Objavljeno u Nacionalu br. 1032, 2018-02-02

Nacionalov kolumnist i društveni aktivist Drago Pilsel prikupio je tekstove 33 hrvatska intelektualca koji svjedoče o svom ateizmu i uredio knjigu ‘U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo’. Nacional objavljuje ispovijesti Ive Josipovića, Ante Nobila i Čede Prodanovića

IVO JOSIPOVIĆ

Jedno od najdražih priznanja koja sam ikada dobio je Ekumenska povelja, priznanje koje mi je dodijelilo Visoko evanđeosko teološko učilište u Osijeku 2013. godine. Činjenica da je to visoko priznanje po prvi put dobio netko tko se ne izjašnjava kao vjernik, već kao agnostik, posebno mi znači. Bila mi je velika čast dobiti priznanje za doprinos promicanju kulture dijaloga, tolerancije i suživota među vjerskim zajednicama u Hrvatskoj. Drago mi je što se to dogodilo u Osijeku, rodnom gradu Josipa Jurja Strossmayera, velikog mecene i vizionara hrvatske kulture i obrazovanja, velikog prosvjetitelja i velikog ekumenista.

Ljudi okupljeni oko ideje ekumenizma, koji razmatraju doprinos pojedinaca i dodjeljuju Povelju, ugledni su ljudi dobre volje, ljudi koji se zalažu za razbor, za bolji i plemenitiji svijet. Njihove su vrijednosti u temelju svih religija, svake odgovorne politike i svih civiliziranih ljudi koji žele mir i razumijevanje, bez obzira bili vjernici ili ne.

Hrvatska je prostor na kojem su stoljećima zajedno katolici, pravoslavni i protestanti, gdje stoljećima postoji islamska i židovska vjerska tradicija, a desetljećima i druge brojne manjinske tradicije, prostor u kojemu ljudi stoljećima žive zajedno u različitosti. Raznolikost tradicija, religija i nacija bogatstvo su i potencijal Hrvatske. Manjine i njihova kultura bogatstvo su Hrvatske i značajno doprinose hrvatskom kulturnom identitetu. Zato je zadatak hrvatske države da u sklopu demokratskih procesa ustrajno razvija političku kulturu koja štiti legitimne interese manjina. To je moj osobni credo, ujedno i temelj politike za koju sam se zalagao i za koju se zalažem.

Hrvatska je zemlja vjerskih prava i vjerskih sloboda. Uvijek ističem važnost poštivanja posebnosti različitih religijskih tradicija i važnost jačanja međureligijskih inicijativa, a sve građane, i vjernike i one koji to nisu, uvijek pozivam na snošljivost i težnju za uzajamnim upoznavanjem i prihvaćanjem. Proučio sam tko su sve prethodni dobitnici ove nagrade i zaista sam bio počašćen što sam u njihovom društvu. Spomenut ću samo neke, mada su svi dosadašnji laureati zaslužili naše poštovanje i svih se danas trebamo sjećati. Jer svi oni pripadaju nastavljačima ideje za koju se zalagao veliki Strossmayer, ideje čiji naziv nosi Povelja. Tomislav Šagi-Bunić i Josip Turčinović bili su mislioci koji su sa svojim suradnicima u Hrvatskoj neumorno širili ideje Drugog vatikanskog koncila, koji je ne samo u Crkvu nego i u svijet donio nadu koja se zove – moći živjeti zajedno.

Bez obzira na različitosti u vjerskoj i bilo kojoj drugoj pripadnosti zaslužni ekumenisti neumorno su promicali koncilski duh strpljivosti, blagosti, želje za upoznavanjem i dijalogom, bez ikakvih predrasuda. Ostat će zauvijek zapisani u duhovnoj i kulturnoj baštini hrvatskog naroda kao vizionari i plemeniti ljudi. Osim ekumenskog i međuvjerskog dijaloga na tragu koncilskih ideja započeli su i dijalog s onima koji ne vjeruju.

Oni malo stariji sjećaju se čuvenog javnog dijaloga uglednih profesora, teologa i filozofa, Mije Škvorca i Branka Bošnjaka. Zaista su bili vizionari, jer su prije više od 40 godina naslutili da će možda doći vrijeme kada će priznanje za ekumenizam u našoj zemlji dobiti i netko tko nije vjernik. Posebno sam ponosan što sam prvi među njima.

Jer bez obzira na sve razlike koje nas naizgled ili stvarno dijele, većina nas ipak uvijek želi isto – miran život za svoju obitelj, posao od kojega možemo dostojanstveno živjeti, mir i sigurnost.

U sumorna vremena, poput ovih naših, kad aveti vjerske i nacionalne nesnošljivosti bude strah za budućnost, sve se češće spominje kraj povijesti. Hoće li se opet potvrditi da ljudi, posebno političari, nisu ništa naučili iz povijesti, da nastavljaju s ratovima i mržnjom, da možda danas srljaju u novu svjetsku kataklizmu koja bi mogla dovesti do kraja našeg svijeta, do kraja povijesti.

Neki drugi, opterećeni ružnoćom svakodnevnice, govore o Obećanoj zemlji. Mene ta ideja kraja povijesti podsjeća na jednog velikog muzičara, francuskog skladatelja i orguljaša Oliviera Messiaena. Zatočen u nacističkom logoru napisao je Kvartet za kraj vremena. Veliki je skladatelj u svojoj viziji kraja vremena, zapravo, kraja povijesti, ipak poslao poruku nade. Kvartet za kraj vremena izraz je nade jer pokazuje da i u najtežim uvjetima, uvjetima kada, nažalost, zbog zla ideologije i nehumanosti, život čovjeka i ne vrijedi više mnogo, čovjek stvara, ostaje umjetnik. A već je ta činjenica ne samo izraz snage pojedinca, već i znak nade. Jer, umjetnost ne stvara onaj koji zaista smatra da dolazi kraj vremena, kraj svijeta. Zašto bi se skladalo glazbu koju sutra nitko neće čuti jer neće biti ikoga da je čuje!? Svjedoči da i u takvim vremenima postoji nada da se može učiniti nešto dobro za čovječanstvo. Veliki Messiaen je to svjedočanstvo snage i nade dao svijetu, ne samo tada, u paklu nacističkog logora i pred vratima smrti, već i u svojim brojnim kasnijim djelima. Inače, Messiaen je bio duboko vezan upravo za crkvu i za vjeru, kako svojim kompozicijama, tako i svojim životom. Na drugom kraju Europe, sličnu je poruku čovječanstvu dao drugi veliki skladatelj, Dimitrij Šostakovič svojom Lenjingradskom simfonijom, monumentalnim glazbenim spomenikom građanima Lenjingrada koji su umirali pod nacističkom opsadom, ali herojstvom opstali i pobijedili.

Nasuprot strahu od kraja vremena, od propasti svijeta, stoji nada da postoji Obećana zemlja. Neki je razumijevaju kao raj onkraj naših ovozemaljskih života, neki kao utopijski projekt savršenog društva. Da, zaista mislim da na ovaj ili onaj način ne samo u doktrini vjere, nego i svaki od nas pojedinačno, bio vjernik ili ne, traži svoju Obećanu zemlju. Traži Obećanu zemlju u kojoj će vrijednosti u koje vjeruje, ljubav, sloboda, pravda, još mnoge koje su nam većinom zajedničke, naći svoje oživotvorenje. Da, nemoguće je Obećanu zemlju misliti bez ekumenizma. Bez međusobnog povjerenja i poštovanja, bez pomirenja i ljubavi. I mi koji se bavimo ili smo se bavili politikom nudimo neku obećanu zemlju. Da, ima i populista koji znaju da ne mogu, znaju da se ne može, koji i ne žele ozbiljno tražiti Obećanu zemlju. Na svojoj viziji Obećane zemlje političari dobivaju ili gube famozne političke poene. Ali, ideja obećane zemlje nije ili barem ne mora biti floskula. To je ideja, čini mi se, svakog poštenog političara koji, bez obzira na to što ostvaruje neke dnevne interese, zaista vidi društvo kao nešto što može biti dobro, nešto u čemu se mogu ostvariti one ideje koje Obećanu zemlju čine mogućom. Ideju o tome da ljudi mogu živjeti zajedno u miru, toleranciji i razumijevanju. Da, s aspekta politike i njenih realnih mogućnosti, Obećana zemlja jest Utopija. Ali, što bi bio čovjek, što bi bilo društvo da nema neku svoju Utopiju, svoju Obećanu zemlju!? I zaista, u pravu je profesor Volf, toga nema bez našega srca. U našem srcu mora biti mjesta za sve. I za one koji misle drukčije od nas. U našem srcu mora postojati mogućnost da prihvatimo drukčijega i da s njim zajedno gradimo naš svijet.

Osobno, ne mislim da povijest ima svoj kraj. Optimist sam i vjerujem da ljudska vrsta, čovječanstvo, naš duh, naša kultura, tradicija, imaju uvijek budućnost, da nema kraja. Možda sam u krivu, ali vjerujem u to. I vjerujem da povijest i ono što je iza nas ne ostavlja, kako neki kažu, samo groblja.

Zar su prekrasne Bachove fuge ili Mozartov Don Giovani groblje? Jesu li to Rembrandtove slike ili Lorcina poezija, Aristotelova filozofija ili Krležina književnost? Umjetnost i znanost žive i nakon njihovih stvaralaca. Velikani naše povijesti jesu na groblju, ali je iza njih ostalo besmrtno djelo koje živi s nama i živjet će s budućim generacijama. Da, osim ljepote, povijest je ostavila i strahote: ratove, stradanja, zločine, bolesti, mržnju… Ja svijet, naše vrijeme, ali i neko buduće, vidim kao vrt u kojemu nam je povijest ostavila otrovnih biljaka, ali i prekrasnog cvijeća, ostavila nam je voćke, voćke povjerenja, ljubavi i razuma.

Danas živimo u vremenu ozbiljne gospodarske i društvene krize i krize vrijednosti, i sigurno mnogi sumnjaju u ideju Obećane zemlje, naravno, i u ideju ekumenizma. Ja u nju ne sumnjam. Bez obzira na teškoće, bez obzira na probleme s kojima se suočavamo, ističem da danas, više nego ikada, moramo biti svjesni da su marljivost, odgovornost, solidarnost i poštenje uvjeti radosti i nade koju su promicali i spomenuti koncilski vizionari. To su vrijednosti koje treba zastupati i boriti se za njih, vrijednosti za koje se isplati uložiti sebe.

Zato smatram da upornost u promicanju univerzalnih vrijednosti jest temelj svakog demokratskog društva. To su vrijednosti koje pozivaju da se razborito živi, da se zajedno radi, u ozračju međusobnog povjerenja i zajedničke nade u budućnost. Profesor Volf kaže, budimo protiv isključenja, budimo za zagrljaj. Dodajem, vjerujmo u Obećanu zemlju!

ANTO NOBILO

Svi vjeruju; samo neko vjeruje u Boga, nadnaravni viši um, a netko vjeruje u čovjeka. Ja vjerujem u čovjeka. Zašto? Zato što mi to nalaže moj ljudski razum, moja ljudska logika… Moj razum je moja vrhunska spoznaja. Vjerovanje samo po sebi bez potvrde razuma kod mene jednostavno ne funkcionira.

Razum nam kaže da u svakodnevnom životu ne uočavamo efekte Božje volje. Vidimo efekte prirodnih pojava i efekte djelovanja ljudi u prirodnom okruženju. Čemu onda vjerovanje u Boga? Da je Bog stvorio čovjeka i usadio mu vjerovanje, onda bi to bilo konačno, definitivno, neopozivo, nepromjenjivo. Čovjek bi ovakav kakav je danas postao sam po sebi, jer ga je Bog stvorio. Evolucija i povijest navode na drugačije zaključke.

Vidimo da u svijetu, u prirodi ništa nije vječno. Sve što postoji rezultat je interakcija raznih sila, utjecaja, sve je u konstantnoj promjeni (npr. evolucija). Već su stari Grci spoznali „samo je mijena vječna”.

I bazična logika ukazuje na neodrživost teze o Bogu, bar onakve kakvom ga prikazuju najveće religije.

Naime, nemoguće je pomiriti tezu da je Bog dobar i milostiv s tezom da je svemoguć. Kad bi to bilo tako, onda svijet ne bi izgledao ovako kako izgleda. Ako nije svemoguć, onda nije Bog, bar ne u smislu i s osobinama kako ga ljudi doživljavaju. Ako je svemoguć i svjesno pušta da se širi zlo na svijetu, onda opet nije Bog kakvim ga ljudi prepoznaju.

Svaka razumna analiza ukazat će da je religiju, uključujući i samog Boga, stvorio čovjek svojim vjerovanjem. Ako analiziramo razvoj raznih religija, onda ćemo uočiti da je taj razvoj slijedio civilizacijski razvoj čovjeka. Da nove religije nisu nastale vrhunaravnom objavom, već su predstavljale novi razvoj već prethodno postojećih vjerovanja. Islam ima uporište u kršćanstvu, kršćanstvo u judaizmu itd.

Usavršavanjem čovjeka i njegova uma usavršava se i poboljšava njegovo etičko postupanje.

Svi odgovori su u čovjeku. Čovjek treba sebe spoznati, usavršiti i doći će do svih odgovora etičkih, duhovnih, spoznajnih.

Bog i religija su osobna i društvena potreba većine ljudi, imaju svoju društvenu i ljudsku, osobnu funkciju. Boga i religiju stvorio je čovjek za zadovoljenje svojih potreba. Međutim, kad su religija i Bog stvoreni, po mom shvaćanju, oboje vrše povratni utjecaj na čovjeka, ali se i čovjek svjesno nerijetko koristi pojmom Boga i religije kao društvenom polugom za ostvarivanje svojih ljudskih ciljeva. Boga i religiju uvijek interpretira čovjek. Bez čovjekovog tumačenja i provođenja religija je gotovo mrtvo slovo na papiru.

Da je čovjek taj koji se koristi religijom i da tu nema „Božje volje” vidimo iz činjenice da se u ime Božje, provodeći religiozno vjerovanje, čine jako dobre, ali i jako loše stvari. Ovisno o čovjeku. U ime Božje i kroz religiju se širi mir i dobro, ljubav među ljudima, pomoć bližnjem i dr., ali isto tako u ime Božje, i kroz istu religijsku osnovu, vode se vjerski ratovi, istrebljuju se cijeli narodi jer nisu iste religije. Pritom valja naglasiti da te pojave nisu svojstvene samo nekoj religijskoj skupini, „nekom” Bogu, već tijekom povijesnog razvoja uočavamo tu pojavu kod gotovo svih velikih religija. Danas je to primjer djelovanja ISIL-a, Al-Kaide…, ali ta nasilja u ime Boga i pod vodstvom svećenika nisu prva ni najveća u povijesti. Bilo je vjerskih ratova s katastrofalnim posljedicama i kod drugih, nama bližih religija.

Pa ako je čovjek stvorio Boga i religiju, ako čovjek djeluje u ime Božje, ako izvan djelovanja čovjeka i prirodnih pojava ne možemo detektirati „Božji prst”, onda valja zaključiti da je čovjek i početak i kraj pojma Boga i religije.

Pa ako je to tako, treba vjerovati u temelj, u čovjeka. Zato ja vjerujem u čovjeka. Vjerujem u sebe, narod, čovječnost. Vjerujem u čovjeka, a ne njegovu imaginaciju, kojom se taj isti čovjek služi kako bi ostvario svoje ciljeve.

Prihvaćam da čovjek stvaranjem Boga i religije sam sebi pomaže. Lakše mu je. Ima orijentire u životu kad ga teška situacija dezorijentira. Dolazi do snažne interakcije čovjeka i njegove imaginacije – Boga. Ta interakcija je nekada tako snažna da bitno utječe na čovjekovo ponašanje.

Da je vjera Božje djelo i da Bog upravlja direktno ili indirektno događanjima, onda bi ljudska povijest bila drugačija, nenasilna, harmonična, obasjana Božjom milošću, a nije.

Često se čovjek koristi vjerom i Bogom kao uzorom i alatom za vlastito poboljšavanje. Bog je ideal, mit, izraz čovjekove potrebe za dobrim. To je poznato, korisno i prihvatljivo. Ima dobar cilj.

U identičnoj su situaciji i ljudi koji bez pomoći alata u vidu Boga i vjere sami rade na sebi, koriste se razumom, pokušavaju biti bolji danas nego jučer, biti etični, biti uzoriti u svom okruženju; pokušavaju biti dobri ljudi.

Dakle, moguće je da ateist i vjernik pokušavaju dostići isti cilj, ali različitim putovima. Moguće je da je vjerniku lakše jer vjeruje da mu Svevišnji daje snagu na tom putu. Prednost ateista, ali i njegov teret je što zna da mu nikakva viša sila ne pomaže, da se mora osloniti na razum i na sebe kao čovjeka, tj. najviše razumno biće i tragati za suštinom ljudskosti.

ČEDO PRODANOVIĆ

Zašto sam ateist, a nisam vjernik?

Nisam siguran da je moj stav zasnovan na određenom dubljem promišljanju o vlastitoj duhovnosti i (ne)postojanju Boga.

On je više plod određenih eksternih okolnosti, prije svega obiteljskih, a zatim i onih koje su prevladavale u vrijeme mog formativnog razvoja.

Zato je moj stav da sam ateist bio više negacija činjenice da sam bilo kakav vjernik, a manje rezultat nekog racionalnog stava o vlastitoj duhovnosti, odnosu prema vjeri i vjerovanju. Tek sam naknadno spoznao i prihvatio racionalistički Kantov agnosticizam koji prihvaća samo znanje izvedeno iz ljudske racionalnosti te navodi da bogovi u načelu nisu primjetni i stoga se ne može znati da postoje.

Moje obiteljsko okruženje koje je u bitnome determiniralo moj stav prema vjeri nije ni po čemu posebno izuzetno, štoviše, rekao bih da je bilo tipično za obitelji koje su nastale neposredno nakon Drugog svjetskog rata, a čiji su članovi pripadali antifašističko-partizanskom pokretu i koji su formirali novu društvenu (srednje pozicioniranu) elitu i kao takvi prihvatili komunističku ideologiju koja sigurno, barem u početku, nije bila prijateljski naklonjena bilo kojem vidu ispoljavanja vjere („vjera je opijum za narod”).

Tako da je „socijalistička revolucija”, nasilno ili ne, sigurno i kod određenog broja dotadašnjih vjernika dovela do kopernikanskog obrata u pristupu vjerskom pitanju.

Moj otac poticao je iz seoske, pravoslavne sredine. Ne znam jesu li njegovi roditelji bili praktični vjernici, on svakako nije (nije stigao) jer je kao mladić otišao u partizane.

No bez obzira na to što članovi njegove obitelji nisu previše držali do vjere, više možda do vjerskih običaja, upravo su zbog svoje vjerske pripadnosti dramatično stradali početkom Drugog svjetskog rata – oca i brata mojeg oca ubili su ustaše, a majku i najmlađe, brata i sestru od šest i devet godina, poslali u logore (Dachau, Jasenovac) iz kojih su upravo čudnim spletom sretnih okolnosti izbavljeni.

S druge strane, situacija obitelji moje majke bila je potpuno drugačija.

Ona je rođena u Međimurju (Štrigova), izrazito katoličkoj sredini, i to u braku majke katolkinje koja je bila velika vjernica, gotovo svaki dan išla je u crkvu, i oca pravoslavca, zalutalog Srbina u tim krajevima koji je tamo došao službujući kao državni „financ”.

On je bio manje posvećen vjeri i crkvi, ali je kao druželjubiv čovjek, dobro financijski situiran, u tim okolnostima jako držao do svih vjerskih običaja i praznika, pravoslavnih i katoličkih – koji su bili prilika da se obično u vlastitom domu proveseli s brojnim gostima, velikom većinom katolicima, koji su ga jako dobro prihvatili u svojoj sredini i dali mu za to mjesto najveću počast – titulu vatrogasnog vojvode.

Dakle, po današnjem standardu, u to vrijeme, barem što se moje obitelji tiče, u Štrigovi je vladala apsolutna vjerska tolerancija.

Štoviše, obiteljske predaje kazuju da je moja majka kao petogodišnjakinja ili šestogodišnjakinja, vrlo talentirana djevojčica (znala je recitirati Šenoinu Kuginu kuću napamet), kći „pravoslavca”, recitirala nadbiskupu Alojziju Stepincu prilikom njegova posjeta Međimurju, pri čemu ju je on posjeo u krilo.

Međutim, kao što sam već naveo, NOB i Drugi svjetski rat su kod mnogih drastično promijenili odnos prema vjeri i prakticiranju vjere – čak je i moja baka prestala ići u crkvu, postala je gorljiva sindikalna aktivistica. Tako da me nije, ni potajno od mojih roditelja, krstila u crkvi, što je, prema brojnim svjedočenjima s početka 90-ih godina prošlog stoljeća i nove revolucije u našim krajevima, bio vrlo čest slučaj u bivšem „mračnom” režimu.

Tako mi je bila izbijena i posljednja šansa da se makar i naknadno pozabavim vjerskim pitanjima i pridružim se ne znam kolikom, ali svakako dominantnom postotku vjernika u našoj zemlji. I dalje sam ostao delegitimiran.

Ovaj podugačak, pa i ponešto ironičan uvod, bio je nužan jer iz njega proizlazi jasan zaključak da se u životu, stjecajem navedenih okolnosti, nisam mnogo bavio vjerskim pitanjima. I što je još važnije, da to nije plod nekog promišljenog svjesnog odabira, nego gotovo automatizma.

Svoj praktični ateizam (agnosticizam? – nisam se previše trudio objasniti si razliku između toga da li Bog doista ne postoji ili ga mi samo ne možemo spoznati) živio sam gotovo indiferentan, bez bilo kakvog interesa za probleme bogova i religije, zauzevši stav da nema bogova, da oni ne objašnjavaju svrhu života niti utječu na svakodnevni život.

U tom stavu oslanjao bih se i na poznatu misao Siddharthe Gautame koja kaže da se ne možemo pomiriti s osobinama koje teolozi često pripisuju Bogu jer da „sveznajući, svemogući i sveblagonakloni Bog” nije usuglašen sa svijetom gdje postoji zlo i patnja i gdje je Božja ljubav skrivena od mnogih ljudi.

Stoga je moj credo blizak ateističkom egzistencijalizmu Jean-Paul Sartrea koji kaže da ne postoje prethodna pravila ili apsolutne vrijednosti od kojih se može očekivati da upravljaju ljudskim ponašanjem, odnosno da su ljudi „osuđeni” da sami ostvaraju sebe, čineći „čovjeka potpuno odgovornim za sve što čini”. Dakle, vjerujem u svijet u kojem se svaki dan treba boriti za bolje danas i sutra (carpe diem), a ne čekati nagradu nakon smrti, da će bolje sutra biti na nebu.

Jesam li zbog ovakvog stava i postupanja ostao uskraćen, bez sigurnog uporišta u vjeri? Ne, jer vjerujem u bogatstvo i radost života, koji je samo jedan, ovozemaljski, i ne treba ga protratiti i olako proigrati.

U što još vjerujem?

Vjerujem u pravdu, znanje, istinu, ljepotu, moralnost i zajedništvo, uključenost u dobrobit društva, užitke koje pruža priroda, umjetnost, muziku…

Vjerujem u trajnost i svetost prijateljstva, u čemu me nisu pokolebale ni izdaje od strane nekih mojih prijatelja za koje bih do tada dao „ruku u vatru”.

Vjerujem u ljudsku pamet bez obzira na poplavu svakodnevnih izljeva ljudske gluposti.

Vjerujem u pravdu, ljudsko poštenje i čestitost, bez obzira na to što u svom poslu često susrećem, čak štoviše i branim, ljude koji nisu obrazac poštenja i čestitosti.

Vjerujem u pouzdanost i dosljednost svojih prijatelja Zorana Pusića i Rajka Grlića koji nikada ne bi izdali sebe.

Vjerujem u neprolaznost lepršavog talenta feralovaca, koji su u jednom kritičnom trenutku sačuvali obraz hrvatskog društva, ukazujući mu da je teško oboljelo, na pragu totalnog besmisla i destrukcije.

Vjerujem u mudre misli Andrića, Selimovića, Kundere… koje izviru iz njihovih knjiga.

Vjerujem u bajke.

Vjerujem u neobjašnjivu ljepotu jednostavnosti slika Marka Rothka i Paula Kleeja, skulptura Henryja Moorea, Brâncușija i Bakića.

Vjerujem u muziku Erika Satieja i Milesa Davisa.

Vjerujem u jedinstvenost šetnji praznim Stradunom u kasne (rane) sate i doživljaj zalaska sunca na Mljetu.

Sve navedeno utječe na moj, kako racionalni, tako i duhovni život, i nadomještava mi izostanak vjere u Boga.

U što želim vjerovati?

Želim vjerovati, poput većine drugih, da će se u mojoj zemlji pojaviti, ako ne Bog, onda netko tko posjeduje barem donekle božanske vrline, i koji će ovu lijepu, ali često nesretnu zemlju voditi i predstavljati bez farizejštine, lažnog mesijanstva, sitnih i krupnih vlastitih interesa, koji će svoj poziv doživljavati kao poslanje, a ne kao ostvarenje vrhunca svoje političke karijere koja će već sutra, s njegovim odlaskom, ostati potpuno beznačajna.

Ujedno želim vjerovati da će se u našem društvu stvoriti uvjeti da takav čovjek uopće može biti prepoznat i izabran.