Unatoč kraljevoj naredbi, ban Jelačić je 5. lipnja otvorio zasjedanje Hrvatskog sabora na kojemu je bio i formalno postavljen na banski položaj, s tim da je vjerski dio instalacije obavio srijemsko-karlovački patrijarh Rajačić. Naime, zagrebački biskup Haulik, inače veliki poslušnik Beča – znajući za kraljevu naredbu o odgodi Sabora – namjerno se nije na vrijeme vratio iz Beča. S druge strane, Jelačić je, možda na Gajev nagovor, pristao pridobiti pravoslavnog prelata jer je to bio korak prema udruživanju Hrvata s ugarskim, tj. vojvođanskim Srbima i jedan od preduvjeta koje je knez Karađorđević postavljao Gaju za uspostavu južnoslavenske države. U svojem inauguracijskom govoru novi se ban okomio na Mađare: „… neka znadu da smo pripravni s njima s mačem u ruci dokazati da je već isteklo vrijeme da jedan narod nad drugim gospoduje (…) nova mađarska vlada i njeni podržavatelji, da bi naškodili Hrvatima, proturaju neistine o Hrvatima: da su ‘protiv kralja’, da su ‘protiv cjelokupnosti’ Habsburške monarhije i da su ‘panslavisti’. Na kraju, Jelačić je demantirao da su Hrvati panslaveni u političkom smislu, tj. da nisu: …u kontaktima s vladom ni jedne slavenske zemlje, ali su za slavensku uzajamnost u međusobnoj ljubavi.” Zatim je bilo prihvaćeno izvješće hrvatskih izaslanika sa Zajedničkog sabora, s tim da Hrvatski sabor nije potvrdio mađarski Ustav, nego je donio vlastite odluke o ukinuću kmetstva i opće porezne obveze – što je zapravo značilo ukidanje feudalizma. Glede budućih odnosa s Ugarskom, Sabor je izrazio želju da se Monarhija uredi poput Švicarske konfederacije s neovisnim nacionalnim vladama, ali sa središnjim parlamentom i vladom u Beču, ovlaštenom za vanjsku politiku i diplomatsku mrežu, za obranu te za zajedničke poslove vezane za financije i vanjsku trgovinu. Također, Sabor je zatražio da se banska vlast obnovi „od Drave do mora”, odnosno da se Vojna krajina i Dalmacija sjedine s banskom Hrvatskom. Sve su to, kako smo već opisali, bile i točke o kojima se Gaj – suprotno od inauguracijske tvrdnje bana Jelačića – već dogovorio s vođama Srpske kneževine, kao preduvjetima za uspostavu nove, južnoslavenske države. Do 7. lipnja Gaj je smislio plan kako se domoći novca za koji je znao da ga knez Miloš drži uza se. Za saborskog zasjedanja pristupio je banu Jelačiću i zatražio od njega propusnicu da posjeti pritvorena kneza što je odmah i učinio. J. Neustaedler svjedoči da je tom prigodom Gaj, designiran ministar vanjskih poslova u banskoj vladi, od kneza Miloša zatražio 28 000 forinta koje mu je on odmah dao. Kako je doista tekao razgovor i što su se njih dvojica dogovorili ostat će zauvijek tajna, ali već sutradan je knez Miloš preko zapovjednika straže poručio banu da je Ljudevitu Gaju dao velik novac te zatražio da ga Jelačić osobno primi. Ban je prijam odmah odobrio i tom mu je prigodom knez Obrenović potvrdio da je Gaju dao novac: „… za političke svrhe i okolinu banovu.”

Riječju, podmitio je Gaja, ali to je banu prikazao kao Gajevu ucjenu ili – kako bi se danas reklo – da je bio žrtva Gajeva „reketarenja”. Ban Jelačić je taj neviđen, ali nedokazan postupak Ljudevita Gaja, najuglednijega člana Banskog vijeća, odmah objavio te pokrenuo službenu istragu, a kneza Obrenovića oslobodio pritvora i pod pratnjom poslao natrag u Beč. Naravno, Gaj je poricao primitak bilo kakva novca, a Miloša Obrenovića je nazvao „klevetnikom i najgorom ništarijom”.

Manifest naroda hervatsko-slavonskoga

Idućih mjesec dana pod predsjedanjem je bana bilo održano osam saborskih sjednica, sve dok kralj Ferdinand nije Jelačića – zbog neposluha – 10. lipnja ipak smijenio. Ban, ogorčen na mađarske spletke, odlučio je privremeno prekinuti zasjedanje sabora te se na čelu velikog izaslanstva otputiti u Innsbruck da se osobno razjasni s kraljem. U ime nemoćnog kralja pregovore je vodio njemu inače vrlo sklon nadvojvoda Johann koji je banu obećao da će kraljev ukaz o smjenjivanju biti povućen te da će poduzeti sve da se odnosi Hrvata i Mađara pregovorima pokušaju izgladiti.

Zapravo, ta je izjava bila samo paravan za javnost, bolje rečeno ratna varka, jer je Jelačiću potajno bilo naređeno da vojno intervenira i sruši mađarsku vladu u Budimu. To potvrđuje i pismo carskog ministra rata, grofa Theodora Latoura od 23. lipnja 1848. koji je Jelačića pozvao da „pređe u ofenzivu, ako želi spasiti sebe i domovinu.” Ne znajući za te tajne diplomatske dogovore hrvatskog bana i bečkog dvora, zagrebački mađaroni širili su glasine da je Jelačić u Innsbrucku smijenjen i čak uhićen, pa su na ulicama Zagreba izbile demonstracije jer je svima u kolektivnom sjećanju još bila tragična sudbina Zrinskog i Frankapana. Na izvanrednoj sjednici Hrvatskog sabora, održanoj povodom tih glasina 21. lipnja 1848., u prvi je plan opet izbio Ljudevit Gaj koji je, odlukom Sabora, imenovan u „vladajući Odbor, kome se potpuna vlast i diktatura daje”, ako je ban trajno odsutan. Na završnoj, 21. sjednici sabora 9. srpnja 1848. prihvaćen je Manifest naroda hervatsko-slavonskoga kojim se narod, prvi put nakon „velikog stoljeća” hrvatske javne diplomacije u 16. stoljeću – preko svojih izabranih predstavnika – obratio javnosti Habsburške Monarhije, ali i cijele Europe te uznositim riječima iznio svoju političku volju: „Glavna je namjera naša da budemo slobodni narod u slobodnom Carstvu austrianskom .(…)”

Knez Miloš je poručio banu da je Ljudevitu Gaju dao velik novac ‘za političke svrhe i okolinu banovu’. Riječju, podmitio je Gaja, ali je to banu prikazao kao Gajevu ucjenu – kako bi se danas reklo – da je bio žrtva Gajeva ‘reketarenja’. Gaj je Miloša nazvao ‘klevetnikom i najgorom ništarijom’

Na kraju posljednje saborske sjednice 29. lipnja, u općoj euforiji, kada su se zastupnici počeli nadmetati tko će iznijeti originalniju formulaciju nekog članka ili prijedlog, zastupnik Petar Matić, inače sudac (auditor) ogulinske pukovnije, predložio je da se – prema uzoru na stari Rim – Jelačića proglasi diktatorom. Iako je u Rimu ta funkcija bila ograničena na šest mjeseci, Jelačiću je bila odmah – i to aklamacijom – izglasovana čast doživotnog diktatora. Ali čim je sjednica završila, mnogima je postalo jasno da se sabor zaletio, donijevši jednu više emocionalnu, nego političku odluku koja bi Hrvatsku mogla skupo stajati. Politički zreliji Hrvati prestrašili su se izglasavanja „punovlasti” banu Jelačiću, pa se o toj odluci sabora koju je val dramatičnih događaja iz 1848. bacio u zaborav vrlo malo govorilo, a zanemarila ga je i naša ustavnopravna povijest. Svakako, nakon proglašenja za apsolutnog vladara, ban Jelačić nije više sazivao saborske sjednice jer se – kao diktator – nije morao obazirati na rasprave i odluke Hrvatskog sabora.

Sa stajališta diplomatske povijesti, Manifest i ukupna politička volja koju je Hrvatski sabor iskazao za svojega jednomjesečnog zasjedanja ipak su predstavljali glavni doprinos očuvanju hrvatskoga državnopravnog položaja unutar Habsburške Monarhije, ali i u novim međunarodnim okolnostima, nastalim 1848. u Europi. Iako je, gledajući kratkoročno, hrvatsku „1848.” obilježio niz teških pogrješaka, poraza i razočaranja, u epohalnim razmjerima može se, bez oklijevanja, ustvrditi da slučajno nije bilo Jelačića, Gaja, Draškovića, Kulmera, Kukuljevića, Mažuranića i drugih velikana tog vremena – danas na zemljopisnoj karti Europe ne bi bilo ni suverene Republike Hrvatske.

Činjenica je, međutim, da hrvatska politička elita revolucionarnu 1848. nije znala iskoristiti na najbolji način. Naprotiv, kako ironično primjećuje D. Čepulo, bio je to „institucionalno nezašiljen vrh” političke aktivnosti ilirskog pokreta od 1830. do 1848. te ispravno zaključuje: „… dok je staleški Ugarski sabor 1848. postavio razmjerno cjelovitu i modernu institucionalnu podlogu ugarske državnopravne zasebnosti dotle su bitne hrvatske stečevine 1848. bile ograničene na raskid veza s Ugarskom i uvođenje pravne jednakosti i građanskog sabora. Mada su u pitanju bili esencijalno značajni pomaci, oni nisu bili dopunjeni cjelovitijom i modernom institucionalnom podlogom.” Mi toj ocjeni dodajemo da se od hrvatskih staleža do 1847., kao ni od vodstva Narodne stranke 1848., nije moglo više očekivati. Njihov pravi društveni položaj i klasni interesi (mali ili osiromašeni zemljoposjednici, odnosno činovnici ili/i časnici u državnoj službi) – za razliku od financijski neovisnih mađarskih liberala iz redova zemljišnih i veleobrtničkih magnata – hrvatsku su političku elitu nužno vodili u paktiranje s bečkim dvorom, pa čak i s konzervativnim dijelom mađarskog plemstva.

Dogovoreni neuspjeh ‘pomirbenih pregovora’ Jelačića i Batthyanyja

Na diplomatskom planu, to se osobito očitovalo na tzv. „pomirbenim pregovorima” održanim 29. srpnja 1848. u Beču, na poziv i uz posredovanje nadvojvode Johanna. Mnogobrojno izaslanstvo Hrvatskog sabora tih je dana već boravilo u Beču radi zasjedanja austrijskog Parlamenta, pa su neki od njih bili imenovani i u odbor za pregovore s Mađarima, a među njima je bio i Metel Ožegović, jedini koji je zapravo, uz šefa izaslanstva bana Jelačića, sudjelovao u pregovorima. Valja primijetiti da među članovima izaslanstva više nije bilo Ljudevita Gaja, iako je on u Banskom vijeću vodio „ministarstvo” vanjskih poslova i odnosa s drugim zemljama Habsburške Monarhije. Očigledno, njegova je politička karijera zbog nečasne uloge u „slučaju Obrenović” već tada bila zapečaćena.

Valja naglasiti da je hrvatsko izaslanstvo u Beč došlo s imperativnim mandatom da slijedi pregovaračke položaje koje je Hrvatski sabor utvrdio 29. lipnja i 1. srpnja 1848. Podsjetimo, na tim je sjednicama sabor najprije zatražio da kralj Ferdinand povuče svoj „pogrdni manifest” od 10. lipnja kojim je Jelačića lišio banske časti te da mu potvrdi „diktatorske ovlasti, kao što je bilo uobičajeno još od rimskih vremena, kad bi se domovina našla u opasnosti.” Kad je riječ o pomirbenim pregovorima, sabor je bana zadužio da od Mađara zahtijeva ukidanje tri ministarstva Ugarske vlade: za financije, vanjske poslove i rat, odnosno da ih stope s odgovarajućim središnjim ministarstvima cijele Monarhije. Jelačić je također dobio obvezu da na pregovorima zastupa ne samo hrvatske nego i interese vojvođanskih Srba, Slovaka i drugih Slavena u Ugarskoj. Na kraju, sabor je zatražio da Mađari prestanu blokirati ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom te da se ubuduće svi problemi Hrvatske i Slavonije rješavaju izravno između bana i kralja, a u Ugarskoj da se prestanu proganjati, odnosno oslobode iz zatvora „svi koji misle slavenski.”

Da slučajno nije bilo Jelačića, Gaja, Draškovića, Kulmera, Kukuljevića, Mažuranića i drugih velikana tog vremena, na zemljopisnoj karti Europe danas ne bi bilo ni suverene Republike Hrvatske

No u dvoranu za pregovore Jelačić je pustio samo zastupnika M. Ožegovića, ali je iskoristio svoje diktatorske ovlasti i pregovore vodio potpuno sâm. Postavlja se pitanje zašto je tako postupio. Prema našoj procjeni odgovor je u njegovu dogovoru koji je postigao u dugom, tajnom razgovoru koji je 27. srpnja, nakon dolaska u Beč, vodio s nadvojvodom Johannom. Tom su se prigodom, prema svemu sudeći, nadvojvoda Johann i Jelačić složili da su mađarske težnje o uspostavi vlastite, samostalne države „od Karpata do Jadrana” potpuno neprihvatljive – i za Habsburšku Monarhiju, i za Hrvatsku, pa je Jelačić prihvatio da on, na čelu hrvatske vojske, silom uguši velikomađarski projekt koji je bio prijetnja održanju Austrijske Monarhije, ali je za hrvatski narod bio još teža prijetnja – njegovu identitetu i opstanku.

Zbog toga je on na „pomirbene pregovore” došao s najvećim zahtjevima s kojima se teško moglo postići nagodbeno rješenje. Jelačiću i nije bilo stalo do takva ishoda, niti je imao takve upute od bečkog dvora. Njemu je to osobno odgovaralo: kao polaznik bečkog Theresianuma i Monarhiji do kraja odani vojnik, Jelačić nije bio upućen u mogućnosti diplomacije. Prema tome je bio tipičan pripadnik svojega naroda: uvijek pritiješnjeni, ali bez diplomatskog dara, Hrvati su radije ratovali nego pregovarali, u trgovinskim odnosima draže im je bilo izgubiti posao nego cjenkati se, a u književnosti su bolje znali prikazivati plošne, crno-bijele likove junačkih pjesama, nego razvijati spletku, dramski zaplet ili kompleksne, romaneskne likove. To potvrđuje i Jelačićevo obraćanje bečkim Hrvatima 28. srpnja, dan uoči pregovora: „Vi me pitate, dragi drugovi, da ste radi znati hoće li se prepiranje između Mađara i naroda našega riješiti u miru, bez krvi. Bože daj, da bi tako bilo! Ali, nažalost toga neće biti. Neki, naime, ljudi koji se tamo u Ugarskoj dokučiše vlasti i moći bjesne tako, da za to bjesnilo ima lijeka evo samo ovdje.”(i pri tome se maši svoje sablje)

Na temelju toga sa sigurnošću se može pretpostaviti da su nadvojvoda Johann i ban Jelačić hrvatsko-mađarske pregovore u Beču održali samo kao face-saving mjeru (tj. radi spašavanja obraza), odnosno da zavaraju Mađare dok se Jelačić ne pripremi za rat. U tom kratkom vremenskom odsječku tijekom ljeta 1848. interesi Hrvata i bečkog dvora potpuno su se poklopili pri čemu je spremnost bana Jelačića za vojnu opciju bila to veća što je – kako primjećuje N. Stančić – Hrvatska u tom trenutku bila jedina od slavenskih zemalja u Habsburškoj Monarhiji koja je imala svoju vladu, državni aparat i regularnu vojsku. U Europi su politički odgovori na ratnu opciju bana Jelačića bili najrazličitiji: tako je veliki talijanski revolucionar i državnik Camillo Cavour podsjetio: „… kako su se Mađari, plemeniti i viteški u obrani svojih narodnih prava nasprama carskoj tiraniji, pokazali gordi i nadmeni nasprama Slavenima u ugarskim provincijama. Bilo kako bilo, ja neću ovdje držati slavopojku za Hrvate ili za njihovog odvažnog vođu bana Jelačića. Hoću samo da konstatiram da su oni razvili slavensku zastavu a ne možda zastavu reakcije i tiranije. Jelačić se poslužio carskim imenom te je tako pokazao da je njegov glavni a možda i jedini cilj uspostava slavenske nacije.”

Ali da je u Jelačića, pa i Hrvatskog sabora bilo više držav­ničke mudrosti i diplomatske vještine, on u „pomirbenim pregovorima” ne bi prihvatio ulogu pukog provoditelja političke odluke bečkog dvora, već je svoj jaki pregovarački položaj – kao vojskovođe hrvatske vojske – mogao iskoristiti za pokretanje izravnih bilateralnih pregovora s Mađarima čime se, možda, moglo izboriti nagodbeno win-win rješenje. Umjesto svega toga ban Jelačić se 29. srpnja, u prisutnosti M. Ožegovića i carskog ministra pravde Bacha, samo formalno sastao s mađarskim izaslanstvom koje su činili predsjednik ugarske vlade grof Batthyány i Ferenc Pulszky, predstavnik mađarske vlade u Beču.

Dva šefa izaslanstava predočila su mišljenja svojih strana nakon čega je počela rasprava. Kao što smo – poznavajući pregovaračku tehniku – mogli i predvidjeti, tijekom pregovora – kako svjedoči Ivan Kukuljević – Mađari su iznijeli spremnost da popuste u svim pitanjima koja su se odnosila na položaj Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, ali nisu htjeli popustiti kad je bila riječ o položaju ugarskih, tj. vojvođanskih Srba. Sa svoje strane ban se Jelačić pozivao na svoj ultimativni mandat, dobiven od Hrvatskog sabora, te odbio ustupke koje je mađarska strana nudila kad je riječ o Trojednoj kraljevini, ako ta strana ne pristane i na povlačenje svoje nacionalne garde iz Kikinde i Bečeja, na pacifikaciju Vojvodine i njezino de facto pretvaranje u kondominij Ugarske i Trojedne kra­ljevine. Riječju, „pomirbeni pregovori”, možda najvažniji vanjskopolitički i diplomatski događaj za Hrvatsku u 19. stoljeću, propali su ne zbog neprihvatljivih mađarskih stajališta, nego zbog Jelačićevih „obveza” koje je umislio da ima prema vojvođanskim Srbima.

Poljska emigracija, i francusko Ministarstvo vanjskih poslova htjeli su u ratu protiv Beča iskoristiti ključan geopolitički položaj i vojno-strateški značaj Hrvatske. Nisu ništa činili radi simpatija za Hrvate i njihove nacionalne interese

Sa stajališta diplomatske vještine i načela pregovaranja među suverenim partnerima mora se priznati da su se Mađari tom prilikom – iznimno – postavili svrhovito i korektno: u vezi s Jelačićevim zahtjevima koji su se odnosili na Trojednu kraljevinu bili su spremni popustiti baš u svemu, ali nisu dopuštali da se Hrvati miješaju u njihove unutarnje poslove, točnije u politiku ugarske vlade prema slavenskim, osobito srpskoj manjini u Ugarskoj. Povrh toga, Mađarima nije padalo na pamet da odobre kondominij nad „Vojvodinom Srpskom”, tj. da se djelomično odreknu vlastita teritorija, dobro znajući da je upravo to dio tajnih dogovora između Ljudevita Gaja i srpskih političkih vođa na čelu s Ilijom Garašaninom. Ponavljamo, jedan od Garašaninovih preduvjeta za uspostavu jugoslavenske države pod dinastijom Karađorđevića bio je da Hrvati isposluju priključenje ugarske „Vojvodine Srpske” Trojednoj kraljevini. Banovo odbijanje svih ustupaka kada je riječ o Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji koje je nudilo mađarsko izaslanstvo, odnosno opredje­ljenje za rat i po našem je mišljenju bila jedna od mnogih teških pogrješaka koje su napravili hrvatski politički vođe u 1300-godišnjoj povijesti Hrvatske. Ali propast bečkih pregovora ni izdaleka nije označivala kraj političkom i diplomatskom nesnalaženju bana Jelačića.

Još istog dana, 29. srpnja, on je knezu Aleksandru Karađorđeviću poslao pismo s prijedlogom o uspostavi najtješnjeg saveza između Trojedne kraljevine i Kneževine Srbije, tj. o sklapanju sporazuma o uzajamnoj pomoći koji je trebao uključivati i zajam Hrvatskoj od 30 000 dukata za vođenje rata! Doista, može li biti veće političke i diplomatske naivnosti od Jelačićeve: on odbija sve mađarske ustupke Trojednoj kraljevini i odlučuje se za rat zato što Mađari ne žele popustiti u pitanju vojvođanskih Srba. A zatim od Kneževine Srbije traži zajam tako da bi mogao financirati hrvatsko-mađarski rat – zbog srpske manjine u Ugarskoj (sic?!). Da je tome bilo upravo tako, potvrdio je saborski zastupnik srpske nacionalnosti, odvjetnik Mojsije Georgijević, koji je na pisani način posvjedočio kako je hrvatsko izaslanstvo bilo spremnije: „… sve koncesije odbiti i sa Mađarima zaratiti nego srpsku stvar izdati.” On je Jelačićev nepomirljiv položaj, dakako, pozdravio, ali Metel Ožegović – jedini član hrvatskog izaslanstva koji je tijekom pregovora sjedio uz Jelačića – o pregovorima je imao posve drukčije mišljenje. Još tri dana prije početka pregovora u svojem pismu Jelačićevu prijatelju i biografu Neustaedleru on je točno predvidio što će se dogoditi i zašto: U trenutku kad nam Mađari pružaju sva jamstva za našu nacionalnu slobodu, našu neovisnost i našu neovisnu upravu, ne znam da li bi bilo bolje zaratiti se s Mađarima umjesto da se situacija smiri samo zato što su Srbi već s njima u ratu. Nemoguće je da bismo željeli izvrgnuti pogibli naše postojanje zbog Srba, što bi se svakako dogodilo ako u ovom trenutku odbijemo plan za pomirenje. Bilo bi mnogo uputnije posredovati u korist Srba prigodom pacifikacije, ali nikako ne bi trebalo grubo odbiti od nas najpovoljnije planove samo zato što pacifikacija nije obuhvatila pitanje Srba. (…) Istina je da nam je dvoličnost Mađara i predobro poznata, pa im stoga ne možemo previše vjerovati, i ta osobina je uzrok zašto moje mirotvorne ideje nailaze na veliko protivljenje među mojim kolegama previše sklonim ratu.”

Francusko-poljski pokušaji podmićivanja i svrgavanja bana Jelačića

Istodobno s tim događajima već spominjani poljski princ Czartorisky, odnosno njegova emigrantska skupina „Hotel Lambert” sa sjedištem u Parizu, dobili su od francuskog Ministarstva vanjskih poslova upute da stupe u vezu s najpoznatijim hrvatskim političarima, ponajprije Ljudevitom Gajem i banom Josipom Jelačićem. Stoga je u rujnu 1848. u Zagreb bio poslan Ludwig Zwierkowski, alias Lenoir, koji je sa sobom donio pismo za Gaja u kojemu ga visoki predstavnik „Hotela Lambert” M. Czajkowski – pozivajući se na staro poznanstvo – moli da Lenoiru, kojega je čak opskrbio i vjerodajnicama, osigura položaj „diplomatskog predstavnika” princa Czartoryskog na dvoru bana Jelačića.

Ljudevit Gaj u službi Quai d’Orseya

Unatoč svojem sukobu s njim, Gaj je pristao na suradnju te banu Jelačiću prenio preporuku i uspio izboriti da Zwierkovski već od 6. rujna 1848. bude službeno akreditiran kod Hrvatske vlade. Ni poljska emigracija, ni francusko Ministarstvo vanjskih poslova nisu to učinili radi nekih simpatija za Hrvate i njihove nacionalne interese, nego zbog težnje da u ratu protiv Beča iskoriste ključan geopolitički položaj i vojno-strateški značaj Hrvatske. Jelačić je to, čini se, shvatio pa je – samo zbog „međunarodnopravnog” položaja Hrvatske – primio vjerodajnice Zwierkowskog, ne otkrivši mu da će samo nekoliko dana poslije, 11. rujna, pokrenuti vojnu akciju protiv Mađara. Jelačićeva vojna intervencija u Mađar­skoj je za „Hotel Lambert” i Quai d’Orsey bila veliko iznenađenje i teški politički udarac, jer je ugrozila ostvarenje njihova krajnjeg cilja – „Dunavske federacije”. Francuzi su, naime, držali da je postizanje hrvatsko-mađarskog i hrvatsko-talijanskog „političkog pomirenja”, nužna pretpostavka za ostvarivanje njihova velikog masterplana. U ratnim okolnostima, hrvatsko-mađarski dio „pomirenja” morao je biti odgođen, ali su aktivisti iz „Hotela Lambert” nastavili rad na hrvatsko-talijanskom dijelu „pomirenja”. Ono je trebalo početi povlačenjem graničarskih regimenti s talijanske bojišnice, odnosno otvaranjem riječke luke kao tranzitne točke za dostavu oružja, opreme, pa i boraca za potrebe mađarske revolucije. U tom je cilju, poljski general Jozef Bem, jedan od najsposobnijih zapovjednika mađarske vojske čak planirao osnivanje jedne „poljsko-slavenske legije” na teritoriju Hrvatske.

Kao jedino rješenje, Gaj je vidio da se bana Josipa Jelačića ukloni s položaja. U tom cilju, on je poljsko-francuskom agentu predložio jednostavniji i ‘ekonomičniji’ plan: umjesto tri milijuna franaka kojima su namjeravali podmititi bana Jelačića, Gaj je izrazio spremnost da za deseti dio tog iznosa svrgne s vlasti Jelačića

Princ Czartoryski, čini se, nije imao visoko mišljenje o viteštvu bana Jelačića, a možda ni o Hrvatima općenito. Kako drugačije objasniti njegovu zamisao da povlačenje hrvatskih pukova u sastavu Austrijske vojske koji su ratovali na talijanskoj bojišnici, postigne tako što će bana Jelačića – podmititi velikom svotom novca? Naime, na njegovu inicijativu, predstavnici „Hotela Lambert” su, u listopadu 1848., u Torinu sardinijsku vladu i kralja Karla Alberta nagovarali da oni izdvoje tri milijuna franaka kao mito banu Jelačiću. Kralj Karlo Albert, koji je vodio teške bitke s hrvatskim graničarima brzo je pristao na taj veliki izdatak pa se agent princa Czartoryskog za Balkan, Ludwig Bystrzonowski (alias Macair), preko Ancone i Rijeke, odmah uputio u Zagreb gdje je stigao 3. studenog i odmah se sastao s Ljudevitom Gajem. Ali, Gaj je u to vrijeme bio u sukobu s Jelačićem i vodio tajne pregovore s Peštom na temu hrvatsko-ugarskog sporazuma. U razgovoru s poljsko-francuskim agentom, Gaj je objasnio da je podmićivanje bana Jelačića radi dogovora o povlačenju hrvatskih pukova s talijanske bojišnice – mission impossible!

Kao jedino rješenje, Lj. Gaj je vidio da se bana Josipa Jelačića ukloni s položaja! U tom cilju, on je poljsko-francuskom agentu predložio jednostavniji i „ekonomičniji” plan: umjesto tri milijuna franaka kojima su namjeravali podmititi bana Jelačića, Gaj je izrazio spremnost da za deseti dio tog iznosa – tj. za 300 000 franaka – svrgne s vlasti Jelačića i sam opozove graničarske pukovnike iz Italije. (sic!) U Parizu su prema ovoj ponudi Lj. Gaja bili pomalo sumnjičavi, ali je nisu odbacivali, već su – preko srpskog patrijarha Josifa Rajačića, bliskog banu – prvo pokušali postići dogovor s Jelačićem tako da ne moraju „okrvaviti ruke”. Međutim, kako je Gaj i pretpostav­ljao, ban Jelačić odbio je svaku mogućnost povlačenja svojih jedinica iz Italije, pa je princ Czartoryski bio prisiljen obratiti se francuskoj vladi s molbom da „odredi stanovitu sumu novca za gospodina Gaja kako bi na taj naćin djelovali protiv bana Jelačića.”

Tu nepojmljivu Gajevu ponudu – osim kao izraz bezobzirne osvetoljubivosti prema banu – teško je racionalno shvatiti, a još teže politički objasniti, ako se prisjetimo da je upravo na Gajev prijedlog Jelačić bio imenovan hrvatskim banom te da je s njim uvijek svesrdno surađivao. Bilo kako bilo, Gaj se, na vrhuncu političke karijere – sa samo 39 godina života – zbog šurovanja s bečkim i ruskim carskim dvorom, afere s Milošem Obrenovićem, ali i urote s „Hotelom Lambertom”, moralno i politički bespovratno diskreditirao. Gajevu padu radovali su se njegovi protivnici, ali bilo je i onih koji su držali da je iz politike uklonjen jedan od prvih velikana hrvatske diplomacije. Tako je biskup Strossmayer već 1849. zaključivao: „… da sam ban bio, s Gajem bi u savezu ostao, kano prvom diplomatičkom glavom u našoj domovini. Gaju nema kod nas para.”