Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Ured – Židovi Pija XII.’ u kojem Johan Ickx, na temelju dosad neobjavljenih dokumenata iz nedavno otpečaćenih arhiva Državnog tajništva Vatikana, opisuje ulogu Pape Pija XII., ali i hrvatskog nadbiskupa Alojzija Stepinca, u pokušajima spašavanja mnogih Židova tijekom nacističkog progona

Abbazia. Danas je taj lijepi hrvatski grad uspješno ljetovalište na jadranskoj obali i zove se Opatija. Njegove kuće iz 19. stoljeća, cvijećem ukrašeni i mirisima prožeti bulevari vibriraju energijom koju donosi turizam. Pitoreskna planina Učka, koja se uzdiže iza grada, pustolovnijim dušama nudi lijepe planinarske i biciklističke rute.

No i ovaj je grad proživio politički i društveni mrak. Po svršetku Prvoga svjetskog rata velika područja Hrvatske (koja je dotada bila dijelom Austro-Ugarske Monarhije) pripojena su Italiji. Od 1922. stanovništvo toga područja živjelo je pod jarmom talijanizacije koju je nametnula Mussolinijeva fašistička vlada. Ta se nemilosrdna politika upinjala lokalno stanovništvo lišiti svoje etničke i kulturne specifičnosti kako bi ga asimilirala. Hrvatski je identitet trebalo uništiti i nametnuti talijanski. Tko god je želio raditi u civilnoj upravi, morao je govoriti talijanski, a talijanski je bio i jedini jezik koji se učio u školama. Na djelu je bilo okrutno unutarnje uništenje.

Abbaziju je 1939. snašlo još veće nasilje jer je u Europi fašizam bio u usponu. U taj grad pripojen Italiji počeli su pristizati brodovi krcati promrzlim, iscrpljenim i od straha izbezumljenim izbjeglicama.

Među njima je bila i obitelj Ferenczy, Maria Gerda, njezin suprug Oskar i njihova osamnaestogodišnja kći Manon Gertrude. Ta je austrijska obitelj židovskoga podrijetla poput tisuća drugih bježala kako bi spasila goli život. Njihov nekoć uspješan život bio je uništen, a preostala im je samo obitelj i tričarije koje su stale u jedan kovčeg. Srca su im jamačno bila ispunjena strahom, čim su tako napustili Austriju u tjeskobnoj nadi da će negdje drugdje naposljetku uspjeti pronaći nešto što bi se moglo nazvati sigurnošću.

Dosje obitelji Ferenczy, koji je među tisućama drugih pohranjen u Povijesnome arhivu Državnoga tajništva, čuva brojne detalje njihove priče. To možemo zahvaliti izuzetno pismenoj Mariji Gerdi, koja je redovito pisala Papi i članovima Ureda. Službeni dosje naslovljen je: Signora Gerda Maria Ferenczy – Israelita.

Obitelj je, dakako, bila židovskoga podrijetla, no takvom se nije osjećala. Obitelji Marije Gerde i Oskara bile su katoličke, praktični vjernici već barem tri generacije. Suprug i supruga bili su kršteni u katoličkoj vjeri odmah po rođenju, a Maria Gerda je pohađala Katoličku osnovnu školu Gospe od Siona, vrlo vjerojatno u Beču.

Svoju je obitelj opisivala kao „katolike iz Austrije (…) koji su na patnju osuđeni samo zato što njihovi djedovi i bake nisu bili kršteni“.

No tih mračnih dana 1939. godine naciste i njihove rasističke sljedbenike nije zanimalo kako generacije obitelji provode svoj svakodnevni život, u što vjeruju ili kako se mole. Kako bi odlučili tko zaslužuje, a tko ne zaslužuje biti smatran ljudskim bićem, nacisti i njima slični sve su promatrali kroz posebnu, izobličenu prizmu, usmjerenu isključivo na genetsko nasljeđe.

Maria Gerda iz Zagreba je pisala: ‘Milosrdni biskup Stepinac velikodušno nam je dopustio da u Zagrebu živimo do svibnja 1939., kada su lokalne vlasti prigrlile istu nacističku ideologiju’

Maria Gerda, koja je samu sebe predstavila kao „novinarku i uspješnu autoricu“, svjedočila je kako njezina obitelj podliježe sve restriktivnijim antisemitskim zakonima, pa su odlučili napustiti Austriju dok još imaju vremena. Kap koja je prelila čašu bilo je izbacivanje njezine kćeri Manon – izvrsne učenice – iz škole, i to tijekom posljednje razredne godine, jer je od toga trenutka Židovima bio zabranjen pristup javnome obrazovanju. Po odlasku iz Austrije obitelj je azil prvo pronašla u Zagrebu, glavnome gradu Hrvatske.

Maria Gerda iz Zagreba je pisala: „Milosrdni biskup Stepinac velikodušno nam je dopustio da ovdje živimo do svibnja 1939., kada su lokalne vlasti prigrlile istu nacističku ideologiju i kada su svi nearijevci bez obzira na svoju vjeru protjerani i poslani preko talijanske granice.“. Obitelj je, dakle, morala napustiti Zagreb i otići u Abbaziju, gdje su od samoga početka živjeli u užasnome strahu, preživljavajući iz dana u dan. Preostala im je samo odjeća koju su nosili na sebi. Sve što su posjedovali, uključujući i svoje vjenčano prstenje, prodali su kako bi se mogli prehraniti.

Jednoga dana – prema njezinim vlastitim riječima – pritisnuta očajem, klečala je pred Blaženom Djevicom nakon svete pričesti i baš tada je, poput prosvjetljenja, doživjela otkrivenje da bi trebala „svoje bolno srce otvoriti Njegovoj Svetosti, papi Piju XII. i zamoliti ga neka joj savjetuje mjesto na kojemu će pronaći snage da ustraje. (…) Samoj sebi rekoh da se, čak i ako me cijeli svijet napusti, Sveti Otac neće oglušiti na molbe svoje kćeri na mukama, da će mi Sveti Otac pomoći da steknem vječni spas.“ U svojemu prvom pismu Papi, ona otkriva da je netom prije toga moćnog otkrivenja prodala svoju dragu Bibliju kako bi mogla kupiti kruh.

U prvome pismu od 16. studenoga 1939. Maria Gerda otkriva da je njezina obitelj u Austriji bila „dobrostojeća“ i „poštovana“. Oskar je nekoć bio časnik u vojci, a zatim je izgradio karijeru u Wiener Grossbanku i čak postao direktorom. Maria Gerda i Oskar zajedno su svoju kćer Manon odgajali „ponizno i pobožno“. Ali Manon je „iz škole izbačena usred školovanja, a obitelj je posljednje godine živjela u tolikoj bijedi da je čudo Božje što nisu završili na ulici“. Pridodala je i da je u Abbaziji postojao popriličan broj institucija koje su pružale pomoć praktičnim Židovima. No da su Židovi kršćani poput njezine obitelji bili „potpuno prepušteni samima sebi. (…) Moja kći i ja počinjemo imati zdravstvene tegobe. Propali su svi naši pokušaji da si pribavimo putovnice za put preko oceana. Sve smo svoje nade sada predali u ruke Božjemu milosrđu. Samo nas čudo može spasiti.“.

Potom je potpisala svoje pismo i pridodala mu osobno pismo preporuke od 4. rujna 1939. koje joj je uručio Katolički odbor za izbjeglice u Zagrebu, odnosno Franjo Šeper, osobni tajnik zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca, koji je podupirao rad toga Odbora. Franjo Šeper i sam je mnogo godina poslije postao kardinal i prefekt Svetoga oficija. Pismo preporuke svjedočilo je da je obitelj Ferenczy živjela pod zaštitom Odbora, koji je nadležne koji će to pismo pročitati umoljavao da njihov slučaj uzmu u razmatranje. Maria Gerda mjesecima je na sigurnome čuvala to dragocjeno pismo, uvjerena u to kako će u prikladnome trenutku ono biti korisno.

Pismo preporuke Katoličkog odbora za izbjeglice u Zagrebu izdano obitelji Ferenczy

Pismo Marije Gerde upućeno Papi ne samo da je stiglo na radni stol primatelja nego ga je Pio XII. zasigurno pročitao i primio k srcu. To nam otkriva interni memorandum s nadnevkom 20. studenoga 1939.: „Obitelj Ferenczy, nearijevska, katolička (otac, majka i osamnaestogodišnja kći), izbjegla u Abbaziju, preklinje Svetoga Oca da joj pomogne. Izuzetno žalostan slučaj.“

Na samome dnu memoranduma stoji preporuka: „Možda pružiti novčanu pomoć?“

Monsinjor Dell’Acqua primio je naputak da se pozabavi tim „izuzetno žalosnim slučajem“. Njegov nadređeni, državni tajnik, kardinal Maglione nije zapravo bio siguran u to što bi trebalo učiniti. Naglasio je da se Maria Gerda nije izjasnila o tome kakvu vrstu pomoći očekuje od njih.

Zato je 22. studenoga, dva dana nakon što je Papa naložio da se taj slučaj prati, obavijest s potpisom kardinala Maglionea poslana biskupu Riječke biskupije, monsinjoru Ugu Camozzu, kojom se od njega tražilo „neka dozna kakva se vrsta pomoći može pružiti toj obitelji“.

Mjesec dana poslije, 20. prosinca 1939., Maria Gerda Ferenczy ponovno je pisala papi Piju XII. kako bi ga izvijestila da je obitelj zatražila dopuštenje da se zaputi u Abesiniju (današnja Etiopija), no nisu dobili za to potrebne vize. A upozoreni su da će ih, pođu li bez viza, zaustaviti na granici i predati njemačkim vlastima. A to je ono najgore.

Nakon toga upozorenja ona je otišla do njemačkoga konzulata kako bi se raspitala, a ondje su joj vrlo jasno potvrdili da će, pokušaju li krenuti na putovanje, cijela obitelj biti uhićena na granici i deportirana u neki od koncentracijskih logora u Poljskoj. Pismo Marije Gerde jedan je od prvih dokumenata koji se čuvaju u Povijesnome arhivu koji ukazuje na to kada je Vatikan doznao za deportacije u Poljsku. Zanimljivo je i to da je njemački konzulat o tome otvoreno izvijestio obitelj.

Maria Gerda obznanjuje „veliku vjeru u Boga, zahvaljujući kojemu imamo snage podnositi ovu strašnu nevolju. I jutros, dok sam klečala pred Blaženom Djevicom, Majka Božja iznova me je uputila na Njegovu Svetost, Papu.“ Ona zato Papu preklinje neka udijeli „milost Svoju dječici Svojoj vjernoj“ i da im pomogne da u Italiji ostanu sve dok im se ne ukaže prilika da emigriraju u Abesiniju ili nekamo drugamo kako bi „izbjegli pakao njemačkih koncentracijskih logora“.

Osjećaj žurnosti kojim je prožeta zamolba Marije Gerde zamijetili su Pio XII. i njegovi suradnici, o čemu svjedoči i dolje predočeno pismo sa zabilješkama koje su na lijevoj margini zapisane crvenom olovkom. A ovdje je, pisan na komadiću papira, i sažetak zahtjeva Marije Gerde: „[Ona] Svetoga Oca preklinje da njoj i njezinoj obitelji (njezinu suprugu i njezinoj kćeri) udijeli dopuštenje da ostanu u Italiji sve dok im se ne ukaže prilika da emigriraju u Abesiniju [A(friku) I(stočnu) T(alijansku)] ili nekamo drugamo. Svjesna je činjenice da će, vrate li se u Njemačku, svi biti deportirani u Poljsku.“

Interna bilješka sa sažetkom zamolbe

Marije Gerde Ferenczy upućene Piju XII.

Monsinjor Dell’Acqua odmah je dobio naputak da biskupu Ugu Camozzu u Rijeku pošalje još jednu obavijest. Bilo je prošlo već mjesec dana otkako su se obratili biskupu kako bi se pozabavio tim slučajem, no on još nije odgovorio. Sada mu je poslana odrješita naredba neka intervenira i obrati se talijanskim vlastima kako bi za obitelj Ferenczy ishodio produljenje boravišne dozvole. U obavijesti je bez okolišanja pisalo da neće biti nikakve isprike za njegovu neaktivnost te je izviješten da Državno tajništvo zna da je od 15. prosinca svim prefekturama u Italiji dopušteno svim njemačkim i poljskim Židovima koji borave na talijanskome teritoriju produžiti boravišnu dozvolu sve dok ne pronađu neko drugo prebivalište. Skici pisma namijenjena biskupu Camozzu, koje je potpisao kardinal Maglione, Dell’Acqua je u posljednji tren dopisao: „S obzirom na navedene nove okolnosti, čini se izlišnim, barem zasada, da Sveta Stolica intervenira na navedeni način jer (…) obitelj Ferenczy dolazi iz Beča, pa će moći uživati u tim pravima.“ Osim toga, biskup Camozzo jamačno je informacije sadržane u pismu prenio obitelji Ferenczy, koja je tada još živjela u Abbaziji, u svratištu Ermitaggio.

Dana 31. prosinca 1939. Ured je poslao vrlo jasne upute. Godina se primaknula kraju. Započinjala je 1940. Zima je svijet primila u svoj ledeni zagrljaj prije nego što će proljeću dopustiti da se vrati. Lijepi dani, međutim, nisu donosili lijepe vijesti. Europa je tonula u još strašniji kaos i nasilje, a biskup Camozzo još nije poslao odgovor. Razlozi njegove šutnje još nisu razjašnjeni.

Koncem travnja 1940. stiglo je novo pismo upućeno Papi. Maria Gerda ponovno je Pija XII. molila da njezinoj obitelji pomogne imigrirati drugamo, bilo kamo. Evo što je pisala:

„Zahvaljujući ‘spasonosnoj’ intervenciji Vaše Svetosti, imigrantima je bilo dopušteno da tijekom prvih mjeseci ove godine svoje jadne živote u miru provode pod talijanskim suncem. No danas, 20. travnja 1940., objavljeno je kako je uslijed političkih komplikacija stara i strašna avet progona iznova podignula glavu. Kažu kako će nas Italija, u trenutku kada odustane od svoje neutralnosti, protjerati preko granice, koja se proteže preko prijevoja Brenner.“

Na čelu Ureda za strance riječke prefekture u tome trenutku bio je Giovanni Palatucci. Nitko tada nije znao da je Palatucci, danas talijanski narodni heroj, bio pripadnik pokreta otpora

Od Anschlussa – aneksije Austrije od Njemačkoga Reicha – prijevoj Brenner, planinska granica između Italije i Austrije, pripadao je Njemačkoj te je samim time za izbjeglice postao autoput za pakao. Maria Gerda toga je bila itekako bolno svjesna. Izvijestila je Papu da je njezina obitelj neumorno pokušavala dobiti vizu za Belgiju, Francusku, Portugal ili Švicarsku, ali uzalud. Zaglavljena u Abbaziji, nesretna žena nije mogla znati da se situacija s izbjeglicama i u tim zemljama brzo pogoršavala.

Zahvaljujući dokumentima pohranjenima u Arhivu jasno je vidljivo da je Ured budno motrio ovaj dosje, o čemu svjedoči i interna bilješka zamjenika državnoga tajnika, monsinjora Montinija od 1. srpnja u kojoj se spominje taj slučaj.

**

No u toj dolini suza plima loših vijesti nije posustajala. Oskar je uhićen zato što nije bio arijevac. Užasnuta Gerda pisala je da su ga odveli u Torrettu di Fiume, zatvorski centar. Monsinjor Dell’Acqua odmah je pripremio još jedno pismo koje je ovoga puta bilo upućeno ocu Tacchiju Venturiju na adresi Piazza del Gesù u Rimu. Ovaj je imao sjajne odnose s nekim osobama koje su imale izravan kontakt s Mussolinijem i službenim krugovima oko njega.

Dell’Acqua je ocu Venturiju objasnio da je supruga Oskara Ferenczyja Svetoga Oca izravno preklinjala da im priskoči u pomoć te ga zamolio da pokuša za nekoga svećenika ishoditi dopuštenje da Oskara posjeti u zatvoru kako bi mu prenio poruku njegove supruge i utješio ga svetom pričešću.

Tacchi Venturi učinio je što se od njega tražilo. Poslao je pismo zapovjedniku policije u Rimu, koji je objavio da je Riječkoj prefekturi izdana naredba da jednome svećeniku dopuste posjet gospodinu Francescu Oskaru Ferenczyju. Ta je informacija Uredu prenesena 19. srpnja. A pukom je srećom na čelu Ureda za strance riječke prefekture u tome trenutku bio Giovanni Palatucci. Nitko tada nije znao da je Palatucci, danas talijanski narodni heroj, bio pripadnik pokreta otpora. On je potpisivao i krivotvorio sve dokumente koje je mogao kako bi Židovima s toga područja pomogao pobjeći. Naposljetku je uhićen i deportiran u Dachau, gdje je pogubljen.

Nekoliko tjedana poslije, 7. kolovoza, žurnom je poštom pristiglo još jedno pismo Marije Gerde. Maria Gerda u njemu je pisala kako ju je predstojnica Samostana sestara Gospe od Siona u Trstu izvijestila o tome da Papa može ishoditi vize za Brazil. Obratila mu se kako bi pribavila vizu precizirajući pritom: „Ako bih im mogla predočiti potvrdu o svojoj (njihovoj) vjeroispovijesti s potpisom biskupa Uga Camozza.“

Maria Gerda, koja je razmišljala unaprijed i mislila na sve, najavila je da je već „ekspresno“ monsinjoru Dell’Acqui poslala sve certifikate. Bilo je to sada „pitanje života i smrti za [njezina] supruga“ zato što… „je Oskar, koji je dosada preživio sve nedaće, sada [bio] jako bolestan“. Oskaru su pluća bila trajno oštećena nakon četiri godine vojne službe tijekom Prvoga svjetskog rata. A sada su „nedostatak svježega zraka i izostanak liječničke njege njegov život dovodili u opasnost“. Naposljetku, govorila je kako se nada da će „uskoro biti u nekome drugom dijelu svijeta sa [svojim] djetetom, kako bi pronašli spas i oslobođenje od progona koje su oni, kršćani od rođenja, [bili] dvostruko teže podnosili“.

Pismo poslano monsinjoru Dell’Acqui na sebi nosi arhivski pečat iz kojega se vidi da je zaprimljeno sredinom kolovoza. Ton pisma isprva je veoma formalan i činjeničan premda iznosi zahtjev „za iznalaženjem viza za Brazil… čim žurnije“.

Pismu je pridružila i potvrdu o krštenju koju je izdala Riječka biskupija, a koja glasi ovako: „Gospodin Oskar Ferenczy, njegova supruga Maria GERDA i njihova kći Manon po rođenju su kršteni u katoličkoj vjeri u Beču.“

Ubrzo se, međutim, ton pisma mijenja i postaje sve depresivniji te odražava duboku tjeskobu vezanu uza sudbinu njezine obitelji: „Zbog rasnih zakona izgubili smo sve naše bogatstvo. A tijekom ovih dviju godina prognanstva do dna smo iskapili čašu gorčine. I da nemamo vjere koja nas drži, duboku vjeru i ufanje u Blaženu Djevicu i njezina Sina, više ne bismo bili na životu. Posljednjih šest tjedana doslovno nas je bacilo u ponor i iz jedne nedaće upadam u iduću…

Sve će se to okončati kada budemo dobili vizu. Zato vas preklinjem uime našega Gospodina da izdate nalog neka nam se viza izda telegrafom zato što bi samo jedan sat kašnjenja mogao odlučivati o sudbini troje vjernih, odnosno hoće li ostati na životu ili umrijeti. Ako je moguće, molim vas, izvijestite o tome telegrafom Questuru (šefa policije) u Rijeci.

Na taj ćete način spasiti jednu obitelj.

Preklinjem Blaženu Djevicu da poda krila mojemu preklinjanju i da Vas blagoslovi.“

U dnu pisma pridodaje imena i datume rođenja svojega supruga, svoje kćeri i nje same. „Franz Oskar Ferenczy, 25. kolovoza 1889., rimokatolik, Maria Gerda, 19. ožujka 1894., Beč, rimokatolkinja, Manon Gertrude Ferenczy, 4. prosinca 1920.“

Tijekom dugoga i burnoga ljeta 1940. eskalacija rata zaokupljala je svaki budan trenutak u Uredu dok su se rješavale krize koje su se nizale jedna za drugom. Djelatnici Ureda nisu, međutim, iznevjerili ovu obitelj.

Odmah nakon zaprimanja pisma Marije Gerde, poslanoga Dell’Acqui, hitna financijska pomoć od 800 lira (oko 600 eura) upućena je obitelji Ferenczy. Polovina toga iznosa isporučena je po monsinjoru Ugu Camozzu, riječkome biskupu. Dosje obitelji pronađen u Povijesnome arhivu otkriva kako Maria Gerda, premda se obratila izravno brazilskome veleposlanstvu da bi ishodila vizu, vizu nije dobila. Dana 12. kolovoza brazilski konzulat u Trstu izvijestio ju je kako će formalnosti vezane uz njihovu vizu biti obavljene tek nakon odobrenja brazilskoga veleposlanstva pri Svetoj Stolici. Te su informacije bile u istoj mjeri kontradiktorne i zabrinjavajuće. No don Angelo Comoretti, svećenik Riječke biskupije, izvijestio ju je kako je od biskupa Camozza doznao da je brazilsko veleposlanstvo izdalo potrebna dopuštenja.

Zbunjena i zabrinuto se pitajući jesu li doista poduzeti svi koraci u vezi s njezinim zahtjevom za izdavanje vize, Maria Gerda 17. kolovoza ponovno je pisala Dell’Acqui u nadi da će od njega dobiti pojašnjenje. Kada je Dell’Acqua doznao da su je izvijestili o pozitivnome odgovoru veleposlanstva na njezinu zamolbu, bio je vrlo nezadovoljan. Jer to, nažalost, nije bilo točno. Sveta Stolica zapravo je riječkome biskupu samo prenijela informaciju da su „pobudili interes brazilskoga veleposlanstva“ za njezinu zamolbu, a ne i da je izdano dopuštenje.