Tijekom diplomatske karijere Andrić se učlanjuje u Ložu slobodnih zidara 1925. godine, no izbačen je iz masonske lože Preporođaj zbog afere sa suprugom masona iz iste lože, književnika Gustava Krkleca, kojemu je Andrić bio vjenčani kum. No ubrzo je afiliran u drugu ložu Dositej Obradović 1926. godine i ostaje mason. Andrić je potvrdio svoje članstvo u masoneriji u izjavi koju je dostavio 1942. godine Izvanrednom komesarijatu za personalne poslove vlade Milana Nedića, te naveo kako je zbog svoje neaktivnosti spontano prestao biti član slobodnih zidara. Međutim, Andrić je izrekao neistinu o prestanku članstva – dokument Spisak masona aktivnih činovnika i penzionera iz Drugoga svjetskog rata navodi njegovo ime i pripadnost loži Dositej Obradović.

Bio je član i Rotary kluba Beograd, a u knjizi Povijest slobodnog zidarstva u Hrvatskoj navodi se da slobodni zidari, među ostalim, uče i „disciplinu šutnje što je potvrdio i slobodni zidar, nobelovac Ivo Andrić, u svojoj sažetoj pjesničkoj rečenici: ‘U šutnji je sigurnost’.“

Zanimljiv je osvrt na Andrićevu pripovijetku o masonskom umijeću pod naslovom Most na Žepi, koji je iznio Dušan Glišović. Naime, upravo u godini kada je postao mason, Andrić objavljuje svoju kratku priču Most na Žepi u izdanju Srpskoga književnog glasnika 1925. godine. Taj je most sagrađen neposredno po završetku mosta u Višegradu u 16. stoljeću, a u Andrićevoj pripovijetci „zidanje mosta prikazano je kao masonska djelatnost“. Talijanski graditelj „nije htio stanovati ni u Višegradu ni u kojoj od kršćanskih kuća ponad Žepe“, kako piše Andrić, nego sebi gradi brvnaru u koju se povlači „kao u masonsku ložu u kojoj neupućenima nema pristupa“, navodi Glišović. Koristi zeleni konac o kojemu visi visak, što „masonskom simbolikom tumačeno, asocira na masonsko svevideće oko“. Kada Andrić opisuje kako su „kopali dok nisu našli široku i duboku žilu kamena, koji je bio jedriji i bijelji od onog kojim je zidan višegradski most“, Glišović navodi da „to asocira na masonski grb koji nosi devizu Posjeti unutrašnjost zemlje i, pročišćavajući, naći ćeš skriveni kamen“ (skraćeno V.I.T.R.I.O.L. – Visita Interriora Terrae, Rectifican Invenies Occultum Lapidem).

Dok Andrić iznosi vezirove misli o „mračnoj zemlji Bosni, koju ni sama svjetlost islama nije mogla nego samo djelomice obasjati“, Glišović se poziva na prizor u pripovijetki gdje talijanski graditelj obilazi skele i nasipe „s lučem u ruci“. Glišović misli da je time u pripovijetki naglašeno „nošenje Svjetlosti“ te da se „tek s unošenjem svjetlosti osniva jedna masonska loža“. On dodaje da se u tome značenju spominje riječ svjetlost: svjetlo islama nije kadro da obasja mračnu zemlju Bosnu, i sunce koje obasjava vezirov vrt.

U Andrićevoj pripovijetki opisuje se i kako je veziru iznesen prijedlog da se na most na Žepi ukleše vezirova deviza U šutnji je sigurnost, „a to je masonsko načelo da se ne govori tko je mason i što masoni rade“, zaključuje Glišović. Pritom iznosi istovjetnu ocjenu kao i Branko Šömen, koji je uvodniku knjige Povijest slobodnog zidarstva u Hrvatskoj naveo, kako je već spomenuto, da slobodni zidari, među ostalim, uče i „disciplinu šutnje što je potvrdio i slobodni zidar, nobelovac Ivo Andrić, u svojoj sažetoj pjesničkoj rečenici: ‘U šutnji je sigurnost’“.

Inače, u Sarajevu je 2005. godine osnovana masonska loža Ivo Andrić koja na svojim službenim stranicama iznosi program: „Naš zadatak je da poput Mehmed Paše-Sokolovića, na način kako ga je opisao naš Brat i književni nobelovac Ivo Andrić u svom djelu Na Drini ćuprija, gradimo mostove između obala, gradova, kultura i naroda. Ti mostovi bratstva trajniji su i jači od svih granica koje su izvan nas, ali i onih koje su u nama.“

Andrićevo priklanjanje njemačkoj i talijanskoj vanjskoj politici i poslanički mandat u Hitlerovu Berlinu

U razdoblju mandata jugoslavenskoga premijera Milana Stojadinovića Andrić se učlanjuje u vladajuću stranku Jugoslavenska radikalna zajednica, dobiva Orden svetog Save prvog reda, te biva jednoglasno izabran za redovnoga člana Srpske kraljevske akademije (budući SANU) 1939. godine. Jugoslavenska radikalna zajednica vodi centralističku politiku unutar Jugoslavije, a premijer Stojadinović po Mussolinijevu i Hitlerovu uzoru osniva paravojne udruge, tzv. Zelene košulje, organizira mitinge s poklicima „vođa, vođa“, uz rimski pozdrav s naglašenom fašistoidnom scenografijom i česte kontakte s čelnicima njemačkoga Reicha.

Andrić u to doba postaje važnim zagovornikom realpolitike približavanja nacionalsocijalističkoj Njemačkoj. Nakon posjeta Hitlerova ministra vanjskih poslova Neuratha Beogradu 1937. godine, službeni Berlin Andriću dodjeljuje odličje Veliki križ Reda njemačkog orla.

U svojim vanjskopolitičkim komentarima objavljivanim u beogradskome diplomatskom listu XX vek, u razdoblju 1938./1939. godine, pod pseudonimom Patrius, Andrić slijedi Stojadinovićevu politiku stabilnosti i mira, odnosno diplomatsko povezivanje s Mussolinijevom Italijom i Hitlerovom Njemačkom.

Hitlerovo pripojenje Austrije u ožujku 1938. godine Andrić pozitivno komentira u izdanju za ožujak iste godine u diplomatskome listu XX vek: „Naš narod može danas dočekati Njemačku na svojim granicama bez uznemirenja, bez nespokojstva za budućnost, jer je siguran da u njoj ima prijatelja, s kojim će u njegovom novom položaju moći razvijati normalne i srdačne odnose zajamčenog dobrosusjedstva, na dobro oba naroda i cijele europske zajednice.“

Prethodno se u članku Andrić raduje što je Hitlerova Njemačka pripojenjem Austrije pridonijela nestajanju „habsburških protagonista i agenata“, čime je „sudbina ovih zakletih i povijesnih neprijatelja našeg naroda i naše države zapečaćena ovih dana za sva vremena“. Pritom Andrić poučava: „Suština Anschlussa leži u njemačkom karakteru velike većine naroda nastanjenog u bivšoj Austrijskoj Republici, u želji ovog naroda, što je sasvim prirodno, da se ujedini s bratskim narodom Njemačkog Reicha; i naposljetku u snazi koju Hitlerova Njemačka ima, da ostvari ovu razumljivu želju. Režim koji se u Austriji zalagao protiv njemačkog ujedinjenja iščeznuo je, a s njim i svi megalomanski i opasni snovi legitimističko-habsburških protagonista i agenata, upereni neposredno protiv novih nacionalnih država Srednje Europe, pa stoga i protiv naše Kraljevine. Sudbina ovih zakletih i povijesnih neprijatelja našeg naroda i naše države zapečaćena je ovih dana za sva vremena.“

Službena politika Kraljevine Jugoslavije nije se suprotstavljala mogućnosti pripojenja Austrije Njemačkoj, a Andrić je u svojstvu pomoćnika ministra vanjskih poslova rekao austrijskomu veleposlaniku Wimmeru u Beogradu da „Jugoslaveni drže Njemačku i Austro-Ugarsku jednom jedinkom“.

Minhenski sporazum europskih sila u listopadu 1938. godine, kojim se Hitleru ustupilo Sudete koji su dotad bili u sklopu teritorija Čehoslovačke, Andrić je komentirao u dvama člancima objavljenima u listopadu i studenomu iste godine: „Spomenuta pogranična područja treba odmah ustupiti Njemačkoj na miran način… Na osnovu načela narodnosti Sudetski Nijemci postigli su ujedinjenje s Njemačkom. To je ujedinjenje omogućilo kancelaru Reicha Hitleru da javno i pred cijelim svijetom izjavi kako Njemačka nema više nikakvih teritorijalnih pretenzija u Europi… Čehoslovaci će poslije ovoga ostati u svojoj čisto nacionalnoj državi čiji su glavni vanjski problemi riješeni, a dobri odnosi sa susjedima osigurani.“

U studenome 1938. godine Andrić je dodatno prisnažio: „Nacional-socijalistička Njemačka za krajnji je cilj svoje ekspanzije istaknula načelo narodnosti, načelo koje je u naše doba bilo i u svim drugim slučajevima priznavano i primjenjivano… Kancelar Hitler formulirao je i prakticirao ovu ideju vodilju, pokazujući i ističući svakom prilikom da Njemačka traži samo svoje i neće ništa tuđe… Naša zemlja, ne napuštajući svoja stara prijateljstva, na vrijeme je vezala čvrste i solidne diplomatske odnose s Italijom i Njemačkom… Jugoslavija može mirno gledati u budućnost.“

Prethodno se u svibnju 1938. godine, nekoliko mjeseci prije njemačke aneksije Sudeta i okupacije Čehoslovačke, moglo pročitati Andrićev mjesečni komentar koji jasno kaže: „Suradnja nacional-socijalističke Njemačke i fašističke Italije… Ova miroljubiva suradnja predstavlja jedan važan element za daljnji razvitak dva naroda i cijele Europe.“

Taj je diplomatski časopis financirao tadašnji jugoslavenski premijer i ministar vanjskih poslova Milan Stojadinović, a uvodnici i prilozi jasno su pokazivali orijentaciju lista: „mistično veličanje jugoslavenske narodne srži, etičke osobine naših naroda kao jednog naroda u duhu režimske ideologije, snaga rase i nacionalne postojanosti, uz oslanjanje na suradnju s Njemačkom i Italijom.“ U uvodniku prvoga broja lista XX vek također se naglašava da je „naša vizija o domovini velika od Alpa do Soluna“.

Premda je Andrić opisivan kao književnik koji je primjećivao svaku važniju pojavu u društvu i imao iznimnu moć oblikovanja psiholoških nagovještaja, u svojim vanjskopolitičkim komentarima on u potpunosti ignorira nacističke progone Židova iz Njemačke od 1933. do 1941. godine, rasističke Nürnberške zakone, a odobrava pripojenje Austrije i prisvajanje Sudeta.

Kasniji pokušaji opravdanja kako je Andrić pisao takve članke kao diplomatski činovnik u sklopu svoje službe neopravdani su, jer je vjerovao u ispravnost vanjske politike Kraljevine Jugoslavije, što će u nastavku pokazati i službene njemačke bilješke. Andrić je svoje vanjskopolitičke komentare shvaćao i kao domoljubnu dužnost potpisujući se pseudonimom Patrius.

Potvrda da je Andrić navedene vanjskopolitičke članke pisao pod pseudonimom Patrius nalazi se u knjizi Književni godišnjak: pisci jugoslavenskih naroda objavljenoj 1961. godine u Zagrebu, gdje se u poglavlju Značajni pseudonimi književnika i društvenih radnika XIX. i XX. stoljeća navodi Ivo Andrić i njegov pseudonim Patrius. Istovjetan podatak o Andrićevu korištenju toga pseudonima navodi se i u Jugoslavenskom književnom leksikonu u izdanju Matice srpske 1971. godine. Ti su podatci objavljeni u razdobljima dok je Andrić još bio živ i utjecajan i nije ih javno demantirao.

Kao primjer Andrićeva političkog stava toga doba, svjedoči i njegovo suprotstavljanje da njegova prijateljica održi predavanje o Cervantesu koju je organiziralo veleposlanstvo republikanske Španjolske. Naime, u vrijeme Španjolskoga građanskog rata, u Beogradu je srpska književnica Isidora Sekulić trebala održati predavanje o Cervantesu na književnoj večeri Antifašističke udruge znanstvenika, umjetnika i pisaca. Ona je naposljetku odbila poziv i organizatorima iznijela obrazloženje: „Moj prijatelj Ivo Andrić radi u Ministarstvu vanjskih poslova i on mi je objasnio da je vaša predstava inspirirana iz španjolskog veleposlanstva. Rekao mi je kako su jedne pariške književne novine ovih dana izašle na prvoklasnom svilenom papiru, bogato ilustrirane – posvećene republikanskoj Španjolskoj. Znači, plaćene novcima španjolske republikanske vlade. Iz istih je novaca (možda?) financirana i vaša priredba.“

Nakon što je knez Pavle smijenio premijera Stojadinovića 1939. godine zbog unutarnjopolitičkih razloga, pokazalo se da je Stojadinović bio izraziti kritičar sporazuma Cvetković-Maček i osnivanja Banovine Hrvatske 1939. godine. Stojadinović je smatrao da je tim sporazumom „izvršen državni udar“, jer je „ne samo od hrvatskih, nego i od čisto srpskih krajeva stvorena država Hrvatska“. Vlatko Maček u svojim je memoarima Milana Stojadinovića opisao kao „uvjerenog Veliko-Srbina koji nije imao ni najmanju želju za sporazum s Hrvatima“, a Stojadinović je tu Mačekovu ocjenu prenio u svojoj navedenoj knjizi. Stojadinović je kasnije izradio program Srpske radikalne stranke.

Ocjenu o Stojadinoviću potvrdio je i jugoslavenski premijer Dragiša Cvetković, koji je izjavio da je jedan od razloga Stojadinovićeve smjene njegovo nastojanje da „u Hrvatskoj zavede režim jake ruke“. Cvetković objašnjava kako je u sporazumu s Mačekom i uspostavi Banovine Hrvatske službeni Beograd nastojao izbjeći pretvaranje hrvatskoga pitanja u međunarodno pitanje koje bi dalo povoda stranim silama da se umiješaju u unutarnje stvari.

Kao dokaz da Beograd potvrđuje pozitivan vanjskopolitički smjer prema Hitleru i nakon smjene Stojadinovića, knez Pavle šalje u Berlin upravo Ivu Andrića kao izvanrednoga poslanika i opunomoćenoga ministra, s obzirom na to da je Andrić, po bilješkama njemačkoga veleposlanika u Beogradu, slovio kao pronjemački orijentiran. U izvješću šefa njemačkoga poslanstva u Beogradu, von Heerena, upućenomu u Berlin početkom ožujka 1939. godine, o Ivi Andriću se navodi: „Andrić je za vrijeme svog dugog djelovanja u Ministarstvu vanjskih poslova, uvijek održavao vrlo prisne odnose s poslanstvom Njemačke i u svim pregovorima pokazivao je temeljito razumijevanje zahtjeva i interesa njemačke politike. Svrha njegovog upućivanja u Berlin je da se pokaže koliko se velika važnost pridaje mjestu predstavnika u Berlinu i kako postoji snažna želja da se naglasi kontinuitet sadašnje politike prema Njemačkoj. Andrić je dobio odlikovanje Grosskreuz nakon posjete ministra vanjskih poslova Neuratha Beogradu. Ja mogu jedino najtoplije zagovarati da mu se prihvati imenovanje“, zaključuje preporuku njemački poslanik u Beogradu upućenu njemačkom ministru vanjskih poslova Ribentroppu, koji o tome izvješćuje Hitlera, te Andrić ubrzo dobiva agrément njemačke strane.

Hitler je Ivu Andrića primio na predaju vjerodajnica deset dana nakon dolaska u Berlin, u travnju 1939. godine, a Andrić je u nastupnome govoru odao priznanje „Vašoj Ekscelenciji… koja s toliko uspjeha i dostojanstva stoji na čelu Velikog njemačkog Reicha“. Andrić je u istome govoru potvrdio vanjskopolitičku orijentaciju svoje vlade: „Živa privredna i kulturna izmjena dobara između Njemačke i Jugoslavije odgovaraju potpuno namjerama Kraljevske vlade, i ja sam naročito počašćen što mi je Kraljevska vlada stavila u dužnost da rad mog prethodnika u tom dijelu nastavim, a u cilju produbljivanja i učvršćenja tih prijateljskih odnosa i uzajamnog poštovanja koje vlada između oba naroda. Dopustite gospodine kancelare Reicha, da uvjerim Vašu Ekscelenciju da ću sve svoje snage posvetiti tom zadatku koji predstavlja jedan od značajnih ciljeva vanjske politike moje vlade.“

Iznova podsjetimo na povijesni kontekst da je mjesec dana prije Andrićeva priznanja njemačkomu kancelaru koji „s toliko uspjeha i dostojanstva stoji na čelu Velikog njemačkog Reicha“, Hitler okupirao Čehoslovačku u ožujku 1939., pripojio Austriju 1938., prethodno proveo Kristalnu noć, a rasne zakone donio još 1935. godine.

Njemačke diplomatske bilješke u Berlinu svjedoče o redovitim Andrićevim odlascima kod Hermanna Göringa, zapovjednika njemačkoga zrakoplovstva, radi dogovora o isporukama njemačkoga oružja Jugoslaviji. Andrić je predao predstavku Berlinu u kojoj se traži da Njemačka, osim iz svojih rezervi, dostavi i zrakoplovne motore iz zemalja koje su okupirali nacisti. Konkretno, u predstavci koju je Andrić uručio u studenome 1940. godine traži se: „42 avionska motora iz zarobljenih poljskih zaliha; 115 avionskih motora iz zarobljenih belgijskih zaliha; te 60 aviomotora iz zarobljenih francuskih zaliha.“

Nešto kasnije Hitler je Stojadinoviću poslao 100 zrakoplova Messerschmidt, te oko 200 protuzrakoplovnih i protutenkovskih topova u zamjenu za jugoslavensku proizvodnju bakra. Hitlerova Njemačka postaje najveći trgovinski partner Kraljevine Jugoslavije do kraja 1939. godine.

U svim bilješkama njemačkih diplomata i obavještajaca tijekom Andrićeva mandata u Berlinu on je označen kao osoba koja u svojim pohvalama Hitlera i Ribbentropa često nadmašuje druge strane diplomate. „Ivo Andrić pokazuje naglašeno pozitivan stav prema Reichu, potpuno je uvjeren u konačnu pobjedu Njemačke, hvali pakt Hitler-Staljin kao trijumf, te smatra da svako kome je stalo do održanja mira na jugoistoku mora željeti brzu pobjedu Italije u Sredozemlju“, prenosi se u njemačkim bilješkama u Berlinu. Navedena njemačka izvješća prenose i da Andrić označava „kao sanjare one koji vjeruju u pobjedu Velike Britanije“ i hvali „stvaralačku moć nacionalsocijalizma i osobnost Adolfa Hitlera“, a ona zemlja koja vjeruje Washingtonu „može se samo žaliti“.

Hitler je prigodom posjeta kneza Pavla Berlinu u lipnju 1939. godine priredio jedan od najsvečanijih državnih posjeta tijekom Trećega Reicha, nastojeći približiti Jugoslaviju osovini Berlin-Rim. Goebbels je naredio zatvaranje svih trgovina, ustanova i škola u Berlinu tako da narod u velikome broju iziđe na ulice i kliče jugoslavenskomu dinastijskom paru. U sedmodnevni program uvršten je i višesatni vojni mimohod njemačke vojske sa zračnim defileom. Na sastancima se razgovaralo i o mogućnosti da Jugoslavija sklopi pakt prijateljstva s Njemačkom, te o izvozu njemačkoga oružja u Jugoslaviju.

Postoji i rijetka filmska snimka Hitlerova dočeka kneza Pavla u Berlinu na kojoj se nalazi Andrić: https://www.clip.rs/redak-snimak-kada-je-ivo-andric-bio-na-nacistickoj-vojnoj-paradi-u-nemackoj/9948

Nakon što je tri mjeseca kasnije Hitler napao i Poljsku, Jugoslavija objavljuje strogu neutralnost, kao i tijekom kasnijih njemačkih invazija na Norvešku, Dansku, zemlje Beneluxa i Francusku.

Nakon toga susreta Hitlera i kneza Pavla u Jugoslaviji je ujesen 1940. godine donesen prvi antisemitski zakon, tzv. Numerus clausus – Uredbe o ograničavanju prava Jevreja u Kraljevini Jugoslaviji. Jugoslavenska je vlada donijela dvije uredbe o ograničenju upisa Židova na sveučilišta, više i srednje škole, učiteljske i druge stručne škole, te uredbu o zabrani Židovima da se u Kraljevini Jugoslaviji bave poslovima u prehrambenoj industriji.

Andrić i NDH

Iz toga vremena postoje svjedočenja da je Ivo Andrić iz Beograda kratko pregovarao o prelasku u NDH u diplomatsku službu u vrijeme ustaškoga režima. Gustav Krklec, koji je od 1941. do 1944. godine radio u Zemunu kao državni službenik NDH-a, te kojemu je Andrić ranije bio vjenčani kum, prenio je da se Ivo Andrić želi preseliti u Zagreb i da je spreman surađivati s NDH-om, iznosi u svojim političkim memoarima Marko Čović, tajnik Mile Budaka, ministra bogoštovlja i nastave NDH-a. Budak je navodno potvrdio da je „Andrićevu poruku primio i s drugih strana“, te da će je prenijeti Anti Paveliću, ali da „ne vjeruje da je fra Ivo iskren. Njegova se Jugoslavija srušila kao kula od karata, a kako je on osobno uvjeren da će Njemačka dobiti rat i da će, barem za njegova vijeka, gospodariti Europom, pokušava se sada prebaciti k nama“. Tajnik Čović zaključuje da se Andrić kasnije predomislio jer je vidio da se politička i ratna situacija komplicira.

Vinko Nikolić, urednik časopisa Hrvatska revija u iseljeništvu i dužnosnik Odgojnog odjela vojske u vrijeme ustaškoga režima, također prenosi da je Andrić zamolio Gustava Krkleca da prenese njegovu poruku Anti Paveliću da bi se želio preseliti iz Beograda u Zagreb 1941. godine i ući u diplomatsku službu NDH-a, no prema Krklecu, Pavelić je to odbio.

S druge strane, postoje memoari da je ustaški čelnik Ante Pavelić u razgovoru s Miroslavom Krležom u rujnu 1943. godine u Zagrebu naveo da je Andrić bio čovjek od povjerenja srpskoga Dvora, ali da drži kako je „Andriću mjesto u Hrvatskoj“. Dodao je da se „ne smije zaboraviti da je Andrić katolik“, te pita Krležu što misli bi li se Andrić odazvao pozivu Matice hrvatske.

Krleža u tome zapisu odgovara da je za Andrića „jedva nešto načuo“ te da „kao kajkavac mislim da vi sigurno bolje znate poznajete Andrićeve i Kulinove strane“. Pritom je naveo da je Andrić vjerojatno bio katolik u Travniku i Višegradu, „ali u kraljevskoj prijestolnici, u ambasadorskom Beogradu kao ekscelencija, ministar, eh, tu se je, valjda, krstio s tri prsta, postao pravoslavac. Dapače, i prota Jovan“.

Istu je situaciju mnogo godina kasnije opisao Rajko Glibo, koji navodi da je pak Mile Budak na navodnu Andrićevu ponudu odgovorio: „Što će nam ta Jugoslavenčina.“

Ovdje je zanimljiva politička analogija kako je, jednako kao Ivo Andrić, i Ante Pavelić tražio suradnju s Mussolinijem i Hitlerom u ostvarenju svojih ciljeva: njih dvojicu nije politički razdvajao odnos prema nacizmu, nego odnos prema Jugoslaviji. Na koncu, Hitler je i Pavelića i Andrića odlikovao Velikim križem Reda njemačkog orla.

Andrić: „Draža Mihailović je naš novi Karađorđe“

Andrić provodi Drugi svjetski rat u Nedićevoj Srbiji, gdje je u početku simpatizirao Dražu Mihailovića, svjedoči dokument u kartoteci Saveza komunista Jugoslavije. U karakteristikama koje su o Andriću izradile komunističke vlasti nakon rata navodi se da je „on smatrao da njegovo rodoljublje zahtijeva lojalnost i odanost kralju i kraljevskoj vladi. Andrić je dugo vremena vjerovao da su takozvane nacionalističke snage s Dražom Mihailovićem one koje se trebaju nalaziti na čelu oružanog sukoba s Nijemcima“. Prenesena je i ocjena srbijanskoga književnika i člana KPJ-a Marka Ristića, koji je u sklopu pisanja Andrićevih karakteristika iznio kako je „Andrić s odobravanjem i divljenjem primio prve vesti o ustanku u Srbiji… ali ne ostajući slijep pred činjenicama, on postupno uviđa da su te snage, s Dražom Mihailovićem, izdajničke, i pošteno revidira izvesne svoje zablude i iluzije“.

Jednako tako izvori i memoari iz srpskih emigrantskih krugova potvrđuju navode iz arhiva KPJ-a o Andrićevu podupiranju četničkoga vođe Draže Mihailovića. Predsjednik Srpske akademije nauke i umetnosti Aleksandar Belić u vrijeme Drugoga svjetskog rata prenosi da mu je u Beogradu Ivo Andrić izjavio: „Draža Mihailović je naš novi Karađorđe.“

Također, šef kabineta emigrantske kraljevske Vlade u Londonu, diplomat Kosta Pavlović, navodi da je član Dražina Centralnog nacionalnog komiteta iz inozemstva Mladen Žujović tajno dolazio u Beograd, gdje je 1943. godine viđao Andrića koji je u Dražinu komitetu u Beogradu (Centralni nacionalni komitet bio je najviše političko tijelo koje je osnovao četnički vođa Draža Mihailović na Ravnoj Gori u kolovozu 1941. godine kao političko tijelo Jugoslavenske vojske u otadžbini, gerilske organizacije četnika u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Imala je potporu angloameričkih Saveznika do Teheranske konferencije 1943. godine, kada je saveznička potpora Jugoslavenskoj vojsci u otadžbini preusmjerena na Narodnooslobodilačku vojsku Jugoslavije).

Andrić je članu nacionalnoga komiteta Žujoviću prenio i poruku za Dražu Mihailovića kako podupire njegovu borbu zato da „crvena kuga ne zavlada Srbijom“, a u tome razdoblju redovito posjećuje i prof. Dragoslava Stranjakovića, člana Dražina centralnog komiteta. Procjenjuje se da Andrić u to doba podupire ravnogorski četnički pokret za koji smatra da brani jugoslavenstvo, ali je to stajalište s vremenom napustio i stao uz pobjedničko jugoslavenstvo komunističkoga pokreta.

Inače, u posmrtno objavljenim zapisima, Sveske, Andrić prenosi anegdotu kako se Titu, koji je došao kod Draže Mihailovića na pregovore tijekom rata, jela gibanica koju nije dobio, te da je Titu na koncu bilo žao što ih je prozvao gibaničarima, jer su ga na pregovorima četnici ponudili samo kavom.

Tijekom rata Andrić je svakoga 6. rujna, na rođendan kralja Petra II., u svečanome odijelu odlazio u crkvu na bogoslužje za sretan i dug kraljev život, navodi Marko Ristić u razgovoru s Krležom.

Razdoblje Drugoga svjetskog rata Andrić uglavnom provodi pišući u Beogradu, gradu koji su među prvima u Europi nacisti označili kao Judenfrei. U lipnju 1942. godine zapovjednik GESTAPO-a za Srbiju, Emanuel Schäfer, konstatirao je da je „Beograd jedini veći grad u Europi očišćen od Židova i tako postao Judenfrei“. U kolovozu 1942. godine šef vojne uprave za Srbiju, nacistički general Harald Turner, piše u izvješću njemačkomu vojnom zapovjedniku za jugoistok Europe Alexanderu Löhru kako je „Srbija zemlja u kojoj je pitanje Židova i Cigana riješeno“.

Ipak, nakon završetka rata Andrić piše pripovijetku Bife Titanik o holokaustu nad Židovima koju smješta isključivo na područje djelovanja ustaškoga režima u NDH-u, u Sarajevo, gdje ustaša maltretira i ubija židovskoga vlasnika gostionice (Emir Kusturica po toj je pripovijetki snimio jedan od svojih prvih filmova Bife Titanik). Naravno da je na piscu slobodan odabir područja opisa holokausta, no Andrić je živio u stanu u dijelu Beograda gdje su se, po svjedočenju stanovnika, mogle vidjeti svakodnevne deportacije i nasilje nad Židovima tijekom Drugoga svjetskog rata.