Biografiju zadnjeg ministra vanjskih poslova SFRJ objavila je Fraktura

Tih je mjeseci Lončaru ponuđena pomoć s pomalo neočekivanog mjesta. Admiral flote Branko Mamula je jednoga svibanjskog dana 1991. došao Lončaru u kabinet. Poznavali su se dugo, jedno su vrijeme zajedno sjedili u vladi Branka Mikulića.Poslije mirovine otišao je u Opatiju i želio ostati u Hrvatskoj. On je, možda ponajviše njegova supruga Zlatica, koju je Lončar znao iz rata, pridonio da ga Kadijević naslijedi na dužnosti ministra obrane. Supruge oba visoka oficira bile su Hrvatice. Kad je Mamula došao do Lončara, izašli su u predsoblje da izbjegnu moguće neželjene uređaje i znatiželjnike u Kabinetu.

“Slušaj, Jugoslavija je došla do točke raspada. Raspad nije tragedija, ali to što će se raspasti u krvi je velika tragedija. Ja se osjećam suodgovoran, jer sam ja kriv što je Kadijević postao savezni sekretar, a on je ovom doprinio”, rekao je Mamula. Lončar, iznenađen ovakvim priznanjem, rekao je da je vjerojatno tako i da je njegov nasljednik jedan od krivaca, ali ne najveći. Najopasniji je Milošević, za koga se Kadijević opredijelio. “Ja ću ići na vanjski faktor. Ti znaš koliko sam ja htio da sami rješavamo svoje probleme. Sad treba ići dotle da se čak pozove NATO. Samo to da ti kažem, drugog rješenja nema”, govorio je Mamula, sjećao se Lončar. Mamula je rekao da će napraviti puč u Armiji, ali je i sam sumnjao je li to realno moguće. Zato je došao u Beograd, smatrao je da je važno da Marković bude spreman za takvu situaciju. Bilo je to sve. Više se nikada Mamula nije javio Lončaru. “On nije odgovoran za rat kako ga u Hrvatskoj predstavljaju. On nije bio za rat ni u kom slučaju, niti da Armija bude u službi srpske politike, bez obzira što je Srbin iz Hrvatske. Žena mu je Hrvatica, djeca su mu odgojena u Hrvatskoj, njegovi su se sinovi odgajali u Splitu i Zagrebu”, reinterpretirao je poslije ulogu Mamule Budimir Lončar.

Ante Marković je međutim ostao neodlučan. Kadijević je rijetko dolazio na sjednice kabineta. Tri puta je Lončar predlagao da ga se smijeni, da ga se disciplinira. “Ante se bojao, nije bio kadar. Trebali smo se s Kadijevićem obračunati 1990. godine, odmah, dramatično”. Druga je prilika bila u siječnju 1991., kad je JNA izašla s deklaracijom kojom se obvezala braniti socijalistički sistem i integritet, što je bilo u suprotnosti s vladinom politikom, reformom, sa svime na čemu se vlada formirala, održala i djelovala, sa samom idejom demokratske preobrazbe. Lončar je Markoviću više puta predlagao smjenu Kadijevića, rekonstrukciju vlade, nakon čega bi sam premijer preuzeo ministarstvo obrane, a netko iz Srbije bio bi mu pomoćnik. Bilo je među Srbima ljudi koji su bili protiv Miloševića, protiv te politike, mada su se njihov broj i njihova hrabrost brzo topili. Nije ni Kadijević imao “isti početak”, kao Milošević. Približili su se jedan drugome tek kasnije, kada je JNA počela gubiti jugoslavenski karakter. Lončar je na sjednicama SIV-a često polemizirao s Kadijevićem. “Što ste se svi vi njega uplašili? Zato što on nosi četiri zvjezdice na epoletama? Trebali biste otići na plažu, da ga vidite, da nije genij”, rekao je jednom nakon sjednice vlade Lončar.

Ante Marković je odmahivao rukom, sugerirao mu da ga pusti, da će sve biti dobro. Jednom mu je Marković prigovorio da previše zaoštrava. “Ne zaoštravam. On stoji na putu naše politike, on se miješa u vanjsku politiku, on se postavlja kao arbitar”, a to je značilo da se pravo zaoštravanje zbivalo u zgradi preko puta, na suprotnoj strani Ulice kneza Miloša, u ministarstvu obrane gdje je sjedio Kadijević. Lončar se spram Kadijevića uvijek osjećao superiornim jer mu je u partizanima bio pretpostavljeni. U nizu razloga za smjenu vrhuške JNA bilo je i otkriće da su admiral Stane Brovet, drugi čovjek Saveznog sekretarijata za narodnu obranu, a potom i general Veljko Kadijević, bez znanja SIV-a putovali u Moskvu kako bi nabavljali oružje. Politička naivnost uvijek se mora spominjati uz djelovanje Ante Markovića. “Zvao sam ga iz Den Haaga, kažem da mi je Carrington rekao da JNA izlazi tenkovima prema Hrvatskoj. ‘Ma nije, tko to kaže?’ ‘Pogledaj oko sebe’. Ispod njegovog prozora su izlazili i on nije znao. Javio se nešto kasnije i rekao ‘da, baš su prošli, u pravu si’. Slično je bilo i u nekim drugim situacijama. Kada je u Hrvatskoj došlo do prvih balvana, pa onda 2. svibnja 1991. do pokolja dvanaest policajaca u Borovu Selu, Ante Marković nije ništa učinio. “On je to gledao, išao tamo kao da ide u inostranstvo. U nekim stvarima je bio ne samo naivan, već beskrajno površan, a u nekima previše ambiciozan”, govorio je Lončar.

Budimir Lončar upoznao je Slobodana Miloševića dok je on radio u Beobanci. Slovio je kao vrlo sposoban, moderan, kao osoba koja je zavoljela i razumjela bankarstvo. Bio je silno ambiciozan, sposoban stvarati krug vlastitih sljedbenika, ljude koji često nisu bili njegovog uvjerenja, pa ni nacionalnosti. Milošević je bio ugodan, lako, čak i toplo je raspravljao s ljudima suprotnih gledišta. Lagao je, ali je djelovao dobronamjerno, iskreno, prisebno, čak i vrlo otvoreno, šarmantno. Znao je kako pridobiti ljude da slijede njegovu logiku, znao je manipulirati ljudima. Milošević je bio čovjek velikih sposobnosti, goleme energije, ali prevelikog angažmana. Ambiciozan je bio još kao omladinac, usvojio je tehnologiju jugoslavenskog socijalizma i uspinjao se na hijerarhijskoj ljestvici. Za uspon je uvijek bilo povoljno ako je osoba imala sponzora i bila radišna i bistra. Milošević se vrlo rano povezao s Milanom Milutinovićem, beogradskim odlikašem, uspješnim, simpatičnim, obrazovanim. Tek kasnije sponzor mu je postao Ivan Stambolić, moderan političar kojeg će Milošević poslije smijeniti, poniziti i, vjerojatno, naručiti njegovo ubojstvo. Supruga Slobe Miloševića, bez obzira na blisku rodbinsku vezu s Dražom Markovićem, imala je majku koja je nosila stigmu izdajnice Partije. Zato se Mira cijeli život dokazivala. Sloba i Mira postali su jedno, simbiotski povezani.

Slobodan Milošević nije bio niti komunist, niti demokrat, niti nacionalist, nije bio šovinist, ni antikomunist. Bio je čovjek koji je vjerovao u vlast i koji je po svaku cijenu htio ostati na vlasti. Kada je osjetio potencijal srpskog nacionalizma i shvatio da se može staviti na njegovo čelo, poželio je mijenjati Jugoslaviju u skladu sa svojim zamislima. Pritom se nije libio ničega: od masovnih zločina, do obračuna sa suradnicima koje je nemilosrdno rušio partijskom tehnologijom, a kasnije likvidirao, čak i kad mu više nisu bili opasni. Sve je to činio s ogromnom energijom i strašću. Milošević je vukao brojne poteze kratkoročnog dometa, međusobno isključive. Prvi je, još na Kosovu, detronizirao Tita, ali je jedno vrijeme održavao Titov kult dok je to smatrao oportunim ne bi li se prikazao kao političar koji želi sačuvati Jugoslaviju. Uspio je povezati četnike i partizane kroz JNA. Ponekad neki njegovi sljedbenici ne bi ni znali da ispunjavaju njegove ciljeve: jedni su mislili da je on za Dražu Mihailovića, drugi da čuva Jugoslaviju.

Milošević je bio genij zla, govorio je Lončar. U agresiji je utopio mnoge. Neke je dovodio pred svršeni čin, s drugima je radio po metodi toplo-hladno. Obmanjivao je i uspavljivao. Kasnije, nakon raspada Jugoslavije, tako je iskoristio i Dobricu Ćosića i premijera Milana Panića, koji je došao iz Amerike. General Veljko Kadijević također isprva nije vjerovao da Milošević razbija Jugoslaviju. Milošević je Jugoslaviju želio tako da se granice iznutra promijene, da se okupi srpstvo. Kada je Veljko Kadijević, s kojim se zbližio na ljetovanju u Kuparima, bio uhvaćen u mrežu, postupno je napuštao svoje uvjerenje i preuzimao Slobodanovo. U Kninu je Milošević objedinio četnike i JNA. Odlično je koristio nezadovoljstva u Jugoslaviji. Marginalizirao je Federaciju, naglasio republike, a njih je lomio. Zapad je podcijenio Miloševićeve namjere, a kada je kriza kulminirala, precjenjivao je svoju snagu, uvjeren da će na kraju ipak zaustaviti najgore. Ekstremni krugovi u Hrvatskoj su u rastu četništva vidjeli svoju šansu. Tuđman je zato Miloševiću postao najzahvalniji sugovornik. Signali koji su u ljeto 1990. slani Jugoslaviji iz najvećeg dijela zapadnih krugova, iz Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji, Italije, Ujedinjenog Kraljevstva, SR Njemačke, Sjedinjenih Država, bili su u istom tonu. Talijani su 14. lipnja 1991. obećavali da će se “zalagati za ono što mi – Jugoslavija – smatramo da može pomoći naporima federalne vlade, jedinstvu i demokratskom razvoju zemlje”, prenosio je iz Rima veleposlanik Dušan Štrbac. Njemački parlament potvrdio je toga dana želju da se jugoslavenska kriza riješi mirnim putem. Jedinstvo može postojati samo u slobodi, pluralizmu, pravnoj državi, ali i bez dvojbe da postoji pravo na samoopredjeljenje i odcjepljenje. Parlament u Bonnu bio je za to da se obnovljena Jugoslavija primi za člana Vijeća Europe, da se postigne sporazum o pridruženom članstvu Europske zajednice. “Nemački parlament sve u SFRJ poziva da se založe za mirno rešenje krize, da postignu sporazum prihvatljiv za sve strane, što bi u interesu evropske državne zajednice obezbedilo da šest republika ostane međusobno povezano”. Američko izaslanstvo pri KESS-u izradilo je vlastiti tekst izjave koju su namjeravali predložiti Savjetu ministara KESS-a. Tražilo se jedinstvo države, demokracija, dijalog, jer se do jedinstva može doći samo na demokratskoj osnovi. Bili su protiv upotrebe sile, za mirno rješavanje razlika, nudili su pomoć u demokratskim i ekonomskim reformama.

Sve je to bilo ono što je zagovarao i vrh Saveznog sekretarijata za inozemne poslove, ali ne i na tragu onoga što su željela mnoga republička rukovodstva. Lončarov krimen u republikama koje su pretvorene u samostalne države bilo je zalaganje upravo za rasplet kojim bi se izbjegao sukob i prihvatile europske vrednote. Mada je to bio pogled koji je u isto vrijeme korespondirao i sa stavovima onih s kojima je Lončar komunicirao, kasnije je postao teret kojeg se nikada nije mogao riješiti. U društvima u kojima nije postojala rasprava, u kojima historiografije nisu otvarale ili ravnopravno tretirale različite motive različitih skupina u pojedinim razdobljima, Lončar je postao žrtva stava koji je unisono ocjenjivan kao antihrvatski (ili antislovenski, antisrpski…).

Krajem ljeta 1990., Lončar se obraćao budućim visokim diplomatima koji su do kraja godine trebali otići izvan zemlje. “Od vas bih molio jednu smionost. Mi trebamo kreativne ljude s vlastitim mišljenjem”. Ono što je dugo vremena bila dogma, a to je obrana neovisnosti, mora se prevladati. Ono što je Jugoslavija anticipirala, poticala, sada se počelo događati i sada je trebala sustići samu sebe i uključiti se u integracije u svijetu. Raspao se Istočni lager, ali Lončar nije na to želio gledati kao na pobjedu jedne strane, već kao na poraz logike Hladnog rata. Sada su prilike fluidne, ali put ka zajedničkoj budućnosti vodi preko parlamentarne demokracije. Jugoslavija mora uhvatiti europski ritam integracija. “Sada je bitno da vi predstavljate Jugoslaviju u cjelini, bez obzira kakva će ona sutra biti. Molio bih vas da to bude čvrsto kod svakoga. Svatko ima pravo na svoj nacionalni identitet, na svoja uvjerenja, čak i na svoje emocije, ali isto tako ima obaveze na profesionalnu racionalnost i na jugoslavensku funkciju koju sada obavlja”, rekao je Lončar budućim diplomatima, a govorio je zapravo o sebi. Baš kao što je Bavarska često vidljivi faktor u svijetu, a nije protiv cjeline Njemačke, tako će vjerojatno biti i s republikama u Jugoslaviji, “ako to zastupanje svojih interesa, nije osporavanje drugoga”. Stranke su legalne i slijede svoje interese, ali ako su mudre, ne nastupaju protiv zemlje. Treba im pomoći, kao i svim drugim građanima, dolaze li u inozemstvo.

Odmah poslije središnjeg dnevnika 25. siječnja 1991. Televizija Beograd je prikazala dokumentarni film Što je istina o naoružavanju terorističkih formacija HDZ-a u Hrvatskoj. Časopis JNA Narodna armija, desetljećima poluinterna publikacija, sada je izašla na kioske i u javnost i te se noći dijelila svim vojnicima i mornarima na službi u JNA, vjerojatno u pripremi uhićenja najviših hrvatskih političara i izvanrednog stanja u zemlji. Kamera vojne obavještajne službe KOS, koju je hrvatskom ministru obrane, inače general-pukovniku JNA Martinu Špegelju podmetnuo njegov posinak, šef KOS-a za pogranično područje s Mađarskom, snimila je film koji je trebao izazvati raspoloženje za akciju i pokazati stvarne namjere novih hrvatskih vlasti. Film je prikazan u trenutku kada je hrvatski politički vrh bio u Beogradu. U Saboru je skupina dužnosnika “konsternirana gledala takvu tešku optužnicu protiv hrvatskog vodstva, protiv Hrvatske”.

Mesić, Tuđman, premijer Josip Manolić, predsjednik Sabora Žarko Domljan, bili su u “vučjem brlogu”, pisao je Vladimir Šeks. Slijedi li vojni udar? Ubojstva? Film je koincidirao s vojnom akcijom Crvene armije u Litvi i početkom Pustinjske oluje protiv Sadama Huseina. Ako je netko želio u Jugoslaviji nešto učiniti mimo ustava, bilo je to pravo vrijeme. Film su prikazale i druge jugoslavenske televizije. Nakon što su se prve tenzije smirile, postalo je jasno da je Jugoslavija bila na “ivici građanskog rata”, ocijenio je Lončar 29. siječnja 1991. na operativnom sastanku u Saveznom sekretarijatu. Tada su u njegovom kabinetu sastanci ionako bili svakodnevni jer se pratila i kriza u Zaljevu. Sada je realnost bila nova, a zadaća je diplomatske službe, ponovo je podvučeno, bilo “očuvanje Jugoslavije kao cjeline i njezin daljnji prosperitet”. Svaka jugoslavenska republika do tada je provela višestranačke izbore. Njihove vlasti bile su legalne i legitimne, bez obzira na to što su se nekome mogle više ili manje sviđati. U takvoj situaciji SSIP je trebao donijeti odluku kako informirati diplomatsko-konzularna predstavništva i kako reagirati spram Mađarske koja je postala aktivni čimbenik u cijeloj situaciji jer je naoružavala Hrvatsku. Dušan Rodić obavijestio je o različitim strujama unutar mađarskog vodstva. Premijer József Antall i ministar vanjskih poslova Géza Jeszenszky imali su negativan stav prema jedinstvu Jugoslavije, a Antall je nastupao i kao predstavnik svih Mađara u svijetu, što je bio svojevrsni znak za uzbunu. Moglo se očekivati da će sličan pristup imati i Bugari. Svejedno, jednostrani pogled, pa i pomaganje jedne strane, još uvijek ne znači i želju za građanskim ratom u susjednoj državi. Za sada, govorio je Lončar, većina najvažnijih čimbenika u svijetu i dalje želi jedinstvenu Jugoslaviju. Svaka od tih zemalja u svemu vidi i vlastiti interes, ali to je normalno i nije opasno ako se zna prepoznati. “Nas ne bi trebalo demoralizirati što su sve te negativne posljedice prije svega rezultat našeg vlastitog proizvoda, a dodatno i interesa pojedinih zemalja koje imaju svoju povijest, tradiciju…”, govorio je Lončar. Djelovao je prilično sigurno, možda ponešto depresivno. Svakako da nije mogao ignorirati da su “tenzije između Hrvatske i Armije u cjelini izašle na vidjelo s TV emisijom”. Istodobno je Hrvatska među iseljeništvom i izravnom komunikacijom sa stranim diplomatskim centrima vodila “dosta smišljenu”, očito ne posve neuspješnu politiku.

Gotovo slučajno je sovjetski ambasador u Beogradu početkom 1991. obavijestio Lončara kako je tek nedavno od svoga vojnog izaslanika čuo da je organizirao posjet admirala Stane Broveta Moskvi. “Tražili su opremu u protuvrijednosti dvije milijarde dolara, specificirali su što žele, a da mi to nismo znali”, prisjećao se Lončar. Ministar vanjskih poslova odmah je nazvao Milana Vereša, ambasadora u Moskvi, čovjeka kojemu je vjerovao. Posve neinformiran, šokiran, veleposlanik je suočio jugoslavenskog vojnog izaslanika Branka Krgu s podatkom koji je upravo dobio. “Rekli su mi da vas ne moram obavijestiti, pa vam ništa nisam ni rekao”, odgovorio je budući šef obavještajne službe i načelnik Generalštaba Miloševićeve Vojske Jugoslavije. Bila je to tipična reakcija za vojne izaslanike, koji su ionako prečesto funkcionirali posve neovisno o civilnom dijelu veleposlanstva. Krga je bio blizak Borislavu Miloševiću, ambasadoru u SSIP-u i bratu Slobodana Miloševića. Bio je to još jedan pokazatelj tajnog djelovanja vojnih krugova, traženja političkih, vojnih i obavještajnih kanala za rješavanje jugoslavenske krize s osloncem na konzervativne i vojne krugove u Moskvi. Umjesto smjene u armijskom vrhu nije se dogodilo ništa. Potom je Politička uprava JNA izdala već spomenuto priopćenje u kojem je navela kako vojska brani dotadašnje društveno uređenje Jugoslavije, što je bilo najjasnije izjašnjavanje Armije kao ideološke formacije, kao čuvara nekadašnjih ideoloških temelja države. Bilo je to sasvim u suglasju s višedesetljetnim razvojem JNA, a posebno s ideološkom rigidnošću koju je pokazivala posljednjih godina. Njen pokušaj da bude “čuvar revolucije”, spriječi “ideološku konfuziju” i osnaži vjeru u socijalizam, kao povijesno potvrđeni koncept komu “pripada budućnost”, bili su u potpunoj suprotnosti sa svjetskim kretanjima, ali i s politikom jugoslavenske vlade.

Ante Marković nije iskoristio situaciju, nije osudio dokument, nije otišao dalje. Tvrdoglav, nije poslušao ni slične vapaje zapovjednika Ratnog zrakoplovstva Antona Tusa, koji ga je također o svemu informirao i predlagao mu da sam preuzme resor obrane. Prilike u zemlji svakodnevno su se pogoršavale, a SSIP je trebao pronaći način djelovanja u okolnostima koje su bile izvanredne. U veljači 1991. Lončar je na kolegiju ponovno naglasio kako SSIP treba raditi na uklapanju u suvremene tokove, a to je značilo parlamentarnu demokraciju, poštovanje vladavine prava i ljudskih prava, tržišnu privredu. Te su zadaće bile u neskladu s onim što se u zemlji događalo. Iako je borba za bilo kakvu Jugoslaviju, pa čak i višepartijsku i kapitalističku, bila sama po sebi sporna novim vladajućim elitama u većini republika, Lončar je govorio o “cjelovitoj Jugoslaviji i njenom demokratskom preobražaju”. Vodio je ministarstvo s više od 2000 službenika iz različitih sredina. Zato je naglašavao da diplomacija mora biti afirmativna, pomagati lakšem odvijanju reformi u zemlji. Bio je to način održanja Kuće iznutra i jedno je vrijeme to bilo uspješno. Međutim, u stanovništvo se unosio nemir, atmosfera je postajala sve politiziranija, a diplomati su se, kao i ostali u zemlji, počeli okretati svojim nacijama i republikama.

“Svi su podcijenili destruktivnu snagu Slobodana Miloševića. On je sirovom silom ljude primoravao na poslušnost”, komentirao je kasnije Damir Grubiša raspoloženje u Kabinetu saveznog sekretara. Na dan 9. ožujka 1991. Beograd je gorio. Na Ušću su pristaše Slobodana Miloševića organizirale miting potpore srbijanskom režimu, a u središtu grada protestirali su pristaše opozicije. Sve je razriješila vojska čiji su tenkovi prošli središtem glavnog jugoslavenskog grada. Milošević je potom, uz podršku člana Predsjedništva SFRJ Bore Jovića, tražio od Kadijevića da JNA preuzme vlast u cijeloj zemlji, što je pokušano na dramatičnoj sjednici Predsjedništva SFRJ u bunkeru “Karaš”, ratnom zapovjednom mjestu Vrhovne komande u Beogradu. Prijedlog su podržala samo četiri člana Predsjedništva – iz Crne Gore, Srbije i dvije pokrajine – pa tako nije dobio potrebnu većinu.

Savezni sekretar za narodnu obranu Veljko Kadijević i načelnik Generalštaba Blagoje Adžić su 13. ožujka 1991., bez znanja i dopuštenja vlade, ali u suglasju s predsjedavajućim Predsjedništva SFRJ Borom Jovićem, otputovali u Moskvu. Mađarska kontrola leta bila je zbunjena što je zahtjev za prelet došao neslužbenim kanalima, pa je dozvolu razmjerno dugo odobravala. Kadijević je uvijek isticao kako se školovao u Americi, kako zna jezike, ali bio je orijentiran na specijalne odnose i veze sa sovjetskim vojnim vrhom, a izravne veze s maršalom Dmitrijem Jazovim su mu jako imponirale. Za razliku od JNA, Sovjetska armija je u manjoj mjeri bila politička armija i bila je pod kontrolom partijskog vrha, bez obzira na opći kaos u sovjetskoj državi i partiji. Konačno je avion iz Beograda poletio. Kadijević se susreo s maršalom Jazovim. Iako je razgovor trajao dugo, uz puno razumijevanje, Jazov nije obećao pomoć. Suzdržano je saslušao Kadijevićevo pozivanje na ideološku sličnost i tvrdnju da treba sačuvati autentičnu socijalističku revoluciju. Lončar je smatrao da je tada opet tražena i vojna oprema od Sovjetske armije.

Samo šest mjeseci ranije, Kadijević je bio u ranije dogovorenom posjetu Sovjetskom Savezu. “Bio je ljutit jer ga nije primio Gorbačov”, zbog čega je kasnije u Beogradu otvoreno pričao da je to bilo Lončarovo maslo. Bio je u pravu. Lončar je sam zatražio od sovjetskog predsjednika da ga ne primi. U svakom slučaju, činjenica da JNA samostalno želi doći do oružja, da čini nešto mimo legalno izabranih političkih foruma, ozbiljno je zabrinula dio krugova u zemlji, ali i strane političare. Lončaru je o ovome govorio i sam Mihail Gorbačov, a bio je to i razlog da u rujnu 1991. u Vijeću sigurnosti James Baker spomene posjete jugoslavenskih generala Moskvi i ozbiljno napadne Miloševića. Prilike u zemlji su iz dana u dan bivale sve dramatičnije.

Na Uskrs 28. ožujka 1991. Lončar je sa suprugom Janjom i vozačem Nikolom Komazecom putovao u Zagreb. Plan je bio da se poslije spuste do Preka, svjesni da ljeto 1991. možda i neće biti onakvo kakvo je bilo prethodnih godina, da do kuće na moru možda neće ni otići. Policajci su ih već iza Karlovca počeli upućivati da skrenu s glavne ceste. U tome je trenutku trajao prvi oružani sukob policijskih snaga Hrvatske i paravojnih jedinica Krajine. Do Pakoštana i Preka su ipak došli. Od tada do Lončarovog ponovnog odlaska u rodno mjesto proći će godine. Nakon plitvičkog krvavog Uskrsa se 2. svibnja 1991. u Borovu Selu dogodio strašan zločin i ubojstvo dvanaest hrvatskih policajaca. Na sjednici Kolegija u SSIP-u nekoliko dana kasnije, razgovarajući o stanju u zemlji, Lončar je rekao da su Jacques Delors, predsjednik Europske komisije i luksemburški premijer Jacques Santer (Luksemburg je tada predsjedao Zajednicom) odgodili dolazak u zemlju, ali su spremni pregovarati, pa i sa svakim od predsjednika jugoslavenskih republika posebno. Sukobi su postajali oružani, ginuli su ljudi, ginuli su policajci, prostor za diplomaciju neprestano se sužavao. Lončara je 10. svibnja nazvao državni tajnik Sjedinjenih Država James Baker. Opasnost od građanskog rata, priprema široke vojne akcije, mogućnost sprečavanja smjene na čelu Predsjedništva SFRJ, zainteresiranost za stabilnu i jedinstvenu Jugoslaviju, bile su glavne riječi koje je američki ministar uzbuđeno prenio jugoslavenskom kolegi. Lončar ga je uvjeravao da ne vidi razloga za neregularnu smjenu na čelu Predsjedništva, da misli kako Armija treba jamčiti sigurnost i sprečavati rat. Podvukao je kako JNA ne djeluje mimo Vlade, mada to više nije bilo jasno. Očekivalo se da bi neizbor Stjepana Mesića na čelo države mogao još više onemogućiti traženje mirnog rješenja jugoslavenske krize. Inicijativu Europske zajednice oba su ministra ocijenili pozitivnom, ali su negativno gledali na aktivnost austrijskog ministra vanjskih poslova Aloisa Mocka. “Inicijativa Mocka svodi se u suštini na to da se posredovanjem relativizira međunarodni subjektivitet Jugoslavije i ostvari tkzv. ‘nulta sekunda’ u pregovorima”, rekao je Lončar. Baker se složio i “upitao kako nam oni mogu pomoći” i s Austrijom i s MMF-om, gdje je obećao intervenirati. Stanje je bilo “mučno”. Reakcija svijeta bila je “produbljena zabrinutost i pomalo gubljenje nade da mogu pomoći, mada od toga ne odustaju”. Razgovarati sa saveznim ustanovama nije dovoljno, već treba razgovarati i sa šestoricom republičkih predsjednika, ali jedinstvo i integritet i dalje su bili na listi. Moralo se razgovarati, trebalo je razgovarati, beskrajno, do iznemoglosti. To je jedina nada, govorio je Lončar, pozivajući se na savjete Rajiva Gandhija, pa i Alije Izetbegovića, koji je predložio da se svi dionici sukoba, kao na konklavi u Vatikanu, zatvore dok ne dođu do dogovora. Do tada je međunarodno predstavljanje i zastupanje Jugoslavije također zadobilo kaotične oblike. Kada je Janez Drnovšek putovao u Sjedinjene Države, “mi ništa o tome nismo znali. On je sve prejudicirao, išao sa jednim programom, koji baš nije za člana Predsjedništva”. U Sjedinjenim Državama se Drnovšek ipak oslonio na ambasadu. Neki drugi, poglavito republički vođe, osim Kire Gligorova, putuju a da se ne oslanjaju na SSIP. “Iz Srbije traže oslonac i neoslonac, prejudiciraju, kako-kad; u Izrael su otišli bez da su nas konzultirali, a kad su išli na druga mjesta – tražili su”. Izetbegović i Tuđman ne traže. “To je stvarnost, ne možemo se tome suprotstavljati”, rekao je Lončar i zapravo još jednom potvrđivao koliko su ograničeni dosezi diplomatske mreže. “Što se tiče republika, iskreno rečeno, nemamo što drugo, nego da surađujemo tamo gdje one hoće”, rekao je Lončar.

Novi udar na jugoslavensko jedinstvo i ustavni poredak bio je izostanak imenovanja Stipe Mesića, predstavnika Hrvatske koji je po pravilima rotacije trebao postati predsjednik saveznog Predsjedništva. Po odredbama Ustava SFRJ, njega je za člana Predsjedništva izabrao Hrvatski Sabor, a jugoslavenskom Predsjedništvu je preostalo samo “proglasiti i objaviti” njegov izbor za svoga predsjednika, prvog među jednakima. Kako se to niti nakon nekoliko pokušaja nije dogodilo – jer je Borisav Jović protivno Ustavu tražio glasanje o hrvatskom predstavniku Stjepanu Mesiću – koordinaciju rada preuzeo je Sejdo Bajramović, nametnuti predstavnik Kosova. Bilo je to žalosno jer Bajramović jedva da je razumijevao što se događa, a svakako nije ni htio ni mogao djelovati samostalno. Bilo je isto tako jasno da su ustavna tijela i institucije, pa i kolektivni šef države, ovakvim ponašanjem zapravo uništeni. Pismo koje je iz kabineta zamjenika saveznog sekretara 17. svibnja 1991. upućeno jugoslavenskim diplomatsko-konzularnim predstavništvima (onima koja su posjedovala radiostanicu) bilo je prilično tužno. Postoji Skupština, aktivan je SIV, bile su poruke iz SSIP-a diplomatima u svijetu. “Neophodna je maksimalna smirenost u ponašanju DKP i smirujuće delovanje na druge. Ovakvi proceduralni zastoji u izboru ličnosti na vrhu, po pravilu praćeni velikim emocijama i svakovrsnim spekulacijama i kombinatorikom, poznati su i u drugim zemljama”, pisao je Lončarov zamjenik Milivoje Maksić. Po Ustavu, Predsjedništvo SFRJ predstavlja državu u inozemstvu, a kako je predsjednik onemogućen da stupi na dužnost ta se ustavna obveza nije mogla ispunjavati što je diplomacija osjetila u svakodnevnom poslu. “Nastala je jedna totalna konfuzija samo u toj proceduralnoj strani”, “erozija našeg međunarodnog subjektiviteta”, veleposlanici nemaju kome predati vjerodajnice, nema osobe koja će potpisivati protokolarne čestitke stranim državama. Istoga dana i narednih tjedana trajala je dramatična diplomatska aktivnost na koju Savezni sekretarijat nije imao većeg utjecaja ili ga uopće nije ni imao. Vijeće Europe je 16. svibnja 1991. usvojilo Rezoluciju o Jugoslaviji sa 101 glasom za i 2 protiv. Upozorenje da se kriza ne smije zaoštravati, da vojska ne bi smjela preuzeti vlast na bilo koji način, kao i zagovor ljudskih prava, sve je spomenuto, ali ovoga puta bez financijskog protokola, bez obećanja o razgovorima o pridruživanju, sve dok je stanje kaotično. Kako su vlasti u republikama bile izabrane na slobodnim izborima, sve više bilo je onih koji su republike držali legitimnim i realnim partnerima, dok se savezna vlast u Beogradu gasila. Toga su bili svjesni u SSIP-u. Lončar je sam komentirao kako su svi, od vlade do ostalih, “apsolutno na nizbrdici u pogledu povjerenja, ne zato što nam ne vjeruju, što smo mi takvi, nego zato što su došli do zaključka da smo mi nemoćni, bez obzira što smo i čestiti ljudi, vrlo uvjereni u svoje stvari, vrlo predani svojoj stvari”. Strani su partneri to pozdravljali, ali zbog nemoći savezne vlade bile su to prazne riječi. Stotinu puta su savezne vlasti rekle da će biti bolje, a bivalo je sve gore.

Zemlju su posjetili predsjedavajući Europske zajednice Jacques Santer i predsjednik Europske komisije Jacques Delors. Razgovarali su s tri člana Predsjedništva i pritom prosvjedovali što Stjepan Mesić nije preuzeo dužnost. Razgovarali su i s predstavnicima republika, sa saveznim političarima, s Lončarom o novčanoj pomoći Europske zajednice. “Mi smo tražili velika sredstva. Oni su vidjeli da nama treba oko 5-6 milijardi dolara, na različite načine”. Bilo je riječi o otpisu dugova, o mnogo toga. Zadaće predstavnika Europske zajednice bile su: prvo, da se sačuva mir; drugo, da se razriješi kriza u Predsjedništvu; treće, da se spriječi incidentna situacija u Sloveniji; četvrto, da se otvore ponovo pregovori na nivou republika, da se “zaokruži neka opcija, ne mora se završiti, ali da se ide ka rješenju”. Trebalo je pobuditi optimizam, ali se znalo da će Njemačka najviše novca usmjeriti u bivšu Istočnu Njemačku i da će rast biti usporen, pa je novac bilo bolje ne spominjati javno. Koliko god se činilo da su neki uvjeti bili ostvarivi, od svega nije bilo ništa. Jedino što se događalo, bila je internacionalizacija krize kojoj su doprinijeli i političari pojedinih republika svojim putovanjima u zemlje Zapadne Europe, Sjedinjene Države i Sovjetski Savez. Proces raspada države nastavljao se i ulazio u ključnu fazu.

Predsjednik slovenske vlade Lojze Peterle baš je tada bio u Moskvi gdje je razgovarao sa zamjenikom sovjetskog ministra vanjskih poslova Julijem Kvicinskim i predsjednikom Vrhovnog sovjeta Ruske SFSR Borisom Jeljcinom. Slovenija je 25. lipnja namjeravala objaviti razdruživanje od Jugoslavije. Odlučili su da će to učiniti i prije bude li se Jugoslavija našla “na ivici građanskog rata” ili “na ivici diferencijacije”. Oba su uvjeta sada ispunjena i Slovenci su odlučni dalje nastaviti sami. Kada je Lojze Peterle krajem travnja 1991. bio u Parizu, Francuze je “impresionirao… rezolutnim izjavama da u Jugoslaviji nemaju što tražiti i da će je u najkraćem roku napustiti”. Mada u Francuskoj tada nisu dobili sugovornike koje su tražili, pa su razgovarali samo s dva potpredsjednika Narodne skupštine, slovenski predstavnici su prihvatili večeru kod jugoslavenskog ambasadora Božidara Gagre, ali nisu pristali da ih prati netko od osoblja ambasade tijekom susreta. Francuzi su bili protiv novih država, upozoravali su na mnoge posljedice jednostranog napuštanja Jugoslavije, na situaciju “u kojoj bi se našla Hrvatska”. Zamjenik direktora za Europu u francuskom ministarstvu vanjskih poslova jugoslavenskom je veleposlaniku kasnije prenio kako ima utisak da Slovence “nije briga ni za Hrvatsku, ni za Jugoslaviju, niti za bilo koga drugog osim njih samih. Slovenci se pouzdavaju u nacionalnu i teritorijalnu kompaktnost i u svoje jedinstvo”.

U kuloarima je Peterle, barem prema izvještaju jugoslavenskog diplomata, bio manje odlučan. Da Slobodan Milošević ne izlazi sa zahtjevom promjene unutrašnjih granica, Jugoslavija bi imala šanse opstati. Kako to nije slučaj, Slovenci se ne žele opredjeljivati između Zagreba i Beograda. Bilo je to cinično, kao da Slovenija nema baš nikakav utjecaj na prilike u Jugoslaviji. U isto vrijeme, bilo je sasvim jasno na kome i gdje leži odgovornost za prilike u državi. Rusi su odgovorili dosta suzdržano: oni priznaju Jugoslaviju, a unutarnji ustroj je suvereno pravo svake zemlje. Zabrinutost, strepnja, nestabilnost, pomoć, bile su riječi koje su upućivali Rusi. Odbijali su razgovarati o budućnosti, o mogućem statusu Slovenije nakon lipnja 1991. Jugoslavija je snažna država, utjecajna “i na Balkanu i u Evropi”. Raspadne li se, postoji “opasnost od ambicija susjeda”, Bugarske, Grčke, Mađarske, rekao je Kvicinski. Jeljcin je uglavnom govorio o prilikama u Sovjetskom Savezu. Nitko, kako je rekao Peterle, nije ni očekivao da će Rusi doći na ceremoniju proglašenja nove države. U svakom slučaju, slovensko izaslanstvo je obavilo ono što je namjeravalo, objavilo je odluku i Ljubljani je preostalo da se pripremi za 25. lipnja. Zagreb tih dana nije bio toliko aktivan, mada je konačno odlučeno da postupak osamostaljenja također započne istoga dana.