Kim Jong Un možda je službeno postao vođa Sjeverne Koreje u prosincu 2011. kada mu je umro otac, ali je stvarni i istinski vođa postao u svibnju 2016. godine. Tada je Veliki Nasljednik pokazao snagu i samopouzdanje, nakon čega više nije bilo nimalo sumnje u njegovu potpunu kontrolu.

Dogodilo se to na Sedmom kongresu Radničke partije Koreje, najvišem skupu komunističke organizacije kroz koju je obitelj Kim već tri naraštaja zemlju držala u čvrstome stisku.

Prethodni se kongres održao 1980. godine, dok je vođa još bio njegov djed, četiri godine prije nego što je Kim Jong Un rođen. Njegov otac nijednom nije sazvao kongres. Novi je vođa želio okupiti sve kadrove koji su držali režim na okupu. Taj je put on bio glavni.

Po cijeloj državi, na gradskim su ulicama, farmama i tvornicama bile izvješene zastave u čast kongresa, posvuda su se vijorili zlatni srpovi, čekići i kistovi Radničke partije. Dom kulture 25. travnja, socijalističko zdanje s kolonadama u kojem će se kongres odvijati, bio je umotan u crvenu tkaninu poput dara.

Reklamni slogani događaja zvučali su jednako čudno na korejskom kao i u engleskom prijevodu koji je dijelila novinska agencija Sjeverne Koreje. “Neka se cijela zemlja pjeni od glasnih zahtjeva za proizvodnju više povrća u staklenicima!” “Ponudimo konačno rješenje problema potrošačkih dobara!” “Snažno pogurajmo ovogodišnji napredak, u istom duhu kakav su nam pokazali uspješni pokusi s hidrogenskom bombom!”

Kim Jong Un na sebi je imao tamno zapadnjačko odijelo i sivu kravatu, istu odjeću kakvu je nosio njegov djed kada se fotografirao za portret koji se nalazio u pozadini, uz onaj Kim Jong Ila. Bili su osvijetljeni kao Sunce na izlasku. Svitao je stari dan.

Imao je tek trideset i dvije godine. A sada je bio dovoljno samopouzdan i siguran u sebe da je mogao stajati pred njima i u tome uživati. Onda je održao govor od četrnaest tisuća riječi u kojem se hvalio nuklearnim pokusima obavljenima prije nekoliko mjeseci.

Dok se razmetni kongres nastavljao, mene se dojmila izuzetna staloženost Kim Jong Una. Nije to bio čovjek zabrinut za svoj posao. Dokazao je onima izvana koji su sumnjali u njega – kao i onima iznutra, ako ih je bilo – da su u krivu. Pokazao je da je spreman micati i smicati protivnike.

Istovremeno promicati ekonomski napredak i razvoj nuklearnog oružja, bio je lukav potez. Detonacija koja je odjeknula nekoliko mjeseci prije bila je najuspješniji nuklearni test Sjeverne Koreje u povijesti. Ekonomija nije eksplodirala, ali stalno je rasla stopom između četiri i pet posto – koliko nije zabilježeno već jako dugo.

Suprotno raširenom mišljenju da je mladi vođa luđak, svi dokazi upućuju na to da je Kim Jong Un “psihički stabilna i razumna osoba”, rekao je Ian Robertson, klinički psiholog i profesor neuroznanosti na Trinity Collegeu u Dublinu, koji je pokušao prodrijeti u psihu Kim Jong Una. Robertson je napisao knjigu o psihologiji pobjeđivanja, a ponašanje mladog vođe pažljivo prati otkako je preuzeo vlast.

Pitala sam Robertsona što je uspio saznati o Kim Jong Unu kao osobi, a psiholog mu je dijagnosticirao klasični narcizam.

“Mnogi od onih koje ne plaši savjest ili im položaj vođe ne izaziva stres razviju narcizam”, rekao mi je Robertson. S obzirom na to da se radi o stečenom narcizmu, to je deformacija, a ne poremećaj ličnosti.

A tu je i kemijska komponenta. To što je postao vođa Sjeverne Koreje, moglo je stvarno promijeniti mozak Kim Jong Una. “Moć je vjerojatno jedan od glavnih uzroka većih bioloških i psiholoških promjena u ljudskom mozgu”, rekao je Robertson.

Nakon što je kod kuće učvrstio svoj položaj, Kim Jong Un bio je spreman krenuti i u inozemstvo. Svima koji su ga u vanjskom svijetu klevetali morao je dokazati da s njim nema šale. Nuklearni program u tome će odigrati ključnu ulogu.

U vrijeme kada je slavio četvrtu godišnjicu na vlasti, posjetio je nekadašnju tvornicu streljiva u središtu Pyongyanga, za koju se govorilo da je baš ondje njegov djed isprobavao strojnice nakon podjele Korejskog poluotoka. Tamo je bacio verbalnu bombu.

Stojeći pred tvornicom, Kim je rekao da je Sjeverna Koreja postala “moćna nuklearna sila”, spremna baciti hidrogensku bombu bude li trebalo “braniti suverenitet i dostojanstvo naroda”.

Nekoliko mjeseci poslije posjetila sam to mjesto i razgledala galeriju fotografija u spomen na posjet Kim Jong Una. Svako mjesto u Sjevernoj Koreji koje je bilo blagoslovljeno kraljevskim posjetom ima takvu izložbu. Pitala sam svojeg vodiča, ženu u pedesetim godinama u tradicionalnoj odjeći, je li radila tog dana kada ih je posjetio Maršal. Ispostavilo se da jest. Ali kada sam je pokušala pitati nešto o njemu, odjurila je lica prekrivenog rukama da ga ne vidim.

Tvrdnja Kim Jong Una u vanjskom je svijetu dočekana sa skepsom. Otkako je preuzeo vlast, Kim Jong Un prisustvovao je samo jednom nuklearnom pokusu, početkom 2013. godine, koji je bio tek treći u povijesti države. Detonirana je relativno mala, jednostavna atomska bomba, na osnovu čega se nije mogao vidjeti neki veliki napredak tehnologije u Sjevernoj Koreji.

Atomska bomba koju su Sjedinjene Države bacile na japanski grad Hirošimu, zvana Dječak, imala je snagu od petnaest kilotona, dok je Debeljko, nekoliko dana poslije bačen na Nagasaki, imao dvadeset kilotona.

Ismijavanje s malom snagom bombe nije imalo smisla. Važan je bio cilj. Kim Jong Un je radio na hidrogenskoj bombi.

Istodobno je Veliki Nasljednik uzgajao potpuno drukčiju vrstu vojske: kibernetičke ratnike. Baš kao što se za Sjevernu Koreju mislilo da nije u stanju načiniti nuklearno oružje, smatralo se i da je drugorazredna sila kada je riječ o računalnim krađama.

Hakeri iz Sjeverne Koreje godinama su prisutni na internetu, ali nisu izazvali preveliku zabrinutost. Skupina nazvana Dark Seul Gang 2009. godine napadala je južnokorejske banke i televizijske postaje, ponekad u potrazi za informacijama, češće samo da izazove nered.

Ali, pod Kim Jong Unom državni su računalni napadi postali sve učestaliji. Južnu Koreju svaki dan iz Sjeverne Koreje pokušavaju hakirati milijun i pol puta – sedamnaest puta svake sekunde – prema službenim podacima Južne Koreje.

Koncem 2014. godine Sjeverna Koreja ponudila je zapanjujući dokaz za tu teoriju. Prva je meta bio Sony Entertainment, zbog filma Intervju, koji završava tako da lik Kim Jong Una eksplodira i pretvori se u vatrenu loptu uz glazbu Katy Perry.

Kada se o filmu počelo pričati u lipnju 2014. godine, Pyongyang je bio bijesan što se netko usudio prikazati pokušaj ubojstva sjevernokorejskog vođe. Najavljene su “nemilosrdne protumjere” bude li film prikazan.

Mjesec dana prije Božića, kada je najavljena premijera, skupina koja se nazvala Čuvari mira poslala je kompjuterski virus zaposlenima u Sonyju, od kojih su ga neki aktivirali. Rezultat je bio neugodan po Sony, neka su im računala izbrisana, procurili su podaci o plaćama i zlobnim razmjenama elektroničke pošte među rukovodiocima. Tada su stigle prijetnje napadima “u stilu 11. rujna” na kina koja budu prikazivala Intervju. Svi veliki prikazivači odustali su od filma.

FBI (Federal Bureau of Investigation; Savezni istražni ured) priopćio je da postoje jasni dokazi koji ukazuju na Sjevernu Koreju kao počinitelja tih napada. Sudbena je vlast podignula optužnicu protiv Sjevernokorejca za kojeg tvrdi da je rukovodio napadom na računala iz sjevernokorejskog Općeg ureda za izviđanje. Radi se o elitnoj špijunskoj vojnoj službi poznatoj po skraćenici RGB (Reconnaissance General Bureau) koja ima hakerski odjel zvan Bureau 121.

Režim Kim Jong Una opovrgnuo je svoju umiješanost, ali je napad na računala nazvao “ispravnim činom”.

Režim Sjeverne Koreje aktivno stvara elitne hakere koje smješta u Bureau 121 RGB-a. Učenici koji pokazuju potencijal – ponekad već i u dobi od jedanaest godina – šalju se u posebne škole, nakon toga na Fakultet automatizacije, vojno učilište za računalne znanosti u Pyongyangu. Na njemu pet godina uče kako hakirati i stvarati računalne viruse. Natječu se u rješavanju problema i pokretanju napada na računala uz stroga vremenska ograničenja. “Šest mjeseci, dan i noć, pripremali smo se za jedno natjecanje”, rekao mi je jedan bivši student.

Tijekom 2018. godine studenti iz Sjeverne Koreje koji studiraju u Pyongyangu stalno su bili među najboljima na natjecanjima u organizaciji CideChefa, indijske tvrtke za proizvodnju računalnih programa.

Hakiranje je najjače oružje kojim država raspolaže, rekao je jedan drugi bivši student. U Sjevernoj Koreji nazivaju ga “tajnim ratom”, dodao je.

Američki obavještajci procjenjuju da Sjeverna Koreja ima više od tisuću operativaca koji žive i rade izvan njezinih granica, gdje imaju bolji pristup internetu. Većina ih je u Kini, ali ima ih i u Rusiji i Maleziji.

Imaju samo jedan cilj: zarađivati novac za režim Kim Jong Una, kako je god moguće – izradom virusa, ucjenjivanjem, krađom identiteta, upadanjem u online kasina i igraonice – važno je samo da ispunjavaju zadatak. Oni dobri mogu zaraditi i do sto tisuća dolara godišnje – devedeset tisuća za režim, deset tisuća za sebe.

Ta je vrsta prihoda postajala sve važnija za Velikog Nasljednika jer su međunarodne sankcije zaustavile mnoge legalne poslove. Ako ne može zarađivati, on će krasti.

Kim Jong Un je privlačio pozornost vanjskog svijeta, posebno “podmukle američke kopiladi”, kako Amerikance naziva režim u Sjevernoj Koreji, na još jedan način.

Bilo je vrijeme da uzme još talaca – još talaca iz Sjedinjenih Država. Prošlost je pokazala da je to dobar način da se probudi zanimanje Amerikanaca.

Mnogi od onih koje je Sjeverna Koreja prije hapsila bili su Korejski američki kršćani, koji su se bavili misionarskim poslom uz granicu ili se koristili raznim poslovnim paravanima za preobraćanje ljudi na svoju vjeru.

Godinu dana nakon što je Kim Jong Un preuzeo vlast, njegov je režim uhitio Kennetha Baea, misionara iz udruge Korejski američki kršćani, koji je pokušavao širiti vjeru u Sjevernoj Koreji. Bio je optužen za stvaranje baza u Kini s ciljem svrgavanja režima Kim Jong Una i osuđen na petnaest godina teškog rada. Dvije je godine proveo u zatvoru, povremeno radeći na poljima, povremeno boraveći u Bolnici prijateljstva u diplomatskoj četvrti Pyongyanga, gdje je liječen od raznih bolesti. To je jedino mjesto na kojem je dozvoljeno liječiti strance.

Onda je režim uhitio Matthewa Millera, poremećenog mladića iz Kalifornije, koji je došavši u Pyongyang poderao putovnicu i zatražio politički azil. Pritvoren je, što je, izgleda, bio dio njegova plana da sazna kako se živi u zatvorima Sjeverne Koreje. U pritvoru je proveo osam mjeseci.

Sljedeći je bio Jeffrey Fowle, radnik na održavanju cesta iz američke savezne države Ohio, 56-godišnjak s naočalama. U Sjevernu Koreju stigao je kao turist, noseći košarkašku loptu koju je kupio na ekshibicijskoj utakmici Harlem Globetrottersa u Daytonu. Zamolio je igrače da mu se na nju potpišu, a dok su to radili, Fowle im je rekao kako se nada da će je odnijeti u Sjevernu Koreju.

On je mislio da će je osobno predati Kim Jong Unu. Ponio je i tirkiznu Bibliju na korejskom, koju je ostavio u zahodu Kluba pomoraca u Chongjinu, misleći da će je naći neki kršćanin koji će nastaviti širiti vjeru. Čovjek koji ju je našao odmah ju je predao vlastima, čime je pokrenuo događaje zbog kojih će Fowle provesti skoro šest mjeseci u pritvoru u Sjevernoj Koreji.8*

Kršćani nisu dobrodošli u državi koja ima samo jedno božanstvo – samog Kim Jong Una. Korejski američki kršćani posebno nisu bili dobrodošli jer su govorili jezik i bili izdajnici korejskog naroda, barem u očima Kimova režima. Zato su bili prvi na listi za zatvaranje.

Režim je dobro uhodao postupak. Obično bi uhićene držao u pritvoru dok se ne pojavi dovoljno visoko rangirani dužnosnik Sjedinjenih Država da ih oslobodi. Nekadašnji predsjednici Jimmy Carter i Bill Clinton bili su među onima koji su putovali u Pyongyang izbavljati Amerikance iz pritvora. Mediji u Sjevernoj Koreji te su posjete predstavljali kao dokaz da važni ljudi dolaze iskazati počast i moliti uslugu od moćnih vođa Sjeverne Koreje.

Međutim, koncem 2015. godine jedan je mladi američki student napravio nešto zbog čega bi ga kod kuće opomenula zaštitarska služba fakulteta. U Sjevernoj Koreji to se pokazalo kao smrtonosna greška.

Otto Warmbier je upravo napunio dvadeset i jednu godinu. Bio je pristojan mladić iz predgrađa Cincinnatija, iz dobre obitelji, netko tko je nosio vesele šarene košulje. Studirao je ekonomiju na prestižnom Sveučilištu Virginia, gdje se prijavio za studijsko putovanje u Hong Kong. Već je vidio nešto svijeta – bio je na Kubi s obitelji, studirao je u Londonu, u Izraelu istraživao svoju židovsku vjeru – pa je na putovanju u Hong Kong odlučio posjetiti Sjevernu Koreju.

U početku su tri Warmbiera – otac Fred i sinovi Otto i Austin – trebali otići u Sjevernu Koreju preko Koryo Toursa, najpoznatije pekinške agencije za strane turiste. Samostalna putovanja u Sjevernu Koreju nisu dozvoljena, ali Britanci koji vode Koryo imali su dobru reputaciju.

Na kraju je krenuo samo Otto. Pridružio se grupi agencije Young Pioneer Tours, koja se specijalizirala za mlade, ime posudila od udruge iz komunističkog Sovjetskog Saveza, a svoja putovanja reklamirala kao odlazak na “mjesta koja vaša majka ne bi htjela da vidite”. Prilikom jednog od svojih prvih posjeta Pyongyangu naletjela sam na skupinu iz te agencije. Oko jedanaest ujutro prolazila sam pokraj kafića u zabavnom vodenom parku, a oni su naručivali pivo. Vođa grupe agresivno je zavodio neku Sjevernokorejku. Sjećam se da sam pomislila kako su na dobrom putu prema katastrofi.

Otto je iz Pekinga doletio u Pyongyang 29. prosinca, na petodnevni novogodišnji izlet. Prvih je nekoliko dana sve bilo normalno. Otto se fotografirao sa svojim suputnicima ispred dvadesetmetarskih kipova Kim Il Sunga i Kim Jong Ila u središtu Pyongyanga dok su mještani polako obilazili spomenike hodajući kroz snijeg i odajući im dužnu počast. Posjetio je one čudne glazbene predstave koje korejska djeca priređuju za strance. S velikim se osmijehom na licu grudao s malim Sjevernokorejcima na smrznutom parkiralištu.

Na Silvestrovo je njegova grupa posjetila demilitariziranu zonu koja odvaja dvije Koreje, što je nešto što većina turista obilazi. Kad su se vratili u Pyongyang, otišli su na večeru, popili pokoje pivo i krenuli na Trg Kim Il Sunga gledati vatromet. Nastavili su piti, ništa čudno za dvadesetogodišnjake na dočeku Nove godine.

Za Otta Warmbiera stvari su nakon ponoći krenule pogrešnim smjerom. Možda nikada nećemo saznati što se dogodilo između ponoći i četiri ujutro, kada se Ottov cimer, Britanac Danny Graton, vratio u njihovu sobu i Amerikanca zatekao u krevetu.

Režim Kim Jong Una tvrdi da je Otto u sitne noćne sate otišao na kat na kojem smije biti samo osoblje i navodno strgnuo veliki natpis na kojem je pisalo “Naoružajmo se snažnim patriotizmom Kim Jong Ila!”. Režim je to nazvao “neprijateljskim činom” protiv države i 2. siječnja zaustavio Otta u zračnoj luci u Pyongyangu kada je krenuo ukrcati se u avion.

Međutim, tek tri tjedna nakon toga – nakon nuklearnog pokusa i lansiranja dalekometnog projektila – režim je priznao da drži Otta, a prvi je put viđen tek koncem veljače. Izbezumljeni je mladić doveden pred kamere u Pyongyangu kako bi izrekao priznanje koje mu je, očito, netko drugi sastavio.

Rekao je da njegova obitelj nema novca – što nije bilo točno – i da su mu pripadnici metodističke crkve iz Ohija – a on je Židov – ponudili deset tisuća dolara da ukrade natpis kao “trofej”. Rekao je i da iza svega stoje CIA i tajno studentsko društvo Sveučilišta u Virginiji pod kodnim nazivom Z.

Je li Kim Jong Un znao što se dogodilo Ottu? Vjerojatno u početku nije. Dužnosnici režima ne trebaju njegovu dozvolu da brane čast svojeg vođe. Ali u nekom trenutku, nakon što je Otto uhićen, Kim je saznao za novog taoca – bijelog Amerikanca, što je važna činjenica, jer u Sjevernoj Koreji prave razliku između bijelih Amerikanaca i onih koji su etnički Korejci. Kim Jong Un je znao da taj mladić može postati važan žeton u pregovorima prije predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Državama.

Dva tjedna nakon onog prvog bizarnog pojavljivanja, Otto je opet stao pred kamere. S lisicama na rukama 16. ožujka doveden je u sudnicu na jednosatno namješteno suđenje. Na kraju je osuđen na petnaest godina zatvora, uz težak fizički rad. Za 21-godišnjaka koji je već deset tjedana proveo u pritvoru u Sjevernoj Koreji, to je bila nezamisliva budućnost.

Idućeg dana režim je objavio lošu snimku sigurnosne kamere na kojoj je bio datum 1. siječnja, 1:57 ujutro. Na njoj se vidi visoka prilika – lice ostaje neprepoznatljivo – kako hoda hodnikom i trga parolu sa zida. Osoba spušta natpis na pod ispred sebe i tu snimka prestaje. Nemoguće je reći je li ta osoba Otto, a sve u vezi sa snimkom je čudno: način na koji osoba izravno prilazi natpisu ne osvrćući se da provjeri ima li koga u blizini, način na koji ga spušta na pod, činjenica da je svjetlo upaljeno u državi koja nema dovoljno električne energije. Nisam nikada bila u zgradi u kojoj je svjetlo bilo nepotrebno upaljeno. Zapravo, često sam bila na mjestima gdje je trebalo biti upaljeno, ali nije.

U vrijeme kada je režim Sjeverne Koreje objavio videosnimku, Otto je već patio od ozljede zbog koje će umrijeti, nečega što se dogodilo one večeri kada je osuđen. Sjevernokorejci su izjavili da je, nakon što je pojeo špinat i svinjetinu, obolio od botulizma, a na lijek koji su mu dali nije dobro reagirao. Neki promatrači misle da se izbezumljeni mladić možda pokušao ubiti u svojoj ćeliji, što je otkriveno prekasno. Malo je vjerojatno da ćemo ikada sigurno znati što se te večeri dogodilo Ottu.

Ono što je nesumnjivo jest da je pao u komu. Odvezen je u Bolnicu prijateljstva, u kojoj je bio liječen i Kenneth Bae. Usprkos svojoj izopačenosti i provociranju, režim u Sjevernoj Koreji ne želi ruke uprljati američkom krvlju. U prijašnjim slučajevima, kod starijih ili bolesnih pritvorenika, kakav je bio Bae, puštali bi ih na slobodu ili liječili u bolnici. Mrtav zatvorenik nema vrijednost u pregovorima.

Ali, u ovom slučaju čini se da su se ljudi iz službi sigurnosti uspaničili i pokušali zamesti tragove. Umjesto da su izvijestili nadležne o Ottovu stanju i dozvolili mu povratak kući na odgovarajuće liječenje, oni su sve prikrili. Možda su mislili da će se oporaviti. Možda su prekasno shvatili da neće biti tako.

Kada sam stigla u hotel Yanggakdo šest tjedana nakon što je osuđen, odmah sam zatražila razgovor s Ottom. Mislila sam da bi to moglo biti moguće jer su neki od pritvorenih prije bili dovođeni pred strane novinare. Također sam zatražila da vidim kat na kojem je navodno uništio natpis. Odbijena su mi oba zahtjeva.

Tjedni su se pretvorili u mjesece, a od Otta Warmbiera i dalje nije bilo ni traga. Ministarstvo vanjskih poslova Sjeverne Koreje prestalo je odgovarati švedskim diplomatima u Pyongyangu, koji u nedostatku diplomatskih odnosa djeluju uime Sjedinjenih Država.

Jedan mi je posrednik rekao da su Sjevernokorejci objavili da su Otto i još trojica zatočenih muškaraca, svi povezani s misionarima, ratni zarobljenici. Ali, rekao mi je i da mu se čini da diplomati Sjeverne Koreje uopće nisu upoznati sa slučajem.

Kako su se približavali američki predsjednički izbori, nagađalo se da se taoci drže kao pijuni dok se ne sazna njihov ishod. Možda su ih namjeravali osloboditi pred novim vlastima, kako bi osramotili predsjednika Obamu kao što su to iranski studenti napravili Jimmyju Carteru, oslobodivši taoce iz američkog veleposlanstva samo nekoliko sati nakon inauguracije Ronalda Reagana 1981. godine.

Međutim, izbori su došli i prošli. Donald Trump je položio zakletvu kao novi predsjednik Sjedinjenih Država, a o taocima ni glasa. Ništa se nije promijenilo sve do svibnja 2017. godine, šesnaest mjeseci nakon Ottova zatočenja.

Madame Choe, dužnosnica Ministarstva vanjskih poslova, bila je na putu u Norvešku, gdje se trebala susresti s bivšim američkim dužnosnicima. Takvi susreti nisu zabranjeni. Na njima se Sjevernokorejci raspituju o američkim namjerama, a oni njih nagovaraju da se počnu bolje ponašati.

Joseph Yun, u američkoj vladi zadužen za Sjevernu Koreju, dobio je dozvolu za odlazak u Oslo s određenim ciljem, da zahtijeva oslobađanje četvorice Amerikanaca. Za vrijeme razgovora u hotelu na obali fjorda, Yun je nagovorio Choe da kao gestu dobre volje dozvoli konzularni pristup četvorici muškaraca, od kojih nijedan nije viđen mjesecima.

Choe se vratila u Pyongyang i obavijestila sigurnosne službe o postignutom dogovoru. Tek je tada saznala da ima velik problem. Rečeno joj je da je Warmbier u komi i da je u tom stanju proveo petnaest od sedamnaest mjeseci svojeg uzništva.

Choe je odmah shvatila ozbiljnost situacije. Obavijestila je diplomate Sjeverni Koreje u Ujedinjenim narodima, koji su vijest proslijedili Yunu. To je izazvalo mahnite pokušaje medicinske evakuacije mladića. Prema nalogu predsjednika Trumpa, Yun se spremao otputovati u Sjevernu Koreju s američkim liječnikom.

U Sjevernoj Koreji htjeli su nečim odvratiti pozornost medija. Ubrzo su shvatili koliko će sve postati ozbiljno. Odnosi dviju zemalja nikada nisu bili hladniji. I u Washingtonu i u Seulu postojala je bojazan da bi se rat riječima mogao pretvoriti u vojni sukob.

Usred svega toga ušetao je Dennis Rodman.

Nakon prethodnog pijanog posjeta Sjevernoj Koreji, nekadašnji NBA prvak na čudan je način dobio na važnosti. U međuvremenu je nekadašnji voditelj televizijske emisije Pripravnik postao predsjednik Sjedinjenih Država; Dennis Rodman dva se puta u njoj pojavio. Tako je postao jedina osoba na svijetu koja je poznavala i Trumpa i Kima.

Taj je put Rodman izgledao još čudnije nego inače. U Pyongyang je stigao u majici sa znakom kriptovalute za kupnju marihuane, PotCoina, koja mu je bila novi sponzor. Pojavile su se glasine da u Sjevernu Koreju odlazi kao izaslanik predsjednika. A on je sa sobom ponio Trumpovu knjigu Umijeće sklapanja poslova (The Art of the Deal).

Ispostavilo se da je Rodman bio pozvan u Sjevernu Koreju u točno isto vrijeme kada je američki diplomatski tim krenuo izvući Warmbiera. Košarkaš se tog ljeta pokušao vratiti u Pyongyang, ali Sjevernokorejci su odlagali njegov dolazak nekoliko tjedana kako bi se podudarao s dolaskom tajne američke delegacije. Čini se da je Rodman i ne znajući trebao odvući pozornost od nje.

Dok je Rodman izvodio svoju predstavu, Yun i liječnik su nakon višesatnih sastanaka konačno stigli u bolnicu u kojoj je bio Warmbier. Hranu je dobivao kroz nos, na cjevčicu, i nije odgovarao na podražaje. Nakon pregovora i promjene njegove osude uz bolnički krevet, liječnik je počeo pripremati Otta za dug put kući. Ali prije nego što su ga pustili, Sjevernokorejci su Yunu ispostavili račun za Warmbierovo liječenje. Radilo se o dva milijuna dolara.

Nakon što je zdravog mladog čovjeka uzeo za taoca zbog manjeg prijestupa i doveo ga u stanje moždane smrti, nakon čega ga je godinu dana ostavio bez potrebnog liječenja, režim Sjeverne Koreje sada je bio dovoljno drzak da očekuje plaćanje za svoju “brigu”.

Yun je iz hotela telefonom nazvao tadašnjeg državnog tajnika Rexa Tillersona. Tillerson je nazvao Trumpa. Yunu je naloženo da potpiše potvrdu u kojoj je stajalo da će platiti dva milijuna dolara. Najvažnije je bilo dovesti mladića kući.

Otto Warmbier umro je šest dana poslije, u bolnici u Cincinnatiju, nedaleko od šumovitog predgrađa u kojem je rođen. Bolnički račun na dva milijuna dolara završio je u Ministarstvu financija SAD-a. Tamo je i ostao – neplaćen.