Ni jedan ni drugi nisu se libili riječi, čak najtežih i najgrubljih, ali Matoš nije bio zlopamtilo, što se ne bi moglo tvrditi za njegova sljedbenika. U nekim segmentima Ujevićev put doima se kao Matoševa replika. Volio je Srbiju i Francusku, prvu više zbog političkih, drugu zbog duhovnih pobuda, preselio se najprije u Beograd, potom u Pariz, pišući stihove i prakticirajući boemu s Rabbijevom sjenom za leđima. Nema dvojbe da je Matoš bio Ujevićeva fascinacija od koje je, barem javno, bježao kao vrag od tamjana. Osjetljiv na moguće utjecaje, u strahu da će ga tko proglasiti kradljivcem, prije Drugog svjetskog rata je usporedbe s Matošem odbacivao lakonskom tvrdnjom „ja sam ipak ja“ (u pismu Ivi Hergešiću). A kad je Jure Kaštelan komentirao njegovu pjesmu Dažd, nalazeći u njoj eho Charlesa van Lerberghea i Gabrielea D’Annunzija, Ujević je reagirao kao da ga je ujela guja, iako u Kaštelanovu tekstu nije bilo ni primisli o eventualnom plagijatu. Osim što nije htio razlikovati utjecaj od mogućnosti nemuštog imitiranja, u godinama svog zrenja, praćenog svim mogućim potresima, Ujević je gradio individualizam i svojevrsni solipsizam (evidentiran u konfesionalno intoniranim tekstovima kao što su Ispit savjesti, El sentimiento trágico de la vida, Zvjezdari, Pismo sebi, Pobjeđujem hljeb, Mrsko ja i drugdje), zaključujući u gotovom megalomanskom stilu da „u životu nije poznavao osoba važnijih od svoje“.

Ipak, njegov nekrolog Rabbiju i danas je poticajan ne samo zbog neuništivosti pojedinačnih taština, nego zbog duha vremena, a posebno zbog toga što se važnost jednog pjesnika mjeri isto tako njegovim odnosom spram mrtvih prethodnika, kako je to formulirao Eliot. U ovom slučaju osobitu važnost ima Ujevićeva konstatacija da je Matoš „poludio od srca“. Što vrijedi za Matoša, vrijedi jednako tako za njegova kritičara i (ne)skrivenog sljedbenika. Sve je, naravno, počelo u roditeljskom domu. Prema Tinovu svjedočanstvu, od onih koji su mu bili najbliži u formativnim godinama najgore se i najstrože prema njemu odnosio otac. Što se braće i sestara tiče, prisan je bio možda jedino s mlađim bratom Antunom koji je umro 1916. u Omišu. Sa sestrama i drugim rođacima parničio se oko obiteljskog nasljeđa u Čileu, a sa starijom sestrom Lenkom prekinuo je bilo kakvu komunikaciju. Kad ga je jednom zgodom potražila u nekoj zagrebačkoj kavani, pravio se da je ne pozna, ali nije je htio primiti ni u vinogradskoj bolnici, iako je znao da mu se bliži kraj. Učinio je to protiv Lenke i protiv samoga sebe. Tin je bio takav; ako je nešto utuvio u glavu, teško ga je u tome bilo razuvjeriti. Nesporazumi sa sestrama proizlazili su u znatnoj mjeri i iz njegova odnosa sa ženskim rodom koji se od koketiranja i prvih mladenačkih izazova pretvorio u razočaranje, u anesteziju i manjak potrebe da s njima ima ikakve veze. Bračne ponajmanje. Već kao dijete vidio se kao dvojaku ličnost, što može biti povlastica ali i prokletstvo, pogotovo za pjesnika koji je prirodom svog poslanja osuđen na preobrazbe.

Ni Ujević ni Matoš nisu se libili riječi, čak najtežih i najgrubljih, ali Antun Gustav Matoš nije bio zlopamtilo, što se ne bi moglo tvrditi za njegova sljedbenika. U nekim segmentima Ujevićev put doima se kao Matoševa replika

Nekoliko godina (1902. – 1907.) proveo je u splitskom sjemeništu, ali je na koncu skinuo mantiju i, prema vlastitom iskazu, vratio se „svojoj slobodi“. Možda su na to utjecali nabujali osjećaji prema jednoj nepoznatoj Splićanki ali, kako je svjedočio Ivan Pušić, iz te veze Tin je izišao razočaran i dekuražiran. Salih Alić prenio je pjesnikovu tvrdnju da je bio zaljubljen u neku gluhonijemu Parižanku, premda se za francuskih godina najfatalnijom pokazala njegova strast prema Lusili, pokćerki srbijanskog glumca, redatelja i dramskog pisca Radoslava M. Vesnića. Dolično odjeven, čist i uglađen, Tin iz tih godina po svemu je odudarao od klišejizirane i davno udomaćene predodžbe o boemu kojem su pjesme i čaša vina jedina briga. Kad ju je upoznao, Lusila je imala dvadeset godina. Mirko Žeželj piše da mu je ona bila jedina velika ljubav. Ali poslije svega nije se udala za pjesnika nego za imućnog rumunjskog Židova, baš kao što se Olga Herak nije udala za grabancijaški nastrojenog Matoša nego za profesora sušačke gimnazije Stjepana Ostermana. Tragove Tinove ljubavi kritičari su identificirali u Kolajni, zbirci pjesama objavljenoj 1926. u Beogradu, a nastaloj u Parizu između 1917. i 1918. godine. Pjesma označena rimskim brojevima XXV počinje strofom: „Hoće li itko kad da shvati / zašto se Bogu tako jadam? / Od mesa moja duša pati, / zbog jedne žene ja propadam“. A pjesma XXVII počinje znakovitim stihom „Devet mjeseci što ja siđoh s uma“. Osim što je stih toliko poznat da se doima kao refren neke narodne pjesme, broj devet nije odabran slučajno jer njegova simbolika označava svršetak ili u krajnjoj liniji nov početak. I nema sumnje, sve što se u to vrijeme zbivalo u Parizu, za hrvatskog pjesnika značilo je kraj jednog i početak novog, bitno drukčijeg svijeta od onog koji je dotad kusao.

S ljubavnim slomom koincidirao je rasap njegovih političkih ideala. Tin je bio zagovornik jugoslavenskog jedinstva, jednako kao i Krleža pozdravio je uspjehe srpske vojske u prvom Balkanskom ratu, u Parizu je zalazio u srpsko poslanstvo i kontaktirao sa članovima Jugoslavenskog odbora, a po Trumbićevoj narudžbi priredio je propagandnu knjižicu pod pomalo bizarnim i ideologijski injektiranim naslovom Jugoslavensko more. Posjedovao je izniman talent za jezike, čitao je rječnike i gramatike, naučivši i jezike zemalja u koje nikada nije kročio. Svoje talente stavio je u političku funkciju, pa je s Francuzom Pierreom de Lanuxom, suradnikom Jugoslavenskog odbora, pripremio srpsku gramatiku na francuskom s predgovorom srpskog poslanika Milenka Vesnića, dok je s njemačkog na francuski preveo knjigu Janeza Kreka Die Slowenen. Koliko je njegov idealizam bio veći, toliko su razočaranja s onim što je uslijedilo po završetku Prvog svjetskog rata i osnivanjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca bila teža i bolnija. Već poslije potpisivanja Krfske deklaracije (1917.) moglo se naslutiti da će federalistička zajednica ravnopravnih balkanskih naroda ostati samo privid. Od Tinovih snova, političkih jednako kao i privatnih ili sentimentalnih, nije ostalo ništa. Potkraj svibnja 1919. godine stigao je brodom u Dubrovnik. Iz tog vremena datira znameniti, a za razumijevanje njegove književnosti možda najvažniji konfesionalni tekst, Ispit savjesti, objavljen tek 1923. u Savremeniku.

Paradoksalna je spoznaja da se nitko nije tako odlučno bunio protiv Sainte-Beuvevog principa biografske kritike, eksplicite u tekstu Mrsko ja, iako se upravo Tin u Ispitu savjesti i drugim zapisima na ovaj ili onaj način referirao na činjenice iz vlastita života, dajući im makar i posredno važnost koja se zrcali u njegovoj književnosti. Ne radi se samo o tome da je u Parizu nastao najvažniji dio njegova opusa, onaj po kojem je Tin (p)ostao Tin, zasvagda zapisan u kolektivnoj memoriji kao tvorac Svakidašnje jadikovke i pjesnik čija je egzistencija obilježena „kružnom cestom duše“. Kako čitati njegove stihove, njegove zapise i njegove eseje, kako shvatiti njegov eskapizam, boemu i svjesno gajeno samotništvo bez uvida u ono što mu se događalo od kraja 1913. do početka 1919. godine, koliko je trajao njegov pariški interregnum? Tin koji je prije Prvog svjetskog rata kročio na pariško tlo, nošen vjerom u jugoslavensko jedinstvo i francusku kulturu, i Tin koji se nekoliko godina kasnije iskrcao u Dubrovniku, gradu čiji pjesnici, kako je pisao, nisu uvijek dorasli njegovim portalima i fasadama, nije jedno te isto biće. O tome najbolje svjedoči Ispit savjesti u kojem tvrdi: „Jer je umrla, umrla ona mladost sa težnjama prema beskonačnosti, prema ljepoti, prema ljubavi! Jer je umrlo u nama sve ono što je htjelo da na zemlji ostvari svoj san i da se približi apsolutnomu! Što se dogodilo od snova naše četrnaeste godine o slavi, o skromnoj veličini, o ljubavi? Jer ako nijesam išao za žezlom i za krunom (skromnost koju, vjere mi, moradoh istom dokazivati, ali ne mogući da je dokažem!), ali sam htio nekada, u svoje vrijeme, u djetinjskim obmanama da budem blažen, da budem pomalo srećan. Vjerovao sam da ću svoju sreću moći ostvariti ne povrijedivši ni zakone društva ni onoga najsvetijega zakona koji sačinjava Etiku. Za vrijeme ovoga rata ta se opsjena raspršala. Došao sam do konačnog ubjeđenja da mi je nemoguće biti srećan. I odrekao sam se sreće. Tim je moja Smrt bila uglavljena, obistinjena, zaključena.“

Pledirajući za „jedan nov svemir za našu ličnu upotrebu“, zalažući se za unutrašnji život umjesto onog vanjskog i površnog, koji mu je priskrbio tolika poniženja, uzdižući duh i samoću, koja je „napokon postala plodna od najplodnijih misli“, Tin je okrenuo novu stranicu, otkrivajući se kao netko drugi i drukčiji. Kao da se opet jednom zatvorio krug. Jer poslije odbacivanja mantije i odlaska iz sjemeništa, on se obratio vjeri, ali ne institucionalnoj nego kozmičkoj, vjeri koja računa sa savješću i socijalnim instinktom, korespondirajući u znatnoj mjeri s naukom Franje Asiškog i Terezije Avilske. Na nekoliko mjesta u Ispitu savjesti Tin spominje patnju, aludirajući na vlastita iskustva, ali i na patnju koja je u korijenu najvećih pjesničkih i muzičkih djela. „Pisao sam mnogo; nijesam publikovao ništa; ljubio sam nesrećno, pa i raskinuo se od ljubavi“, primjećuje u trenucima u kojima je njegovo očajanje dobilo protutežu u posvemašnjoj iskrenosti. Kad tvrdi da je čovjek heautontimorumenos, referira se po svemu sudeći na Baudelairea ili njegova dalekog prethodnika, starorimskog komediografa Terencija. Jedan katren iz Baudelaireove istoimene pjesme glasi doslovce: „Je suis la plaie et le couteau! / Je suis le soufflet et la joue! / Je suis les membres et la roue, / Et la victime et le bourreau!“ („Ja sam nož i rana mrtva, / I pljuska i lice golo, / Ruka sam i strašno kolo, / Ja sam i krvnik i žrtva“, prevela Dunja Robić). Jest, Tin je krvnik i žrtva, egzorcist i samomučitelj nošen katoličkim predilekcijama, spreman da iz taloga vlastite patnje, iz njenog crnila, istjeruje vraga, nalazeći tako ishodište za sve moguće lirozofske egzaltacije.

Tin koji je prije Prvog svjetskog rata kročio na pariško tlo, nošen vjerom u jugoslavensko jedinstvo i francusku kulturu i Tin, nekoliko godina kasnije u Dubrovniku, nisu jedno te isto biće

Potkraj 1921. počeo se potpisivati kao Tin, umjesto Augustin, a nepunu godinu kasnije objavio je konfesionalni ogled El sentimiento trágico de la vida u kojem se legitimirao kao putnik „kojeg je život premorio“. U tom času imao je 31. godinu, zaključujući da mu je patnja „darovala duboku skromnost“ i intenzivirala njegovu sklonost prema samoći. Pascal je pisao da je čovjekovo „ja“ dostojno mržnje, a u pobuni protiv sebe sama, onakvog kakav je bio i s kakvim se razračunao po završetku pariške faze, Tin je svoj egoizam pretvorio u egotizam, mimikriran alkoholom i boemskom pozom. Nisu svi egoisti građeni po istom obrascu, što će reći da ih ne moraju zanimati materijalni probici nego mjesto koje zauzimaju na društvenoj ljestvici. Između dva svjetska rata, kad je Tin objavio svoje najvažnije pjesme i eseje, književnost je imala drukčiju ulogu nego što je ima danas. Premda je prezirao konvencionalne obrasce ponašanja (pa samim tim i konvencionalna priznanja), njegovu tvrdnju da ima mjesto u antologijama, ako ga već nema u životu, ne treba shvatiti samo kao dosjetku. Istina je da se još u Parizu okanio svake politike, živio je kao slobodni pisac i prevoditelj, ne mareći za rituale koji su bili svojstveni vladajućim režimima, ali u trenutku njegove smrti sućut su Društvu književnika Hrvatske izrazile sve republičke asocijacije, dok se u ime predsjednika Tita oglasio njegov sekretar Joža Vilfan. Znamenit je Tinov stih „Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema“, u ženama je prepoznao „draž i otrov“, dok ih je u Mučeništvu života i raju u afionu prozvao „umno nedoraslim“, njegujući svoj individualizam i eskapizam kao prokletstvo i teško dokučivi oblik samoljublja.

Tinovo samoljublje? Možda ga je najlakše objasniti učenjem Ernesta Seillièrea, francuskog pisca koji se pročuo brojnim naslovima, među kojima su najvažniji Nova filozofija povijesti, Uvod u psihologiju imperijalizma te Misticizam i dominacija. Prema Seillièreu, ambicije nekog carstva ili države da gospodari drugim narodima i osvaja tuđe teritorije, nisu imanentne samo državama nego i ljudskim bićima. Polazeći od općepoznatih fizičkih zakona, on nastoji dokazati da su pojedinci, čak i kad imaju najplemenitije ideje, vođeni osobnim interesom. Primjere za to nalazi na svakom koraku. Kad im se ne bi ništa suprotstavljalo, i najsitnije čestice materije okupirale bi cijeli svijet. Sve čestice, ili kemijski sustavi, sudaraju se s drugim tijelima u nemilosrdnoj borbi koja završava eliminacijom jednih ili drugih. Taj zakon djeluje oduvijek i odnosi se podjednako na sve žive vrste. Na čovjeka isto tako. Kad ga ništa ne bi priječilo u njegovim nakanama, čovjek se ne bi zaustavio dok ne bio pokorio ili uništio sve što ga okružuje. To je osnovni zakon imperijalizma koji vrijedi za narode i pojedince, a kojem Seillière pridaje i misticizam. U prvi mah takva teza djeluje neobično, iako su mnogi veliki osvajači računali s mističnom snagom i izvjesnošću Božje asistencije. Računao je s njom i Tin, bez obzira na činjenicu što je po povratku iz Pariza izjavljivao da više nije „hrišćanin“, okrećući se postupno bogumilstvu, budizmu i stoicizmu, dok je boemija išla ruku pod ruku s njegovim socijalnim instinktom te simpatijama za ekscentrike i siromahe.

Da bi bilo moguće takvo što, da bi se život mogao proživjeti po vlastitom nahođenju, neovisno o pravilima koja nameću crkve, ideologije i društvene institucije, da bi se izmigoljilo svim regulama, pa i onima koje pretpostavlja brak i obligatno radno vrijeme, treba platiti golemu cijenu. Tin ju je platio. Možda je to najuočljivije na predsmrtnom portretu iz Vaništine majstorske radionice; od Tina su ostali samo kolobari, obruči koji uokviruju oči, stvarajući dojam da pred nama nije pjesnik star 64 nego 640 godina. Kuda smjeraju te oči od kojih, prema Angelusu Silesiusu, jedno mjeri vrijeme, dok je drugo posvećeno vječnosti? Je li to pogled onog koji je uronio u mrak, nakon što se impregnirao čistoćom i celestinskom svjetlošću? Je li to zaboravljeni pariški dijak kojem je teško biti slab ili mu je još teže biti star i tako mlad? Je li to vasionac i duboki ronac kojem nisu dali mira ni anđeli ni demoni, koji je lijegao u dva iza ponoći, a ustajao u cik zore, objašnjavajući u svom ogledu o Baudelaireu, na kojeg je sličio više nego što je htio priznati, da su usta korice knjige? Je li to putnik i patnik koji se nije klanjao lažnim autoritetima, priznajući u izolaciji svog boemskog trapljenja samo kofein i nikotin? Je li to samotnik koji Nietzscheov zahtjev „Oh Mensch! Gieb Acht“ („Čovječe pazi! Budi budna oka!“) prihvaća kao zavjet? Je li to solipsist i komunist koji je raskinuo s majkom i sestrama, ideologijama i institucijama, voleći sebe sama do takve nepodnošljive mjere da mu se ljubav vratila kao mizautija? Kao mržnja uperena protiv samoga sebe, toliko intenzivna i inverzivna da je u njoj nesvjesno uživao. A možda je posrijedi bio delirij melankolije, koji vodi od mržnje do autodestrukcije i želje za nestankom.

„Ja ne znam kakove me još patnje čekaju u životu“, jadao se u Ispitu savjesti, nastalom u vrijeme kad je bio biološki mlad, premda je u dubini svog srca i punini iznevjerenih ideala bio stariji nego što je to moguće zamisliti. U pariškim godinama krije se ključ za razumijevanje sudbine pjesnika koji je zarana shvatio da ne može biti sretan i da se – takav kakvim ga je priroda dala – može legitimirati samo kao „građanin svemira, više čak negoli građanin čitave zemlje“. Minulo je barem trideset godina otkako je po tko zna koji put restaurirana Kazališna kavana u Zagrebu, na nekadašnjem Trgu maršala Tita i današnjem Trgu Republike Hrvatske. Za vrijeme radova na pročelju je izvješena cerada s integralnim tekstom Igračke vjetrova, dakako, u spomen na pjesnika koji je bio njen redovit gost i koji je u trenucima fajerunta na podu kredom ostavljao tragove svoje pjesničke inventivnosti. Još uvijek se sjećam cerade, a pogotovo pjesme koja me, dok sam prolazio mimo kavane, pogodila kao grom. Možda se to dogodilo zato što su stihovi na tom mjestu rezultirali efektom iznenađenja, ali i zato što sam se našao u autentičnom ambijentu, u blizini Meštrovićeva Zdenca, tamo gdje je Zagreb istodobno Hrvatska i svijet i gdje je Vidas snimio jedini dokumentarni film o Tinu. Bio je to povlašten trenutak koji se može definirati kao čuđenje, onijemjelost ili mysterium tremendum, blizina tajne ili iznenada probuđene pobožnosti s fizičkim reakcijama i drhtajima, kako je to objašnjavao Rudolf Otto. Takva snaga pjesničke riječi ne može se naučiti ni naručiti; takvo što proizlazi iz mučne ali plodne samoće, iz gubitka koji se u alkemijskom procesu unutarnjeg očišćenja pretvorio u dobitak, iz duha i duše na kojima je postojano radio vasionac iz Vrgorca.

Napokon, takvo što proizlazi i iz patnje koju Tin nije zazivao, ali ni izbjegavao, pogotovo ako je bila upisana u cijenu njegove najveće ili jedine istinske ljubavi. Polihimnije. „Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik“, zapisao je u godinama u kojima nije računao na vrijeme nego na vječnost, pokazujući da je njegova personalnost „tako velika da joj je malo nedostajalo da samu sebe nadiđe“, kako je zaključio Marko Grčić. Prema katoličkom nauku, patnja ima otkupiteljsku svrhu, a tretira se kao kazna koja je nužna da bi se grešnik vratio na pravi put. Svoje patnje i rane Tin je liječio jodom, svjestan da će ga ono što ga nije uništilo učiniti boljim i postojanijim. I oni koji nisu griješili pate, možda i više od onih drugih. Tin je griješio i patio, shvaćajući patnju i kao vježbu, gotovo kao blagoslov kojim jača vlastitu otpornost. U tome nije mogao pobjeći od svoje duboko usađene katoličke indoktrinacije, koliko god je zarana odustao od vjere na način koji Crkva tradicionalno podrazumijeva. Neovisno o okolnostima koje su ga pratile i koje su mu u znatnoj mjeri suđene, bio je sam svoj krvnik i svoja žrtva, kako sugeriraju već spomenuti Baudelaireovi stihovi. Prema Danteu, najljepši i najmirisniji cvjetovi imaju korijen u patnji. Tinova poezija školski je primjer za takvu tvrdnju.