Adolf Eichmann sve je bliže omči.

Utorak je. Upravo je završila Pasha. Nakon deset mjeseci zatočeništva i stotina sati ispitivanja, Eichmann izlazi pred sud.

S triju strana okružen je neprobojnim staklom. Otkako je stigao u Izrael, Eichmanna čuvaju danonoćno: jedan policajac uvijek je u njegovoj ćeliji, drugi sjedi izvan nje, dok treći stoji i dobro pazi da nitko ne komunicira sa zatvorenikom. Takva se budnost nastavlja i sada. Dvojica nenaoružanih čuvara stoje svaki s jedne Eichmannove strane, u njegovoj zaštitnoj staklenoj kabini. Za svaki slučaj, još dvojica stražara stoje samo koji centimetar dalje. U ime sudske nepristranosti, svi su posebno odabrani ne samo zbog snage i vještine, nego i jer nitko od njih nije u Holokaustu ostao bez nekog člana obitelji.

Iz gledališta dopire glasan žamor dok svi iščekuju dolazak sudaca. Dvorana je jarko osvijetljena, a klimatizacija prejaka, no gotovo se nitko ne žali. Potražnja je za sjedalima u gledalištu tolika da se suđenje Eichmannu uopće ne odvija u normalnoj sudnici, nego u divovskome prostoru novoga izraelskog kulturnog centra Beit Ha’am. Radnici su još sinoć užurbano radili kako bi sve bilo spremno. Riječ je o jedinome zdanju u Jeruzalemu u koje se mogu smjestiti stotine inozemnih novinara i onih koji su preživjeli Holokaust, a koji žele vidjeti utjelovljenje čistoga zla. U godini u kojoj su svijet zapanjile senzacionalne naslovnice, niti jedna vijest ne može se nositi s viješću o Eichmannovu hvatanju. Suđenje je takva međunarodna senzacija da je čak i ta velika dvorana premalena za sve. Osim novinara u sudnici, njih još stotine pratit će suđenje posredstvom interne televizije na još dvjema obližnjim lokacijama. Televizijske kamere spremne su prenositi suđenje uživo izraelskome narodu. Signal će se svakodnevno prenositi i u Sjedinjene Države i prikazivati na nacionalnoj televiziji.

Dok čekaju iskaze, gledatelji ne mogu odvojiti pogled od Eichmanna. Teško im je spojiti činjenicu da je taj postariji muškarac u jeftinome odijelu, koji neprestano siše zrak kroz zubalo i ispuhuje nos u veliku bijelu maramicu, isti onaj vođa Sondereinsatz–Kommanda Eichmann koji je s velikim žarom nadgledao smaknuće milijuna ljudi.

“Uobičajena reakcija na čovjeka koji je sam i u nevolji uvijek je sažaljenje”, piše u svoj notes novinarka Martha Gellhorn. “Ipak, taj čovjek iza neprobojnog stakla ni približno ne izaziva takve osjećaje, niti u jednom trenutku, ni na djelić sekunde.”

“Ima ružan glas, s vrlo tvrdim i neugodnim R, zvukom koji čovjeka podsjeća na zvuk čekića i noža. Ni glasom, ni naglaskom, ni rječnikom ne pokazuje da je obrazovan čovjek”, piše Martha Gellhorn, koja je sa suđenja izvještavala za Atlantic Monthly. “Eichmannov se glas zaoštrio: hladno režanje, onaj neugodni lavež koji su pamtili mnogi svjedoci, i sada su opet tu… Od prvoga dana svjedočenja mogli smo zamisliti Eichmanna jednako jasno kao što ga je opisao jedan stari židovski aristokrat iz Mađarske: ‘Časnik u čizmama, s jednom rukom na pištolju, ispunjen ponosom na svoju rasu.’”

Ipak, unatoč odvratnosti koju osjeća većina, jedna je manjina na Eichmannovoj strani. Nakon što se doznalo za njegovu otmicu u Argentini, svijet je preplavilo antisemitsko nasilje. Izrael se u svjetskim medijima žestoko napadalo zbog agresivnog držanja, dok je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda donijelo rezoluciju kojom je osudilo Eichmannovu otmicu – tu reakciju mnogi su u Izraelu također shvatili kao antisemitski čin.

Nepokajanog nacista iz ćelije na prvome katu vode hodnikom, pa na kat u komoru za smaknuća. Malena skupina ulazi u prostoriju u kojoj se nalaze vješala, gdje su novinari, policajac i agent Mossada

Jedna druga kritika Izraela došla je s neočekivane strane: od Lothara Hermanna, slijepca koji je preživio koncentracijski logor i koji je prvi i pomogao Mossadu da pronađe Eichmanna u Buenos Airesu. On sada živi u neimaštini i ljutit je zbog izostanka izraelske novčane naknade. Prije samo nekoliko tjedana, 23. ožujka 1961., Hermann je doživio slom živaca, te je priveden u policijsku stanicu da ondje objasni neobično i nepredvidivo ponašanje. Hermann je tvrdio da je Josef Mengele, zbog čega je istog trenutka uhićen. Proteći će puna dvadeset četiri sata da se dođe do cjelovite istine, no za to vrijeme svijetom se pronijela vijest da je napokon pronađen i Mengele.

Ali Anđeo smrti i dalje je posve slobodan čovjek. Eichmann je u međuvremenu prije tjedan dana iz zatvorske ćelije u Haifi premješten stotinu šezdeset kilometara dalje, u Jeruzalem. Sada živi u zatvoru koji je uređen posebno za njega na najvišem katu kompleksa Beit Ha’am. Zgradu okružuje tri metra visoka ograda. Složene sigurnosne mjere usto su predviđene za sve koji nazoče suđenju: tko god ulazi u zgradu, mora ući u betonski odjeljak radi temeljitog fizičkog pregleda. U sudnicu se ne smije unijeti nikakva osobna prtljaga.

Suđenje napokon počinje.

“Beth Hamispath”, odzvanja glas sudskog podvornika… “Palača pravde.” Riječ je o postarijem gospodinu koji riječi izgovara uglađeno i teatralno. Izraelci su čvrsto naumili izbjeći apsurdnost nekakvog simboličnog, pokaznog suđenja, ali moć tih prvih riječi mora Adolfa Eichmanna podsjetiti na to da će ovo suđenje biti posve drukčije od Nürnberškog procesa. Ondje su zločini protiv Židova bili tek dio ratnih zločina za koje se sudilo. Eichmannovo suđenje u cijelosti će se koncentrirati na zločine – a sudbina tog Schreibtischmördera u rukama je Židova.

Kada trojica izraelskih sudaca, u crnim togama, ulaze u provizornu sudnicu kroz jedna pokrajnja vrata, svih 756 gledatelja ustaje. Suci sjedaju na podij u blizini Eichmanna. Ispod njih su sudske stenografkinje i dvoje prevoditelja. Sam je Eichmann u najnižem redu na toj pozornici, tako da taj nacist mora s nelagodom kriviti vrat i gledati gore i desno, da vidi ljude koji će odlučiti o njegovoj sudbini. “Jeste li vi Adolf, sin Adolfa Eichmanna?” pita predsjedatelj sudskog vijeća, Moshe Landau, proćelavi muškarac svečana držanja.

“Jawohl!” potvrđuje optuženi, koji sada stoji uspravno, u stavu mirno.

“Pred ovim sudom optuženi ste po petnaest točaka. Pročitat ću vam optužnicu, a sve će vam biti prevedeno na njemački. Riječ je o optužnici koju je podnio glavni državni tužitelj”, kaže sudac Landau. Eichmann i dalje stoji dok mu se čitaju točke optužnice. Njegov branitelj, krupni Nijemac po imenu Robert Serviatus, sluša sjedeći za stolom na suprotnoj strani prostorije. Servatius je u Drugome svjetskom ratu bio vojnik njemačkog Wehrmachta, a njegov honorar plaća izraelska vlada. On je iz Kölna poveo i svoju zgodnu plavokosu tajnicu, koja mu sada sjedi s lijeve strane.

Sudac Landau glasno čita sve točke optužbe, a onda ih ponavlja uz opširan popis pojedinosti. Čitanje cijele optužnice traje gotovo sat i pol.

“Jeste li shvatili optužnicu?” pita Landau nakon što je temeljito objasnio sve točke.

“Jawohl!”

Ipak, njegov branitelj Servatius sljedeća tri dana zasjedanja suda izvodi niz manevara odugovlačenja i dobivanja na vremenu, ne bi li stekao taktičku prednost. Tek u ponedjeljak, 17. travnja, sudac Landau ima priliku upitati Eichmanna kako se izjašnjava u vezi s optužnicom. U tim je trenucima pozornost svijeta privuklo spektakularno lansiranje sovjetske rakete kojom je astronaut Jurij Gagarin poslan u orbitu oko Zemlje. No koliko god to bilo nevjerojatno, glavna svjetla pozornice ipak su čvrsto usmjerena na Eichmannovo suđenje – i sudnicu u Beit Ha’amu prepunu novinara koji silno žele svjedočiti svakoj izgovorenoj riječi.

“Molim da optuženi ustane”, kaže Landau bivšem zapovjedniku SS-a.

Eichmann ustaje, ali više ne stoji u stavu mirno. Od silnih sati provedenih na sudu već je umoran. U njegovu izgledu više nema onog strogog i skladnog vojničkog držanja.

“Čuli ste optužnicu”, kaže sudac Landau.

Eichmann i predobro zna za što ga se optužuje. Njegov posljednji ispitivač nije bio Zvi Aharoni, koji se sad već bavi drugim tajnim aktivnostima, nego policijski inspektor Avner Less. Njih dvojica našli su se čak devedeset puta i tako iznjedrili 270 sati svjedočenja. Sve su Eichmannove riječi snimljene, kako bi se mogle reproducirati. Tekstualna verzija dosegnula je 3564 natipkane stranice. Inspektor Less ne samo da je Eichmannu pokazao taj prijepis, nego je ratnome zločincu dopustio i da unese promjene.

I dok sudac Landau optuženika pita je li kriv ili nedužan, Eichmann je itekako svjestan svih riječi koje je izgovorio tijekom posljednjih jedanaest mjeseci, a koje ga teško okrivljuju. Kakav manje arogantan čovjek krotko bi pokleknuo pred snagom dokaza s kojima se suočava. Eichmann ipak nije takav čovjek.

“Nisam kriv”, odgovara nacist na njemačkome.

Više od dvadeset godina nije umanjilo užase. Heinrich Grüber bio je njemački protestantski teolog kojeg su zgrozili zlostavljanje i deportacije njemačkih i austrijskih Židova u koncentracijske logore. Pisao je Adolfu Eichmannu i Hermannu Göringu, pokušao zaštititi Židove i kršćane židovskog porijekla. Dana 19. prosinca 1940., kada se spremao za putovanje u jedan logor smrti, ne bi li pružio riječi ohrabrenja zatočenicima, Gestapo je okružio Grüberov ured i uhitio ga.

‘Lice mu je bilo bijelo poput zida, oči iskolačene, dok mu je jezik visio iz usta. Konopac mu je oderao kožu na vratu, a jezik i prsa prekrivala je krv’, ispričao je Shalom Nagar

Više od dva desetljeća poslije, otputovao je u Izrael, da svjedoči pred sudom. Na mjesto za svjedoke protiv Adolfa Eichmanna izišao je 16. svibnja 1961. godine:

PREDSJEDATELJ SUDSKOG VIJEĆA MOSHE LANDAU: Molim da iznesete puno ime.

SVJEDOK HEINRICH GRÜBER: Heinrich Karl Ernst Grüber.

P: Koje vam je bilo zanimanje prije nego što je 1939. izbio rat?

O: Godine 1939. bio sam pastor u jednome istočnom predgrađu Berlina, Karlsdorfu.

P: Doktore Grüber, poznajete li optuženoga?

O: Znam ga po imenu i nekoć sam ga poznavao, no sada ga ne bih uspio identificirati.

P: S njime ste se vidjeli u Berlinu, nije li tako?

O: Tako je.

P: U njegovu uredu na adresi Kurfürstenstraße 116?

O: Da.

P: O kojim je temama bilo riječi kad ste se pojavili u uredu Adolfa Eichmanna?

O: Onamo sam išao vrlo često i pokretao sam sva pitanja koja su nam bila važna. Pitanja o iseljavanju, pitanja o odnosu prema Židovima i svemu važnome – sve sam ih poticao u tom uredu, osim kada je bila riječ o pitanjima povezanima s drugim predstavnicima vlasti.

P: Kako se držao Adolf Eichmann?

O: Pa, imao sam dojam – i nadam se da optuženi to neće pogrešno shvatiti – ali posve iskreno, moram priznati, jer sam ovamo došao bez ikakve mržnje ili želje za osvetom – da je taj čovjek koji ondje sjedi poput velike kocke leda ili komada mramora, te da se od njega sve jednostavno nekako odbija, sve čime do njega pokušavate doprijeti.

P: Jeste li ponekad uspijevali ostvariti cilj dolaska Eichmannu?

O: Koliko pamtim, ili sam dobivao odgovor “ne” ili mi je rečeno da ću primiti odgovor, dođite ponovno. Ali ne sjećam se da sam ikada dobio odgovor “da”. Ne sjećam se nijednog primjera kada sam iz te prostorije izišao s pozitivnom odlukom, obično je to bilo “ne” ili otprilike “morate pričekati, dobit ćete odgovor.”

P: Gospodine Grüber, sjećate li se je li optuženik za vrijeme tih sastanaka ili razgovora ikada spomenuo upute svojih nadređenih, koje treba zatražiti ili primiti?

O: Koliko pamtim, sve je uvijek bilo u prvome licu, tj. ja naređujem, ja kažem i ja ne mogu. Ne pamtim niti jedan jedini put kad je eventualno rekao: moram se posavjetovati s nekim iznad sebe.

P: Moje prvo pitanje o logoru Dachau odnosi se na uvjete u kojima ste živjeli vi i kolege svećenici.

O: Baš kao i svugdje drugdje, bio je to život krajnje neizvjesnosti, jer smo bili posve prepušteni na milost i nemilost SS-ovcima, bez ikakve zaštite i prava. Ako bi nekoga ubili, to nije imalo baš nikakve veze.

P: Možete li sudu reći nešto o transportiranju zatvorenika iz Dachaua radi ubijanja u plinskim komorama?

O: To sam već bio doživio u Sachsenhausenu, osobito u vezi s jednim teologom s kojim sam se bio sprijateljio, a koji je bio u jednome od prvih “transporta invalida” – odnosno ljudi koji nisu bili u stanju raditi. Odabirali su ljude, obično njih po tri stotine, za svaki transport te ih odvozili u plinske komore. Rođake su ubrzo nakon toga izvijestili da je ta osoba preminula, te da je nije bilo moguće spasiti ni unatoč svim medicinskim naporima.

P: Dok ste bili u logoru Dachau, jeste li čuli za Majdanek i Auschwitz?

O: Ne samo da smo za njih čuli, nego smo nešto od njih i vidjeli: mnoštvo odjeće onih koji su u Auschwitzu ubijeni plinom slali su u Dachau na razvrstavanje. Dolazili su puni vagoni odjeće. Kad smo u prvoj pošiljci pronašli i minijaturne dječje cipelice, to nas je duboko šokiralo, pogodilo u dušu, tako da smo se i mi, muškarci, koliko god bili naviknuti na užasne stvari, morali boriti sa suzama, jer smo se tako jasno suočili sa svim patnjama te malene djece. Onda je počelo dolaziti još i još dječjih cipelica i to je svakako bio dio najtežih patnja koje smo proživjeli.

P: Doktore Grüber, možete li sudu prepričati različite medicinske eksperimente koji su se provodili nad zatočenicima u Dachauu?

O: Da, i sâm sam bio podvrgnut nečemu sličnom. Kao i mnogi moji prijatelj i kolege koji su – ne mogu reći upotrijebljeni – zlostavljani u takvim pokusima. Bilo je tu raznoraznih eksperimenata, injekcija fenola, malarije, pokusa s ledenom vodom kad su ih bacali u takvu vodu, pokusa s tlakom zraka, kad su ljude stavljali pod stakleno zvono i isisavali zrak ili ga ubrizgavali, a mnogi su pritom izgubili život. To obično nisu bili ljudi sposobni za rad, a koristili su se, kako smo to govorili, kao pokusni kunići.

Svjedočenje dr. Grübera traje približno dva sata. Njegove riječi novinari odmah prenose širom svijeta. Anonimne sile zla već su mu prijetile smrću jer je pristao svjedočiti, ali narod Izraela toliko je dirnut njegovim nesebičnim držanjem da mu stotine ljudi šalju pisma zahvalnosti. No to je tek početak. Optužbe na račun Adolfa Eichmanna neće slabjeti.

‘Gospodo, uskoro se ponovno vidimo, to je sudbina svih ljudi. Cijeli život vjerujem u Boga i sada umirem vjerujući u Boga’, kazao je Adolf Eichmann izgovarajući svoje posljednje riječi

31. SVIBNJA 1962.

ZATVOR RAMLEH, IZRAEL

19.00 H

“Objesit će vas u ponoć”, priopćuje upravitelj izraelskog zatvorskog sustava Arye Nir Adolfu Eichmannu.

Proteklo je šest mjeseci od izricanja presude. Eichmannov odvjetnik odmah je uložio žalbu, čime je osuđenome ubojici pružio priliku da napiše autobiografiju dok čeka ishod. Dva dana ranije, peteročlani izraelski Vrhovni sud potvrdio je presudu. Eichmann se mogao nadati još jedino pomilovanju Yitzhaka Ben-Zvija, predsjednika Izraela.

“Potrebno je povući crtu između odgovornih vođa i dužnosnika i ljudi poput mene, koji su bili prisiljeni služiti kao puki instrumenti u rukama tih vođa”, napisao je Eichmann Ben-Zviju.

“Ja nisam bio odgovorni vođa, i stoga se ne osjećam krivim. Odluku suda ne mogu smatrati pravednom te vas molim, poštovani gospodine predsjedniče, da iskoristite pravo pomilovanja te odredite da se smrtna kazna ne provede.”

Molba je ubrzo odbijena.

Smaknuće će se provesti ovdje, u zatvoru nadomak Jeruzalema. Izraelski zakon nalaže da se smrtna kazna mora provesti vješanjem, no donedavno u toj zemlji čak i nisu postojala funkcionalna vješala. Za vrijeme britanske vladavine bilo je uobičajeno vješati Židove osuđene za terorizam usmjeren protiv Krune, no vješala koja su se koristila u tu svrhu premještena su u muzej, kao podsjetnik na izraelsku bolnu borbu za stvaranje vlastite države.

Stoga je nekadašnji prostor za čuvare u Ramlehu preuređen u stratište. Na drugome katu izrezana je rupa u podu, a preko nje podignuta posebna drvena platforma s otvorom i poklopcem. Okvir s kojeg visi uže načinjen je od željeza. Poklopac otvora u podu otvara se pritiskom na tipku. Nakon što se otvori, Eichmann će pasti izravno u zamračenu prostoriju na prvome katu. Svjedoci smaknuća vidjet će Eichmanna kad mu namjeste omču oko vrata. Međutim, kada nacist padne kat niže, gledatelji će biti pošteđeni neposrednih posljedica vješanja – otečenog jezika koji viri iz usta, očiju koje samo što ne iskoče iz duplja, završnog oslobađanja sadržaja crijeva u trenutku kada se mišić anusa opusti.

Nova vješala pregledali su šef policije i jedan inženjer. Ispitano je i uže, uz pomoć vreće koja je težinom odgovarala Eichmannovoj tjelesnoj masi. Prema izraelskome zakonu, smaknuće se mora provesti između ponoći i osam ujutro. Odmah nakon toga na zatvoru se mora izvjesiti crna zastava.

Eichmann je itekako svjestan činjenice da su mnogi njegove žalbe smatrali pukom formalnošću. Zna i da se zatvor Ramleh priprema za njegovo smaknuće. Vješala se nalaze samo pedeset metara od njegove ćelije, a zvukove uređenja nije moguće ne čuti.

Upravitelj zatvorskog sustava Nir sada pita Eichmanna što želi za posljednji obrok. Ali Eichmann ne želi jesti. Umjesto toga, moli bocu Carmela, izraelskog košer vina. Traži i cigarete, kao i olovku i papir.

Tijekom sljedeća četiri sata Adolf Eichmann piše Veri i njihovim sinovima. Ona je odbila priznati njegove zločine, i dalje uvjerena u to da je njezin suprug samo slušao zapovijedi. Od Eichmannove otmice, Vera je napustila Buenos Aires i vratila se u Njemačku. Ali teško se prilagođava nakon tako dugotrajnog izbivanja i želi se vratiti u Južnu Ameriku. Prije samo mjesec dana, 30. travnja, izraelske vlasti dopustile su Veri posljednji posjet Adolfu Eichmannu. Susret je bio toliko tajan da ga izraelske vlasti neće priznati idućih četrdeset pet godina.

Veru su u tajnosti doveli u Izrael preko Züricha, uz putovnicu u kojoj joj je bilo upisano djevojačko prezime: Vera Liebl. Potom su je u zatvor uveli malo iza ponoći, a s osuđenim suprugom bila je od 00.20 do 1.43 ujutro.

Mjesec dana poslije Eichmann puši cigaretu za cigaretom i polagano pije pola boce vina dok piše završna pisma. Pripremajući se za smaknuće, pere zube i brije se. Nacist je tijekom boravka u zatvoru postao opsjednut čistoćom i urednošću te često kompulzivno pere ruke.

U 23.20 Eichmanna posjećuje pastor William Hull, kanadski misionar koji si je dao u zadaću da obrati Eichmanna na tradicionalno kršćanstvo. Trud mu je bio uzaludan, jer Eichmann Stari zavjet smatra “židovskim bajkama” i odbija tražiti oprost za zločine, tvrdeći da nije kriv.

“Zašto ste tužni?” pita Eichmann svećenika. “Ja ne mogu vjerovati da sam ja toliko miran.”

Dvadeset minuta prije ponoći u Eichmannovoj skučenoj ćeliji pridružuju im se dvojica čuvara i upravitelj Nir. Došli su odvesti zatvorenika na smaknuće. Eichmann se nakratko sam moli u kutu, a onda se predaje čuvarima, koji mu vežu ruke iza leđa.

Nepokajanog nacista iz ćelije na prvome katu vode hodnikom, pa na kat u komoru za smaknuća. Malena skupina ulazi u prostoriju u kojoj se nalaze vješala, gdje ih čekaju četvorica predstavnika novinara, jedan policajac i agent Rafi Eitan. Upravo je Eitan pomogao u svladavanju Eichmanna one večeri kad su ga oteli. Samo sat ranije, sjedio je kod kuće kad su ga pozvali da nazoči Eichmannovu smaknuću. Njih se dvojica sada gledaju u toj malenoj prostoriji. Udaljenost između njih manja je od devet metara.

Adolfa Eichmanna vode do drvene platforme i na poklopac otvora u podu. On je u smeđim hlačama, košulji odgovarajuće boje i kariranim papučama. Čuvari mu vežu noge. Tako neće njima udarati na sve strane i opirati se užetu kada se poklopac spusti.

Nacist gleda na suprotnu stranu prostorije, zaustavlja pogled na Rafiju Eitanu. “Nadam se, svim srcem, da ćeš ubrzo nakon mene na red doći i ti”, kaže mu ledenim glasom Eichmann.

Krvnik mu prilazi. Zove se Shalom Nagar. Riječ je o niskom Židovu iz Jemena, jednome od dvadeset dvojice ljudi posebno odabranih za čuvanje Eichmanna tijekom proteklih šest mjeseci u Ramlehu. On je viđao Eichmanna u najintimnijim trenucima i bio zadužen za kušanje njegove hrane, kako bi se uvjerili da nije otrovana, kao i za to da onemogući osuđenikovo samoubojstvo.

Izraelci su bili odlučni u nakani da neonacistima ne pruže priliku da Eichmanna prikažu kao mučenika i da mu podignu spomenik na mjestu pokopa. Pepeo nacističkog ubojice bez ikakva su obreda jednostavno bacili u more

Nagarov posao više nije održati Adolfa Eichmanna na životu, nego se pobrinuti za njegovu smrt.

Nagar mu nudi crnu krinku za glavu. Eichmann odbija. Eichmann se sada obraća izravno okupljenim novinarima.

“Živjela Njemačka”, kaže im. “Živjela Argentina. Živjela Austrija. To su tri zemlje s kojima sam bio najpovezaniji i koje nikada neću zaboraviti. Pozdravljam suprugu, obitelj i prijatelje. Morao sam se držati zahtjeva zakona ratovanja i svoje zastave. Spreman sam.”

Nagar mu stavlja omču preko glave i zateže je oko vrata. Konopac je obložen kožom, kako ne bi ostavio tragove trenja.

Nagar i još jedan čuvar odlaze iza zastora kojim je zakriven mehanizam za električno otvaranje poklopca otvora. Iza tog su zastora dvije tipke, no samo jedna aktivira otvaranje. Obojica čuvara istovremeno će pritisnuti po jednu tipku i ni jedan ni drugi tako neće znati tko je uistinu pokrenuo smrtonosni mehanizam.

Eichmann je problijedio. Više nema ni traga onome miru o kojem je govorio prije par minuta.

“Gospodo, uskoro se ponovno vidimo, to je sudbina svih ljudi. Cijeli život vjerujem u Boga i sada umirem vjerujući u Boga”, kaže Eichmann, izgovara posljednje riječi.

“Spremni!” dovikuje upravitelj Arye Nir.Blijeda koža Adolfa Eichmanna postaje siva. Spušta pogled na poklopac otvora pod nogama, napućenih usana.

“Sada”, zapovijeda Nir.

Dvojica čuvara iza zastora pritišću tipke. Eichmann istog trenutka nestaje iz vidokruga, jer se poklopac otvorio.

Do konca života Shalom Nagar tvrdit će da je upravo njegova tipka pokrenula mehanizam. Proturječit će nekim prikazima i govoriti da je on jedini bio zadužen za Eichmannovo smaknuće i da je spustio ručicu, a ne pritisnuo tipku.

Sigurno je jedino da su sat poslije Nagara poslali na prvi kat, da Eichmannovo tijelo skine s konopca. “Lice mu je bilo bijelo poput zida, oči iskolačene, dok mu je jezik visio iz usta. Konopac mu je oderao kožu na vratu, a jezik i prsa prekrivala je krv. Nisam znao da čovjeku, kad se uguši, zrak ostaje u trbuhu. Kad sam ga pridignuo, iz njega je izišao sav zrak i iz usta mu se začuo najjezovitiji mogući zvuk – ‘baaaa’”, pamtit će još dugo Nagar.

“Još sam godinama imao noćne more zbog tih trenutaka.”

Tijelo Adolfa Eichmanna polaže se na nosila i odnosi u krematorij neposredno izvan zatvorskih zidina. Jedan tamničar, koji je nekoć bio zatočen u Auschwitzu, gdje je upravljao pećima u kojima su se spaljivala tijela ubijenih Židova, dobio je u zadaću da spali Eichmanna. Jedan je od promatrača i policijski inspektor Michael Goldman-Gilad, koji i dalje ima prepoznatljivu tetovažu koju su dobivali svi zatočenici u Auschwitzu. Njegov je posao nekoć bio zimi rasipati pepeo umrlih po ledenim stazama u Auschwitzu kako se SS–ovi čuvari ne bi klizali. Spaljivanje Eichmannova mrtvog tijela traje dva beskonačna sata. Pepeo Adolfa Eichmanna potom se polaže u malenu urnu i vozi sat vremena do lučkoga grada Haife. Policijski patrolni čamac Yarden već čeka u pristaništu. Pepeo se motornim čamcem vozi desetak kilometara prema sredozemnoj pučini. Izraelci su odlučni u nakani da neonacistima ne pruže priliku da Eichmanna prikažu kao mučenika i da mu podignu spomenik na mjestu pokopa. Umjesto toga, pepeo nacističkog ubojice bez ikakvog se obreda jednostavno baca u more.

Pravda je, napokon, zadovoljena.