partijski časopis, u kojemu su surađivali istaknuti intelektualci komunisti. Prema Zorici Stipetić za Izraz je bio odgovoran član CK KPH Vladimir Bakarić koji je redovno objavljivao priloge u tom časopisu. Na godišnjoj skupštini Hrvatska naklade potkraj ožujka 1940., komunisti su preuzeli u potpunosti vodeće položaje.

Vladko Maček je bio nepovjerljiv prema intelektualcima zbog toga što je dobar dio intelektualaca bio sklon komunizmu, a seljaci su, po njegovu mišljenju, bili imuni na komunizam

Legalni časopis Izraz i sama Hrvatska naklada nisu objavljivali samo radove komunista, već i radove lijevih građanskih intelektualaca pa i članova HSS-a. U Izrazu je objavljivao i lijevi HSS-ovac Mihovil Pavlek Miškina, iako su u njemu nesumnjivo prevladavali komunisti –Adžija, Cesarec, Đuro Špoljarić, Bakarić, Đilas, Keršovani, Hasan Kikić, Mato Lovrak, Ognjen Prica i brojni drugi surađivali su u i Izrazu. Usprkos nešto širem dijapazonu autora i mišljenja, prosovjetski tekstovi, apologetika komunizma i marksistički tekstovi bili su sveprisutni u tom listu. Tako Petar Lovrić (pseudonim Edvarda Kardelja) ocjenjuje da je pakt Ribbentrop–Molotov spriječio širenje rata na istok i jugoistok Europe i time spriječio englesko-francuske ratne planove u tom dijelu Evrope.

U Izrazu su kritizirani svi komunistički ideološki protivnici – od Krleže i pečatovaca klerikalaca, frankovaca, HSS-ovaca, ali i liberala – uz dakako, afirmaciju marksističkog pravovjerja. Tako je, povodom objave knjige građanskog intelektualca Bogdana Radice Agonija Europe u kojoj su sakupljeni razgovori Radice s raznim europskim intelektualcima poput Benedetta Crocea, Thomasa Manna, Nikolaja Berdjajeva, Maksima Gorkog, Luigija Pirandella i drugih, M. Putnik objavio je tekst Agonija B. Radice i Radičine Evrope. U tom se tekstu ističe da je stvarna težina knjige jednaka ništici, a da Radičin prikaz nije stvaran, činjeničan, nije problemski. To je brbljanje, ćakulanje, piskaranje; beskrajna ponavljanja istog i uvijek istog. Radičina knjiga izražaj je besprimjerne tuposti i odsustva svake pameti, zaključio je autor. Prema autoru teksta, ishod nije mogao biti drugačiji jer je njegov stav u osnovi kriv i jer se ispravne analize mogu davati jedino na bazi naučnog materijalizma. Zanimljivo je da Banovina Hrvatska nije ugasila Izraz, list u kojem su se širile komunističke ideje, sovjetski pogled na Drugi svjetski rat itd., usprkos naređenju bana Šubašića da se spriječi izdavanje tiskovina koje krše jugoslavensku neutralnost u ratu.

U Izrazu su također obrađivane teme iz hrvatske nacionalne povijesti. Tako je primjerice, u dvobroju za kolovoz i rujan, objavljen s ruskog prevedeni članak Marije Radić Narodna obrana u Hrvatskoj, kao i kratki biografski članak o Mariji Radić, lijevog HSS-ovca, Stjepana Kranjčevića koji je i preveo prethodno spomenuti tekst. Stjepan Kranjčević je pak u studenom 1939. napisao članak, prvi u tom broju, Školski odgojno-obrazovni rad prema mišljenju braće Radića i seljačke stranke, a nastavak tog članka objavio je na istom mjestu u prosincu 1939. Iduće je godine pak objavio članke o prvom programu Hrvatske pučke seljačke stranke.

Cesarec i Krleža su od 1928. do 1932/3, u razdoblju hrvatskog okupljanja, surađivali i s Maticom hrvatskom, u kojoj je Cesarec bio odbornik

August Cesarec objavljivao je brojne članke o Eugenu Kvaterniku u Izrazu, prikazujući ga kao pozitivnu povijesnu ličnost. Te je članke Cesarec objavljivao po partijskom zadatku, jer je bilo veoma važno da podrobna analiza ukaže kako desnica (frankovci) čine falsifikat predstavljajući ih kao svoje duhovne prethodnike. U drami Sin domovine: životna drama Eugena Kvaternika, koja je premijerno izvedena u Hrvatskom narodnom kazalištu 21. lipnja 1940., Cesarec izražava, vidno, divljenje prema beskompromisnom hrvatskom nacionalistu i revolucionaru Eugenu Kvaterniku, nasuprot kompromiserstvu Ivana Vončine. Kvaternik je prihvatljiv simbolički za komunističku partiju jer je pokrenuo Rakovički ustanak, u kojemu su sudjelovali pravoslavci i katolici koji su, kako navodi Kvaternik u Cesarčevoj drami, dvije vjere, a jedna jednokrvna braća. Osim korištenja tog segmenta za promociju jugoslavenstva, Rakovička buna i sam Kvaternik korisni su za glorifikaciju revolucionarnog preuzimanja vlasti, što je i komunistički cilj. Otokar Keršovani također piše svoje djelo Povijest Hrvata u srijemskomitrovičkoj kaznionici, što nikada neće dovršiti. Usporedno s Keršovanijem i vodeći slovenski komunist Edvard Kardelj (Sperans) piše u zatvoru djelo Razvoj slovenskega narodnoga vprašanja, odnosno Razvoj slovenskog nacionalnog pitanja. Cesarec i Krleža su u razdoblju 1928-1932/3, razdoblju hrvatskog okupljanja, surađivali i s Maticom hrvatskom Filipa Lukasa, u kojoj je Cesarec bio odbornik te su objavljivali članke u Hrvatskoj reviji, što završava Lukasovim obračunom s komunizmom, odnosno s njegovim člankom iz 1933. naziva Ruski komunizam spram nacionalnog principa.

Neka od izdanja Hrvatske naklade bile su knjige: Ante Radić, Stjepana Kranjčevića, Freud i građansko društvo (psihoanaliza), dr. Ljubomira Živkovića, Memento Josipa Pavičića, roman Mati Maksima Gorkog, Bukve Hasana Kikića, Izraelov izlazak i druge legende Augusta Cesarca itd. Hrvatska naklada objavila je i eseje jednog od ideologa hrvatskog seljačkog pokreta, sociologa, doktora Dinka Tomašića, pod nazivom Društveni razvitak Hrvata te knjige ekonomista dr. Mije Mirkovića, Održanje seljačkog posjeda, kao i Zdravlje i društvo, dr. Andrije Štampara. Posebno je zanimljivo da je Hrvatska naklada objavila knjigu Dinka Tomašića, koji će objaviti članak, čiji sadržaj definitivno nije bio marksistički, i u prvom broju Ženskog svijeta, partijskog časopisa o ženama. Tomašić je definitivno pripadao lijevoj struji unutar HSS-a, zbog čega su mu frankovački studenti krajem 1939. onemogućili predavanje te su ga gađali jajima. Ipak, ne postoje dokazi da je Tomašić surađivao na bilo koji način izravno s komunističkom partijom, čemu u prilog govori i njegov kasniji životni put, odnosno kritiziranje Titove Jugoslavije iz SAD-a gdje je radio kao sveučilišni profesor.

Hrvatska naklada objavila je i propagandistička Putovanja po Sovjetskom Savezu Augusta Cesarca te knjigu Rade Pribićevića, Zaraćene sile i neutralci. Cesarčev putopis obiluje adoracijama Sovjetskog Saveza. Cesarec opisuje kako su ljudi koje je susretao sretni, navodi nevjerojatna postignuća Sovjetskog Saveza i slično. Tako je Cesarec na Kavkazu kao i svuda drugdje, vidio seljake, do jučer još analfabete, kako sami nadziru rad elektrana, rukuju traktorima i drugim strojevima, imaju kućnu knjižnicu i stalno povećavaju opseg svoga znanja. U tom putopisu reproduciraju se razni komunistički mitovi i ideje. Primjerice, Cesarec opisuje susret sa seljakom koji je prijavio svoja dva brata jer su bili protiv kolhoza. A nije li vam bilo žao braće?, upitao je Cesarec navodno seljaka Amšokova. Seljak je odgovorio da mu je bilo žao ali važnija je bila dužnost prema kolhozu! Što sam učinio, učinio sam kao boljševik. Cesarec boravi po drugi puta u Sovjetskom Savezu od kraja studenog 1934. do sredine 1937., pa se ne može reći da nije bio upućen u stvarno stanje Sovjetskog Saveza. Upravo 1934., pod izlikom ubojstva čelnika partijske organizacije u Lenjingradu, Sergeja Kirova, kreće novi val represije. Iako je, vjerojatno, putovao organiziranim rutama, Cesarec zasigurno nije mogao dobiti sliku raja na zemlji, kakvim predstavlja Sovjetski Savez u svojim tekstovima. U intervjuu za mjesečnik Trideset dana, koji su uređivali Vladimir Vitasović i Vladimir Dedijer, ponovit će narativ o raširenoj ljubavi za knjigu u SSSR-u te će istaknuti kako je položaj književnika u SSSR-u najbolji na svijetu. U Moskvi su tako, objašnjava Cesarec, u prepunom tramvaju ljudi čitali knjige, držeći ih prosto nad glavama svojih tramvajskih susjeda. Knjige se inače prodaju svuda, pa sam nerijetko takve slučajeve vidio i u samim fabrikama.

Krleža, član partije od 1919., bio je jedan od glavnih zagovornika šire suradnje s opozicijom, ali je izrazio neslaganje sa sovjetsko-njemačkom podjelom Poljske i sovjetskim napadom na Finsku

Jedan dio zagrebačkih lijevih intelektualaca okupio se u Klubu zagrebačkog liječnika Bene Steina. U nekim su provincijskim mjestima komunistički simpatizeri bili pripadnici mjesne elite. Tako je liječnik Okružnog ureda u Slavonskom brodu dr. Leo Kuhn (Kun) bio istaknuti ljevičar u Slavonskom brodu, a prema izvješću slavonskobrodske policije, uživao je velik ugled među radništvom te je ponekad držao i predavanja. On je surađivao u ljevičarskom časopisu Suvremeni pogledi iz Slavonskog broda. Otac Lea Kuhna, Samuel Kuhn također je bio liječnik u Slavonskom Brodu, a pomalo paradoksalno je što će Leo Kuhn preminuti 1942. kao domobranski vojni liječnik na Palama kod Sarajeva od pjegavca.

Često su intelektualci, a pogotovo umjetnici radili kao srednjoškolski profesori, što im je bio jedini sigurni izvor prihoda. Vlasti su, između ostalog zbog toga, provjeravale moralno i političko vladanje nastavnika, pa su predstojništva gradskih redarstava, kotarska poglavarstva i redarstvena ravnateljstva mogla zatražiti da se ne zaposli predloženu osobu ako je postojala sumnja da je povezana s komunizmom. Ministarstvo unutrašnjih poslova (Odjeljenje za državnu zaštitu) u Beogradu zatražilo je u siječnju 1940. od banovina i Uprave grada Beograda popise nastavnika koji su evidentirani kao komunisti, ili se sumnja da su komunisti, upravo zato jer komunistička propaganda nailazi na pozitivne rezultate općenito među neobuzdanom omladinom, pogotovo u školama gdje predaju komunizmu skloni nastavnici.

Kao što je opisano, Tito je u promatranom razdoblju provodio postupak boljševizacije partije s ciljem stvaranja monolitne, jedinstvene partije. Zapreka boljševizaciji bio je i Miroslav Krleža sa svojim časopisom Pečat, pokrenutim u veljači 1939. U Pečatu su s Krležom surađivali, za partiju omraženi trockisti: Zvonimir Richtmann, Marko Ristić i Vaso Bogdanov. Prethodno je Krleža bio član Glavnog inicijativnog odbora Jedinstvene radničke stranke u Zagrebu 1935., te je surađivao u polulegalnom partijskom listu Novi list, ali je 1939. potpuno distanciran od partije. Naime, Krleža posljednji puta surađuje s partijskim publikacijama 1937., kada objavljuje svoje radove u već spomenutom Novom listu.

Krleža, član partije od 1919., bio je jedan od glavnih zagovornika šire suradnje s opozicijom, podržao je liniju KPH o izborima 1938. te je izrazio neslaganje s sovjetsko-njemačkom podjelom Poljske i sovjetskim napadom na Finsku. Partija se, u vrijeme obračuna s prirepaštvom trebala obračunati i s neposlušnim Krležom. Krleža je bio trn u oku partiji, s jedne stranke kao pristaša narodne fronte odnosno povezivanja s Mačekom i HSS-om, a s druge strane zbog prkošenja partiji, zaštitom navodnih trockista. Krleža je bio lijeva prijetnja partiji te je zbog toga bio za KPJ/H osobito opasan. Pritom je važno naglasiti da je optužba za trockizam, u vrijeme boljševizacije, bila izrazito opasna jer su, kako je pojasnio Tito u članku Trockizam i njegovi pomagači, trockisti fašistički agenti, dok je trockizam samo jedan oblik fašizma. Trockizam je banda špijuna, diverzanata i ubica, on je jedan od oblika fašizma, njegova avangarda, pojasnio je Tito, potpisan kao T. u spomenutom članku.

Tito u svibnju 1940., člankom u časopisu Proleter pod nazivom ‘Za boljševizaciju i čistoću Partije’, osuđuje pečatovski revizionizam i neprijatelje Partije koji unose zabunu među pristalice jer dolaze s načelno lijevih pozicija

Još u romanu Na rubu pameti, objavljenom 1938., glavni lik, neimenovani doktor prava, polemizira s temeljnim komunističkim dogmama. U razgovoru s komunističkim dogmatikom koji se odvija u zatvorskoj ćeliji Krležin Doktor napada komunističke aksiome. U svjetlu velikih partijskih čistki u Sovjetskom Savezu, Doktor govori komunističkom sugovorniku kako ubojstva kapitalista u ime više ideje ne čine novi sustav moralnim, već upravo suprotno – čine ga jednako lošim kao i kapitalizam:

Znači: u danome momentu vi biste mogli uzeti, kako da kažem, kirurška vješala ili kiruršku sjekiru, i puštati krv isto tako kao i Domaćinski sa svojom kirurškom karabinkom? U ime čega? Ne, ja se ne snalazim tu pred tim otvorenim pitanjima, ali jedno mi je jasno: viši društveni uređaj izgleda mi onaj u okviru koga ne će biti gluposti ni grabežnog umorstva! Zašto mislim tako, ne znam, ali da me na to vuče moj ljudski, plemenitiji nagon, to je izvan svake sumnje.

Naposljetku kada komunistički dogmatik predloži doktoru da pročita marksističkog teoretičara Augusta Thalheimera kako bi se oslobodio svojih zabluda Doktor rezignirano odgovara: Hvala! Ja čitam Buddhu i svetoga Tomu!. S takvim individualističkim, antiboljševičkim stavovima Krleža, kao vjerojatno i najugledniji te najutjecajniji ljevičar možda u cijeloj Jugoslaviji, predstavljao je prijetnju Titovoj monolitnoj čistoj partiji i koncepciji književnosti u službi partije. Suprotnu koncepciju, u intervjuu za Trideset dana, dobro je oslikao Cesarec. On je ustvrdio da nikada nije bilo apsolutne slobode umjetničkog stvaranja, a najmanje slobode postoji u prelaznim, borbenim situacijama, pri čemu se partija zasigurno nalazila, iz Cesarčeve vizure, u takvom trenutku.

U veljači 1939. počinju izlaziti dva ljevičarska časopisa u Zagrebu: Krležin Pečat i Izraz Hrvatske naklade. Formalno je glavni urednik Pečata bio Drago Ibler, a urednički su odbor činili: Slavko Batušić, Drago Galić, Krsto Hegedušić, Miroslav Krleža, Mijo Mirković, Marko Ristić. U svibnju 1939. Izraz, kako navodi Lasić, postaje glasilo pod neposrednim utjecajem KPJ i dolazi do oštrog sukoba ta dva lista. Partijski pisci, a i sam Tito u svibanjskom Proleteru dovode skupinu oko Krleže u vezu s pojavom trockizma, iako nikada osobno predvodnika pečatovaca, Miroslava Krležu, već njegove suradnike, Vasu Bogdanova, Marka Ristića i Zvonimira Richtmanna. Tito u izvještaju Kominterni, u rujnu 1939. govori o trockistima koji unose zbrku među inteligencijom i navodi grupu oko Krleže – Ristića, Rihtmana, Rikarda Podhorskog i Bogdanova kao trockiste.